Misliti partizanstvo
Srećko Pulig
Prilog posvećujem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti zagrebačke crvene Trešnjevke. A posebno značenju ilegalne partijske štamparije, koja je, prije Drugog svjetskog rata, radila u podzemnoj prostoriji smještenoj u dvorište kućice, na adresi Gotalovečka 8. U radu štamparije sudjelovali su danas poznati i nepoznati drugovi i drugarice: radnik Prpić sa ženom i ocem, Rade Končar, trešnjevačka mati Kata Dumbović, Jovica Marković, Ante Milković i drugi. U knjizi sjećanja Stipe Ugarkovića Zagreb, grad-heroj: spomen-obilježja revolucije stoje i ove rečenice o kopanju zemunice za tu štampariju:
“Dubina jame bila je predviđena pet metara, širina četiri, dužina pet. Kata nam je donosila jelo na radilište, s radom se naime nije smjelo prekidati, jer je jamu trebalo što prije dovršiti, kako se ne bi pobudila sumnja kod susjeda. U vremenu kad bi Kata otišla kući da nam pripremi jelo, pa do njenog povratka, učinili smo toliko, da bi se ona redovito čudila:
– Pa kad ste to učinili? Pa toliko! E, baš ste momci! – i onda bi onako materinski brižno dodavala – Evo jela, okrijepite se!
– Daj stara – odgovarao je Rade – daj, da se najedemo, da što prije iskopamo grob buržoaziji.“
Spomen ploču sa naše kućice odnijeli su još 70-ih g. u ‘Muzej revolucije’, uz obećanje da će ju dobro čuvati. S pločom ili bez, s imenima ulica ili bez njih: u povijesti naroda partizanska revolucija je događaj koji se ne može zaboraviti. Život je htio da baš na toj trešnjevačkoj adresi provedem svoje sretno djetinjstvo. Ovim prilogom želim ga i svome djetetu.
Kako danas misliti partizanstvo? “Pa kakvo je to pitanje i što tu treba uopće misliti?“, lakonsko je protupitanje današnjeg izmišljenog konstrukta, slavnog prosječnog konzumenta kapitalski nametnutih javnosti. Kojemu da dostaju razne vrste politike sjećanja, kao suvremenog kulturalnog suočenja sa više-ne političkom prošlošću. Ali ta prošlost je samo polu-prošla, jer sadašnjost, a preko nje i budućnost, traži od nas da mislimo ono što se u danas vladajućim koordinatama ne može misliti. Da mislimo socijalističku revoluciju, ne kao ‘nedovršenu državu’, već kao proces permanentne kulturne revolucije, koja po svome bitnom određenju nije prošlost (vidi prilog Ivane Momčilović naslovljen Za ‘ovu’ Jugoslaviju). Revolucije u kojoj se čak i obrana ‘nacionalnog identiteta’ može događati istovremeno kad i radikalna problematizacija identitetske logike kao takve. Baš o tome govori nam bezbroj primjera iz partizanske borbe, koje u svojoj novoj knjizi, posvećenoj prvenstveno partizanskoj umjetnosti, te još uže pjesništvu, analizira slovenski pjesnik i povjesničar umjetnosti Miklavž Komelj[1].Tako u glasilu jednog slovenskog partizanskog odreda 1944. g. uz pjesmu na ruskom čitamo i ovaj urednički komentar: “Naša borba ista je na cijelome svijetu! Sloboda nema narodnosti. Zato s posebnim veseljem objavljujemo najprije prilog crvenoarmejca – perzijskog druga Nazara Kajumova iz Sovjetskog Saveza, sada vodnika u našem II. bataljonu.“ Naglasiti da sloboda nema narodnosti u trenutku kada se vodi borba za goli opstanak dijelova slovenskog naroda, te kada je puki zahtjev za korištenjem nacionalnog jezika shvaćen kao antifašističko političko opredjeljenje – koliko različito od revindikacija ‘etničkih naroda’ iz 90-ih g. Da bi se odgovorilo na pitanje što znači biti partizan i kako se to postaje, bilo je potrebno otvoriti diskusije o promijeni karaktera cijelih naroda, bio je potreban prijelom sa prošlošću, iz kojega se tek moglo misliti novum. No, ne kao puku novotariju, već kao bivanje još-ne-bivstvujućeg, kako bi rekao Gajo Petrović. Bilo je potrebno raskrstiti sa puko-preživljavajućom, kvijetističkom logikom, te afirmirati premoć simboličkog u borbi za novi svijet, čak i nad biološkim instinktom samoodržanja. Partizanska borba pokazala je da u nekim trenucima povijesti jedinu perspektivu preživljavanja sadašnjih i budućih naraštaja nudi revolucionarno nadilaženje neposrednih instikata opstanka. Nije to revolucionarno morbidno slavljenje smrti, ali nije niti nasilno ‘pozitivno mišljenje’ današnjice, koje bi da slavi život pod svaku cijenu, uporno ne želeći vidjeti da je on posvuda ugrožen. Kada partizani nude živote za slobodu (vidi kraj Kajuhove pjesme, koju citira Gal Kirn, u svome prikazu Komeljeve knjige: “… Za što sam umro, volio bih još jednom umrijeti“) to imponira današnjoj kritici ciničnog i postmodernog uma, koji nas je u jednom trenutku pokušao uvjeriti da nema toga za što vrijedi umrijeti. Da bi nas već u slijedećem brutalno nemisaono postrojio u rovove 90-ih g.
Misliti partizanstvo znači otvarati prostore napetosti između “ničega“ i “svega“, o čemu pjeva Internacionala. Nije slučajno da su baš socijalističke revolucije dovele u pitanje ‘odnose sfera’ građanskog društva, u kojima bi, za vulgarni materijalizam – dakle, građansku reakciju – bilo jasno kako to stoji sa bazom i nadgradnjom, sa Shakespeareom i kobasicom. Društveno-transformativna uloga umjetnosti u kulturnoj revoluciji ne može se svesti na problematiku instrumentalizacije umjetnosti za potrebe borbe. Društvena transformacija transformira i umjetnost, no i sama umjetnost, u toj dijalektici, ima društveno-transformativni potencijal. Pa ipak, odbacivanje mehanicizma u odnosima “baze“ i “nadgradnje“ nije zapadanje u mistifikatorsku idealističku fantazmu o neovisnosti umjetnosti od materijalnih uvjeta. Partizanski umjetnici osuđuju okupatorsku kulturu, koja mase tjera na pjesmu, dok nemaju što jesti.
Kao što je u kapitalističkom društvu glavna osoba akcionar, tako će u socijalističkom to biti znanstvenik i umjetnik, bilo je revolucionarno uvjerenje, potaknuto citatima Maksima Gorkog o kulturi utemeljenoj u umjetnosti kao paradigmi oslobođenog ljudskog rada: “Čovjek je po svojoj prirodi umjetnik. Svugdje se trudi da bi ovako ili onako unio u svoj život ljepotu“. Samo u partizanima mogla se roditi misao da je ljepota po sebi revolucionarna. Uostalom nije li Lenjin još 1917. g. tvrdio da “odbaciti misao kako na ustanak treba gledati kao na umjetnost … znači izdati marksizam i izdati revoluciju.“
Partizanska borba ima trajne posljedica, kao najveća društvena transformacija na Balkanu 20-og stoljeća. U tom smislu uspoređivati socijalističku revoluciju i kontrarevolucionarni udar 90-ih, neumjesno je, iako moguće.[2] Partizanskim ratovanjem u 20-om st. otvorili su se novi prostori rata, razvili se novi pojmovi, te nastao novi nauk o narodnooslobodilačkom ratu i politici.[3] Ne možemo se slagati sa Carlom Schmittom i njegovom razradom 4. aspekta partizanske borbe (prostorni aspekt, razaranje socijalnih struktura, svjetskopolitički kontekst i tehnički aspekt), no možemo zaključiti sa njegovim intelektualnim i ljudskim oponentom iz diskusija vođenih 30-ih g., Walterom Benjaminom. U svojoj VIII povijesno-filozofskoj tezi Benjamin pobija čuđenje što su stvari koje još doživljavamo u 20-om, a sada i 21. st., moguće, kao nefilozofsko: “Tradicija ugnjetenih podučava nas da je ‘izuzetno stanje’ u kome živimo – pravilo.“ Kada se s time suočimo doći ćemo i do shvaćanja povijesti koje tome odgovara.[4] A tada ćemo se ponovo suočiti sa zadatkom koji se sastoji od uvođenja stvarnog izvanrednog stanja. Tu leži odgovor na pitanje ‘Kako se danas vratiti partizanstvu’ (Gal Kirn): samo u reafirmaciji koncepta revolucije. A protiv dvojnog ideologema: hrvatski antifašizam i partizanski zločini (Vidi prilog Nikole Vukobratovića). Jer, kao što je zadnji doprinos ovome prilogu naslovio Primož Krašovec: “Svi antikomunisti su tigrovi od papira.”
Novosti, 12.06.2010.
Peščanik.net, 12.06.2010.
[1] Miklavž Komelj, Kako misliti partizansko umetnost?, Založba /*cf., Ljubljana 2009. Vidi u ovome prilogu prikaz knjige iz pera Gala Kirna, kao i moj razgovor sa autorom.
[2] Možda bi se moglo reći kako su neki procesi u ratovanjima 90-ih bili revolucionarni po formi, no kontrarevolucionarni po sadržaju. Ima elemenata da se kaže kako je protiv agresorske JNA ustao hrvatski “naoružani narod“. No, ima elemenata da se i par godina kasnije kaže kako se od hrvatske vojske u Hrvatskoj branio srpski “naoružani narod“. No, ti ‘narodi’ usprkos Staljinovu kumstvu u hrvatskom nazivu rata, vidimo, nisu se uspjeli revolucionarno osloboditi.
[3] O tome lucidno, u okviru svojih poznatih teza o “redovnom“ izvanrednom stanju, državnom decizionizmu i odlučnom političkom pojmovnom paru prijatelj-neprijatelj, nakon Drugog rata piše proto-nacistički teoretičar države i prava Carl Schmitt. U eseju iz 1963. g. ‘Teorija partizana; Napomena o pojmu političkoga’ (u knjizi Politički spisi, Politička kultura, Zagreb 2007.) djelomično hvali partizanstvo zbog povratka ozbiljnosti sukoba i re-invencije ‘zbiljskog neprijatelja’, ali samo zato da bi ga optužio za ‘totalitarni’ fatalni pomak od ‘zbiljskog’ k ‘apsolutnom neprijatelju’, usput rehabilitirajući svu evropsku reakciju.
[4] U Walter Benjamin: Eseji, Nolit, Beograd, 1974.
Komunistički zločini
Nikola Vukobratović
Pokušaj ponovnog otvaranja teme partizana u Hrvatskoj nužno nosi sa sobom opasnost da vas, kao što to obično biva, prozovu za naporno dosađivanje temom kojom je, tobože, javni prostor već daleko prezasićen. Umjesto da kopamo po prošlim događajima i ideologijama, trebali bismo se okrenuti budućnosti i današnjim problemima, čut će se često u takvoj vrsti prigovora. Čini mi se ipak da, ako je “javni prostor” ičim doista prezasićen, onda je to upravo takvo pozivanje na “budućnost” nasuprot dosadnim “svađama iz prošlosti”. Suprotno mitovima koji se reproduciraju, razlog zbog kojeg se u raspravama neprestano vraćamo temama Drugog svjetskog rata nipošto nije u našoj opterećenosti poviješću ili u “višku povijesti”[1], ni u nostalgiji, ni u traumama vezanima uz obiteljske sudbine. Razlog neprestanog vraćanja temama Drugog svjetskog rata jest činjenica da je ideologem Drugog svjetskog rata u svojim različitim izvedbama odigrao i igra značajnu ulogu u legitimaciji ili pak osporavanju svih političkih režima u Hrvatskoj koji slijede. U tom smislu, pokušaj ponovnog razumijevanja načina upotrebe ideologema partizana i Drugog svjetskog rata itekako je bavljenje aktualnim pitanjima, pošto to dominantna ideologija i njeni konstitutivni elementi svakako jesu.
Narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija
Drugi svjetski rat ulogu legitimacijskog ideologema svakako najjasnije igra u režimu koji mu kronološki neposredno slijedi. Nasljedovanje, dakako, nije samo pitanje kronologije, kao što ni stvaranje FNRJ nije samo pitanje promijene režima. Riječ je o promijeni logike po kojoj funkcionira cjelokupni sustav. Drugim riječima, radi se o revoluciji koja između ostalog sa sobom nosi i cjelokupnu izmjenu upravljačkih kadrova i državnog aparata. Ti upravljački kadrovi regrutirat će se upravo iz pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu, odnosno njene hijerarhije. Kadrovski kontinuitet rata i novog režima bio je vjerno praćen simboličkim kontinuitetom: npr. državni grb nosio je datum iz NOB-a, a od trinaest državnih i republičkih praznika u Jugoslaviji njih čak deset obilježava događaje iz NOB-a, kao i velika većina javnih spomenika. Nema nikakve sumnje da je NOB bio ključan i neizostavan element legitimacije cijelog sustava, pa su u tom smislu bili upregnuti i državni aparati uključujući i npr. filmsku industriju. Pošto je borba partizana ishodište nove države, ona je morala biti kanonizirana u verziji koja je najdosljednije pratila ideološku agendu sistema. Dakle, ako je SFRJ bila federacija nacionalnih republika i zemlja samoupravnog socijalizma, borba koja je utemeljila taj sustav nije mogla biti ništa drugo nego narodnooslobodilačka borba i socijalistička revolucija, kako je i glasio puni službeni naziv.
Doista, možemo reći kako je politika vodećih struktura u Jugoslaviji slijedila predratni i ratni program KPJ, odnosno narodnooslobodilačkog pokreta, pogotovo ako pri tome mislimo na pokušaj rješenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji u smjeru federacije nacionalnih republika čak i za nacije koje bivša monarhija nije ni priznavala. Ipak vrijedi primijetiti kako je unatoč kontinuitetu, povremeno ipak trebalo izvesti određeno “prilagođavanje” programskih koncepata, pogotovo nakon razlaza sa zemljama “socijalističkog lagera” 1948. Nasuprot predratnoj kampanji “oslonca na Sovjetski savez” i ratnoj vjeri u Crvenu armiju[2], sada je trebalo proizvesti što više autonomije u odnosu na “prvu zemlju socijalizma”. I tako, što je više jugoslavenski socijalizam postajao “samoupravni”, to je više NOB bio “nedogmatski” i neovisan od “moskovske hegemonije”[3]. Većinu neravnina u odnosu između ta dva koncepta režim je neposredno nakon 1948. izgladio fizičkim obračunom s onima koji su između “oslonca na SSSR” i borbe protiv imperijalizma, te jugoslavenskog posrednog uključivanja u NATO obrambeni sustav[4] mogli vidjeti nekakvu kontradikciju. Osim toga, jugoslavenska historiografija i politika nikada nije inzistirala na negiranju sovjetskog utjecaja u NOB-u, tako da eventualna prilagođavanja promjenama vanjskopolitičkih agendi nisu stvarala posebno velike nedosljednosti u legitimacijskim ideološkim narativima druge jugoslavenske države.
Nacionalni sukobi i nacionalno pomirenje
Do znatnijih potresa u konceptualizaciji NOB-a doći će tek s problematizacijom cijelog sistema i obaju njegovih ključnih konstitutivnih elementa: federalizma i samoupravnog socijalizma. Ako uzmemo u obzir da je čak i formalno odustajanje od socijalizma u najvećoj mjeri počelo već unutar sistema[5], najveći izazov starom režimu bili su nacionalni projekti koji su u težnji za vlastitom legitimacijom pokušavali proizvesti nove historiografske narative. Učestali motiv takvih narativa, preko kojih se posredno uvodila mogućnost preuređenja nacionalnih odnosa, bio je motiv pojedine nacije kao žrtve jugoslavenskog zajedništva. Svrha tog motiva je sasvim jasna: ako je pojedina nacija i nacionalna republika formalno ravnopravne zajednice u nepovoljnom položaju u odnosu na ostale u toj zajednici, onda je odgovorna prema samoj sebi da svoj položaj u takvoj zajednici temeljno preispita. Za konstrukciju mita žrtve federacije u Hrvatskoj i Sloveniji presudnu će ulogu odigrati ekonomski moment. Pri tome će te dvije republike igrati ulogu najbogatijih i najrazvijenijih članica federacije koje su prisiljene za sobom “vući” druge slabije razvijene. Srpski mit o žrtvi s druge je strane inzistirao na historijskoj ulozi Srba kao osloboditelja i ujedinitelja, te najvećeg naroda u federaciji koji je nepravedno politički najviše podijeljen[6].
Ideolozi nacionalnog preporoda našli su se u poziciji da preispituju temeljne postavke sistema, pa je u tom smislu bilo logično da pristupe i temeljnoj reviziji dominantne konceptualizacije povijesnih događaja. Ako je NOB utemeljujući moment novog režima i uspostave federalizma, u trenutku kada taj federalizam postaje problem, nužno valja preispitati i povijesno utemeljenje tog federalizma, odnosno NOB. U tom preispitivanju postoji, dakako, veliko mnoštvo raznolikih pristupa koji ne mogu ovdje biti detaljno sistematizirani. Ipak, treba reći kako pristupi osporavanju dominantnog narativa nisu nužno išli u smjeru potpunog osporavanja NOB-a u cjelini. Jedan od ulaznih momenata prema reviziji bilo je bavljenje “rubnim” temama, pogotovo pojačan interes za disidente kao što su Hebrang u Hrvatskoj, Ranković u Srbiji ili Đilas i golootočani u Crnoj Gori koji, bez obzira na svoje razlike, kao junaci koji su postali neprijatelji sistema mogu funkcionirati kao simboli nacionalne žrtve u federaciji nastaloj zajedničkom borbom. Interes za alternativne koncepte međunacionalnih odnosa morao se ipak preseliti i na onu stranu koja je i pružala alternativu federalizmu u samom ratnom sukobu, tj. na ustaše i četnike. Pri tome je važno primijetiti kako je npr. u posrednim i neposrednim pokušajima rehabilitacije ustaša ulazna točka opet bila viktimologija, tj. Bleiburg kao zajednički naziv za likvidacije pripadnika poraženih vojski i poražene alternative u nacionalnoj politici. Konfuznost ovih pokušaja stvaranja novih političkih legitimacijskih modela slijedi jednako konfuznu političku situaciju i veliku neizvjesnost oko razrješenja “jugoslavenske krize”.
Promjenom vlasti u Hrvatskoj došlo je do mogućnosti da se promijeni i formalna državno sankcionirana verzija prošlosti koja bi slijedila prekid sa starom politikom. Model koji je dominirao u hrvatskom političkom vodstvu, dakle model koji je pretendirao da bude dominantan, nije bio krajnje revizionistički. Često prozivane izjave Tuđmana i Mesića kao najviših funkcionara HDZ-a, prva o tome kako NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda i druga o tome kako su Hrvati dva puta bili pobjednici (1941. i 1945.) svakako jesu pokušaji službene rehabilitacije ustaša, ali ni jedna ni druga ne odbacuju NOB u potpunosti, slijedeći tendenciju “nacionalnog pomirenja” koja će ih dovesti do napetosti s proustaškom desnicom, tj. HSP-om i još važnije njegovim oružanim krilom HOS-om[7]. Da se izbjegava definitivan razlaz s NOB-om jasno pokazuje i novi ustav pisan 1990. gdje se kao temelj nove države jasno imenuje ZAVNOH nasuprot NDH. U Tuđmanovom konceptu “nacionalnog pomirenja” bilo je prostora i za Starčevića i Radića i “hrvatsku ljevicu”, ali, manje formalno, i za svjesnu rehabilitaciju nekih simbola NDH, kao i za rušenje spomenika, promjenu imena ulica itd… Čini se kako je takav pristup zapravo više posljedica realpolitičkih kalkulacija, nego gotovog političkog koncepta, ali to u krajnjoj liniji ovdje nije presudno. Ono što je važnije jest to da se on pokazao krajnje nefunkcionalnim i nedosljednim, osim možda u želji da pomiri dio starog upravnog aparata s formalno potpuno novim političkim i ekonomskim sustavom[8].
Strategije kooptacije
Unatoč “nacionalnom pomirenju”, Drugi svjetski rat ostat će prisutan u “unutarnacionalnom” sukobu, odnosno njega će pokušati mobilizirati liberalna opozicija u borbi protiv nacionalizma, pogotovo u svakogodišnjim devetosvibanjskim prosvjedima za povratak imena Trga žrtava fašizma, koji je HDZ-ova vlast krajem 1990. preimenovala u Trg hrvatskih velikana, a budući predsjednik Stjepan Mesić postat će jedan od heroja tog prosvjeda[9]. Bilo je logično očekivati da će se u trenutku kada je on postao jednom od najvažnijih figura režima težiti promijeni dominantnog državno sankcioniranog narativa o Drugom svjetskom ratu. Pri tome će se nova garnitura neminovno susresti s nemalim poteškoćama. Naime, iako će novi režim raditi na svojevrsnoj rehabilitaciji partizana, više je nego očito kako se agenda novog režima uvelike razlikuje od agende NOP-a. Te razlike morat će se zagladiti, a partizane pomiriti s agendom aktualnog režima.
