Vladimir Putin nikad neće postati pop-zvijezda zapadnjačkog tipa, niti će ga se zapadnom svijetu moći prodati kao takvog, jednako kao što ni njegov lik i djelo ne mogu poslužiti Emiru Kusturici da oko Putina kao ključne figure i čovjeka duha ispiše svoj karahasanovski „Istočni diwan“ o čovjeku nepravedno optuženom za zločin i zavjeru.
Neće prije svega jer je Putin čovjek bez osobina, bez ikakve originalne političke ideje, izuzev banalnog nacionalističkog imperijalizma, a ponajmanje je načitan čovjek s nekim zanimljivim strastima. K tome, daleko bilo, nemoguće ga je i zamisliti kao nekoga tko bi u vizualnom čegevaravsko-kastrovskom smislu mogao biti pretvoren u amblematskog komunističkog revolucionara.
Drugim riječima, ako Kusturica možda i ima ideju da takvo nešto proizvede od Putina, a to mu očito jeste jedna od ideja koje ga dovode do bliskih susreta s Putinom, ta će mu misija biti nemoguća. Jer jedna je stvar prišlepati se Maradoni pa na pogonu njegove stvarne pobune protiv sustava, vlastitog sarajevsko-ljevičarskog nasljeđa i imena i značenja Jugoslavije u svijetu ljevice, prodati tom svijetu sebe kao antiglobalističkog revolucionara, a nešto je sasvim drugo kad se to isto pokušava od bezličnog birokrata na čelu zemlje koja je zainteresirana samo za obnovu vlastite imperijalne sile, a živi u najgorem dobu tajkunsko-državnog kapitalizma.
No, Kusturica svemu tome unatoč sjedi i prošlu sedmicu nasamo s Putinom u njegovim dvorima, dok zajedno bistre svjetsku politiku i predstavljaju Putina kao zaštitnika siromašnih naroda Afrike, Azije i Latinske Amerike, a Ukrajince kao ustaše i Srbiju kao Ukrajinu koja se nalazi pred napadom povampirenih fašista iz Drugog svjetskog rata.
Nema potrebe da se ovdje bavim općim mjestima i crtam koliko je tu količine samoljublja, gluposti i izvrnutih teza, ali mimo operativne koristi koju režiser nastoji izvući, najavljujući filmsku trilogiju o velikanima ruske kulture, Dostojevskom, Gogolju i Tolstoju, ovdje mora postojati još neki obostrani motiv o kojem možemo samo nagađati.
Jer niti je prijateljstvo ove dvojice od jučer, niti su se sada susreli isključivo zbog spomenutih filmova.
Postoji nešto što Putin u Kusturici vidi, a što nije čak ni rasputinovski zavodljivo, nego je vjerovatno puno jednostavnije. On u Kusturici ne vidi samo svog čovjeka u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili jednostavno na Balkanu. Takvih uostalom ima u izobilju i ne bi im pridavao ovoliku pažnju. On vrlo vjerovatno u njemu vidi čovjeka koji mu može izgraditi pop-kulturni mit o sebi među naivnijim ljevičarima na zapadu. Tj. kroz Kusturicu vidi vlastiti legitimitet u svijetu s kojim je zaratio i od kojeg bježi, ali koji ga i dalje fascinira. I sasvim sigurno u njemu vidi vlastitog filmskog biografa. Još ako mogu, a mogu, progovoriti ponešto s pozicije mitologizacije istorije, tim bolje.
Putinovi motivi su, koliko god bili naivni, zapravo savršeno razumljivi.
No, nešto su manje razumljivi Kusturicini. Da, on može i vjerovatno hoće srediti lovu za spomenute biografske filmove o Dostojevskom, Tolstoju i Gogolju, ali ne može biti toliko naivan da misli kako će moći lijepo upakiranog Putina prodati kao Maradonu.
Jednako kao što ne može pomisliti da bi Putin ozbiljno slušao njegove povijesne i geopolitičke savjete, o čemu sasvim sigurno razgovaraju. Niti ovi susreti mogu njemu samome donijeti konkretniju političku moć u Srbiji, od one koju ima Vučić.
Ali ono što mu ovi susreti mogu donijeti, jeste iluzija o vlastitoj važnosti i njemu, a ne Putinu, imidž buntovnog antizapadnjačkog revolucionara kod ljevice na zapadu i u Latinskoj Americi. Što je puno snažnije od groteksnosti slike koja odlazi u svijet kad vidimo kako u pozlaćenoj dvorani i za baroknim stolom sjede bivši špijun, blijedi birokrat i skoro pa diktator s jedne strane i razbarušeni, wanna be avangardni režiser s druge strane.
Na toj iluziji posljednjih skoro trideset godina počiva Kusturicina karijera, puno više nego na vlastitom kreativnom radu i to on zna bolje od ikoga. A šteta, jer je moglo sve drugačije završiti da je „Arizona dream“, koji je zapravo odličan film, uspio u Americi.
Oslobođenje, 12.04.2024.
Peščanik.net, 15.04.2024.
