Politički put trenutačno tehničkog gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića predstavlja najbolji primjer toga što se uvijek krije iza priče o tome da ideologiju treba ostaviti po strani i baviti se samo komunalnim pitanjima. Tipičan je zato jer je taj bivši vaterpolist počeo s malom vlastitom strankom kao načelnik Novog Beograda, sređujući javne površine i prostore za obične građane, pa nakon toga krenuo s pogodovanjem privatnom krupnom kapitalu i zatim se fuzirao s Vučićevom strankom, da bi se naposljetku u aktualnoj kampanji dosjetio kako bi najbolje bilo izbaciti Tita iz Kuće cvijeća i poslati ga u Kumrovec. Dakle, kad je potrošio sve kredite i šuplje nadideološke priče, iz Šapića je provalio autentični šešeljevac iako nitko ne može biti do te mjere sumanut, prost, nasilan i poguban kao rodonačelnik novoradikalske ideje i prakse u Srbiji koji je planirao glogovim kolcem probiti srce čovjeka pokojnog već deset godina, a onda ga deložirati iz Kuće cvijeća. Inače bi, neovisno o ovoj temi, vrijedilo istražiti odakle toliki broj Sarajlija među vodećim srpskim nacionalistima, jer to pitanje sigurno jeste zanimljivo.
Dakle, Tito i Beograd. Tamo gdje je ta priča o Titu kao najvećem neprijatelju srpskog naroda i o Jugoslaviji kao zabludi zbog koje su „Srbi izgubili vek“ počela, ona se na koncu i vraća, nakon što je napravila čitav krug po ostalim bivšim jugoslavenskim republikama, s naglaskom na Hrvatsku, uvijek uz isti zaključak kako su Tito i Jugoslavija baš tom narodu nanijeli najviše štete.
I tu ne vrijedi, niti realno i ima ikakvoga smisla u panici potezati argumente o turističkom brendu samog Tita i o tome koliko njegovo ime čini funkcioniranje Muzeja Jugoslavije smislenim i održivim. Makar da jeste značajan korak naprijed to što je na ovu najavu iz Beograda čelni čovjek Titovog rodnog Kumrovca jedva dočekao takav poklon, nezavisno od toga što je riječ o hadezeovcu, jer on tu doista vidi sjajnu priliku za dodatno razvijanje hodočasničkoga turizma i ništa više od toga.
Međutim, kako god na kraju ta priča završila, a činjenica jeste da se ova ideja svako malo među srpskim nacionalistima aktivira, jednako kao što jeste činjenica da je Vučić odavno izgubio Beograd i može vlast u gradu sa Šapićem na čelu na ponovljenim izborima osvojiti jedino makinacijama, zbog kojih se i prethodni zapravo ponavljaju, ostaje nam reakcija Sarajeva, odnosno prvo Nihada Uka, a potom i Benjamine Karić.Realno govoreći, nema nikakve sumnje da je Sarajevo jedan od rijetkih glavnih gradova nekadašnjih republika, uz Podgoricu koja mu je nedavno podignula spomenik, u kojem u globalu Titovo ime ne znači psovku.
Štoviše, Tito je i nakon svega jedna od najpopularnijih ličnosti u Sarajevu, a i gotovo da je nemoguće zaboraviti dirljive prizore desetina hiljada ljudi koji su demonstrirali za mir noseći njegove slike, sve dok nisu počeli snajperima pucati po njima.
S te strane, istina, nema ništa licemjerno u tome da predstavnici lijevo-liberalnih stranaka iskazuju otvorenu dobrodošlicu za mogućnost druge sahrane Tita u Sarajevu. Pogotovo to ne izgleda licemjerno kad dolazi iz SDP-a, u čijim prostorijama Titova bista i dalje dočekuje prolaznike i goste u hodniku. I koliko god to imalo tragikomične ishode, poput onog slavnog Lagumdžijinog predizbornog govora kada digne raju na priču o Titovoj partiji, što je jedan od zabavnijih videa ikada, budući da je svima ozbiljnima bilo jasno da se skandiralo iluziji, činjenica jeste da među dobrim dijelom Sarajlija, posebno glasača SDP-a, još postoje snažni sentimenti prema Titu i svim njegovim značenjima.
No, to je forma. A kod Tita forma i pompoznost jesu na kraju bili vidljivi, ali je uvijek presudan bio i sadržaj. I da sad ne idem dalje s uvijek istim pričama o konstitutivnosti, bratstvu i jedinstvu i amblematskim temama i njegovog doba i ovog vremena sada, da parafraziram naslov knjige Semezdina Mehmedinovića.
Držat ću se samo onoga što nikome nije sporno, a to je pitanje radničke klase. Koliko ima radništva u tematskim, programskim i sadržajnim preokupacijama Benjamine Karić, SDP-a u cjelini i Naše stranke, toliko ima smisla i zazivati Titov dolazak u Sarajevo danas.
Jer ako je sve do zastava, simbolike i turizma, onda mu je sasvim dobro u njegovom posljednjem domu ili u rodnoj kući.
Oslobođenje, 05.04.2024.
Peščanik.net, 06.04.2024.
Srodni linkovi:
Ljubodrag Stojadinović – Šapićev hod po grobovima
Dejan Ilić – Politički život mrtvih tela