To će se pokušati izvršiti dvojnim ideologemom hrvatskog antifašizma i komunističkih zločina. Pri tome je antifašizam nacionaliziran (dodan mu je stalni epitet “hrvatski”) da bi napravio jasan odmak od politike jugoslavenskog federalizma. Antifašizam i antifašistička borba se, pak, javljaju kako bi zamijenili termin narodnooslobodilački rat koji ima jasne komunističke prizvuke. Komunistički zločini su također neizostavni dio ideologema. Oni omogućuju da se sve što je bilo dijelom politike partizana, a neprikladno je iz pozicije dominantne ideologije, objasni nesretnim uplivom neprijateljske ideologije komunizma u legitimnu antifašističku borbu. To što su komunisti vodili pokret posljedica je nesretnog razvoja povijesnih okolnosti, pri čemu će Mesić inzistirati na postepenom ispravljanju te historijske nezgode pošto će režim raditi “odmak od boljševičke prakse” i s vremenom se “liberalizirati i približiti zapadu” što je naposljetku i potvrđeno konačnom propašću komunizma[10].
Koliko je god ovakvo podvajanje legitimnog antifašizma i nelegitimnog boljševičkog totalitarizma izrazito praktično u liberalnoj agendi, ono ipak ne može biti elegantno izvedeno pošto nužno inzistira na potpuno arbitrarnim rezovima tamo gdje ih je zapravo nemoguće pronaći. Međutim, paradoks ovog koncepta nije toliko u nemogućnosti njegovog elegantnog izvođenja, koliko u tome što je riječ o svojevrsnom okretanju politike partizana naglavačke. Naime, to što su komunisti pokrenuli narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju u situaciji strane okupacije zemlje nije nikakva historijska slučajnost, nego neizostavni element komunističke strategije primjenjivan od Grčke do Vijetnama. Nekomunistički antifašizam nije postojao jer nije ni mogao postojati pošto su “građanske opcije” oduševljeno kapitulirale pred fašizmom, s izuzetkom dvorskih luda oko nesuđenog kralja Petra II u Londonu. Otpor su mogli i imali interesa organizirati i voditi jedino komunisti. Također, taj otpor nije mogao biti isključivo hrvatski, ali ne zato što bi jugoslavensko zajedništvo bilo neka historijska nužnost ili vjekovna težnja jugoslavenskih naroda, nego zato što je u situaciji dominacije genocidnih velikodržavnih projekata antifašistički odgovor mogao biti jedino višenacionalni. Uostalom, građanske opcije jasno su pokazale svoj pristup nacionalnom pitanju 1939. sporazumom o podjeli vlasti potpuno ignorirajući prava manjih nacija. Zapravo, otpor je najviše bio “antifašistička borba” upravo u elementima u kojima je bio najviše komunistički, a ne obrnuto.
Još bi teže bilo dokazati zašto bi masovne likvidacije ratnih zarobljenika bile neka specifična karakteristika vojski pod vodstvom komunista. Nakon propasti velikih antiliberalnih režima, ideja o antikomunizmu kao nužnoj pretpostavci zaštite ljudskih prava izgleda kao loša šala čak i u tranzicijskoj provinciji Hrvatske, a još više u utrobi imperijalizma. Nakon Guantanama i Abu Ghraiba, ipak se čini kako politički zatvori nisu toliko posljedica totalitarne vladavine protivne parlamentarno-konstitucionalnim okvirima, koliko tipična reakcija svakog režima suočenog s dovoljno opasnom sistemskom opozicijom i dovoljno snažnim represivnim aparatom da takvo nešto provede.
Povratak emancipacijskog potencijala?
Ipak, upravo će navodni nužno zločinački karakter komunizma biti glavna primjedba koju će liberalnim pokušajima kooptacije partizana uputiti povjesničar Ivo Banac. Dok Mesić inzistira na rehabilitaciji antifašizma, Banac se protivi samoj uporabi tog koncepta[11]. Za Banca, njegova opasnost je upravo u toj nemogućnosti jasnog razdvajanja borbe protiv fašizma i komunizma. Iako će se složiti s Mesićem kako je komunizam propao, Banac smatra kako je u Hrvatskoj zbog “veće participacije hrvatskih masa u komunističkoj mobilizaciji za Drugoga svjetskog rata” i veća opasnost od obnove komunizma nego recimo u Poljskoj ili Mađarskoj. U tom smislu, ono što njega brine nije toliko propast komunizma koliko propast tranzicije, odnosno potencijalna politička mobilizacija kao posljedica razočaranja u projekte koji su uspjeli dovesti do restrukturiranja hrvatskog gospodarstva u ovisnu periferiju, ali su kronično podbacili u rješavanju osnovnih socijalnih problema. Ono od čega Banac zapravo strahuje vezano uz rehabilitaciju antifašizma jest mogućnost uporabe ideologema partizana u budućnosti u nekom novom projektu koji bi osporio trenutni sustav. U takvom navještaju budućnosti, tradicija narodnooslobodilačkog rata, dakle tradicija masovne participacije u emancipacijskim projektima stvarno može izgledati opasno, barem nepokolebljivim braniteljima statusa quo.
Novosti, 12.06.2010.
Peščanik.net, 12.06.2010.
[1] Gojko Borić: Jesu li Hrvati opterećeni viškom povijesti?, Hrvatska revija, Broj 4, 2005.
[2] Dokumenti centralnih organa KPJ, Komunist, Beograd: 1985.
[3] vidi Istorija SKJ, Beograd: 1985.
[4] Jugoslavija je 1954. zajedno s Grčkom i Turskom formirala Balkanski pakt (Sporazum o prijateljstvu i suradnji) vidi: John C. Campbell: American Policy Toward Communist Eastern Europe
[5] Dušan Bilandžić: Historija SFRJ, Zagreb: 1985.
[6] Takav mit eksplicitno je formuliran u poznatom “Memorandumu SANU” iz 1986. i Miloševićevom govoru Gazimestan 1989.
[7] vidi: Paraga, Paradžik: Borba za Hrvatsku državnu nezavisnost: od obnove do lipanjske povelje Hrvatske stranke prava, Zagreb: 1991.
[8] Zanimljivo bi u tom smislu bilo vidjeti kako su slične ideološke operacije funkcionirale s druge strane “balvana”, odnosno kako se u RSK mirilo formalno protivljenje “ustaškoj” Tuđmanovoj Hrvatskoj s ekstremnim nacionalizmom i kako u tom smislu stoji NOB
[9] Dean Sinovčić: Trg žrtava fašizma vraća se u središte Zagreba odakle je prije deset godina izbrisan?, Vjesnik, 23. veljače 2000.
[10] govor predsjednika RH u Brezovici, 2. lipnja 2009.
[11] Ivo Banac: Hrvatska je natopljena mržnjom, Vijenac, Broj 396, 7. svibnja 2009.
Sjećanje na partizane
Gal Kirn
Tatiju[1]
Tradicija svih mrtvih generacija pritiskuje kao mora mozak živih. I upravo kad izgleda da su zauzeti time da sebe i stvari preokrenu, da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u takvim epohama revolucionarne krize oni bojažljivo prizivaju u svoju službu duhove prošlosti, pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi, prerušeni u to prečasno ruho i pomoću tog pozajmljenog jezika, izveli novi svjetskohistorijski prizor.
Karl Marx, Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea
Uvod
Partizanstvo i razdoblje Drugog svjetskog rata ostaju u središtu diskusija o prošlosti u Sloveniji, i u širom post-jugoslavenskom kontekstu. Pa ako je ta tematika u socijalizmu bila prožeta službenom ideologijom, dandanas su historijske interpretacije usidrene u dijametralno suprotnom gledanju na isto događanje. To događanje dijeli ideološki prostor po osi partizan-domobran[2]. Politička klasa uspješno si je naticala i mijenjala rukavice, potrebne za reprodukciju ovog gorućeg problema. Na svaki način oni se upinju odstraniti sukob koji razotkriva revolucionarnu prirodu konstitucije Jugoslavije. Strategija političke klase je neutralizacija rasprave o revolucionarnosti NOB-a. U tome dominira označitelj pomirba, koji je nekakva loša hegelijanska sinteza. Pomirba je poziv svim Slovencima da prepoznaju krivce, te da konačno počnu složno živjeti, u budućnosti bez trauma i sjećanja koja bude duhove. Jer te aveti još uvijek i neumorno grabe žive. Ali duhova je danas više no što ih je bilo u prošlosti, ponovo je počela plašiti avet komunizma.
Usprkos utvarama, partizanstvom se bave i neka umjetnička djela[3] i teorijske rasprave[4], koji zajedno otvaraju inspirativne poglede na nekadašnju povijesnu situaciju. Svi odreda postavljaju si ključno pitanje: što znači partizanstvo za nas sada i ovdje?[5] Nas će u ovom eseju interesirati transformacije spomeničkog krajolika i postupanje sa spomenicima promatrati ćemo u svjetlu nacionalističkih ideologija novih nacionalnih država, koje ukazuju na različite tehnike vladanja u postjugoslavenskom kontekstu. Ovo promišljanje poslužiti će nam kao uvod u diskusiju o partizanstvu, gdje ćemo skicirati kritiku pomirbene ideologije i interpretirati međuratno razdoblje. Zaključiti ćemo s kraćim pregledom uloge partizanske umjetnosti u NOB-u. Pri tome ćemo lansirati tezu da je partizanstvo, rečeno badiouovski, događaj, koji je uvjet kako umjetnosti, tako i politike (Badiou, 2006.). Baš je revolucionarni susret umjetnosti i politike pokrenuo posljedice događaja NOB-a, koje još uvijek traju.
Damnatio memoriae: zagovor estetskog učinka a la Žižić
Na samome početku svoga filma, Žižić postavlja tezu da je spomenik znak prošloga vremena i svjedočanstvo za budućnost. Spomenicima[6] treba izraziti poštovanje. Damnatio memoriae prikazuje monstruoznu sudbinu spomenika u Hrvatskoj. U filmu je prikazana dinamika i opseg politike obračunavanja sa antifašističkom prošlošću. S ratom i hrvatskim osamostaljenjem nastupio je zaoštren pohod nacionalizma i katolicizma, koji je dobio autentičnu materijalizaciju u akcijama ‘odozdo’. Posljednje su zahtijevale žrtve i među spomenicima. Akcijama je bio zajednički barem jedan imenitelj: uništiti određenu povijest, tj. povijesne tragove antifašističke borbe u Hrvatskoj. Pisala se nova povijest.
Početkom 90-ih g. postojala su dva glavna načina uništavanja spomenika. Prvo rješenje mogli bismo nazvati preoblikovanje starih spomenika. Dotične su jednostavno napunili novim sadržajima. Prostor je ostao isti, ali su umjesto crvenih zvijezda spomenike ukrasili križevi katoličke crkve, umjesto antifašističkih parola i hvalospjeva partizanskoj borbi pod šahovnicu su bile upisane posvete hrvatskom narodu. Nova spomenička obilježja često su bila postavljena u čast posjeta Franje Tuđmana. Drugi način obračunavanja s prošlošću bile su direktne i razorne akcije ‘odozdo’. Nepoznati počinitelji jednostavno su spomenike dignuli u zrak ili ih iznakazili i ispisali ustaškim lozinkama. Uz iznimku većeg dijela Istre, nije pošteđen skoro nijedan antifašistički spomenik u Hrvatskoj. Svakako bi bilo pogrešno tvrditi kako se u tim akcijama radilo o ‘odozgo’ isplaniranoj politici, nekakvom tajnom planu, koji je zamislio tadašnji hrvatski režim. Nasuprot tome, dokumentarac nas navodi na konstataciju kako se pri sistematičnom uništavanju i očišćavanju radi o nečemu što možemo imenovati režim (o)čišćenja. Drugim riječima: radilo se o brisanju tuđeg, nepravog i nehrvatskog elementa, koji se doticao konstitucije socijalističke Jugoslavije i partizanstva. Bitka za novi hrvatski identitet, za konstituciju hrvatske nacionalne države zahvatila je momente ideološke interpelacije. Svaki pripadnik nove države morao je dijeliti dvojnu pripadnost: biti vjeran sljedbenik katoličke vjere i hrvatskog naroda. Taj dvostruki upis hrvatstva odvijao se i u promjeni same slike krajolika; promjene spomenika i ulica ukazuju na učinke bitaka u imaginarnom i simboličkom. A da vlast spram tog ponašanja i njegovih učinaka ipak nije bila neutralna, postalo je potpuno jasno nakon odluka (najviše) neovisnih državnih institucija, sudova. Film pokazuje primjer umjetnika koji je stvorio spomenik koji su uništili. Sud je zaštitio počinitelje i priča je bila završena.
Usprkos iznimno značajne informativne i povijesne vrijednosti Žižićevog filma, politička poruka filma je donekle nezgrapna, ako ne i larpurlartistička. Pomoću analize fenomena Žižić izvodi proces osude počinitelja, uništavatelja spomenika. Osuda se sastoji iz dvije teze: prva i općenita teza zagovara stajalište da je uništavanje moralno nedopustivo ponašanje. Spomenike dakle treba poštovati, oni će svjedočiti o nama u budućnosti. Drugu, problematičniju tezu, možemo ovako sažeti: istina je da je mnogo antifašističkih (komunističkih) spomenika ideoloških, a uz to nisu nosili nekakvu estetsku vrijednost. No, usprkos poplavi ideoloških spomenika, nastala su i neka djela, koja su bila međunarodno prepoznatljiva. Ona su postala relevantna umjetnička djela. Možda je Žižić mislio da će pozivanjem na estetsku vrijednost uspjeti izaći iz (antifašističke) ideologije Saveza Komunista Jugoslavije, odnosno da su umjetnine tim postupkom postale potpuno autonomne i neideološke. Estetske viškove, kao što su bile npr. skulpture Vojina Bakića,[7] morali bismo gledati u strogo umjetničkom svjetlu, te ih ne umakati u ideologiju. Činjenica da su i njih uništili govori o barbarstvu i ignoranciji počinitelja. Usprkos općem pozivu na zaštitu svih spomenika, ipak su za Žižića neki spomenici privilegirani. Ta je teza u proturječju s prvom tezom autora, a u toj njegovoj argumentaciji je i nekoliko skrivenih pretpostavki. Nerazumljiva je već pretpostavka da drugi, više ideološki spomenici, ne zaslužuju ‘zaštitu’. Tamo gdje je pred autora istupio stvaran problem i gdje bi moralo nastupiti mišljenje o povezanosti između ideologije, politike i umjetnosti, on ga je uklonio. Šutiranjem jedne ideologije kroz vrata, Žižićevoj se argumentaciji kroz prozor prikrala neka druga ideologija, tj. estetska ideologija. Žižić intervenira u realnost pomoću estetskog diskursa, koji mu omogućava da si ne smaže ruke ideologijom. Da parafraziramo Marxa, svoju glavu je za trenutak rukama povukao iz močvare, ne znajući da je nogama stajao duboko u ideološkom mulju. Potiho mišljena hipoteza, da je samo preko umjetničkih djela moguće mišljenje i sjećanje bez ideologije, jest dakako ideološka pretpostavka. U pozadini je naivna ideja o autentičnosti i čistoći umjetničke pozicije, koja lebdi u zraku i nema nikakve veze s društvenom realnošću.
Slažemo li se sa Badiouovom tezom da umjetnost proizvodi unutar-umjetničke istine, da su neka umjetnička djela ‘umjetnički subjekt’ i da to pogotovo vrijedi za spomenute Bakićeve prostorne intervencije, sve to nema nikakve veze niti sa komunističkom politikom postavljanja spomenika nakon Drugog svjetskog rata, niti s fašističkom politikom, koja je bila na djelu u 90-ima. To da su neki spomenici bili prava umjetnička djela, još ih ne čini zaštićenijima. Svojim označavanjem vandalizma i barbarstva počinitelja, autor filma ostaje pri pukoj moralnoj osudi, te ne čini korak prema mišljenju te politike. Posljednju niti ne imenuje. Fašistička politika uništavanja nije radila nikakve razlike između estetskih i neestetskih spomenika. Zašto i otkuda ideja o fašističkoj osjetljivosti za modernističku umjetnost? Tezu možemo i dodatno radikalizirati: ne radi se samo o tome da fašizam ne čini nikakve razlike. Zbog svoje partikularističke pozicije morao je utoliko više svršiti baš s univerzalističkom dimenzijom partizanstva. S jedne strane prekinuo je s antifašističkim političkim poručivanjem, a s druge strane i sa njegovom univerzalističkom umjetničkim tradicijom. Oštrina i obaviještenost samoga dokumentarnog filma tako ostaje visjeti u zraku, jer pokušava mišljenje politike uništavanja i bitke protiv nje premjestiti u estetski diskurs. Autorovo ponašanje možemo sažeti i u formulu odnosa spram samoga sebe: to što radim je umjetnost (dokumentarac), a u njoj zagovaram umjetnost (neideološke spomenike = umjetnine) preko umjetnosti (estetskoga diskursa).
Slovenska pomirba je zaborav revolucije i antifašističke borbe
A što se dogodilo s partizanskim naslijeđem i spomenicima u Sloveniji u 90-im godinama? Zbog aktivnosti saveza boraca i postojanja minimalnog ideološkog konsenzusa o relevantnosti partizanske borbe i NOB-a, nije se u velikoj mjeri pojavila direktna politika čišćenja. No, to nikako ne znači da nismo bili svjedocima nastajanja suptilnih tehnika gospodstva, koje su lansirale pohod desničarskih ideologija. Jedan od rezultata diskusija o poluprošloj povijesti bila je i uspostava diskursa pasivnih žrtava i potraga za zločincima iz prijašnjeg ‘totalitarnog režima’[8]. Konačni cilj rasprave bio je rehabilitacija domobranstva (slovenske varijante fašizma), te time i slovenska pomirba. Ključni nosilac domobranskih zastava i antikomunizma je katolička crkva, koju politički podupiru proljećarske stranke. Veliki dobitak u njihovoj borbi za ‘istinu’ bilo je postavljanje novih spomenika. Tako smo usporedo sa partizanskim spomenicima dobili obilježja ratnih i poratnih ubojstava domobrana. Povijest je bilo potrebno učiniti objektivnijom, a žrtve komemorirati.
Razlike između domobranskih i partizanskih spomenika tiču se kako načina na koji je (ne)povijest upisana u njih, tako i načina prikazivanja žrtava. Na partizanskim spomenicima prisutna su aktivne i antifašističke parole, koje sažimaju povijesne okolnosti okupacije i borbe. Drugačije je na domobranskim obilježjima, koja su omotana u tišinu. Jedina gesla, koja se češće nalaze na spomenicima, glase: “Mati, domovina, Bog“, te “Žrtvama komunističkog nasilja“.[9] Na konzervativnom napisu domobrani nisu prikazani kao aktivni protagonisti, već kao žrtve koje spomenici komemoriraju. Ali u tome čuče barem dva problema: prvo, pozitivacija domobrana kao pasivnih i nedužnih žrtava, te drugo, odsutnost cijelog povijesnog konteksta iz domobranskih spomenika. Odnosno točnije, povijesni fokus je prebačen na poslijeratno razdoblje. Za sadržajnu interpretaciju zaduženi su biskupi i novi povjesničari, koji su aktivna strana žrtava, tih pasivnih protagonista prošlosti. Njihovi govori djeluju kao ideološka suplementacija tihih spomenika palima za domovinu.
Ratni spomenici strukturirani su kao politička debata. Ova zadnja ostala je podijeljena, na aktivni zagovor partizanstva i pasivizaciju domobranskih žrtava. U nastavku, partizanska strana ‘pasivno’ brani momente NOB-a, dok domobranska strana aktivno progoni poslijeratni teror od strane dijela NOB-a. Usprkos tome što su se tabori utaborili na suprotnim brdima, zajednički cilj debate je pomirba. Tu spomenici imaju ključnu ulogu, preoblačeći diskusiju u tunike dostojanstva, poštivanja mrtvih i njihovih duhova. Nacionalni interes leži u pomirenju strasti i pisanju objektivnije istine, a ne u podjeli na naše i njihove. No, ta pomirba ne znači isto jednima i drugima. Pa ako se nekako i mogu ujediniti obzirom na problematičnost poratnih ubojstava i kolaboracionizma, ipak pomirba i dalje znači neutralizaciju novosti i prijeloma što ga je partizanstvo značilo za jugoslavenski prostor. Pomirba u najgoroj varijanti nije ništa drugo do li rehabilitacija fašizma i domobranstva. Toj rehabilitaciji uspijeva izjednačiti domobranstvo s partizanstvom, a istovremeno osuditi totalitaristički režim, koji je nastao nakon rata. Iz prividnoga izjednačenja domobranstvo tako istupa kao moralni pobjednik, koji nije imao ništa sa zločinačkim režimom. Dakle, pomirenje će nastupiti u trenutku kada ćemo se sramiti komunizma i kada ćemo odobravati fašizam. Pomirba u više partizanskom svjetlu pak znači priznanje krivnje za poslijeratna ubojstva, ali i hvalospjev određenog aspekta politike NOB-a. Radi se o zagovaranju NOB-a kao srži slovenskoga naroda, kao da bi se za vrijeme rata radilo samo o nacionalnom osamostaljenju. Tako dobivamo dvostruki rezultat: okljaštren upis NOB-a u povijest slovenske narodne borbe, te osudu svega što je došlo nakon Drugog svjetskog rata i trajalo do kraja 80-ih godina. Diskurs o pomirbi[10] dakle potpuno relativizira diskusiju o jugoslavenskom događaju i pokušava prebrisati svaki revolucionarni trag NOB-a.
