Fotografije čitateljki, Marija Dudić
Fotografije čitateljki, Marija Dudić

Copycat iz Kopenhagena se uspešno zapisao u istoriju sa dva ubistva i nekih pet ranjenih: ubijeni su režiser dokumentarnih filmova i čuvar sinagoge, ranjeni su policajci. Na tribini o slobodi govora bili su francuski ambasador u Danskoj i autor prvih karikatura o Muhamedu, koji već deset godina živi pod policijskom zaštitom, a bar dva puta su ga spasli u zadnjem trenutku. Na zvučnom zapisu događaja čuje se ženski glas koji na kultivisanom engleskom problematizuje ono „ali“, koje su svi u svetu što ih je pariski pokolj naveo da misle, prepoznali kao najozbiljniji problem razumevanja, tačnije prepreku, neku vrstu cenzure da se misleći suoče sa stvarnošću, svojim strahovima i svojom potrebom uravnoteženja: nazvala sam ih „poravnjači“. I dok žena razvija svoj argument, počinju pucnjevi, nekih dvadesetak. Kraj razgovora. No možda, i kraj neodgovorne „ali“ navike: grozota sveta u kojem živimo, u kojem se ljudi obezglavljuju pred kamerama, na obali mora i uz šum talasa u pažljivoj scenografiji, zaustavlja zauvek tu stvar. Ko je kome i kada naneo zla kao „razlog“ više ne može da se ozbiljno uzima u obzir: sada, svuda, svaka žrtva mora da se zabeleži i obradi shodno pravu, lokalnom i međunarodnom. Kroz užase ove zime smo odvratno brzo sazreli u humanizmu i ljudskim pravima.

Među važnim činiocima toga sazrevanja treba dakako istaći lokalne: Srblji se bore u onome što je bila Rusija pa Ukrajina pa nova nezavisno-ruska republika na strani ukrajinskih pobunjenika, Hrvati na strani ukrajinske paramilitarne grupe koja kao sarađuje sa zvaničnom vojskom. U intervjuu (samo zvučnom), anonimni hrvatski borac pobija svaku racionalnost svoje odluke, jer on ne mrzi ni Srbe ni Ruse, a za platu od 170 EUR (dnevno, mesečno?) život ne bi rizikovao svako (čuje se smeh u pozadini). Nisam registrovala neku izjavu sa druge strane, ali sam videla snimke – šubare, brade i grbove na nekom bornom vozilu, kako se smejući klate i odlaze u svoju istoriju. Pođimo od obrazloženja koje bismo našli u opštoj kulturi: dvadesetak Hrvata i možda malo više Srbalja se nesrećno zaljubilo u otprilike isto vreme, i svaki od njih u po jednu udatu ženu pa zatim raspuštenicu koja je postajala sve neurotičnija, dok na kraju nije skočila pod voz. Tako oni u očajanju odu da se bore bez cilja (sem da umru) u udaljenoj zemlji, za ciljeve koji nisu njihovi. Čete Vronski SR i Vronski HR tako su se suprotstavile u zamrznutom blatu, krvi i ruševinama države koja propada slično njihovoj, pre četvrt veka. A Ane Karenjine, njih pedesetak, anonimno su sahranjene u provincijskoj misoginiji. I zaključimo odmah da ništa od razloga ne može da se nađe u opštoj kulturi. Ne zaboravimo da prekaljeni borci prekaljeno i lažu.

Ubedljivija bi bila pretpostavka da su svi ovi pojedinci-veterani otišli u novi rat zbog posledica dugog i nezalečenog post-traumatskog stresa (PTSD). Ova bolest uistinu može dugo da traje, ali u zemlji u kojoj je i proporcionalno najviše slučajeva i ipak najviše instanci za pomaganje, nije zabeleženo ništa slično kao dobrovoljni povratak u Vijetnam, Irak ili Avganistan onih koji su se lečili od PTSD. Kako zapravo mislim ozbiljno, neću se razveseljavati nekom parodičnom pretpostavkom o balkanskoj muževnoj supremaciji koja i PTSD pretvara u pripremu za novi kasapski praznik. No mogućnost objašnjenja nije daleko, jer je poređenje, bez zaslepljivanja sa „ali“, na domak ruke. Reč je o odlascima evropske, afričke i američke omladine u ratovanje na Bliski istok a u slavu i napredak novog kalifata. Opet bez „ali“, odlaženje u kurdsku oslobodilačku armiju, posebno mladih žena, jeste nešto sasvim drugo. Masovno se odlazi iz Magreba, jer se do logora za obuku i bojišta može doći kopnom, ali mladi zanesenjaci dolaze i avionima, i za razliku od bednika koje trgovci ljudima i oružjem trpaju na brodske ruševine pa prepuste moru pošto su uzeli novac, ovi putuju s plaćenim kartama i obezbeđenim besplatnim vodičima, sve do završne tačke. Savetuje im se da povedu žene, koje po pogibiji muža mogu ostati kao obespravljene udovice na uslugu borcima kalifata, a neženje naravno računaju na onaj neiscrpni kontingent devica na sasvim poslednjoj stanici. Najviše dobrovoljaca je otišlo iz Belgije, ne mnogo manje iz Danske (države sa najsrećnijim građanima na svetu, da se podsetimo), a vredno je ne gubiti iz vida SAD, Francusku, Veliku Britaniju (glavni glavosekač govori prepoznatljivim urbanim engleskim narečjem) i druge zemlje, na primer Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. Nekoliko opisa slučajeva, nađenih zahvaljujući očajnim roditeljima koji su otišli da traže svoju decu, daje zaprepašćujući uvid u postupke i u motive: ako su dobrovoljci iz zapadnih zemalja uistinu obeleženi socijalnom i kulturnom deprivilegovanošću i rasizmom, bez obzira na to što su građani tih zemalja, dobrovoljci iz Magreba su po pravilu deca iz finih kuća, srednje više klase, školovani, internetom obezbeđeni i verski novaci. U velikom broju slučajeva, roditelji potvrđuju da su takva deca imala kontakt sa verskim vođama i snabdevačima kalifata samo nekoliko meseci – u jednom tuniskom slučaju, samo dva meseca. I to je dovoljno da donesu odluku o samožrtvovanju za veću stvar. U zemljama Magreba sada postoje socijalne službe za pomoć roditeljima koji traže ili su već izgubili decu negde u kalifatu, uspešno se suzbija navika da na ulazima u džamije vise plakati sa pozivima mladima da se priključe svetom ratu. I glamur smrti bez ikakvog smisla – koptski gastarbajteri ako već nema novinara i pilota u rezervi po kavezima – nije dovoljno objašnjenje, čak i ako je reč o ozbiljnoj infekciji igricama i patološkom gubljenu osećaja za realnost. Ništa ni približno slično, ni po medijskoj prisutnosti ni po „stilskom“ opredeljenju, ne postoji kada je u pitanju kurdski pokret otpora: oko njega se treba pomučiti, dosta pročitati, imati izuzetne socijalne i diskurzivne veštine, znati jezike, steći i drugo, mnogo šire znanje.

