Priča o jugoslavenskoj košarci zapravo je priča o sportskoj političkoj odluci i zlatnom izboru vodstva socijalističke Jugoslavije da košarka bude taj sport koji će biti naš izlog u svijet i u kojem ćemo moći u kontinuitetu biti najbolji na svijetu. O tome je dosta u svojim knjigama i radovima pisao Vjekoslav Perica i to se činio kao racionalan izbor, budući da je u nogometu to bilo dosta teže postići, a košarka je bila i ostala drugi najpopularniji sport u Evropi i svijetu.
I tako je i bilo, sve tamo od prve zlatne generacije sedamdesetih pa do apsolutnog trijumfa jugoslavenske klupske, koliko i reprezentativne košarke osamdesetih godina i početkom devedesetih, kada su evropski šampioni bili Bosna 1979, Cibona 1985. i 1986, Jugoplastika 1989, 1990. i 1991. te Partizan 1992. A košarkaška reprezentacija Jugoslavije je jednako bila u naponu snage upravo pred raspad zemlje, osvojivši titulu svjetskog prvaka u Argentini 1990, kad se dogodio onaj u Hrvatskoj vječno sporni, suštinski logičan i ispravan potez Vlade Divca, koji od nekog od hrvatskih emigranata nije želio uzeti zastavu sa šahovnicom na proslavi, ali i titulu prvaka Evrope u Rimu 1991. godine.
Ta titula osvojena je u jednoj bizarnoj i mučnoj situaciji početka ljeta 1991. godine, u kojoj su Slovenci uoči polufinala povukli Juru Zdovca iz reprezentacije, a Jugoslavija je svejedno osvojila titulu i potom skoro in cognito sletjela u Split kao evropski prvak, u zemlju u kojoj je upravo u Hrvatskoj, i to u neposrednom zaleđu Splita počinjao rat. Slobodna Dalmacija ima taj početak rata na naslovnoj stranici, a vijest o evropskoj tituli umiruće zemlje na zadnjoj stranici. I to je otprilike sve što treba znati o uvodu u našu tragediju.
Međutim, čak i u takvim političkim okolnostima, u kojima je dodatno bilo izraženo snažno rivalstvo Jugoplastike i Partizana, odigrala se kultna beogradska utakmica između ta dva kluba, koja je krenula u neprijateljskoj atmosferi, da bi završila ovacijama beogradske publike Toniju Kukoču, vjerovatno i najtalentiranijem igraču s ovih prostora svih vremena, koji je igrao kao svemirac, praktično sam pobijedio Partizan i začarao publiku.
U svemu ovome krije se razlog toplog prijema Kukoča i njegovog ključnog suigrača Dina Rađe na prošloj utakmici Partizana u Euroligi u beogradskoj Areni. A sve to objašnjava i zbog čega je nacionalističko navijačko jezgro ostalo revoltirano tim prijemom i taj revolt iskazalo na posljednjoj Partizanovoj euroligaškoj utakmici sezone, optuživši Kukoča i Rađu da su ustaše.
I nema previše smisla ulaziti u trivijalizaciju tog pojma u Srbiji, gdje svatko tko se ne uklapa u poželjan nacionalistički profil čovjeka dobija etiketu ustaše, ali ako postoje dva sportaša kojima se to nikako ne može prišiti, to su Kukoč i Rađa. Pri čemu Kukoč nikad nije imao nikakve veze ni s HDZ-om, ni s nacionalističkom desnicom, iako su oni zbog toga izluđivali, dok Rađa jeste jedno vrijeme bio u HDZ-u, ali nikad s nijednom nacionalističkom izjavom i nakon te faze stalno govori o potrebi da se krene dalje i prevaziđu ratne priče i devedesete generalno, gostuje na koncertima Neletovog Zabranjenog pušenja kao drugi gitarist i postaje otpisan među hrvatskim nacionalistima. Dino Rađa je, štoviše, čovjek koji je, nakon što je 2003. donio KK Splitu jedinu titulu prvaka Hrvatske, lično nazvao Radio Split i tražio da puste proskribiranu himnu Jugoplastike, što su ovi i napravili i zapravo legitimirao ponovno vraćanje starog imena u klupske prostorije i u marketing.
No, ovdje se ne radi o tome znaju li oni kojima smeta topao prijem Rađe i Kukoča u Areni ove stvari ili ih ne znaju. Vjerovatno neki znaju ponešto od ovoga, neki možda i sve, a neki baš ništa. Ali nije o tome riječ, niti ovdašnji nacionalisti imaju ikakav problem jedni s drugima, što se najbolje može vidjeti po suradnji nacionalističkih povjesničara.
Tim ljudima smetaju Kukoč i Rađa upravo onakvi kakvi jesu. Nacionalizmom neopterećeni veliki sportaši i normalni ljudi, jer im bazično smetaju normalni odnosi na jugoslavenskim prostorima, koji govore u prilog besmisla nacionalističke priče. A sve im to na podsvjesnoj razini smeta, jer im normalnost dokida bilo kakav smisao egzistencije i političkih uvjerenja. Budući da se u toj normalnosti sva ta heroizacija mračnih likova iz devedesetih i inzistiranja na uvijek istoj i suštinski gubitničkoj i autodestruktivnoj priči iz devedesetih vidi ogoljena i besmislena do krajnosti.
I jasno je zašto im se taj odraz u ogledalu ne sviđa.
Peščanik.net, 13.04.2024.
JUGOSLAVIJA
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Navijanje i emocije, BiH i Hrvatska - 15/06/2026
- Zašto Crna Gora može, a BiH ne može? - 23/05/2026
- Huliganski Zenica blues - 18/05/2026