Zapravo ostaje samo jedan revolucionarni trag, oko kojega su zagovornici ‘nove istine’ i strukturirali diskusiju. Taj trag je ujedno i ključna trauma debate: poratna ubojstva. Tako su diskusiju od događanja u ratu preselili na poratno događanje, tj. na revolucionarni ‘totalitarni’ teror. Paradoksalno su, usprkos nelegitimnom povijesnom premještanju, izrekli barem jednu istinu. Poslijeratna ubojstva bila su dio revolucionarnog terora[11], s tom razlikom da se tada još nije radilo o totalitarnom režimu. Revoluciju ne možemo izjednačavati sa totalitarizmom. Već je Robespierre jasno rekao da revolucija bez revolucije nije moguća. Kategorija terora je po zagovornicima domobrana moralne, a ne političke prirode, zato iz nje i izvode moralne zaključke. Njih formuliraju u brojanju trupla i osudi svih zločinaca[12]. Kada će pravdi crne ruke biti udovoljeno, biti će i pomirba moguća. Problem partizanske strane je u pasivnom prihvaćanju krivice, u prihvaćanju moralizatorskog diskursa. Umjesto da misle u okviru zagovora transformacijskih učinaka antifašističke borbe, povlače se na zagovor strogo nacionalnog aspekta NOB-a.
Kako dakle misliti partizanstvo?
Ovdje nam nije stalo do prikaza krivnje odnosno moralne odgovornosti domobrana[13]. U prijašnjem dijelu ukazali smo na moralizaciju i transhistorizaciju (odsustvo povijesnog konteksta antifašističke borbe) rasprave od strane zagovornika domobranstva. Domobrani su kolaborirali s fašizmom/nacizmom, što historijski prethodi poratnim ubojstvima. Domobransku fašističku vlast, njihovu obranu stare Jugoslavije i okupacijskih režima, ne možemo niti u jednom primjeru izjednačavati sa emancipatornim i revolucionarnim NOB-om. Domobrani su stajali na poziciji fašizma i kontrarevolucije. Zato nas zanima samo (ne)mišljenje politike u kontekstu Drugog svjetskog rata.
U svjetlu toga voljeli bismo prikazati odsutnost svake misli na strani domobranstva i kolaboracionista uopće. Pri tome se oslanjamo na lucidan komentar koji daje francuski filozof Alain Badiou u svome predgovoru za Abrégé de métapolitique (Pregled metapolitike, 1998.). Iako sam potiče iz drugačije povijesne konjunkture, postavlja si pitanje zašto su se ljudi pridružili francuskom pokretu otpora [Résistance]. U kontekstu revizionističkih diskusija u Francuskoj, prevladavaju dvije tendencije. Prva tendencija je proglasila tadašnju Francusku pétainističkom, gdje su u najgoroj varijanti kolaboracionisti svjesno sudjelovali s okupatorom, dok je u umjerenijoj varijanti prisutan zagovor pragmatizma. Bolje je bilo čekati i ne pružati otpor. Druga tendencija je antifašistička, koja proglašava tadašnju Francusku ‘ustaničkom’. Političku odluku misli preko dvaju momenata, koji za Badioua nisu dovoljni za mišljenje politike. Jedna smjernica (Sartre, de Beauvoir…) misli pristupanje otporu preko osobne odluke, koja je moralna odluka, stvar savjesti pojedinca. Kao što misli Badiou, u tom slučaju radi se o subjektivnosti mnijenja. Druga, komunistička interpretacija, svodi ulazak u borbu na objektivno djelovanje. Situaciju razumije preko socioloških analiza društvenih grupa, te retroaktivno postavlja klasu kao moment nužnosti ulaska u pokret otpora. No, odluka se, kaže Badiou, ne može misliti ni kao kolektivna prisila (kolektivna objektivnost), niti kao osobna odluka (subjektivnost mnijenja), koja se veže na moralna mnijenja, a koja su opet izvanjska samoj situaciji. Badiou misli da “otpor nije stvar mnijenja. Prije svega radi se o prijelomu, raskidu s logikom prevladavajućih mnijenja… ustanak nije niti klasni, niti etički fenomen.“ (1998: 14). Otpor je prijeloman obzirom na ono što jest, obzirom na postojeću situaciju. Odluka na ustanak u prvom redu znači misliti ono što je situacija, to izgovoriti, te povući određene posljedice iz te misli. Svaki otpor kao raskid unutar misli, istom je uspostava same praktične mogućnosti, koju otvara ta izjava (ibid.: 17). To da je netko mislio, u okolnostima Drugog svjetskog rata, značilo je riskirati, riskirati misao i otvarati mogućnost za Realno, za nemoguće. Misliti je značilo nužnost ulaska u pokret otpora. Oni koji nisu mislili ostali su na poziciji situacije, situacije koja je blokirala bilo kakvo stavljanje na kocku. Badiou aksiomatski preuzima tu lekciju: ne suprotstavljati se znači ne misliti, a ne misliti znači ne stavljati na kocku sam rizik. Ako politiku postavimo kao misao (’ljudi misle’), koja je naravno materijalna i ima materijalne učinke, dobiti ćemo drugačije postavljanje samoga pitanja antifašističke borbe.
Slažemo se s tvrdnjom o jednačenju politike i misli, pa ipak ta teza ne može obuhvatiti svu kompleksnost jugoslavenskog primjera NOB-a[14]. Razlika između dvije konjunkture nalazi se kako u samome statusu, tako i u posljedicama oslobodilačke borbe. Francuski pokret otpora imao je ograničene posljedice, jer je nakon kraja rata raspušten i razoružan. U slučaju jugoslavenske partizanske borbe je, pored nacionalnoga oslobođenja, došlo i do socijalne revolucije, koja je značila konačan raskid sa starom Jugoslavijom. U NOB-u se nije radilo samo o otporu. Naravno da je pristupanje u partizanski pokret i sama borba zahtijevalo misaone napore[15]. Istina je i da je sama borba proizvela nove političke forme, te je i time zahvatila i nove misaone napore. To nije bio samo otpor, pokret otpora, jer je imao dugoročne posljedice. Jugoslavensku revoluciju nije moguće razumjeti bez dinamike klasnih proturječja u staroj Jugoslaviji. Nova i socijalistička Jugoslavija bila je događaj u Badiouovom smislu riječi. Taj događaj je imao prvenstveno dvije dimenzije: međunarodnu antifašističku borbu, koja je bila temelj konstitucije nove Jugoslavije (Jugoslavija nije niti nacija, niti jezik), te socijalnu revoluciju, koja je značila početak uspostavljanja drugačijih klasnih odnosa i tranziciju u komunizam (vidi Buden /2003/, Kirn /2010/ i Pupovac /2006/). Ujedno dolazi do narodnoga oslobođenja: prvi puta prepoznati su svi narodi[16], odstranjena je srpska hegemonija stare Jugoslavije, rodila se nova Jugoslavija. Antinacionalistički stav zatim postaje jedna od službenih smjernica Saveza Komunista Jugoslavije do smrti Josipa Broza Tita. Kamo je dovela liberalizacija i ekstremni nacionalizam s kraja 80-ih godina nije potrebno previše izlagati: povijest tragičnih ratova pri raspadu Jugoslavije govori sama za sebe.
Uloga partizanske umjetnosti u antifašističkoj borbi
U vrijeme jugoslavenske revolucije i partizanske borbe bila je upletenost masa u političko događanje i odlučivanje iznimno visoka. Na oslobođenim područjima došlo je do formiranja narodnooslobodilačkih odbora, koji nisu bili samo organi komunističke vlasti, već i narodni savjeti, u koje je bio uključen ogroman broj aktivista. Nastajale su nove političke organizacije. Partizansku borbu je od samoga početka pratio moment transformacije društvenih odnosa, dakle izgradnja drugačije Jugoslavije. Političke institucije narodnooslobodilačke borbe (narodna vlast) organizirale su kulturu i školstvo, a isto tako je unutar partizanske borbe važnu ulogu odigrala umjetnost, koja je u toku rata procvjetala. A partizanska narodna vlast bila je itekako svjesna moći onog simboličkog za borbu i u borbi.
Raspravu ćemo zaokružiti kratkim presjekom dvaju važnih priloga, koji misle ulogu partizanske umjetnosti. Rastko Močnik i Miklavž Komelj stoje na zajedničkoj strani što se tiče zagovora prekretnice koju je značilo partizanstvo, ali se ipak njihove pozicije razlikuju u pogledu na umjetnost. Kako onda misliti moć umjetnosti i simboličkog za partizansku borbu? Simbolička djelatnost bila je po Močniku “bitna dimenzija narodnooslobodilačke borbe“ (2005: 13) u mišljenju njenih tvoraca, oba spola. Partizanske kulturne prakse nisu bile puko sredstvo antifašističke borbe: “s jedne strane su stvarale uvjete za borbu protiv fašizma (aktivacija i mobilizacija masa, konsolidacija na frontu borbe) – ali su time ujedno već postavljale i novu društvenu strukturu, a u njoj i novi položaj kulture u društvu, novu mrežu međuljudskih odnosa, koja je bila povijesna negacija fašizma“ (ibid.: 13). Iz te teze moguće je razabrati prvenstveno ideološku funkciju umjetnosti. Mobilizacija masa, postavljanje nove mreže međuljudskih odnosa i agitacija, svi ti doprinosi umjetnosti ukazuju na postavljanje uvjeta za novo ideološko vezivo unutar antifašističke borbe i za izgradnju novih društvenih odnosa. Ali treba se i upitati, što se dogodilo s čisto imanentnim umjetničkim učincima i sa samim statusom umjetničkog djela? Močnik je u tome respektu najeksplicitniji pri zagovoru ‘partizanske breze’:
“U varijanti koju su nam sačuvali protivnici “partizanske breze“, ta je inače umjetnosti nevrijedna propagandistička doktrina mislila da i tako dobro nacrtana breza ne može biti umjetnina, ako na nju nije naslonjena puška, ili ako nije prorešetana rafalom. Kako u tome zahtjevu danas ne prepoznati postupak koji su tako hvalili francuski filmski teoretičari, nazvavši ga “akuzmatizam“, postupak koji postiže učinke time što ne pokazuje ubojicu, već samo registrira njegovo disanje, ne pokazuje ubojičine ruke s uzdignutom sjekirom, već samo u grozi raširene oči žrtve?“ ibid.: 14).
Ako se i možemo složiti s duhovitim teorijskim uvidom o akuzmatizmu postupka ‘partizanske breze’, ipak opća koncepcija umjetnosti ostaje upitnom. U većoj mjeri ostaje podređena antifašističkoj borbi (politici). Ako nije djelovala kao puko propagandno sredstvo, ipak je ključno djelovala samo u agitacijskoj i ideološkoj dimenziji umjetnosti; njeno simboličko upisivanje ispredalo je kritiku fašizma i kapitalizma. Tu tezu mogli bismo imenovati kao zagovor benjaminovske politizacije estetike, s dodatkom komunističke ideološke suplementacije.
Drugačiju tezu o partizanskoj umjetnosti razvio je u svome predavanju (kasnije i knjizi) Miklavž Komelj. Vjerojatno bi učinili nasilje nad tim bogatim izlaganjem, ako bismo istakli samo jednu tezu. Komelj se naime dotaknuo kompleksnih odnosa između prijeratne umjetnosti i umjetnosti za vrijeme rata, različitih pozicija u literarnoj teoriji, odnosa između ideologije i politike, vojne i simboličke borbe, između transformativnosti borbe i umjetničkog stvaranja uvjeta za nju, u situaciji nepostojanja uvjeta za umjetničku produkciju. Ali ovdje nas zanima isključivo distinkcija spram Močnikove teze. Komelj je otvorio drugarsku polemiku i rekao da politizacija partizanske umjetnosti, kao i kritika autonomizacije umjetnosti, još nikako ne znači i njenu emancipatoričnost. U slovenskoj situaciji je baš uspostavljanje negrađanske autonomije značilo moć umjetnosti. Partizanska umjetnost bila je politična već zbog samih uvjeta u kojima je nastajala. Komelj tu lansira tezu koja tvrdi da je riječ bila glavno oružje u borbi, da je dakle poezija bila jednakovrijedna vojnoj borbi. U svojoj knjizi Komelj odlično ukazuje na različite slučajeve, radove, gdje se konstituira različita moć same riječi. (vidi recenziju u ovome prilogu). Fikcija, riječi može postati čak i neposredna vojna moć i tu Komelj navodi ekstremni primjer vojne bitke Prešernovog 3. bataljona na Gorelku (15.12. 1943.). Usred noći su ih, zbog izdaje, napali Nijemci i planuo je težak sukob. Zatvoreni iza zidova morali su se partizani svim silama braniti. To što su pjevali Internacionalu i druge pjesme otpora udvostručilo je njihovu moć; bez tih riječi, bez deklamiranja pjesama, partizani vjerojatno ne bi preživjeli taj napad.
Komelj razumije partizansku umjetnost u badiouovskom smislu, kao događaj, koji je u posebno nemogućim okolnostima uspostavio uvijete za svoju mogućnost. Partizanska umjetnost je raskrštala s prijašnjom umjetnošću i pisala nov umjetnički kanon. Riječ je dobila unutar borbe veliko značenje. Ovdje navodi cijeli niz primjera, od anonimnih pjesnika do Bora i Kajuha, te pokazuje umjetničku i političku moć njihovih riječi. Ali najvažniji Komeljev doprinos razumijevanju tadašnje umjetnosti – i tu je on blizak Močniku, koji doslovno raskida s mitom o individualnosti/autorstvu umjetnika – čuči u slijedećoj tezi. Značaj toga vremena i umjetničkog prijeloma jest u uključenosti masa u sam umjetnički proces. Tako su pored imena Župančiča i Bora u zbornike tiskane poezije bili uključeni anonimni i nepoznati drugovi. Ta gesta govori o shvaćanju jednakovrijednosti umjetničkih produkata iz pera mnogih. U ratnim godinama nastao je cio korpus poezije otpora (te grafičke umjetnosti), koji možemo označiti kao umjetničku subjektivnost. Tu subjektivnost stvarali su mnogi, koji su bili uključeni u umjetničku produkciju u okolnostima antifašističke borbe.
Jedno od ključnih pitanja u oba priloga glasi: što je nadodredilo partizansku borbu? Politika ili umjetnost? Močnik naglašava političku dimenziju: radilo se o stvaranju uvjeta antifašističke borbe i antikapitalističke bitke, gdje je umjetnost doduše ključna dimenzija te borbe, ali u borbi nije autonomna. S druge strane, Komelj zagovara stajalište da je umjetnost ta koja je nadodredila (preuvjetovala, višestruko uvjetovala, Überdeterminierung,op.p.) partizansku borbu. Usprkos tome što ju misli unutar konteksta borbe, formulacija ‘riječ je oružje’ omogućava mu označavanje simboličkog kao onoga što nadodređuje vojničku borbu, tj. “daje smisao samoj borbi“. Riječ postaje najjače oružje.
Na ovome mjestu samo ćemo skicirati našu tezu, koja na prvi pogled radi sintezu obje pozicije. U njih dvoje radi se o minimalnoj razlici: Močnik se usredotočio na historijsko-sociološku analizu, dok je Komeljeva analiza skoncentrirana na imanentnu analizu umjetničkog polja, unutar povijesnih okolnosti. Ostanemo li obavezni sociološko-historijskom vidiku, posve je točna izjava da je partizanska umjetnost bila ključno ideološko vezivo za zajednicu u antifašističkom otporu, zajednicu koja se tek formirala i afirmirala nekapitalističke odnose. Imala je važnu ulogu, kako pri mobilizaciji masa, tako i kod dizanja morala. Ali, ako mislimo partizansku umjetnost kao događaj, koji ima posljedice još i danas, kao nešto što se pokazuje kao istinski novum, onda je potrebno tezu dodatno zaoštriti. Partizanska umjetnost proizašla je imanentno, iz nemoguće situacije, s kojom je definitivno prekinula. Umjetnička djela značila su novu situaciju i unutar nje su dobila iznimno značenje: riječi i slike postale su oružje. Stupimo li još korak naprijed, možda dobijemo mišljenje samoga događaja partizanstva u svoj svojoj radikalnosti. Misliti partizanstvo znači misliti prijelom, kako politike, tako i umjetnosti. Antifašistička borba je proizvela novu subjektivnost – partizanski politički subjekt, koji je stvorio kako revolucionarne narodne savjete, tako i uvođenje drugog ekonomskog uređenja, kasnije. Taj subjekt značio je prijelom u političkom mišljenju. Istovremeno se događala transformacija same kulturne sfere, razbuktavanje kulture, koja je, kao što smo rekli, doživjela nicanje nove subjektivnosti – partizanskih umjetničkih djela. Zašto je taj umjetnički i politički događaj imao tako izuzetnu moć? Zašto je partizanska borba imala trajne posljedice, koje su značile najveću društvenu transformaciju na području ‘Balkana’ u 20. stoljeću? Unutar antifašističke borbe došlo je do revolucionarnoga susreta, gdje su kako umjetnost, tako i politika bile ključne za organiziranje otpora i socijalne revolucije. Bez obzira na to što su postupci politike (egalitarna komunistička maksima) i umjetnosti (masovna subjektivnost, raskidi sa postojećim kanonom) različiti, došlo je do uzajamne eksplozivne artikulacije. Bez svake od njih je nemoguće misliti partizansku revoluciju, susret politike i umjetnosti[17]. Sklopimo li još sve u badiouovski horizont, možemo zaključiti da su kako politika, tako i umjetnost procesi mišljenja, koji su u partizanskoj borbi djelovali s transformacijskom moći, koja je označila 20. stoljeće.
Zaključak
Dramatične promjene spomeničkih krajolika u postjugoslavenskom kontekstu samo su jedna od strana šireg ideološkog zaokreta u pogledu na prošlosti. Pred našim očima nedavno se dogodilo pravo revolucioniranje ideoloških aparata države. Polje rasprave – kako stručne, tako i svakodnevne – postalo je prošiveno nacionalizmom i pomirbom. Tako da nam danas promišljanje o prošlim emancipacijskim i revolucionarnim politikama ne znači puki modni hir, već je ponovo postalo nužno. Zbog ideološke obilježenosti rasprave o pomirenju, svako cjelovitije razmišljanje o partizanstvu djeluje kao intervencija. Mišljenje o prošloj jugoslavenskoj emancipacijskoj politici može omogućiti razumijevanje raspada Jugoslavije i današnje restauracije, kao i mogućnost promišljanja budućih emancipacijskih politika (Buden, 2001). U postjugoslavenskoj situaciji, gdje se etničke i druge režime čišćenja, logike nacionalnih suverenih država i restauracije kapitalizma, ne dovodi u pitanje, povijesno iskustvo i misao partizanskog događaja dio su samog događaja, a ne samo sjećanje na njega. Spomenik Jugo-partizanstva, koji bi bio vrijedan svoga imena, nije onaj koji bi bio dovoljno ‘estetski’ ili dovoljno ‘objektivan’. Još manje bi to vrijedilo za onaj koji je isključivo u funkciji komemoracije i pomirbe. Ako se već postavlja spomenik, mora on aktivirati mišljenje, mora dakle postati ‘misleći-spomenik’.
Literatura
Althusser, Louis (2005) For Marx. London, New York: Verso. Usporedi i srpski prijevod Luj Altise, Za Marksa, Nolit, Beograd 1971.
Badiou, Alain (1998) Abrégé de métapolitique. Paris: Seuil.
Badiou, Alain (2006) Pogoji. Ljubljana : založba ZRC SAZU.
Intervju sa Borisom Budenom (2001) Šta da se radi. God.1, br.1. Beograd: revija Prelom.
Buden, Boris (2003) Još o komunističkim krvolocima, ili zašto smo se ono rastali. God.3, br.5. Beograd: revija Prelom.
Centrih, Lev (2008) O pomenu Komunistične partije Slovenije med drugo svetovno vojno in po njej. U: tematski broj revije Borec Oddogodenje zgodovine: Primer Jugoslavije. God. LX, br. 648-651. Ljubljana: Publicistično društvo ZAK.
Kirn, Gal (2007) Kako misliti krvavi razpad Jugoslavije onkraj morale in politike spomina? God. V, br. 11./12., revija Agregat. Ljubljana: društvo Agregat.
Kirn, Gal (2010) Jugoslavija: od partizanske politike do postfordističke tendencije. Up&Underground Socijalizam, br. 17/18: str.207-230. Zagreb: Bijeli Val.
Kirn, Gal (u tisku) “Transformation of memorial sites in the post-Yugoslav context”. In: Reading Images in the post-Yugoslav context (eds. Slobodan Karamanić and Daniel Šuber). Brill Publishers: Leiden.
Komelj, Miklavž (2009) Kako misliti partizansko umetnost? Ljubljana: založba cf.*/.
Močnik, Rastko (2005) Partizanska simbolička politika. God.7, br.161/162: str.12-14. Zagreb: Zarez.
Pupovac, Ozren (2006) Projekt Jugoslavija: dialektika revolucije. God.4, br.9/10. str. 108-117. Ljubljana: Agregat.
Samary, Catherine (1988) : Le marché contre l’autogestion : l’expérience yougoslave. Paris : Publisud, Montreuil.
Slovensko pesništvo upora (1998), ur. Boris Paternu, Novo Mesto: Dolenjska založba.
Wajcman, Gerard (2007) Objekt stoletja. Ljubljana: Analecta.
Žižek , Slavoj (2001) Did somebody say totalitarianism? : five interventions in the (mis)use of a notation. London : Verso.
Žižić, Bodgan (2001) Damnatio Memoraie, Gama studio i Zagreb film.
