Svečano je ovih dana u Puli. Filmski festival obilježava 70. godišnjicu, sve je puno reminiscencija i starih snimki, koje se za divno čudo više ne cenzuriraju, u obilježavanje se uključio i HRT koji na svom, inače odličnom trećem programu, svake večeri pušta kultne filmove koji su prikazivani u Puli, neovisno o nacionalnoj pripadnosti njihovih autora ili o ideološkim porukama – i naizgled sve izgleda normalno kao da se zemlji, gradu, društvu pa ni samom filmskom festivalu nije desio nikakav lom koji ga, na kraju krajeva i danas u njegovoj irelevantnosti određuje.
Na sličan način je nedavno obilježena 80. godišnjica utemeljenja Slobodne Dalmacije, a jednako se obilježava i stota godišnjica rođenja Miljenka Smoje u Splitu. I sve bi zapravo bilo sjajno i beskonfliktno te svakako bolje nego što jeste bilo devedesetih kad se aktivno radilo na fizičkom brisanju prošlosti i mentalno na brisanju memorije, da nije onih nekoliko ljudi koji ne smatraju taj prijelom iz ranih devedesetih toliko nebitnim, da je potrebno prešućivati njegov stvarni karakter.
Jedan od tih je pulski glumac Igor Galo, koji je u jugoslavenskom razdoblju napravio glumačku karijeru, koji je uz pulski filmski festival odrastao i kojem se život definitivno prelomio na dva dijela tim rezom iz 1991. godine. Što ga je vjerovatno potaknulo da u produkciji Histria filma snimi dokumentarni film pod naslovom „1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija – vidimo se u sljedećem ratu“, koji je ovih dana u centru pažnje pulske javnosti, iz razloga što u festivalu i u gradskoj upravi nisu željeli omogućiti prikazivanje ovog filma u revijalnom programu koji se odigrava u Areni, nego su ponudili zamjensku lokaciju u Istarskom narodnom kazalištu, koju Galo logično nije prihvatio.
I tu se vraćamo na suočavanje hrvatskog društva sa samim sobom i na generalni odnos prema devedesetima. Jer prvo je išao potpuni raskid i negiranje ikakve zajedničke jugoslavenske ideje i prošlosti, potom već spomenuto kompletno brisanje tragova i memorije, onda je početkom dvijetisućitih nastupilo nostalgično sjećanje na svakodnevni život i popularnu kulturu, da bi se u aktualnoj fazi vratilo pravo na sjećanje, ali bez i najmanje refleksije zbog čega je i kako ono bilo oduzeto i što mi kao društvo o svemu tome i o nama tadašnjima mislimo danas.
I sve skupa bi bilo još i nekako podnošljivije da devedesete uopće nisu tema i da se o njima upadljivo šuti. Međutim, u hrvatskom slučaju, devedesete su itekako tema i smatraju se neupitnim i herojskim, štoviše nultim razdobljem, toliko pozitivnim, da je u tu svrhu i Franjo Tuđman očišćen od samog sebe i od stvarnog sadržaja njegove vlasti, ne bi li kao bezgrešan spomenik otplovio u vječnost.
Pa kad je već tome tako, a svakome tko prati politike sjećanja u Hrvatskoj, u posljednih ravno deset godina, je jasno da jeste tako, onda se ne može istovremeno i šutjeti o naličju tih devedesetih, posebno o ‘91., odnosno o drugoj strani procesa obrane zemlje i stvaranja novog društvenog i političkog konteksta. Problem s tom drugom stranom je u tome što je pristojniji dio javnosti svjestan toga da je ona bila problematična, sramotna pa i ponižavajuća za mnoge građane Hrvatske, i to ne samo za one protiv kojih je bila usmjerena državna politika i bijes većine, nego i za one koji su pripadali većini, ali nisu podržavali te procese, no nisu im se ni aktivno suprotstavljali. I sad bi upravo ti ljudi najviše voljeli da se to sve skupa zaboravi, potisne i da se vratimo normalnom životu i pravimo se da se sve to skupa nikada nije odvilo.
Ta reakcija jeste prirodna, ljudi se i generalno vole sjećati samo lijepih stvari i potiskuju ružne, ali ako već postoje oni koji na to ne pristaju onda im treba dati i pozornicu i pravo građanstva, i to baš zato što više nije 1991.
Pa da onaj tko se želi suočiti sa samim sobom dobije tu mogućnost, a onaj tko ne želi da nastavi mirno dalje. Od tog minimuma na koncu i nema smisla odustati, tim prije što će na kraju svi oni koji žele i pogledati film i što cenzura u umjetnosti i u humanistici nikad nije zapravo postigla cilj.
Uostalom, da je Pula satkana od političkih i demografskih lomova zna svatko iole obrazovan, a za soundtrack tih lomova najbolje je pustiti Francija Blaškovića, tj. njegov band Gori ussi Winnetou i kultnu pjesmu s tekstom Danijela Načinovića, ‘Addio Pola’.
Peščanik.net, 15.07.2023.