Internetski izvori
Delavsko-Punkerska Univerz: http://dpu.mirovni-institut.si/11letnik/Totalitarizem.php
Rad umjetnice Tanje Lazetić: http://www2.arnes.si/~tlazet/
Mircan, Mihnea (2008) Monuments. A Prior Magazin (17th issue On Paper I): Ghent. http://www.aprior.org/articles/7
Izvještaj iz govora nadbiskupa Antona Stresa na svečanosti na Teharjah 5.10.2008.
Preveo sa slovenskog Srećko Pulig
Novosti, 12.06.2010.
Peščanik.net, 12.06.2010.
[1] Tati, moj djed, Vlado Kirn, otišao je u partizane s nepunih 16 godina: ranjen na Blegošu i Turjaku, zarobljen pri izviđanju, te interniran u Dachau, gdje je ostao skoro dvije godine, do kraja rata. Većinu priča o njegovoj borbi u partizanima i vremenima pod okupacijom saznao sam tek nakon njegove smrti zahvaljujući slikovitim pričama bake.
[2] U slo. kontekstu ‘domobranstvo’ je ime za kolaboraciju, poput ustaške u Hrvatskoj.
[3] Kazališna predstava Mateja Bora Dronjavci (Raztrganci) u režiji Sebastijana Horvata, bavljenje jugoslavenskom prošlošću umjetnice Tanje Lazetić, te razmišljanje o statusu partizanskih spomenika projekta Muzej na cesti u okviru Moderne Galerije (vidi prilog Zdenke Badovinac iz kataloga Muzej na Cesti, 2009).
[4] Knjiga o partizanskom tisku (2004), tematski broj Borca (2008) i zadnji fascninatni rad Miklavža Komelja (2009).
[5] Na pisanje su me potaknula u prvom redu dva događaja. Nedavno smo na radionici u Mostaru vidjeli potresan dokumentarac Bogdana Žižića Damnatio Memoriae (’Napad na sjećanje’), koji prikazuje politiku uništavanja spomenika u 90-im godinama u Hrvatskoj. Drugi događaj je bio razgovor sa umjetnicom Tanjom Lazetić, koja se već duže vremena bavi tematikom sjećanja. U svome istraživanju i pripremi umjetničke akcije ‘Crvene zvijezde’ na Putu sjećanja i drugarstva (Pot spominov in tovarištva, PST) naletjela je na zanimljivo postupanje sa spomenicima. Oni koji redovito idu po PST mogli su zadnjih godina opaziti izblijedjele zvijezde na spomeničkim obilježjima. ‘Kreativno’ rješenje nastaloga problema bilo je prefarbati zvijezde u žuto. Ideja nije bila samo promovirati evropsku svijest, već graditi zeleni prsten oko Ljubljane, koji bi dobio drugačiji vizualni izgled (projekt zelenih površina financiraju strukturne zaklade EU). Zamisao nije urodila plodovima: zvijezde su na kraju obojili u crveno. Ključna poruka umjetničke intervencije Tanje Lazetić upozorava na činjenicu da su crvene zvijezde danas postale samo još jedna u ponudi hrpe roba, ili možemo reći kako to pokazuje što znači jugonostalgija na tržištu.
[6] Naša namjera u ovome tekstu nije konceptualizacija spomenika, te problema povezanih sa sjećanjem. Za zanimljivo psihoanalitičko čitanje Geertzovih ‘antispomenika’ vidi Wajcman (2007). Za kratak kuratorski pregled umjetničkih djela na temu spomenika vidi Mircan (2008).
[7] Te skulpture bile su prostorne intervencije, zasijecanja u krajolik. U stvari radi se o posebnim instalacijama, koje su izgledale kao da nisu sa ovoga svijeta i kao da su postavljene na nekom drugom planetu. Mnoge su uništene, spomenimo samo neka mjesta: Gudovac, Karlovac, Bjelovar, Čazma…
[8] Za kritiku teorija totalitarizma vidi Žižek (2001). U 11. godini je DPU (Delavsko-punkerska univerza) organizirala seriju predavanja na temu totalitarizma, gdje su se autori kritički suočili s tim ideologemom (http://dpu.mirovni-institut.si/11letnik/Totalitarizem.php)
[9] Šire o estetskoj politici i politici estetike antifašističkih spomenika govorim u mom radu ”Transformation of memorial sites in the post-Yugoslav context” /u tisku/, gdje analiziram Bakića, klasične partizanske spomenike i domobranske spomenike.
[10] Miklavž Komelj dobro upozorava da je ‘narodna pomirba’ bila ključna dimenzija u fašističkom nacionalnom programu o razbijanju Jugoslavije Cirila Žabota. Narodno pomirenje zasniva se na reakcionarnoj podlozi, pa ima biologističku koncepciju naroda; Nova revija ju je reaktivirala u 80-im godinama (2009). Zanimljivu tezu o kontekstualizaciji narodnoga pomirenja daje Lev Centrih: »U najširem značenju bila je ta zamisao razumljena kao uzajamno priznanje i poštivanje svih strana, koje su nekoć sudjelovale u konfliktu. Takvo razumjevanje bilo je moguće samo na osnovu pretpostavke da svi sudionici pripadaju istoj domovini, istome Narodu, iako tu predanost tumače na različite načine i usprkos bremenu grešaka i zločina. Narod i domovina su u tom ključu razumljeni kao unaprijed dane osobine svakog pojedinca, a što znači da su odvojeni od pojedinčeve umreženosti u političkim, ideološkim i produkcijskim praksama.« (2008: 70-71.). Ako je pomirba ‘gospodar-označitelj’ šire rasprave, onda narod identičnu ulogu vrši u slovenskoj historiografiji. Narodno pomirenje je dakle idealna sinteza politike i povijesti.
[11] Ne smijemo zaboraviti da se rat u Jugoslaviji nastavio i nakon proglašenja mira u Evropi. S nekim kolaboracionističkim jedinicama partizani su se borili još nekoliko mjeseci nakon kapitulacije Njemačke.
[12] U svom zadnjem govoru, na svečanosti u Teharjima (5.10. 2008), nadbiskup Anton Stres rekao je kako svi zločini iza sebe imaju zločince, te da je posljednje potrebno imenovati. Za više vidi http://www.rtvslo.si/modload.php?&c_mod=rnews&op=sections&func=read&c_menu=1&c_id=184117&tokens=stres. Vjerojatno ne bi bilo loše početi sa institucijom iz koje dolazi nadbiskup.
[13] Jasno je da je politika domobranskih spomenika usmjerena k moralizaciji rasprave. Makar i ostali pri žrtvoslovnom diskursu, red bi bio da zapišemo sve povjesne činjenice. Domobrani su bili žrtve, a zašto? Zato što su kolaborirali s Mussolinijem i Hitlerom, činili zločine protiv čovječnosti, jer su se borili protiv partizana, koji su bili međunarodno priznata vojna i politička snaga u borbi protiv fašizma. Domobrani su bili žrtva revolucionarnoga terora nakon rata, no u ratu su ginuli u borbi, jer su stajali na strani fašizma odnosno nacizma. Moralni diskurs o žrtvama dominantan je i u postjugoslavenskoj situaciji (Kirn, 2007).
[14] Badioujeva teza o korelaciji između misli i otpora naravno stoji i pomoću nje može se objasniti i povijesna činjenica zašto su u partizane en masse ulazili mladi; iako svi oni nisu pripadali Komunističkoj Partiji, mislili su situaciju (kako iz narodne, tako i iz revolucionarne i antifašističke perspektive). Ovdje treba dodati kako u Sloveniji antifašistička borba nije bila isključiva domena KP, već masovni politički pokret OF. U pozadini naše rasprave prisutan je dugoročniji projekt, koji pokušava misliti Badioua s Althusserom, misliti spoj historijskog materijalizma s teorijom politike. Ali to je tema za drugu priliku.
[15] Učinci tih napora nisu pak bili isključivo politički. Umjetničkoj dimenziji partizanske borbe posvetiti ćemo se u zadnjoj točci ovoga priloga.
[16] Pitanje kosovskih Albanaca ostalo je otvoreno pitanje u novoj Jugoslaviji. Ideju o socijalističkoj Balkanskoj Federaciji, koja bi ukinula i supstanciju ‘južnih Slavena’ (Jugoslavija), blokirali su kako Staljin, tako i Churchill. Otuda i goruće pitanje podjeljenosti Albanaca između više država, koje do danas ostaje neriješeno. Više o samoj ideji federacije vidi Samary (1988).
[17] Analize ćorsokaka konsolidiranja socijalističke države Jugoslavije prihvatili smo se na drugom mjestu (Kirn, 2010).
Partizanska umjetnost
Srećko Pulig
Mlađi, ali već nagrađivani povjesničar umjetnosti, prevodilac, teoretičar, no prije svega pjesnik, Miklavž Komelj (rođen u Kranju, 10.jula 1973., vidi okvir), privukao je pažnju mislećeg dijela slovenske i cijele post-jugoslavenske javnosti svojom obimnom studijom “Kako misliti partizansku umjetnost?“, izašlom prošle godine u Ljubljani (Založba /*cf., 2009.) U njoj on, nasuprot prevladavajućih diskursa raznih politika sjećanja, prakticira osebujno i provokativno ponovno promišljanje biti partizanstva, umjetnosti i revolucije u nas.
Ovaj razgovor odvio se na marginama ovogodišnjeg zagrebačkog Subversive Film Festivala, posvećenog u cijelosti socijalizmu kao temi. Jedan od panela tematizrao je odnos umjetnosti i revolucije (Umjetnost je revolucija, revolucija je umjetnost!) na primjeru jugoslavenske socijalističke revolucije. U diskusiji koju je moderirao Ozren Pupovac, uz Miklavža su sudjelovali i Boris Buden, Gal Kirn i Branimir Stojanović-Trša.
Bavite se odnosom između umjetnosti i revolucije u našoj narodnooslobodilačkoj borbi. Posebno vas zanima poezija. Što je po vama ono što je specifično za partizanstvo i partizansku umjetnost?
U opsežnom uvodu svoje knjige “Kako misliti partizansku umjetnost?“, na 200 stranica objašnjavam način na koji upotrebljavam izraz “partizanska umjetnost“. Za mene to nije samo umjetnost koja je nastajala u partizanskim borbenim jedinicama i sl., već umjetnost koja funkcionira u partizanskom pokretu. U knjizi upozoravam na neka proturječja obzirom na upotrebu riječi “partizanstvo“. Sami sudionici pokreta govorili su u kasnijoj fazi rata o partizanstvu kao početnom obliku vojne organizacije, dakle prošlosti, no istovremeno riječ dobiva na simboličkom značenju. Tako da naslov knjige završava upitnikom. Uvođenje sintagme partizanska umjetnost, koja je ponekad upotrebljavana već u NOB-u, dok se kasnije više govorilo o umjetnosti NOB-a ili slično, je namjerno. Htio sam tom sintagmom označiti prijelom koji se dogodio u polju umjetnosti, stvaranje nekih novih koordinata, kada nema nekih tvrdih identifikacijskih modela, već “samo“ jak transformacijski vidik.
Dovodite u pitanje šablonu po kojoj umjetnost mora biti ili u svom sektoru građanskog društva ili propaganda nekog političkog pokreta. Dok je moguća i treća situacija?
Da, da. Pokušavam pokazati kako je problematiziranje baš tog građanskog shvaćanja autonomije dovodilo do nekog drugačijeg mišljenja autonomije, koje se ne može poistovjetiti sa ulogom umjetnosti u građanskom društvu, već se zasniva na nekom specifičnom načinu postojanja umjetnosti. Umjetnost koja je stupila u revolucionarni proces, u njemu nije zamjena za nešto drugo – naprosto zamjena za politiku. O stupnju autonomije vodile su se žestoke diskusije. U partizanskom pokretu postojali su veoma različiti pravci mišljenja, što nije prolazilo bez sukoba stavova.
Neki konkretan primjer?
Ako već govorimo o problemu autonomije, u zvaničnom glasilu slovenskih komunista Narodna pravda (Ljudska pravica) imamo tekst Mile Klopčiča, koji je bio pjesnik i rukovodilac Odjeljenja za umjetnost Slovenskog narodnooslobodilačkog savjeta. On piše: “Ljepota je po sebi revolucionarna.“ To može zvučati larpurlartistički, no uopće nije tako mišljeno. Tu se postavljaju filozofska pitanja što je uopće ljepota, kakva je njena uloga, što je utoliko interesantnije kada znamo da je isti čovjek svoju prvu zbirku pjesama, izdanu 1924. g., posvetio uspomeni na Lenjina. Dakle radilo se o pjesniku proleterske provenijencije, a ne o larpurlartističkom intimistu. On je u svojim predratnim tekstovima žestoko kritizirao malograđanski intimizam i larpurlartizam, da bi baš u toj novoj situaciji, gdje se umjetnost uključila u transformativni proces, već sami korak odlaska u partizane, bivanje partizanom, označio kao revolucionarno.
Trebalo je prelomiti sa svojom prijašnjom egzistencijom, na razne načine. Sa svojim starim stavovima, npr. onima pacifizma i antimilitarizma?
Bilo je takvih slučajeva, ali ne u smislu da bi netko bio najprije antimilitarista, a poslije militarist. Već kao preispitivanje nekoga tko je uzeo pušku, a ipak se bori protiv društvenih uvjeta koji stvaraju imperijalistički rat. Britanski vojni izaslanik Deakin opisao je Koču Popovića: “Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu.“
Stara je ljevičarska parola, porijeklom iz Njemačke, ‘Rat protiv rata’.
Stara je i zloupotreba. I Tuđman je napisao knjigu “Rat protiv rata“. Parole po sebi nikada nisu revolucionarne, važan je kontekst. No, važno je reći da su se na oslobođenom teritoriju vodile i takve diskusije, npr. o umjetnosti i antimilitarizmu. U vojnim jedinicama bilo je malo drugačije. Nije bilo vremena za takve razgovore.
Pitalo se i gdje je mjesto umjetniku. Smije li ostati kući, izvan narodnooslobodilačke borbe i stvarati “redovnu umjetnost“?
To se problematiziralo. Prevlađivala je tendencija da ne postoji i nije moguća nikakva neutralnost. Umjetnik koji prihvati uvjete rada koje mu nudi okupaciona vlast, poiman je kao izdajnik. U Ljubljani je uveden dekret o kulturnoj šutnji. Umjetnici ne smiju surađivati i nuditi se okupacionom režimu. U slučaju Slovenije postojala je velika razlika između njemačke okupacione zone, gdje se od početka okupacije vršilo brutalno iseljavanje slovenskog stanovništva, popraćeno sa drugim oblicima terora, dok je u talijanskoj okupacionoj zoni kojoj je pripala i Ljubljana, Slovencima bila deklarativno ponuđena nekakva kulturna autonomija. No, cjelokupni oslobodilački pokret odbija tu mogućnost. Ipak treba reći da šutnja nije provođena sasvim beziznimno. Tek u drugom periodu rata, nakon talijanske kapitulacije 1943. g., pozvani su svikulturni radnici da dođu na oslobođeni teritorij, pravo mjesto za umjetničko stvaranje. Čitajući tekstove, zapažamo kako se u njima reflektira situacija umjetnika koji je stupio iz svoje sobe, iz zatvorenog prostora, u šumu, u život – otvoreni prostor. To je bila česta “prostorna“ metafora u poeziji i također u publicistici: zatvorenom prostoru građanske kulture suprotstaviti otvoreni prostor masa. Novi susjed pjesnika su mase, koje stvaraju neku novu subjektivnost. One su poimane i kao subjekt za koji se stvara nova umjetnost, ali i kao nosioci jedne nove umjetnosti.
No, situacija tu nije jednostavna. Ne radi se o tome da je sve što ljudi sada pišu velika umjetnost. Radi se više o anticipaciji: prijelom koji se dogodio, te mase koje sada preuzimaju vlast, omogućiti će i stvaranje jedne velike umjetnosti u budućnosti. Ali već u sadašnjosti stalno se govori o realnoj prisutnosti onoga još-ne postojećeg. I to je revolucionarna koncepcija vremena: budućnost ovisi od ovoga trenutka – sada. To nije nešto što mi pasivno čekamo da dođe. Partizanski pokret kao takav zasniva se na ne-čekanju. Ne čeka se pravi trenutak, jer onaj tko čeka pravi trenutak već je zakasnio. Jedini pravi trenutak čini svijest o njegovom izostanku. I zato baš sada, kada ga nema, treba taj trenutak stvoriti.
Tako nastaje umjetnost koja se ne prilagođava situaciji. A to se i tematski vidi.
Naravno, postoji i “primijenjena umjetnost“ plakati i sl., no i postupovno i tematski inovativna umjetnost. Tako je u nekim drugim umjetnostima, a najviše u poeziji, baš to tema: neka nemogućnost pjevanja koja treba da odgovori na aktualnu situaciju, tako što će pronaći neke nove postupke. Time što će presjeći tu barijeru nemogućeg. U Sloveniji je jedan takav amblematski pjesnik Karel Destovnik – Kajuh. U svojoj ljubavnoj pjesmi on govori kako sada ne bi smio o tome pjevati: trebao bih urlati kao životinja, kaže. Ali, ne. Ja ti sada pjevam o ljubavi, jer nisam mogao u srcu satrti ovu pjesmu. Dakle, proturječi situaciji, no baš je u tome ta subjektivnost najrevolucionarnija. Nova situacija stvara se otvorenim ispoljavanjem proturječja. Toga ima i u poeziji Mateja Bora, i uopće je karakteristično za prve godine partizanstva u poeziji.
Tko su to “moderni Rafaeli“?
Izraz “mi moderni Rafaeli“ potiče iz jedne pjesme Kajuha iz 1942. g. On tako naziva borce, učesnike pokreta. Kada to piše on još nije partizanski borac, već član sigurnosno-obavještajne službe u Ljubljani. Na početku pjesme on tu novu subjektivnost identificira izrazom “mi moderni Rafaeli“ i pjesmu sam uzeo za moto moje knjige. Napisana je u jednoj potresnoj situaciji, kada je od drugova obavještajaca osumnjičen da je agent Gestapa. Postojale su ozbiljne indicije i stvar je trebalo ispitati. Prijatelj i drug koji je bio zadužen da ga ispita u toj stvari imao je naređenje da ga, ukoliko se optužbe pokažu točnima, likvidira. Nakon što se sve sredilo, Kajuh je napisao ovu pjesmu. U stihovima postoji neka dvostruka situacija: mi smo ti koji slikaju, ali i koji smo raspeta platna … Jedna traumatična pjesma, koju u knjizi pokušavam analizirati na 10-ak stranica. Iako tiskana već 1945. g., pjesma je ostala nepoznatom, prisutna uvijek u nekim dodacima, nikada u prvom planu. A riječ je – u kontekstu Kajuhovog opusa – o remekdjelu.
Kada govorimo kako je teško komparirati naše socijalističko iskustvo sa onim što mu je slijedilo, te se uspeti na neku “treću poziciju“, kontinuiteta u diskontinuitetu, nužno se nameće i pitanje što su nama partizani danas? Ili, preciznije: koji su uvjeti mogućnosti odnošenja spram partizanske umjetnosti danas?
Spram sadašnjice taj odnos je dvostruk. Za razliku od vremena kada je ta umjetnost bila dio obrazovnog sustava, te je tako, kao “službena“ lektira, na neki način i blokirana, danas, decenijima kasnije, možemo govoriti o re-aktualizaciji. Kao što borba za socijalizam u socijalizmu nije jednaka današnjim političkim bitkama.
Uranjamo u bogato revolucionarno naslijeđe, zato da bi zazivali novi prijelom – subverziju postojećeg.
Tu je uvijek opasnost da sve postane objekt neke nostalgije i sumnjivog uživljavanja. U Sloveniji su tako sada popularne kazališne predstave partizanske tematike.
Postoji i kunst-historičarska eksploatacija “šarma“ partizanske likovnosti.
Sve to dakle može imati i problematične aspekte: revolucionarna retorika služi glatkom perpetuiranju kapitalističkog umjetničkog sistema.
No, s druge strane partizanska umjetnost može nam biti od pomoći u kritičkom osvrtanju na današnje prilike u umjetnosti i cijelom društvu. Pa tako i na suvremenu tzv. politiziranu umjetnost. Za razliku od nje, partizanska umjetnost je politička i kada nije eksplicite politizirana. Navodim primjer jednog ljubavnog soneta pisanog u ofenzivi, gdje pjesnik želi ponovo vidjeti svoju djevojku, a vidjeti će ju samo ako oni pobjede u bitci. Politička vrijednost ovdje je u samom činu. Nije revolucija ovdje nešto što se stvara u umjetnosti. Ona se stvara u oslobodilačkom procesu, u koji se uključuje i umjetnost. Ali umjetnost tu ne služi kao zamjena za (izostalu) društvenu transformaciju. A baš je to ono što se danas događa: sva ta retorika, sve te subverzije, već su dio mainstreama. Želi li umjetnik biti primljen u taj svijet umjetnosti dobro je da malo politizira, da upotrebljava revolucionarnu i antikapitalističku retoriku. Mogli bismo reći da to postaje uvjet uključivanja u sistem.
Zadnja moda je auto-refleksivnost, u smislu otvorenog izlaganja uvjeta svoga sistemsko-umjetničkog opstanka. Npr. kako načini financiranja i konteksti proizvodnje bitno oblikuju artefakte.
Ono što je tu još zanimljivo jest kritički slijediti samu tu novu raspodjelu uloga u kulturi …
Znate li neka mjesta današnje revolucionarne situacije, za koja biste mogli reći da proizvode nešto analogno partizanskoj umjetnosti?
Postoje fenomeni, npr. čuo sam nešto o kazališnim nastupima u nepalskih maoista, dok su bili još gerila. No, to je nešto drugo. Oni danas pokušavaju imitirati forme umjetnosti iz vremena kineske kulturne revolucije. Pitam se što bi danas bilo paralelom i u stvari ju ne vidim. Što bi bila prava analogija?
Sigurno ne umjetnost inspirirana ratovima 90-ih. O tome se Boris Buden zapitao: “Tko će se za pola stoljeća sjetiti pjesnikovanja Nevena Jurice?“
Ne poznajem slučaj. Tko je Neven Jurica?
Disolucija Jugoslavije i stvaranje novih identiteta, ta kontrarevolucija na djelu, nema svoje umjetničke istine?
Ona nije niti bila moguća. Mračni raspad Jugoslavije bio je čin katastrofe, koji još nije našao svoj umjetnički, pa čak niti misaoni izraz. No, tu nema nikakve paralele sa partizanskim pokretom, baš suprotno. Tu nema nikakvog univerzalizma, samo partikularizacija. Radi se o pukoj destrukciji koja, za razliku od partizanske borbe, ništa ne gradi. Uvjeren sam da nam neka refleksija perioda Jugoslavije i njenog raspada – možda bi bilo bolje upotrijebiti riječ razbijanje, jer je Jugoslavija u stvari bila razbijena – u bitnom tek slijedi. O nekim stvarima sam kritički pisao. Npr. kako su procesi koji su nam izgledali dijelom i progresivnima, oni civilno društveni, sada vidimo, imali udjela u tom procesu dezintegracije. Refleksije nema jer bi malo tko ispao nevin u situaciji raspada. Adekvatne pozicije nije bilo, sve se sada pokazuju problematičnima.
Toga se sjećam kao veoma teškog, dramatičnog i traumatičnog vremena. Ja sam bio 15-godišnjak, tako da su moja neposredna sjećanja u skladu sa tom dobi. No, nešto sam pisao u jednom tekstu o Oskaru Daviču, gdje prenosim njegove zadnje stihove, iz vremena dezintegracije. A to vrijeme, 1989. g., baš je i početak moga pisanja poezije. Tako da opsesija smrću izbija iz stihova svih generacija.
Biografija
Rođen 10. jula 1973. u Kranju, Miklavž Komelj studirao je i doktorirao na povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Tema doktorata bila je Shvaćanja prirode u toskanskom slikarstvu prve polovice 14. stoljeća. Od 1999. do 2002. mladi je istraživač na ZRC SAZU (Slovenskoj akademiji), a nadalje stvara kao slobodni umjetnik.
Autor je pet pjesničkih zbirki: Luč delfina (1991), Jantar časa (1999), Rosa (2002), Hipodrom (2006) i Nenaslovljiva imena.
(2008). Piše i prevodi i književna djela za djecu, 2006. izašla mu je jedna takva zbirka Zverinice. Prevodilac je sa portugalskog, španjolskog, talijanskog, ruskog, engleskog, njemačkog i srpsko-hrvatskog jezika (prijevodi Fernanda Pessoe, Piera Paola Pasolinija, Pabla Nerude i Oskarja Daviča). Objavljuje članke i eseje s područja povijesti i teorije umjetnosti, literarne povijesti i filma, te kritičke i polemičke zapise. Prevođen je na strane jezike (poljski, engleski, beogradski izdavač CSUb priprema prijevod njegove knjige o partizanskoj umjetnosti).
Za svoje stvaranje primio je nagrade: 2002. g. zlatni znak ZRC SAZU.
Za doktorsku disertaciju i Veronikinu nagradu za pjesničku zbirku Rosa, 2006. g. Jenkovu nagradu za pjesničku zbirku Hipodrom, 2009. g. Župančičevu nagradu.
Za pjesničku zbirku Nenaslovljiva imena. Nagradu Prešernove zaklade za godinu 2010. primio je za pjesničku zbirku Nenaslovljiva imena.
Novosti, 12.06.2010.
Peščanik.net, 12.06.2010.
Partizani danas
Gal Kirn
Ponoviti partizansku gestu danas nikako ne znači aktualizirati i našem vremenu približiti heroizam partizanske prošlosti, već ukazati na suvremenost partizanstva. A ta suvremenost od nas već na samom početku iziskuje jasno zauzimanje klasne pozicije u sadašnjosti.
Suvremenost partizanstva
Knjiga Miklavža Komelja Kako misliti partizansku umjetnost? nesumnjivo je jedna od najvažnijih knjiga objavljenih u Sloveniji u zadnjem desetljeću. Njegov rad ne možemo uvrstiti u samo jednu disciplinu, jer se usred opće erudicije sreću kako povjesničarski, politički, literarni, tako i filozofski diskurs. Ovo djelo predstavlja odlučan rez, obzirom na slovenski, ali i, recimo to bez okolišanja, cijeli post-jugoslavenski kontekst. Danas se naime srećemo ili sa otrcanim disidentskim floskulama o totalitarnoj sivoj prošlosti, ili pak sa jeftinom jugonostalgijom, koja opjevava dobra stara vremena uz Tita i Cedevitu. Postojeći ideološki horizont neutralizira, demonizira ili pak nostalgično depolitizira revolucionarne učinke partizanstva. Nasuprot tome Komeljevo čitanje afirmira novum partizanskog događaja, novum koji ukazuje na kompleksnost i na učinke NOB, koji su jugoslavensko događanje lansirali u središte svijeta. U središtu iznimno bogate studije stoji razmišljanje o ulozi koju je u borbi odigrala partizanska umjetnost. Ponoviti partizansku gestu danas nikako ne znači aktualizirati i našem vremenu približiti heroizam partizanske prošlosti, već ukazati na suvremenost partizanstva. A ta suvremenost od nas već na samom početku iziskuje jasno zauzimanje klasne pozicije u sadašnjosti.
Komelju je u ovoj knjizi mnogo toga uspjelo. Da spomenem samo četiri stvari: prvo, odlučno je poljuljao službenu ideologiju pomirbe i zaborava partizanske revolucije, te time sadašnjoj politici stao na grlo; drugo, ukazao je na susret novosti partizanske politike i umjetnosti; treće, ukazao je na specifikum same umjetnosti, na njen prijelom; da se odcijepila, kako od građanske autonomije kulture, tako i od shvaćanja umjetnosti kao nadomjeska za politiku (propagandna funkcija); i četvrto, kroz umjetnički materijal (pjesme, dnevnike, pripovijetke), napisao je historiografski i teorijski izvornu interpretaciju zaboravljenih poeta-partizana, više-manje anonimnih pisaca kulturne revolucije, koji se uglavljuju u međunarodnu socijalističku revoluciju i tradiciju povijesne avangarde i narodne umjetnosti. Sličan arhivski i intelektualni rad je na području emancipacije radništva – kako su radnici u noćnim satima čitali – napisao francuski filozof Jacques Rancière (La Nuite de Proletères). Mogli bismo još dugo nabrajati ostale točke Komeljeve analize, no ovdje ću se radije usredotočiti na samo jedan od važnih vidika, koji ima tako reći vječni karakter, pa je zimzeleno suvremen. Mislim na njegovu analizu odnosa između umjetnosti i politike, te na njegov prikaz prijelomnosti same umjetnosti.
Partizanska umjetnost: autonomija umjetnosti ili propaganda? Ništa od toga
Komelj ukazuje na teorijsku slabašnost i ideološke drangulije današnjih literarnopovijesnih interpretacija, koje pokušavaju partizansku umjetnost reducirati samo na funkciju preživljavanja (Paternu), propagandu ili literariziranje (Snoj, Vodušek), ujedno ne zapadajući u klasično iskušenje, nekakvog idealističkog zagovora umjetnosti. U Komelja se ne radi o zagovoru čistosti umjetnosti, koju da je ova sačuvala unutar borbe; kao da s tom borbom nije imala ništa zajedničkoga, te da se radi samo o ‘otklonu’, u nemogućim prilikama. Mnogi partizanski pjesnici bili su nakon rata u škripcu zbog svojih borbenih riječi. Baš suprotno, Komelj izlaže upravo taj ‘otklon’, koji znači prijelomnost partizanske umjetnosti, prijelomnost koja je tek kroz borbu i tematizaciju nemogućeg uspostavljala novu definiciju umjetnosti. Ako stoji da je poezija otpora često bila antimilitaristička (vidi poglavlje u dodatku), nikako nije bila ‘nedužna’, ‘lijepodušna’ odnosno neutralna. Komeljeva knjiga je elaboracija 11. teze (malo opširnija, jer knjiga opseže 640 strana) ali ne kao izvorne Marxove 11. teze o Feuerbachu (Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga izmijenimo). Jer, ako je kod Marxa u prvom planu angažiran odnos između filozofije i politike, on misli uvjetovanost politike i umjetnosti. Komelj misli nemoguće koordinate angažirane umjetnosti, koja, ako je imalo prijelomna, mora već sadržavati dimenziju društvene transformacije. 11. teza o umjetnosti kroz prizmu umjetničke avangarde? Također, ali partizani gledaju i unatrag, kao što i hodaju naprijed. Partizanska poezija nije samo stvaranje novoga, novih formi i sadržaja, već i ulazak masa u kulturu i reaproprijacija narodnih i građanskih tradicija. U NOB je bila baš umjetnost ona koja je artikulirala napetosti unutar same revolucionarne situacije. Kao što kaže Komelj: “Partizanska umjetnost je umjetnost koja je svoju slobodu nerazdvojno povezala s oslobođenjem i oslobodilačkim pokretom.” (2009: 31). Kultura si tako u herojskom trenutku postavlja dvostruko pitanje: kako se povezati sa samom revolucijom, ali ujedno i, jednako značajno, kako izvesti revoluciju u samoj kulturi? Poznato je da je grupa kulturnih radnika stupila u organizaciju OF i značajno doprinosila širenju i snaženju NOB. S druge strane je OF pozvala na kulturni muk, unutar kolaboracionističkog režima. Ali taj muk nije značio opći muk. Značio je poziv na reinvenciju riječi, riječi kao oružja; muk je postavljao pitanje, kako je bilo u tim nemogućim prilikama uopće moguće stvarati umjetnost? Ako je dug pjesnika bio da šuti u fašističko-građanskim institucijama, drugdje je njegov dug bio da misli i stvara u novim koordinatama umjetnosti i borbe.
Pojava masovnog stvaralaštva, kada u kulturu ulaze mase i počinje jačati simbolni prostor antifašističke borbe, poljuljala je predratne građanske estetske kanone. Zaljuljalo se i ideološko shvaćanje o građanskoj autonomiji umjetnosti, koja umjetniku nudi slobodu stvaranja, bez obzira na situaciju u kojoj se nađe. Kao što elokventno kaže Komelj “sloboda umjetnosti nije u tome da se umjetnost održava u oazi slobode, koju joj nudi građansko društvo, da bi pobuđivala iluziju o tome kako je to društvo slobodno, već sudjelovanje u procesu oslobađanja.” (224). Građanska tendencija bila je prisutna i unutar OF, u nekim intervencijama Josipa Vidmara, iako je sam priznavao moć borbe, koja je zahvatila i područje same umjetnosti. Pored građanske tendencije, bila je u NOB prisutna još i propagandna tendencija, koja je pokušala staviti umjetnost u službu politike. Umjetnost bi služila pukom dizanju morala, opisivanju bitaka, simbolnoj negaciji okupacije i buđenju narodne svijesti. Takvo shvaćanje zagovara instrumentalizaciju umjetnosti za ciljeve politike, te ju svodi na propagandnu funkciju.
Partizanski prijelom
Komelj bravurozno pokazuje kako je partizanska umjetnost raskinula s obje tendencije, koje su ju doduše stalno pratile. Umjesto deklarativne parole o specifičnosti umjetnosti, morala je istom kroz borbu i masovno stvaralaštvo svoju posebnost tek dokazati. Unikum partizanstva počinje već u samim prilikama nastajanja, u kojima je u stvari bilo nemoguće stvarati: rat, nedostatak sredstava, ludost borbe… Ali baš sa ishodišnim pitanjem o svojoj nemogućnosti, mogla je umjetnost istom započeti postavljati nove koordinate mogućeg i nemogućeg. Partizanska umjetnost nosila je dimenziju ‘još-ne-postojećeg’, a vizionarsku prirodu njenoga podviga dopunjavao je istovremeni prekid s postojećim kriterijima, koji odlučuju što jest umjetnost i tko uopće može biti umjetnik. U trenutku kada u umjetničke prakse stupe mase anonimnih partizana i partizanki, samorazumljiva koncepcija umjetnika urušava se u sebe.
Nova umjetnost bori se i protiv uvjerenja da u ratu muze šute. ŽupančičevZnaš li pjesniče svoj dug se iz šutnje, nemogućnosti pjevanja, stvaranja, transformira u poziv za pronalaženjem novoga poetskog govora (urlanje, vukovi…). Na kraju krajeva radi se o pozivu kulturi da stupi u NOB. Još uvijek bi netko mogao legitimno upitati: jesu li se onda uopće morali zauzimati za štampanje revolucionarne poezije anonimnih i poznatijih pjesnika-partizana, uprizorenja kazališnih djela i drugih kulturnih činova, u vremenu kada su hrana i municija bili od životne važnosti? Ali je generalni štab bio svjestan kako su značajna hrana, čak i oružje, bile riječi. Riječi su u NOB dobile novo značenje i više nisu puke riječi kao takve. Bez riječi se ne bi mogli zamisliti ni uspostavljanje novog simbolnog univerzuma antifašističke borbe, niti novum formi i sadržaja partizanskog stvaralaštva. Generalni štab odobrio je štampanje mnogih grafika, pjesničkih zbirki i časopisa, te je podupirao kulturno stvaranje. Jedna od najprimjerenijih odluka štaba datira u početak 1942., kada je došlo do objave prve partizanske pjesničke zbirke Mateja Bora Nadvičimo oluje (Previharimo viharje). Naklada je bila 10.000 primjeraka, što je iznimno za naše vrijeme, a ne samo za ratne okolnosti. Ta prva pjesnička zbirka bila je revolucionarna kako po svojoj formi, tako i po sadržaju. U mnogim pjesmama govori se o međunarodnoj dimenziji borbe i o svjetskoj revoluciji. Kulturnjaci su bili protiv izdavanja Borove zbirke, ali je generalni štab drugačije odlučio. Ta odluka bila je skok u prazno, ta nije bilo nikakve garancije, nikakve do tada postojeće partizanske literature, nitko nije znao kakvi će biti učinci takvog izdanja. Kasnije se pokazalo da je to bila prava odluka, a bila je usmjerena kako protiv građanskih kriterija o tome što je umjetnost, tako i protiv propagandnog prigovora na sadržaj, po kome mase nisu zrele za takve ideje. Kako partizanska umjetnost, tako i politika, žele novi svijet, ciljaju na nemoguće, na ono što u datoj situaciji još ne postoji. Zato se ne obaziru na vladajuću ideologiju i na njena očekivanja, kako udovoljiti stvarima. Na ulazak masa ukazuje već činjenica postojanja enormnog materijala koji je Paternu sabrao u knjigamaSlovensko pjesništvo otpora, koje bilježe više od 12.000 pjesama, stvorenih u vrijeme borbi. Naravno, sve te pjesme, a i druga umjetnička djela, obilježava na trenutke nezgrapnost ili ukočenost stila, ali ona ukazuju na drugi proboj, koji Komelj lucidno bilježi: “Nije nužno da su mase, koje su progovorile, govorile revolucionarne parole; u revolucionarni proces uključile su se već time što su u njemu progovorile. Oslobodilačka borba donijela je i oslobođenje izražavanja, to da su si pravo na javni govor uzeli ljudi kojima je to pravo do tada bilo negirano.” (2009: 104-105). Građanske kanone i instrumentalizaciju umjetnosti tako načinje partizanska autonomija umjetnosti, koju ne možemo misliti mimo uvjeta njenoga nastanka. A ona je politička već u svome ishodištu.
Umjesto zaključka – pogled u budućnost partizanstva
Svojim mišljenjem partizanske umjetnosti Komelj nam pomaže da se naoružamo do zuba, ili bolje – do jezika. Da kročimo tamo gdje najviše boli, tamo gdje sve počinje. Prijelomnost partizanstva ne povezuje se samo sa poslijeratnim ubojstvima ili sa oslobođenjem slovenskoga naroda. NOB je bio borba protiv okupatora i lokalnih kolaboracionista, zasnovana na antifašističkoj međunarodnoj solidarnosti, borbi protiv nacionalizma, no ujedno je obuhvaćao i borbu za drugačiji svijet, socijalističku revoluciju. Partizanstvo je bilo u središtu svjetskog događanja, a novu Jugoslaviju moramo gledati kao jedinu socijalističku revoluciju, koja je izašla uspješno iz Drugog svjetskog rata. Toj slici Komelj izvrsno dodaje još i treću dimenziju, dimenziju kulturne revolucije, bez koje bi NOB teško opstao, a sasvim sigurno ne bi imao ovakve učinke. U ustajaloj močvari gnjilih mediokriteta, Komeljeva strijela odronila je totalitarne bregove ’slovenskog proljeća’. U zimskim šumama, na oslobođenim područjima i u urbanoj ilegali tadašnje Jugoslavije nastao je savez, koji je danas prvenstveno zavjet za budućnost. Zaključiti ću stihovima partizana-pjesnika Karla Destovnika-Kajuha, palog za drugačiji svijet:
“Lijepo je mama, znaš, lijepo je živjeti,
pa ipak, za što sam umro,
volio bih još jednom umrijeti.”
Preveo sa slovenskog Srećko Pulig
Novosti, 12.06.2010.
Peščanik.net, 12.06.2010.
Za “ovu“ Jugoslaviju[1] Ivana Momčilović
Ići ka izvoru – tu je, mislim, sav “smisao“ nadrealizma…
Dušan Matić, Andre Breton iskosa, Nolit, Beograd, 1978.[2]
Moderna misao na sred puta se koti.
Koča Popović, iz poeme Presni diviti, 1932.
Oni imaju svoje aPSAne, svoje aKERane, svoje aherone, svoja kazaništa ni za šta, svoje štaledije za svoje trage, svoja lažališta za slatke drahme i medne kohmedije, i spomenice za svoje akamedske menice, i mediteranske nice za svoje uterinske ptice. Oni imaju svoje uniformitete i perverzitete, svoje univerzitete, svoja svemučilišta, svoje galone, svoje diplone i svoje salome, svoje herone i svoje baroje, svoje barove i svoje kaparee, svoje katede i svoje katedre. Oni imaju svoje geštapove i svoje palicije, svoje drektektive i svoje delteldinge sa četiri lista. Oni imaju svoje premiere i svoje replize, i svoje monaške lize, svoje sahertorte i svoje lakovane mazočizme. Oni imaju svoje lojdove i svoje fordove, svoje lordove i svoje fiordove. Oni imaju svoje mlinove i svoja planove, svoje plinove i svoje klanove. Oni imaju svoje koktejlore, svoje zaplate i svoje palate i svoje plaže i svoje aplanaže. Oni imaju svoje PSArme, PSArmopevce, svoje ptopove, svoje šaltere i svoje ritere, svoje teze, svoje viteze, svoje proteze, svoje hipoteze i svoje mitraljeze. Oni imaju svoje katance i svoje lance, piramide i piramadone, i dansfinge i kamatedrale, i svoje anale i suecke kanale, svoje rituale i arhimandrile. Oni imaju svoje dogme i svoje sumnje, svoje skepse, svoje sepse, svoje pse, svoje SE i svoje JA. I svoje trobnice i svoje gvornice, svoje grobove i svoje robove, svoje pare i svoje gropare. Svoje JE i svoje SA. Oni imaju. Oni imaju naše nemanje. Naše NIJE i naše BEZ.
Ali mi imamo svoje pseće BIĆE, svoje vučje, svoje ljudsko BIĆEMO. I njihova stvar po sebi biće stvar za nas.
Marko Ristić,Turpituda,paranojačko-didaktička rapsodija (quasi una fantasia), 1933; izdanje sa crtežima Krste Hegedušića,Zagreb, 1938; zaplenjeno; reprint Liber, Zagreb, 1972.
Glavno mi je u životu: “I Proletbrigada“.
Koča Popović, Zapisi na marginama rata, BIGZ, Beograd, 1988; (zabeleženo 14. septembra 1984).
Danas, kada trideset godina nakon preciznog snimka “trenutka“ iz koga nam 1977. piše jugoslovenski[3] nadrealista i komunista Marko Ristić[4] zaključimo da i dalje živimo u istom (u pitanju su nominalne nijanse) “blokovskom, nasilničkom, militarizovanom, rasističkom, nacionalističkom, neofašističkom svetu u kome nema opstanka“[5], kao i da je rušenje jednog zida zazidalo, istovremeno, istim ciglama, na gomili i bez razlike, sva iskustva dosadašnjih revolucionarnih pokušaja, čini nam se više nego važnim vratiti se unazad, mnogo čemu singularnom iskustvu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije stvorene na principima revolucionarne, antifašističke borbe za narodno oslobođenje. Povratak Jugoslaviji, rođenoj u partizanskoj borbi naroda i narodnosti, koji su svoju pripadnost novoj naciji i novom, bez povratka na staro, iskazivali ne pripadanjem veri, naciji, tradiciji nego upravo prevazilaženjem svih postojećih determinanti i identiteta u potrazi za univerzalnim, nije samo poziv na povratak na staro. Naprotiv, Jugoslavija kao mesto samosvojnog iskustva iako verovatno danas predstavlja rukavac iz koga nema daljeg putovanja (putovanja u središte “te zemlje“), rukavac je na proplanku. Sa njega, naime, puca fantastičan pogled na ceo jedan iznova otkriveni krajolik: svet delovanja, akcija, pobuna, sukobljavanja, polemika, koje su prethodile gerilsko-partizanskom otporu i avnojevskoj deklaraciji kao nultim tačkama “organizacije do pobede“, određujući nesumnjivo njihovu trasu, pravac, kote. No idealni vidikovac zaklanjaju prolazne magline: aktuelne domaće ekspertize “jugoslovenskog eksperimenta“ završavaju šumom poricanja jugoslovenske singularnosti, ma koja bila njihova “grana“: izjednačavanje brozovske i staljinističke “diktature“ odnosno podvođenje svih “istočnoevropskih iskustava“ pod zajednički kontra-revolucionarni imenitelj “država-partija“ ili, sa druge strane, osporavanje ma kog revolucionarnog ili levičarskogpredikata “jugoslovenskom istorijskom kompromisu“, uključujući i epidemiju novolevičarenja koje navrat nanos sklepanom “klavijaturom groze“ zapravo patetično rida o tome kako se “onda živelo bolje“. Uprkos svemu što nam zaklanja vidik, pogledajmo koje su demarkacione linije, linije razgraničenja jednog takvog politčkog pejzaža. Kada, čime, gde, počinje Jugoslavija u borbi stvarana[6]?
Odgovor na ovo pitanje svakako nije jedan, niti jednostavan.
Da bismo videli gde su počeci partizanske borbe “za Jugoslaviju“, pođimo najpre od definicije partizanskog rata. Ako je partizanstvo pre svega drugo ime za gerilski, “nelegalni“ i “neregularni“ oblik borbe, šume njegovih jugoslovenskih, specifičnih “neregularnosti“ i diverzija svakako možemo potražiti i negde van koordinata prostora-vremena 1941–1945. Sa tih pozicija, u našem vidokrugu javiće se tri jaka stožera kroz koje se prelamaju svi dalji oblici revolucionarne borbe (partizanski rat) i njenih organizacionih formi (DFRJ, FNRJ, SFRJ), a koje ćemo zajednički nazvati Jugoslavija,kao ime singularne, univerzalističke, “žive, otvorene i raskriljene“[7] ideje koja nije tokom XX veka prestajala da traži svoju, lokalnu, privremenu formu.
Čvorišta tog kontinuiteta su[8]:
1) jak regionalni radnički borbeni pokret XIX veka (u prvoj fazi pod jakim Marksovim uticajem i imperativom osnaživanja radničke klase i proletarijata) i početka XX veka (lenjinistički period osnaživanja partije) na području tadašnje Jugoslavije ili regija sa kojih je delovalo jugoslovensko stanovništvo (Trst, Beč itd.), uključujući sve oblike organizacije, povezivanja i akcija od kojih je veliki deo u ilegali, po zabranjivanju Komunističke partije Jugoslavije (štrajkovi, agitacije, propagandni materijali, radničke novine)[9];
2) pojava jugoslovenskog nadrealizma (kao mesta strujanja i prelamanja najgušćih polemika o dometima, pravcima i uslovima moderne levice koji su još uvek aktuelni. Ta modernost (jedna od glavnih preokupacija jugoslovenskih nadrealista), s obzirom na to da nema hronološku konotaciju, traje i danas;
3) snažan antifašistički, antikapitalistički, emancipatorski[10] i s njim tesno povezani antistaljinistički impuls i karakter jugoslovenske Revolucije i njenih revolucionara.
Oni će dati:
1) jugoslovensku partizansku borbu;
2) administrativnu tvorevinu Jugoslavija kao jednu od mogućih, prelaznih formi[11] ideje Jugoslavija, kao i sve singularne, kvalitativne skokove ove ideje (otpor RezolucijI Informbiroa, samoupravljanje, društveno-svojinski odnosi, nesvrstanost).
Ono što spaja pomenute raznorodne izvore sa njihovim konkretnim obalama, terajući ih napred, nesumnjivo jeste njihov odnos prema nemogućem, odnosno borba sa pozicija nemogućeg. Tako ćemo zapaziti da je pozicioniranje spram nemogućeg prisutno:
1) u preokretanju odnosa snaga jednog, primera radi, samoniklog štrajka tipografskih radnika Državne štamparije 1842. godine u Beogradu, u štrajku radnica fabrike bombona i slatkiša 1871. u Ljubljani, pobuni mornara u Kotoru koji na svojim brodovima ističu crvene zastave 1918. (i od kojih četiri “crvena komandira“ bivaju osuđena na brzu smrt streljanjem), generalnom štrajku željezničara Jugoslavije 1920, štrajku 900 brijačko-vlasuljarskih radnika gotovo svih frizerskih salona Zagreba 1939[12], ili drugih oblika sponatnog i organizovanog otpora i prevratničkog delovanja sa pozicija “bili smo ništa postanimo sve“.
– u otelotvorenju mnogobrojnih radničkih novina u ilegalnim uslovima, zaplenjivanih najčešće već posle prvog broja, i nastavljanih pod drugim imenima, kao i u svim propagandnim materijalima, lecima, brošurama, knjigama, ilegalnim političkim okupljanjima, raznim radničkim društvima u periodu XIX i s početka XX veka.
Ovde je nezaobilazno pomenuti brošuru Naša sporna pitanja, Manifest opozicije Komunističke partije Jugoslavije iz 1920, kao snažan kritički akt “komunističkih drugova i drugarica Beograda, Sarajeva, Zagreba i unutrašnjosti“ upućen sedištu III internacionale, a u cilju emancipacije od “diktata manjine“, udaljene i otuđene partijske hijerarhije koja unosi zabunu u lokalne jugoslovenske datosti revolucionarnih priprema, a koji počinje sa “nemogućim zahtevima III internacionale“.
“Želeći da Internacionala bude isključivo njihov organ, ruski su boljševici izdiktirali na II kongresu statut i uslove za članstvo u III internacionali koji će se u primeni pokazati savršeno nemogućim, a za posledicu će imati jedino opšte cepanje svih oblika radničkih organizacija u svim zemljama.“[13]
2) Nemoguće je u srcu jugoslovenskog nadrealističkog delovanja, a upravo i u imenu centralnog nadrealističkog časopisa pokrenutog 1930. godine u Beogradu (Nemoguće/ L’impossible) kroz koji se prelamaju osnovne linije borbe nadrealističke grupe ili kako to nadrealisti kažu, borbe “nemišljivog i mišljivog “[14], nadpostojećeg i postojećeg, “raslobođavanja“ dogmatske Levice, delovanja na nju vraćanjem na delovanje “iz nje izvan nje“[15].
3) Mišljenje nemislivog stoji takođe u svakom antifašističkom, ali i antistaljinističkom otporu. Tako, koliko su nemisljivi slogani tipa “Bolje grob nego rob“ izgovoreni kao spontani odgovor masa na kapitulaciju jugoslovenske vlade marta 1941, toliko je nemisliv iBilans sovjetskog termidora – prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji staljinskog terora Živojina Pavlovića iz 1941, koji predstavlja jednu od najautentičnijih kritika staljinizma u svetskim razmerama.[16]
Kao zadati slap, neminovni tok u koji se slivaju prethodni izvorni uticaji, jugoslovenska partizanska borba je i sama logična posledica mišljenja i prakticiranja politike nemogućeg[17]. Na ovom mestu je upravo nemoguće ne pomenuti knjigu Miklavža KomeljaKako misliti partizansko umetnost? (Ljubljana, Založba /*cf., 2009) kao jedan od najdragocenijih dokaza da je ideja Jugoslavije i borbe za tu ideju postoji sve dok se o njoj (uvek iznova) misli. Zastupajući tezu da partizanska umetnost, nastala u srcu partizanske borbe, zauvek pomera koordinate mogućeg i nemogućeg, postojećeg i nepostojećeg, opstajući u dijalektici praznog prostora, preloma između onoga što jeste i onoga što će tek biti, Lotreamonovog (Lautreamont) imperativa “da će poeziju, baš kao islobodu pevati svi“, (zajedno sa onima kojih više nije, da novih bude),ova knjiga na najautentičniji način svedoči o singularnosti jugoslovenskih partizanskih borbi koje su zauvek otvorile perspektive nemišljenog, nedomišljenog, zauvek nedovršivog (rezervoara ) “stvarnosti koja se menja baš kao samo umetničko delo“[18].
Na kraju, administrativno otelotvorenje i prolazna, državna forma ideje Jugoslavije i svih prethodnih pritoka i uticaja nije mogla ništa drugo nego da i sama nikne na pragu nemogućeg, države “sa 5 lista“ koja je izašla iz okvira svih postojećih mogućih paradigmi “socijalističke države“, iskušavajući sopstvenu nemogućnost po cenu najžešćih unutrašnjih preloma i protivrečnosti, do “dokinuća“[19].
Tako ćemo zaključiti da je jugoslovensko iskustvo dijalektička sprega singularnih iskustava: potpuno novog nadrealističkog promišljanja uslova levice s jedne strane, antistaljinističkog imperativa s druge, i striktno lokalnih datosti.
Ako su pomenute tri (a ima ih svakako mnogo više) tačke početni reperi revolucionarnog političkog pejzaža Jugoslavije, koji sa mesta naše trenutne osmatračnice prerastaju u partizanski rat i večnu borbu (za) Jugoslaviju (uključujući njenu, administrativnu, državnu formu), drugo ime “neprekidnog osvajanja dijalektičkog prostora slobode“, odnosno jednedugačke partizanske, iregularne borbe (koja još uvek traje), čini nam se da se ceo horizont “skuplja“ i jasno očituje u jednoj tački: figuri singularnosti, stremljenja i strujanja dijalektike jugoslovenskog nadrealizma, kao amblematske, paradigmatske par excellence figure Nemogućeg, koju baš iz tih razloga stavljamo u centar ovog mogućeg petokrakog horizonta obeleženog velikim transparentom slobodnog stiha Jugoslavija:partizanski rat – administrativna nužnost – nadrealizam – antistaljinizam – lokalne datosti radničke borbe.
“Najzad, posle tadašnjih političkih događaja i kraljevske diktature (1929), stvari su krenule brzim tokom: 1932. više hapšenja i dve osude na robiju, od tri do pet godina, od strane Suda za zaštitu države – tadašnji ’specijaliteti kuće’. Tako je postalo jasno da su dijalog nadrealizam–marksizam, Duh–Revolucija, spor između ’treba promeniti život’ i ’treba preobraziti svet’, u to vreme u nekim zemljama, postali drama socijalne borbe, a ne samo, kao na drugim mestima, gotovo samo teorijska rasprava. Nadrealizam, jednaposebna[20] forma nadrealizma, dobila je u toj borbi jednu ozbiljnu notu i tako ušla u našu istorijiu“, reći će Dušan Matić, u knjizi Breton iskosa (Nolit , Beograd, 1978), dopisujući se “toliko godina kasnije“ sa svojim francuskim drugovima o nadrealizmu, pokušavajući da dotakne baš tu singularnost kojom se jugoslovenska nadrealistička grupa razlikovala od matične, francuske i na neki način “nadstvarnovala“ njenu stvarnost, ili kako će to u jednom pismu Matić reći “znala nešto više nego francuski nadrealisti“.
Jugoslavija je tako postala jedina zemlja na svetu u kojoj je jedan aktivni nadrealista postao komandant Prve proleterske brigade i šef Generalštaba Jugoslovenske Narodne Armije (Koča Popović), odnosno zemlja čiji je nekadašnji ambasador nadrealista (u Parizu, Marko Ristić), na kraju svoje karijere sasvim nadrealistički dosledno i odgovorno, pisao poetsko-politički telegram vanzemaljcima[21] “u cilju prevzilaženja trenutnih političkih kriza na zemlji“.
“ (…) UNIVERZALNI SMISAO I ISTOVETNOST SVOJE LJUDSKE SUDBINE (…) U CILJU OSTVARENJA JEDINSTVA ČITAVOG LJUDSKOG RODA (…) KAO PREDUSLOV JEDNE NEISCRPNE GALAKTIČKE BUDUĆNOSTI STOP (…) JER ĆE SVEST POBEDITI MEĐU ZVEZDAMA.“, Radiogram, Vjesnik u sredu, broj 452–453, 1. januar 1961.
Kako je jugoslovenski nadrealizam zapravo predstavljao specifični koridor proboja, “dijalektički poliskop“[22], neprekidnu borbu za slobodnu teritoriju strujanja između borbi: dogmatskog i otvorenog komunizma, socijalističkog realizma i modernizma, istorijskog i dijalektičkog materijalizma, filozofije-nauke i(li) poezije u izgradnji nove svesti, borbi za prevazilaženje proste teorije odraza (ma koje stvarnosti) i neprekidne dijalektike postojanja, nadpostojanja i postajanja, preokupiran modernom[23] (jugoslovenskom) misli, nije čudo što je bio napadan, i odbacivan sa svih strana.
“ (…) Ondašnje društvo osetilo se pogođeno od nadrealizma više nego od levice. Imali smo utisak da je javnost, naročito ona koja nije bila sklona levici, osetila u nadrealizmu veću opasnost od socijalne literature. (…) Na levici su nas stavljali u tabor desnice i obratno, a na desnici su nas smatrali levičarima; (…) Neposredno posle izlaska ’Položaj nadrealizma u društvenom procesu’, došli smo do uverenja da postajemo sve opasniji za levicu, jer smo imali uticaja na mlađu generaciju, posebno onu koja je bila obrazovanija. Levica je želela to da prekine. Na levici je međutim došlo do neke vrste razlaza. Ona nije bila jedinstvena u odnosu na nas, što nas je ohrabrivalo.“, Đorđe Kostić, U središtu nadrealizma, Sukobi, Biblioteka grada Beograda, 1991.
Osuđivan i sleva i zdesna, optužen za „imposibilizam“, jugoslovenski nadrealizam najviše je kritikovan baš sa pozicija tradicionalne levice.
“Nekritične kritike“ (na pomenuti Nacrt za fenomenologiju iracionalnog), kako ih je nazvao Koča Popović u Hronici lumbaga ili slavenskoj bindi, dolazile su čak i od “strane najvernijih“, na primer revolucionara Dušana Nedeljkovića, Matićevog prijatelja i saborca, koji u tekstu Jedna himna imposibilističkoj filozofiji kaže da je ovo „knjiga koja samo navlači dijalektičke rukavice[24]“, dok bi se njeni autori “mogli nazvati imposibilistima“, da bi na kraju, paradoksalno, karikirao ono što je zapravo tačka oslonca celokupnog nadrealističkog “stajanja na litici“. “Kako pomoći nemogućem da se iz mraka materije, tj. podsvesti rodi?“ “I moćno blešti i zveči ovo duhovno oružje u neredu zamahnuto za Nemogućim“? Uočićemo da Nedeljkovć upravo napada “pozociju nemogućeg“ na kojoj su jugoslovenski nadrealisti bazirali svoju tačku opstanka.
Sve ove polemike još jednom potvrđuju potrebu vraćanja izvorima revolucionarne borbe i misli u Jugoslaviji, pokušavajući da promislimo njihov kontinuitet i diskontinuitet. Jer sa druge strane, pletivo jugoslovenske, dijalektičke singularnosti na kojoj insistiramo, ne bi nikada bilo moguće da nije bilo udela i te tradicionalne, marksističke, ali antistaljinističke levice[25], koja se otvoreno suprotstavlja nadrealizmu, a čiji lenjinistički deo dragoceno predstavlja Dušan Nedeljković, filozof, prevodilac , upravo pokretač “Biblioteke marksizma–lenjinizma“, septembra 1943, u selu Trnavi, na Majevici, u partizanskoj bolnici gde se ”posle Sutjeske, teškom sepsom, kao posledicom šrapnelskih rana”, našao prikovan i skoro nepokretan (…)”zaboravljajući, uz nacrte ove biblioteke, na rane iz kojih je gnoj nezaustavljivo točio”[26] (D. N., Lenjin i filozofija, Naučno delo, 1969)
Tako se kroz jugoslovenski nadrealizam možda najbolje uočava borba svih, čak i danas aktuelnih tendencija levice. Konsekventna forma angažmana za jugoslovenske nadrealiste ostala je dvostruka : u periodu 1941–1945, ubijanje neprijatelja poezijom (Ristić)[27] naspram potezanja hladnog oružja, za nadrealiste je do kraja ostala dijalektička bitka.
”Tako da počev od izvesne tačke (…) izvesna kao nepogrešivost misli misao koja, ma koliko sanjala, ne može da ne dopre do buđenja, do tog i tog šamara, do te i te puške(…) koje je oslobođenje.“[28]
Ili kako to Đorđe Kostić[29] u knjizi U središtu nadrealizma kaže:”Zvanična levica je prihvatila nadrealiste, kao revolucionarne aktere, ali ne i nadrealizam.“
Pogledajmo na kraju kako sami jugoslovenski nadrealisti definišu partizansku borbu i narodnooslobodilački rat u kome su mnogi od njih i sami učestvovali:
”Mislilac i kulturni radnik, marksista i partijski borac, čovek kome je uistinu na levoj strani grudi kucalo srce pravog čoveka, šta je drugo, pod navalom fašizma, u životnoj negaciji te negacije života mogao postati Veselin Masleša do partizan? Partizan. To je ta reč kojom možemo, čistom i neistrošenom, blistavom, da dostojno pozdravimo mrtvog druga Vesu Maslešu, odavde sa ove rumene obale novog života, koja je iz partizanstva izrasla kao što rastu koralni sprudovi, spasonosna, ponosna, čvrsta. Izronili smo iz ludog vrtloga u moru guste crne lave rata i ropstva. Ovde počinje naše kopno spasenja i budućnosti, stvoreno blagodareći partizanima, i samo partizanima. Najlepša reč. Tim blistavija, tim čistija, što su je više klevetama okušali da uprljaju.“
Marko Ristić, Objava poezije, Na dan dvogodišnjice smrti Veselina Masleše (poginuo na Sutjesci), Srpska književna zadruga, Beograd, 1964, str. 269.
” (…) Ideja bratstva i jedinstva naših naroda, ta ideja kojoj je narodnooslobodilačka borba prvi put u istoriji tih naroda dala konkretnu sadržinu, ta ideja koja kroz našu veliku socijalističku Revoluciju postaje stvarnost, ta ideja baš time što je sada stvarnost, predstavlja dijalektičku revolucionarnu negaciju licemerne ’aleksandrovske’ ideje ’integralnog jugoslovenstva’, koje je, kao maska velikosrpskog hegemonizma, u stvari predstavljala podjarmljivanje svih naroda Jugsolavije (što znači i srpskog), dakle, prirodno negaciju jugoslovenstva. Bratstvo i jedinstvo je socijalistička i nacionalna negacija te reakcionarne nacionalističke negacije jugoslovenstva.“
Marko Ristić, Objava poezije, iz teksta ”O jedinstvu našeg kulturnog života“, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964.
“ (…) Ne prestajući u sebi da se divimo prostornoj stvarnosti slobodne teritorije. To da je tek osvojena sloboda, opipljiva, da je to ova zemlja, šumarak, potok, partizani pred nama, njihovo oružje – bilo nam je i drago i prisno i neobično.“
Oskar Davičo, S Markosovim partizanima, Prosveta – Beograd, Svjetlost – Sarajevo, 1969, str. 67.
“Začelje je, u istoj liniji, sa čelom kolone prošlo kraj postrojene grupe partizanki (…) One su bile sve jednako obučene, u prepravljeno englesko vojničko odelo. Oružje im je bilo, možda, ujednačenije no u boraca iz Amudare, ali ipak dovoljno raznorodno da se sa sigurnošću moglo reći: – Partizanija, ona stara, draga, prava!“
Oskar Davičo, S Markosovim partizanima, Prosveta – Beograd, Svjetlost – Sarajevo, 1969, str. 95.
“11. V 1943, Kovren. Prilikom mog kratkog boravka u Kruševu svratio sam sa Pekom i Radovanom do Nazora (…) Pričao nam je i o ’Partizaniji’ – partizanskoj državi. ’Nazvaće se i može se nazvati Jugoslavijom tek kad bude obuhvatila i Bugare.’ Posle pričam Crnom ono o ’Partizaniji’. On ne prima. Zašto? Kako Stari razume! (…) Iznad naslova Partizanija, napisao je ’Utopija’. Dakle zna. A šta bi tek video kada bi bio bliže ljudima i događajima!”
Koča Popović,Beleške uz ratovanje, BIGZ, Beograd, 1988, str. 132.
Najlepša reč iz koje rastu koralni sprudovi slobode; prostorna stvarnost slobodne teritorije; raznorodnost u borbi koja je jednoj ideji (jugoslovenskoj, kosmopolitskoj) dala konkretnu sadržinu – obrise države nedržave, Utopije, Partizanije, Jugoslavije – samo su neke odrednice jugoslovenskog, partizanskog, proleterskog tipa ratovanja, kojoj su se priklonile sve emancipatorske snage trenutka, odlučne da zauvek, poput najtvrđeg nadrealističkog zaveta, rade na “beskompromisnom, neprestanom osvajanju slobode“. “Ceo jedan svet protiv celog jednog sveta(…) na putu konkretizacije čoveka.“[30]
U želji da uočimo kontinuitet jugoslovenskog partizanskog duha borbe i Revolucije, prilažemo sledeće redove:
Pozicija nadrealizma
Svet beskonačne dijalektike i dinamičke konkretizacije protiv sveta mrtvačke metafizike i apstraktne zadrigle statičnosti. Svet oslobođenja čoveka i nesvodljivosti duha, protiv sveta represije (…). Svet neodoljivog nekoristoljublja protiv sveta posesije, konfora i konformizma, kukavne lične sreće, osrednje sebičnosti, svih kompromisa (…)
Svesni čovekovog pozložaja u svetu, svesni svih isprepletanih odnosa koji se iz toga rađaju, svesni i onih presuđujućih determinanata koje uslovaljavaju tu svest, uvereni da samo jedna tačka gledišta postoji, ekstremna i dijalektička[31], i samo jedna moralna delatnost, ona koja se podvrgava determinizmu postojanja, rešeni da svako pitanje iscrpimo do njenih krajnjih posledica, mi znamo da je revolt izraz i svest uzrok i posledica tog konflikta u kome fatalno učestvujemo, mi dakle znamo da nemamo da biramo i da nas ništa ne bi opravdalo ako iz svega toga ne izvučemo sve konkretne i krajnje posledice.
U Beogradu, 23. decembra, 1930.
Aleksandar Vučo, Oskar Davičo, Milan Dedinac, Bane Živadinović Bor, Radojica Živanović Noe, Đorđe Jovanović, Đorđe Kostić, Dušan Matić, Koča Popović, Marko Ristić
Od trinaest potpisnika uvoda u Nemoguće , dvojica su[32] izostala u potpisivanju Pozicija nadrealizma za koje Ristić kaže da znači “eksplicitno (iako kamuflirano)[33] opredeljenje nadrealista za socijalističku revoluciju“[34].
Od njih jedanaest, mahom svi su, od objavljivanja Pozicija nadrealizma, zatvarani i hapšeni[35]. A svi su imali direktne[36] ili tangentne[37] veze sa partizanima.
S obzirom na to da reč partizan[38], osim gerilskog borca, označava i nekoga ko se bori za neku stranu, neopozivo bez odstupanja[39], što je u pojedinim jezicima dobilo savremenu govornu praksu označavanja pristalica političkih partija (sa predznakom politički: political partisan;partisan politique) , navedimo i sledeći pasus:
“Leta 1931. godine mi smo otvoreno iskazivali negativne stavove prema postupcima koji su još uvek, na primer u francuskoj grupi, bili osnovno sredstvo njegovog manifestovanja. Đorđe Jovanović, koji je od svih nas bio najburnije kolebljiv (prim. autora finansijer nadrealističkih izdanja), pričao mi je kako je, prilikom posete svom ocu u Skoplju, javno na nekim skupovima govorio o socijalnoj revoluciji, o akciji Komunističke partije, o društvenom preobražaju. Pričao mi je kako je on sa nekim mladim ljudima u Makedoniji pokušao da organizuje kružoke po našem uzoru u Beogradu. Ali kada se vratio u Beograd shvatio je da se opet mora vratiti nadrealizmu, kako bi naš nadrealizam, izmenjen samokritikom (kako je govorio), uključio u aktivnost levice kao novo sredstvo njenog rada, i to u onom delu koji je zadirao u propagandu i ilegalnu akciju. Naravno sve se to radilo bez kontakta sa partijskom organizacijom, jer nje nije bilo na vidiku. Mi smo bili ta partija koja je nikla iza nas[40]…“
Đorđe Kostić, U središtu nadrealizma, Sukobi, Biblioteka grada Beograda, 1991.
Prihvatiti danas “buđenje materije“[41] jugoslovenskog nadrealizma, baš kao i Jugoslavije, njihove novine i samosvojnosti , znači prihvatiti misliti iznova singularnost koja se iz materije navedenih istorijskih sekvenci rađa: kako iz “zapisa otvorene ideje“ nadrealizma tako i iz kontinuuma Jugoslavija. To znači prihvatiti da je “(…) Kao biser današnja misao mutna, ali čista. Kao najveća morska dubina, bistra i ipak neprovidna, teška.“[42]
Baš kao i nadrealistička kolektivna poema Zarni Vlač Dušana Matića i Aleksandra Vuča iz nadrealističke publikacijeNemoguće (1930), a koja će nam potvrditi da se iz teškoće, transformacijom rađa novi, toliko nužni i toliko slobodni jezik. Koji tek treba naglas čitati.
Zarni Vlač
1.
rekom kućujem zid
i gorki hleblavi jed
crvavim hleblavi jed
danaću kad nemam kud
kroz noćavi tupi vlač
jezaću kad nemma šta
kroz jatni travni plač
znaj
kako te joštujem višujem tujem samujem titujem
stid
znaj
kako sam lešni letni rudni razbijni padni
drug
i jutraj perjaj evo već većuje mrak
goli se čudni strah i molni zeleni hod
evo evuje dah i leduje goreći brod
ja lešno živ
ja lešno živ
(…)
ciglan plamen sam iglan
Novosti, 12.06.2010.
Peščanik.net, 12.06.2010.
[1] Za “ovu” Jugoslaviju “Kad ne bismo živeli baš u ovom trenutku, na ovoj Planeti, kakva je danas, u ovom blokovskom, nasilničkom, militarizovanom, rasističkom, nacionalističkom, neofašističkom svetu u kome nema opstanka, nama, narodima Jugoslavije, van Jugoslavije, van jugoslovenstva – i nikakva nas republička državnost neće i ne može spasti – ja bih se možda internacionalistički dosledno, proglasio ’građaninom sveta’, to jest Utopije. Ovako Jugoslavija mi izgleda, i još dugo će to biti, jedina naša, minimalna i maksimalna u isti mah, neizbežna i nezibežno relativna stvarnost.”-prema knjizi Marka Ristića Politička književnost, ZA OVU JUGOSLAVIJU, 1944–1958 (Naprijed, Zagreb, 1958), koju Ristić pominje u knjizi Za svest (Nolit, Beograd, 1977) u tekstu-pismu Politici, objavljenom 27. aprila 1971. pod nazivom Popis je završen.Integralna verzija pisma objavljena je na sajtu Edicija Jugoslavija.
[2] Što se tiče izvora partizanske borbe na samom početku treba napomenuti da ovaj tekst nema nikakvih naučnih pretenzija. Naprotiv, na tragu nadrealističkih repera, on predstavlja samo jednu varijaciju mišljenja u neprekidnom dijalektičkom razvoju, uz, kako bi to nadrealisti rekli, “sve posledice“.
[3] Insistiranje na jugoslovenskoj orijentaciji iskri nadrealizma koje će u Beogradu (negde između 1924. i 1931) bljesnuti i razgoreti “vatrometom Revolucije“, od presudne je važnosti u vremenu revizionističkog nacionalidentitarnog terora aktuelnih državica “regiona”. Tako se danas isključivo govori o “srpskom“ ili, u najboljem slučaju, “beogradskom““nadrealističkom pokretu“. Ako se zna da su jugoslovenski nadrealisti svojim eksplicitnim poetsko-političkim akcijama (o “izjednačavanju poetskih i revolucionarnih konkluzija“ videti, između ostalih, Marko Ristić, Moralni i socijalni smisao poezije, iz knjige Istorija i poezija, Prosveta, Beograd, 1962) maštali o “himeričkim snovima o mogućnosti jedne univerzalne zajednice svih ljudi“ za koju je Jugoslavija bila istinsko uvežbavanje, kao i da se po pitanju dileme prerastanja u pokret ili priključivanja nadrealista (ali “ne i nadrealizma“) polju direktne političke akcije, njegovi pripadnici nikada nisu sasvim složili , jasno je da se radi o grubom odstupanju od osnovnih puteva koje su jugoslovenski nadrealisti pred sebe stavili: upravo časopisem Putevi, koji sa Milanom Dedincem i Dušanom Timotijevićem pokreće Marko Ristić 1922. u Beogradu, preko časopisa Svedočanstva 1924. i dalje.
[4] Marko Ristić, jedan od trinaestorice potpisnika uvoda u Nemoguće, časopisa iz 1930. godine, kao i nekoliko meseci kasnije Pozicije nadrealizma (koje će policija zapleniti i zabraniti, a neke od njenih potpisnika će ona stajati i zatvora). Pored Milana Dedinca (poema Javna ptica, 1924), Aleksandra Vuča (poema Krov nad prozorom, 1926) i Dušana Matića, među prvim je neimarima nadrealističke borbe izraza. Godine 1945. odlazi za ambasadora FNRJ u Pariz, čime i pored čvrstog nadrealističkog zaveta o “vlasti bez dolaska na vlast“ predstavlja onu struju nadrealista koja je smatrala da je privremeno obavljanje državnih funkcija u FNRJ zadatak od najstrože važnosti. Ubrzo će se pokazati da su jugoslovenski nadrealisti svoj zavet privremenosti i održali: Marko Ristić se posle isteka diplomatskog mandata bespovratno vratio književnosti, dok je Koča Popović dao ostavku na dužnost člana Predsedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 4.11.1972. Neposredno pre toga, u neautorizovanom intervjuu u reviji Front, 19. maja 1972, odbijajući razgovor na temu “Kazivanja jedne generacije“, reći će : “Ne drugovi, zaista ne mogu (…) Ja sam nadrealista, vi to shvatate?“ (Koča Popović, Nadrealizam i postnadrealizam, Prosveta, Beograd, 1985, str. 182). Upravo opredeljivanje nadrealista “Za Jugoslaviju“, u kretanju i promeni, a ne u usidravanju i izdaji (sopstvenog kreda), jedna je od tema kojoj pokušava da se približi ovaj tekst.
[6] Jednako složeno pitanje, kada Jugoslavija prestaje i nestaje, pitanje njenog trajanja zaslužuje svakako poseban osvrt.
[7] Koča Popović, Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog i Hronika lumbaga, Prosveta, Beograd, 1985.
[8] Na debati pod nazivom “Mišljenje Jugoslavije“, održanoj marta 2010, u Zagrebu, ove teze smo u kraćoj formi već izneli.
[9] Npr. Рaдниk–Radenik–Delavc, prvi socijalistički list u regionu, kao i mnogi drugi radnički glasnici koji su usledili.
[10] Tako ono što suštinski razlikuje jednog partizana nadrealistu Koču Popovića, Đorđa Jovanovića, Oskara Daviča, učesnike NOB-a, od pripadnika francuskog Pokreta otpora, nadrealiste Renea Šara (René Char), jeste mala proleterska zvezda na kapi jugoslovenskog partizana, tj., prema kazivanju učesnika NOB-a, to što je bez te zvezde osvajanje slobode italijanskih i francuskih partizana, značilo još uvek “osvajanje slobode samo za neke, i ne za sve“, a što je bio ultimativni cilj jugoslovenske komunističke revolucije kroz partizansku borbu.
[11] “Činjenica npr., da smo komunisti, činjenica da smo Jugosloveni, činjenica da iz toga za nas proističu izvesne vrlo realne, i nesumnjive u svojoj relativnosti, jasne političke obaveze, to nije nešto odvojeno od utopijske zamisli onog humanističkog morala budućnosti koja neće znati ni za države ni za političke stranke, ni za obaveze koje pojedincu današnja realnost nameće. Svesno primanje tih obaveza nije nešto što nema veze sa najsmelijim, himeričkim snovima o mogućnosti jedne univerzalne zajednice svih ljudi, jedne kosmopolitske ljudske kulture.“ Marko Ristić, Objava poezije, iz teksta “O jedinstvu našeg kulturnog života“, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964, str. 278.
[12] Iz Hronologija radničkog pokreta SKJ 1919–1979, Narodna knjiga, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1980.
[13] Između ostalog, u ovom lucidnom dokumentu se kaže: “U radniku se izradio čovek koji misli, koji u svojoj partiji hoće da se pita i da odlučuje i koji u njoj nikakvu tiraniju neće da trpi. Marks je odavno rekao da dok su svi dosadašnji pokreti u istoriji sveta bili pokreti manjina u korist manjina, socijalistički pokret je pokret ogromne većine u korist ogromne većine. Za ostvarenje velikog dela preobražaja društva nužno je stvoriti socijalističku partiju ne kao usku sektu nego kao partiju širokih, organizovanih, klasno razvijenih masa… (…) Pod vidom borbe za diktaturu proletarijata zavodi se jedna bezočna diktatura vođa nad proletarijatom. (…) Apsurdno je da jedan inostranac, koji nema neposrednog dodira sa socijalnim i političkim životom jedne zemlje, koji u njoj ne živi, ne izučava njene probleme i ne oseća njen duh, spolja propisuje šta da se radi i kakva politika da se vodi. (…) Da bi se omogućilo da široke mase ljudi nejednakog znanja i shvatanja vode jednu politiku potreban je trajni ogromni duhovni rad, potrebna je najpunija unutrašnja sloboda duha (…) Ovo našim ruskim drugovima mora biti jasno – otvoreno rečeno.“ – Manifest opozicije Komunističke partije Jugoslavije , 1920.
[14] Termin iz Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog, Ristić, Popović, Nadrealistička izdanja, Beograd, 1931.
[15] Iz pisma Koče Popovića, Aleksandru Vuču od 12. avgusta 1931, koje počinje sa: “Poređenja nema između jedne utvrđene, dobro poznate i tačno ograničene levice i iste takve desnice.“ – Koča Popović, Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog i Hronika lumbaga, Prosveta, Beograd, 1985.
[16] Za razliku od tada usamljenih eseja Andrea Žida (André Guide) Povratak iz SSSR-a, 1936, i romana Artura Keslera (Arthur Koestler) Pomračenje u podne, 1940, Pavlovićev skrajnuti spis je retka, glasna i zvonka optužnica, pisana u formi svojevrsnog narodnog suđenja onome koji je započeo sa insceniranim procesima likvidacije. Spis počinje dugačkom i neverovatno preciznom (za te, ali, pokazaće se, i za mnoge godine kasnije) listom uhapšenih, proganjanih, ubijenih, obraća se direktno Staljinu, a zatim nekoj zamišljenoj poroti: “Ako je to socijalizam, za šta smo se mi drugovi borili“!! U pitanju je atentično antistaljinističko štivo napisano u jednom dahu, kao akt gromoglasnog odbijanja staljinističkog terora, pred svesni odlazak u smrt jednog doslednog komuniste, koji se za potrebe štampanja ovog dela vratio 1941. iz Pariza, znajući da nigde, osim u istinu, nikada više neće otići. (Iz knjige Bilans sovjetskog termidora – prikaz i otkrića o delatnosti i organizaciji staljinskog terora, II izdanje, priredio i priloge napisao S. Gavrilović, Izdavački centar Kadinjača, 2001).
[17] “Misliti i praktikovati politiku nemogućega, politiku prevazilaženja postojećeg stanja, u situaciji u kojoj je kao u slučaju jugoslovenskih partizana neprijatelj neusporedivo brojniji i snažniji, upravo to predstavlja direktan kontinuitet sa emancipacijskim projektom Jugoslavija. Gest jugoslovenskih partizana danas treba da nam posluži kao inspiracija da u svojoj situaciji, situaciji koja je koliko post-Jugoslavenska, ’post-socijalistička‘, toliko i situacija nove globalne strukturacije odnosa kapitala i pravno-političko-militarističkih formacija, mislimo i praktikujemo njenu nemogućnost, mogućnost emancipacije za sve.“ 10 teza o Jugoslaviji, deseta teza, kolektivni proglas, Brisel–Beograd–London, 2005.
[18] “I stvarnost se izgrađuje kao umetničko delo, život je komponovan kao slika.“ Marko Ristić, Nox microcosmica, iz ciklusa Srce na jezerima, pisano 1924. na Plitvičkim jezerima, Nolit, Beograd, 1955.
[19] “I ove (naše, prim. aut.) apstrakcije bi bile potpuno besmislene da nas nemaju dovesti svom dokinuću“.
Koča Popović, Hronika lumbaga ili slavenska binda, Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog i Hronika lumbaga, Prosveta, Beograd, 1985.
[22] Koča Popović, Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog i Hronika lumbaga, Prosveta, Beograd, 1985.
[23] U smislu Remboovog (Rimbaud) kreda: “Il faut être absolument moderne“, u vezi sa kojim Ristić i piše: “Slava Lenjinu, ali slava i Rembou, tom velikom pesniku modernih vremena, i svima onima koji su nam dali nasušnu reč za našu duhovnu glad, u nevremenu.“ (Marko Ristić, Objava poezije, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964).
[25] U NOB—u, a dakle i u administrativnoj tvorevini Jugoslaviji, našli su se konačno rame uz rame, oni koji su se do juče osporavali: i nadrealisti i lenjinisti, da bi borbama “za Jugoslaviju”, dali taj singularni kvalitet na koji je važno , čini nam se, stalno i iznova se vraćati.
[26] “Zato smo pored Staljinovih idealizovanih opisa samog Lika Lenjinova koji su bili u to vreme omiljeni, doneli pre svega same realne reči i misli Lenjinove (..) I tu pod naslovom Borba za vaspitanje lenjinskog stila u radu- protiv rutinerske, revolucionarne frazeologije, razmetljivosti, uobraženosti, labavosti i aljakavosti doneli smo dragocen Lenjinov tekst (..)”- Dušan Nedeljković, Lenjin i filozofija, Naučna knjiga, Beograd, 1969.
[27] Pretvarajući antifašističku materiju u misao, dosledno osnovnim načelima Nacrta za jednu fenomenologiju iracionalnog, koju Ristić piše s Kočom Popovićem 1930, a objavljuje 1931. (videti prvu rečenicu ključnog manifestnog spisa jugoslovenskog nadrealizma: “Misao je proizvod materije“), bez direktnog učešća u NOB-u, Ristić ostavlja za sobom Zapise na marginama rata 1939–1945, Hacer Tiempo, Prosveta, Beograd, 1964, spomenik živog poetskog otpora. Pomenimo Dijalog između gospodina X i gospodina Y u junu 1941, kao i nekoliko dragocenih primeraka “ubojite“ poezije i pamfletstva iz 1943. i 1945. godine.
[29] Đorđe Kostić, član nadrealističke grupe od osnivanja, autor sa O. Davičom, knjige Položaj nadrealizma u društvenom procesu, 1932, lingvista, zbog revolucionrane delatnosti više puta hapšen i zatvaran. Osnivač 1949. god. u Beogradu Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora.
[31] ”Poređenja nema između jedne utvrđene, dobro poznate i tačno ograničene levice i takve iste desnice. To jest sa jedne date tačke gledišta, bez obzira na vrednost drugu svakog pojedinca, levica je dovoljna. Ali za nas ona kao i da nije dovoljna bez onog što joj mi možemo i imamo doneti, dodati (…) Da budemo nadrealisti u levici, moramo preko delovanja na nju, vratiti se na delovanje iz nje izvan nje. Pod opasnošću inače da budemo jedini koji sebe smatramo za levičare, što bi, ma kakvo samopregovoranje, žrtvovanje jednoj dubljoj istini itd. predstavljalo, ipak činilo da mi u tu levicu ne spadamo. Ili imamo da izmenimo njene poglede o nama, to jest izmeniti u njoj onaj deo koji odgovara našem polju delanja, ili se imamo izmeniti mi.”
Koča Popović, Nadrealizam i postnadrealizam, fragmenti iz pisma Aleksandru Vuču, 12. avgust 1931, Prosveta, Beograd, 1985.
[33] Usled Obznane protiv komunista (1920), kojom se Komunistička partija stavlja van zakona (…) a ”zabranjuje svaka komunistička propaganda (…) sve štampane stvari kojima se umanjuje značaj (…) mera naređenih za održavanje slobode, reda i svojine i Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi.” ( 1921)
[35] Tako su 1931, posle pojave Pozicije nadrealizma – Koča Popović, Oskar Davičo, Đorđe Jovanović i Đorđe Kostić uhapšeni. Od 1933. hapšenja i progoni učestavaju.
[36] Koča Popović, španski borac, i Oskar Davičo u partizanima su dočekali slobodu, dok su Đorđe Jovanović i Živadinović Noe poginuli na strani partizana.
[37] Gotovo svi koji nisu bili u partizanima, zbog revolucionarne delatnosti su proveli rat u zarobljeništvu i na robiji ili sporadično u logorima (Banjica, Mitrovica, Lepoglava).
Tigrovi od papira
Primož Krašovec
U devetnaest godina, koliko je prošlo od njenoga raspada, bilo je sjećanje na Jugoslaviju ako već ne temeljni, onda barem značajan sastojak ideoloških bitaka novih vladajućih klasa. Zajedno sa državnim socijalizmom u univerzitetskom prostoru ukinut je i marksizam kao osnovna znanstvena paradigma u društvenim znanostima i humanistici – ulogu pisanja o povijesti tako su preuzeli novi ili konvertitski, nekada socijalizmu odani povjesničari i povjesničarke. Marksizam su nadomjestile nove, drugačije paradigme pisanja povijesti, tijesno povezane s proizvodnjom nacionalne supstance, tog glavnog ideološkog projekta novih političkih elita u novonastaloj poluperifernoj kapitalističkoj nacionalnoj državi. U parlamentarnom prostoru stranke ljevice su šutjele o povijesti socijalističke Jugoslavije, osim u trenucima kada je to bilo moguće ukomponirati u novi demokratski konsenzus (borba protiv fašizma tako je prihvatljiva – socijalna revolucija i njene povijesne posljedice ne), dok je desnica oduševljeno prigrabila revizionistički diskurs nove službene historiografije, te je u vezi socijalističke prošlosti vodila revanšističku simbolnu politiku (pomirbeno iznuđivanje, izjednačavanje žrtava kolaboracije i revolucije), zahtijevala dosljednu i često apsurdnu denacionalizaciju (vraćanje nekretnina namijenjenih javnim uslugama ili kulturnoj proizvodnji u privatno vlasništvo), te čak lustraciju. Parlamentarna ljevica nije se oduprla toj ofenzivi – u prostoru službene politike, uz asistenciju većine masovnih medija i univerzitetskih odsjeka za povijest, tako je antikomunistički revizionizam postao prevladavajući način sjećanja na socijalističku Jugoslaviju.
Povijest krvave diktature
Taj diskurs pripovijeda historiju krvi, ubojstava nedužnih, tugovanja, razbijenih obitelji i uništenih života. Radi se o morbidnoj, krvlju, ubijanjem i mrtvima opsjednutoj pripovijesti o krvoločnim komunistima, šačici barbara željnih vlasti, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata nelegitimno i nelegalno preuzeli vlast, te nakon rata pobili svoje političke i vojne protivnike. I kasnije su zatirali, zatvarali, mučili i ubijali sve disidente, sve one koji bi mogli ugroziti njihovu totalnu i totalitarnu strahovladu. Radi se o diskursu rata koji nikada nije stvarno završio, koji je, sakriven ispod naizgled mirne i uređene društvene površine[1], divljao sve do osamostaljenja Slovenije.
Ovaj diskurs predstavlja se kao konačno dočekana pobuna povijesti onih koji su bili utišani i pobijeni u vrijeme komunizma, kao mračna istina komunističkog projekta Jugoslavije. On je usredotočen isključivo na nasilje vlasti. Revizionističke povjesničare i povjesničarke, zaposlene brojanjem kostiju, ne zanima ni jugoslavenska ekonomska povijest, niti povijest njenih socijalnih politika, već samo tajni rat barbarskih vladara protiv nedužnog naroda. Ti barbari sakrili su dokaze o svojim zločinima u skrivene arhive i podzemne rovove, pobili ili pozatvarali one koji su za te zločine znali, te se služili lažima i medijskom manipulacijom da bi zaveli javnost i prikrili svoje zločine. Na toj osnovi oblikuje se klasična figura herojskog disidenta – u suprotnosti s prepredenim, ciničnim, nesavjesnim i nasilnim komunistima, disident je pošten, istinoljubiv, moralno čist i duboko humanistički – i paranoične “teorije“ o komunističkom kontinuitetu, udbomafiji i dubokoj državi.
Kada je istina o komunističkom režimu, ta žalosna priča o beskonačnoj (usprkos najvećih napora brojača kostiju) muci žrtava totalitarizma – u obliku iskopanih domobranskih[2] kostiju, nađenih dokumenata iz tajnih arhiva i usmene povijesti preživjelih žrtava komunističkog terora – na kraju razotkrivena, slijedi zahtjev za osvetom (revanšistički moment revizionističkog diskursa), za ispravljanjem nepravdi i uklanjanjem ostataka totalitarnog režima. Ovaj zahtjev zgodno koincidira s neoliberalnim ekonomskim mjerama novih, postsocijalističkih političkih elita, pa na terenu “popravljanje nepravdi iz vremena totalitarizma“ izgleda kao privatizacija nekadašnjeg društvenog vlasništva (banaka i drugih značajnih financijskih institucija, industrije) i javnih službi (zdravstva, školstva, javnog prometa), smanjivanje materijalnih socijalnih standarda i denacionalizacija nekretnina. Revizionistička historiografija je dakle jedna od osnovnih ideoloških legitimacija tranzicijskih neoliberalnih “strukturnih prilagodbi“. To je očito i iz klasne pozicije, s koje je pisana – ne da se samo kloni ekonomske i socijalne povijesti socijalističke Jugoslavije, koja je povijest iznimnog poboljšanja materijalnog standarda, radničkih prava te životnih i radnih uvjeta radničkih klasa. Ona umjesto toga nudi pojedinačne primjere tragičnih gubitaka privatnog vlasništva nad tvornicama[3] u procesu nacionalizacije i proganjanja pojedinih malograđanskih inteligenata. Brine ju dakle načeto materijalno i duhovno blagostanje građanstva i malograđanstva, ali ne i popravljeno materijalno i duhovno blagostanje radništva (kojega je uvjet određena mjera revolucionarnog nasilja, u namjeri da se organizira egalitarnije društvene i političke odnose), zatiranje slobodnih poduzetnika i slobodnih duhova, ali ne i povijest praksa jednakosti i solidarnosti u Jugoslaviji.
Druga značajna ideološka funkcija revizionizma je rehabilitacija kolaboracije s fašizmom – opet prikladno baš u vrijeme ponovne državne kolaboracije s nekim od fašističkih politika EU (vizni režim za pojedine države nastale iz bivše Jugoslavije, shengenski granični režim, zatvaranje prebjega u “domove za strance“, policijski nadzor i nasilje nad migrantima, državno zatvaranje očiju i toleriranje iskorištavanja migrantskih radnika bez papira, koji rade u Sloveniji na crno i bez ikakvih političkih prava ili socijalne sigurnosti, te i autonomne i autohtone fašističke mjere, kao što je bio izbris). Rasni i nacionalni šovinizam tako postaju dio službenog i legitimnog javnog diskursa, po ideološkoj formuli koje je najsrčanija proponentica Spomenka Hribar (šovinističke eskapade u parlamentu i u znanstvenim monografijama[4] doduše su djelo njenih prostijih suputnika, ali poštenjačka pomirbena ideološka formula Hribarove upravo je ono što osigurava pomirenje između takvih ispada i liberalnog političkog prostora, u kojem bi oni morali biti načelno neprihvatljivi – kada teži narodnom pomirenju Spomenka Hribar u stvari spontano radi za pomirbu između otvoreno fašističkog i deklarirano liberalnog diskursa, koji se, kada baš ne briše ili ne zatvara tuđince u narodnom tijelu, zasniva na vrijednostima slobode i ljudskih prava) – ako je moguće misliti NOB bez revolucije, ako ga je moguće odvajati do te mjere da je moguće opravdavati samo patriotsku borbu za nacionalno oslobođenje (a ne i ekonomsku, socijalnu i političku borbu), te ujedno osuditi njegov revolucionarni dio, onda ista operacija mora vrijediti i za domobranstvo. Domobranstvo tako možemo razlikovati od fašizma, afirmirati njegov patriotski, a odbaciti njegov loš, fašistički dio.
Tu nastupaju “teorije“ o totalitarizmu – kako fašizam, tako i komunizam su totalitarni, dok su patriotizam i narodnjaštvo prihvatljivi.[5] Ta operacija široko otvara vrata revizionističkim rehabilitacijama kolaborantskog domobranstva, pa ono više nije neraskidivo povezano sa fašizmom, već je sad depolitizirani narodnjački pokret. Zajedno sa narodnjaštvom povijesnog domobranstva tako se legitimira i etno-šovinizam današnje nacionalističke desnice, deklariranih nasljednika domobranstva, te kompradorska servilnost (i, kao u primjeru izbrisa, čak iznimna politička inventivnost) cjelokupne političke klase (kako desnice tako i ljevice) pri izvođenju rasističkih administrativnih direktiva EU.
Shematično predstavljeno, izgleda osnovna revizionistička ideološka operacija u vezi s NOB ovako:
| ljevica | desnica | povijesni rezultat | |
| legitimni patriotizam | NOB | domobranstvo | narodna pomirba |
| totalitarizam | revolucija/komunizam | fašizam | bratoubilački rat |
Pomirba je moguća samo uz osudu oba “totalitarna“ elementa, gdje je primarna meta naravno revolucija odnosno komunizam – narod se može ponovo udružiti u pomirbi, samo ako se sjećanje na pokret otpora koji je narod oslobodio od fašističkog genocida depolitizira, ako se neutralizira sve egalitarne i emancipatorne potencijale, koje bi to sjećanje još moglo sadržavati.
Kolaboracija s fašizmom u toj je perspektivi “taktička“, nužna u borbi protiv drugog, komunističkog totalitarizma. Na narodnjaštvo reducirano partizanstvo i od fašizma oprano domobranstvo tako su spremni na pomirbu, dok su fašizam i komunizam izjednačeni u svojem totalitarnom karakteru – i kopanje kostiju te traženje drugih dokaza za totalitarnost komunističkog režima može početi (ujedno mora prestati svako spominjanje njegovih pozitivnih socijalnih i političkih uspjeha i tekovina – posebno zato što je takvo spominjanje uvijek u suprotnosti s neoliberalnim projektom nazvanim tranzicija).
Teškoće s revolucijom
Ako se ljevica pred napadima desnice brani poricanjem (znani Freudov obrazac “da, da, ali ipak…“), tako što tvrdi da revolucije za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo, desnica ustraje da je revolucije bilo, ali da ju se ne može misliti, da u njoj nema nikakve političke racionalnosti, da se radi o nemišljivom, sasvim iracionalnom teroru, koji se ne može teorijski pojasniti. Može ju se samo kvantitativno, empirijski opisati, točnim pobrojavanjem kostiju ubijenih – ali što je više precizne empirije dalje smo od teorijskog tumačenja, koje nadomještaju moralno-teološki traktati. Svrha te ideološke formule – revolucija = iracionalni teror (koji se može “empirijski“ provjeriti i dokazati, ali ne i teorijski istražiti) – je partizansku revoluciju prikačiti staljinizmu, odnosno izjednačiti ju s razdobljem intenzivnog političkog terora u Sovjetskom Savezu tridesetih, s vremenom čistki, progona, deportacija i gulaga, te ju preko toga izjednačiti sa nacizmom – tako dobivamo dva velika zla evropskog 20. stoljeća, izjednačena pomoću označitelja totalitarizam. Ono što takva interpretacija previđa jest moment termidora, ta u Sovjetskom Savezu tridesetih radilo se već o terminaciji oktobarske revolucije, koju je pratilo intenzivno državno nasilje, nužno za uspostavu postrevolucionarnog “reda“, odnosno za konsolidaciju termidorskog državnog uređenja. Kada dakle revizionisti grme protiv revolucionarnog terora, stvarno grme protiv terora koji je ugušio revoluciju. Zvuči li to komično (naivnom empirizmu, koji umjesto teorijske epistemologije upotrebljava zdravorazumsko moraliziranje ne nedostaje komičnih momenata), ipak je pristajanje ljevice na tu formulu tragično. Otuda poricanje – istina je da smo se borili i za socijalno oslobođenje i pravednije društvo, za radnička prava, prava žena i socijalnu jednakost, za dostojanstveno življenje za sve, pa ipak ako je revolucija to što vi tvrdite da je, onda u NOB revolucije nije ni bilo.
Desničarska formula previđa upravo ono što je u revoluciji revolucionarno. U revizionističkoj perspektivi nema ničega osim nasilja i patnje (prvenstveno one koja je pogađala vlasnike sredstava za proizvodnju i zemlje, predrevolucionarne predstavnike vlasti i svećenike, te njihove članove obitelji). Revolucionarno nasilje u borbi protiv starih odnosa vlasti i u društvu, te borbe protiv fašizma, za moralno ogorčenog empirijskog povjesničara jednako je kao i nasilje termidorske terminacije revolucije, ubojstva su ubojstva i kosti kosti – bez obzira na to koja i kakva ideologija ih provodi (sam revizionizam, naravno, nije ideologija, ta on se zasniva na općim, vječnim i transhistorijskim moralnim vrednotama čovječanstva). Tako mu izmiče baš politički naboj pojedinih primjera političkog nasilja i njihov povijesni kontekst. Oslobodilačko nasilje borbe protiv fašizma izjednačeno je s genocidnim nasiljem fašizma (“pustimo politiku i ideologije, oboje zaslužuje jednaku moralnu osudu“) ili s državnim terorom postrevolucionarnog termidora.
Cijena koju mora plaćati ljevica za popuštanje u toj ideološkoj borbi je ogromna – mora se odreći samog koncepta revolucije. Njegovim poricanjem zatvara se mogućnost afirmacije istinske oslobodilačke revolucije protiv prisvajanja revolucionarne retorike u termidorskim režimima. Odreknemo li se koncepta revolucije, više ne možemo misliti dijalektiku socijalističkih revolucija 20. stoljeća u odnosu spram njihovih termidora (Staljinov teror, Dengov put u kapitalizam itd.) i prošlost gubi benjaminovsku iskru nade.[6] Umjesto sjećanja na borce i borkinje, na njihovu borbu i ideale, ostaju još samo grobovi žrtava i morbidni moralizam opuštene historiografije.
Revizionističko moraliziranje postaje još problematičnije ako ga ne provjeravamo samo obzirom na to kako predstavlja prošlost, već i kako djeluje u sadašnjosti, kakvi su aktualni politički učinci revizionizma. Rezolucija Evropskog parlamenta o Evropskoj savjesti i totalitarizmu između ostalog deklarira i da nema objektivne istine o prošlosti – ali umjesto da bi taj jeftin truizam bio znak za još pažljiviju epistemološku opreznost, nastupa kao alibi za napuštanje teorijskih standarda i prijelaz u moralni empirizam; zašto bi se ipak trudili oko znanstvene strogosti, ako objektivna istina o prošlosti i tako ne postoji, postoje samo kosti koje možemo opipati i osjećaji, koji se pri tome u nama pokreću, na osnovu generičkih ljudskih moralnih osobina – za njih gore navedeni relativizam ne vrijedi, ta one su transhistorijske, kraljevstvo objektivne istine dakle nije povijest, već cmizdravi općeljudski moral. Pognan od vrhovnih evropskih instanci, pomak k moralnoj historiografiji dolazi u prikladnom povijesnom trenutku, kada se neoliberalni projekt[7] ekonomski posve diskreditirao, kako u praksi tako i u teoriji. Sada se ponovo pokreće pod maskom morala, u ime žrtava, u ime milijuna ubijenih.
Poanta antikomunizma nije u protivljenju staljinizmu – najinteligentnije, relevantne i oštre kritike su na kraju krajeva već odavno dali brojni marksisti i komunisti, pa i jugoslavenska komunistička partija -, već borba protiv državne regulacije ekonomije, “velike vlade“, “birokracije“, drugim riječima protiv socijalnih i radničkih prava. Druga, moralna faza neoliberalne ideološke ofenzive je sekundarna, očajnički pokušaj premještanja terena rasprave s ekonomskog tla (gdje su neoliberalni argumenti, teorije i predviđanja pobili sami sebe) na moralno nebo, s namjerom da se izjednači sve oblike povijesnog socijalizma sa staljinizmom, ovaj potom izjednačiti s nacizmom. Pa sve zajedno zapakirati kao totalitarizam i potom svoje neslavne “strukturne prilagodbe“ prodati ne više kao kraljevski put u slobodu, privredni rast i opće blagostanje, već kao zaštitu (slično kao što mafijaški kostolomci “štite“ lokale) pred uvijek aktualnom opasnošću totalitarizma (svi oblici totalitarizma su se, po neoliberalnoj doktrini, rodili iz ugušenih poduzetničkih poticaja i državnog posezanja u ekonomiju – i samo slobodno tržište može donijeti slobodu, otvoreno i slobodno društvo). O moralnoj vrijednosti te doktrine najviše govori činjenica da se radi o kombinaciji akviziterske ljeporječivosti i mafijaškog ucjenjivanja, koje teži, uz licemjerno i selektivno pozivanje na apstraktne “žrtve totalitarizma“ (i uz muk o žrtvama državnih udara, vojnih diktatura, te građanskih i imperijalističkih ratova u Čileu, Argentini, Nikaragvi, Indoneziji, Haitiju, Iraku itd., koje su pratile globalno neoliberalno uvođenje slobode i demokracije), uništiti ostatke politika jednakosti, emancipacije, solidarnosti, te već izborene dosege radničkih borbi 19. i 20 stoljeća, utopiti svako sjećanje na njih u smrdljivom bućkurišu teorija o totalitarizmu.
Ali ta usiljenost ujedno je dobar znak, znak slabosti neoliberalne doktrine, koja više ne može nastupati neposredno na terenu ekonomije i politike, te je suverena samo još na terenu obskurantističkog moralizma. Sadašnja kriza je jasno pokazala da je veliki projekt globalnog oslobođenja pomoću globalne ekonomske deregulacije neslavno propao. Postalo je očito da uspostavljenje posve slobodnog tržišta zahtijeva još više državne prisile i terora, da na terenu “minimalna vlada“ znači ukidanje državne teritorijalne suverenosti i nadzora nad represivnim aparatom, koju nadomještaju imperijalističke vojske, koje izvode humanitarne intervencije i privatne “zaštitarske službe“ koje štite “poslovne interese“ protiv naroda, da “gospodarski rast“ vodi u propadanje javnog obrazovanja, zdravstva i cjelokupne javne infrastrukture, u nezaposlenost, siromaštvo i nasilje. Današnji antikomunisti su tigrovi od papira, ta preostaje im samo još zgroženo moraliziranje u očajničkom pokušaju da spriječe narastanje globalnog otpora protiv neoliberalizma, zauzimanje univerziteta i tvornica od Kalifornije do Irana, ponovno rađanje plenuma te drugih oblika političkog prakticiranja masovne demokracije i načela solidarnosti.
Ako je nekada, kako piše Engels, njemačkog filistra spopadala sveta groza na riječi diktatura proletarijata[8], danas se to slovenskom filistru događa pri riječi revolucija – ali ustanci protiv neoliberalizma po cijelom svijetu, te njihove političke inovacije i načini organizacije govore da je revolucionarna masovna, narodna i neposredna demokracija moguća i bez državnog terorizma, dok je taj terorizam konstitutivni uvjet neoliberalne utopije, u ostvarenju koje, svjesno ili nesvjesno, slovenski filistar sa svojom moralnom kampanjom aktivno sudjeluje. Upravo su revolucionarni oblici masovne demokracije jedina alternativa neoliberalnom despotizmu, a pomirba koju predlažu duhovnjaci unutar historiografske struke ne znači kajanje za nekadašnje zločine revolucije, već zaborav njenog oslobodilačkog naboja – zaboravimo kako smo se revolucionarno oduprli fašizmu nekoć, da se ne bi kakav sličan otpor dogodio i danas, u trenutku lomljenja globalne prevlasti neoliberalizma, kada on svoju prevlast održava samo još sa što dalje to otvorenijim državnim i paradržavnim nasiljem i kada mu kao zadnja nada ostaje bijedno moraliziranje otužnih disidenata.
Preveo sa slovenskog Srećko Pulig
Novosti, 12.06.2010.
Peščanik.net, 12.06.2010.
[1] “Vrijeme druge Jugoslavije je vrijeme permanentnog građanskog rata partije protiv vlastitog naroda” (Jože Dežman, Poštivanje spram pokojnih predaka temelj je za današnje međusobno poštivanje, u: Ognjišče, jun 2005). Ovakav tip diskursa i takav način razumjevanja povijesti nije nov – njegove srednjovjekovne i ranomoderne oblike analizirao je Michel Foucault (Society Must Be Defended, Penguin, London 2004, 43-62; usporedi i srpski prijevod Mišel Fuko: Treba braniti društvo, Svetovi, Novi Sad 1998.).
[2] Izraz ‘domobrani’ u slovenskom kontekstu označava kolaborante okupatora, poput ustaša u Hrvatskoj (op.p.).
[3] Vidi: Jože Žontar, Kaznovana podjetnost, Nova revija, Ljubljana 2005.
[4] Vidi: Rastko Močnik, Zgodovinopisje kot identitetna vednost, u: Lev Centrih, Primož Krašovec i Tanja Velagić (ur.) Oddogodenje zgodovine, ZAK, Ljubljana 2008, 39-58.
[5] “Danas pokušavaju, u obrani pred napadima desničara (koji demoniziraju revoluciju i zato dokazuju da su partizani pored narodnooslobodilačke borbe izvodili i revoluciju), neki “zagovornici” partizanstva protjerati iz sjećanja na partizanstvo svaku sjenku revolucije, pa ističu da se radilo o “čistoj” narodnooslobodilačkoj borbi, pri čemu zaboravljaju da je već “narodnooslobodilačka borba” bila izrazito revolucionaran koncept. (Tako je moguće da se neki današnji pokušaji glorifikacije i kriminalizacije partizanstva iznenađujuće podudaraju u temeljnoj reakcionarnoj ideološkoj pretpostavci da je patriotizam nešto po sebi “dobro”, a socijalna revolucija sama po sebi nešto “loše”.)” (Miklavž Komelj, Kako misliti partizansko umetnost?, tekst za katalog istoimene izložbe)
[6] “Samo onaj povjesničar koji je prožet time umije u prošlosti raspiriti iskru nade: ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi” (Walter Benjamin, O pojmu zgodovine, u: Izbrani spisi, Studia humanitatis, Ljubljana, 2003, 217; citiran hrvatski prijevod Walter Benjamin, Povijesno-filozofijske teze, u: Novi anđeo; Antibarbarus, Zagreb 2008., 115 )
[7] Za detaljnu analizu uloge moralne borbe protiv totalitarizma u neoliberalnom projektu, gdje prauzrok sveg totalitarnog zla predstavlja državna regulacija ekonomije, vidi Michel Foucault, The Birth of Biopolitics, Palgrave MacMillan, Basingstoke 2008.; također srpski prijevod Mišel Fuko, Rađanje biopolitike, Svetovi, Novi Sad 2005.
[8] Friedrich Engels, Uvod v Državljansko vojno v Franciji, u: MEID IV., Cankarjeva založba, Ljubljana 1968, 250.; usporedi hrvatski prijevod, Uvod Friedricha Engelsa, K. Marx, Građanski rat u Francuskoj., u Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb 1979., 957.