Koliko-toliko logično objašnjenje, bar najšireg konteksta, povezuje mlade kalifatske doborovoljce – ubice budućnosti i prekaljene balkanske borce – i ubice iz prošlosti: to su uništena državna struktura i kakva-takva nekadašnja socijalna sigurnost, što dovodi do širenja brutalizacije; i ofucane socijalne ivice se prve rasparaju. Rušilačka spremnost SAD da se angažuju oko globalno usmerenog ustanovljavanja demokratije koje po pravilu završava uništenjem nekadašnjeg društva je opšte mesto, koje uspešno dopunjavaju samorušilački jugoslovenski slučaj i ukrajinska kriminalizacija države do raspuknuća sa ruskim učešćem, ucenama i oružjem. Nešto što je započelo kao arapsko proleće završilo je uništavanjem bar dve države koliko-toliko stabilne socijalne situacije, Sirije i Libije, promenom uglavnom na gore u Egiptu i minimalnim promenama u Magrebu. Stvari su postale naprosto opscene kada je čak i ludo sujetni francuski intelektualac odlučio da izazove rat u Libiji. Ne predvideti da će tako izrazita nova žarišta među nesavladivim starima i milioni izbeglica proći bez stvaranja novog paradržavnog tumora bilo je savršeno neodgovorno. Projekt kalifat na terenu gde su takvi već postojali nije nimalo luđi od nacional-socijalizma kao Miloševićevog projekta, naci-nacionalizma kao Tuđmanovog: sve varijante naci-versko-kriminalnih državnih projekata sa raznim strukturnim mešavinama još nisu ni zastupljene severno, istočno i južno od Beča. Važno je da su države „demokratske“ i da služe kao stočne i druge pijace: kad kupci odu, zna se šta ostaje.

U vreme osvešćivanja od „ali“ pali su i izbori u Grčkoj, koje nemački ministar Šojble pripisuje nezrelosti i neodgovornosti grčkih birača: nešto slično se niko nikada ne bi usudio da kaže za hrvatske, bosanske, srpske ili slovenačke birače (dodaj po volji poljske, rumunske, bugarske, ukrajinske, slovačke i druge) u njihovim najsuludijim izbornim i referendumskim trenutcima. Razlog za to je što grčki preokret, ako samo izdrži još malo, uništava samu osnovu krhke piramide, stvorene na samouverenom evropskom gomilanju grešaka i povlađivanju nasilnim i bogatim celoga sveta. A da bi grčki preokret izdržao, potrebno ga je podržati. Čak i patetičnih nekoliko stotina na manifestacijama podrške u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu i Sarajevu, uz hiljade u glavnim svetskim gradovima i desetine hiljada svakodnevno u Atini, znače nešto protiv provincijalne drskosti srpskih i slovenačkih političara, od kojih jedni misle da baš svuda mogu lupati, a drugi bi da se što pre prikažu kao tužibabe pred evropskim učiteljicama. Možemo zamerati novoj grčkoj vladi svašta, od malo žena do mnogo drčnih muškaraca: današnja što je mogućno šira podrška Grčkoj u Evropi i drugde jasno bi pokazala evrokratima da zapravo nemaju nikakvog načina da zaustave promene, niti da i dalje sprovode ekonomsko i socijalno nasilje nad donjom polovinom zajednice. Ako se u Grčkoj nastave mere koje su započete na ukidanju logora za imigrante i za popravljanje njihovog položaja postaće, primera radi, jasno da nije nužno da lepo uređeni evropski gradovi stvaraju mikroklime za teroriste, već da postoje i pametne, masovne i planirane politike neopterećenog suživota, uključenosti i sveprisutnosti „drugoga“. Očito govorim sa stanovišta utopije: no nisu li osnove za drugačiju raspodelu svega – i masovne pedagogije – dosegljive, jer nisu skupe? Evropska liberalna utopija o individualnoj slobodi u kapitalizmu je proizvela katastrofalne posledice, nacionalna državna utopija takođe, verska ništa bolje. Svi su proizveli masovnu sirotinju i kontrolu nad pojedincem. Svi ti u osnovi utopijski projekti hrane danas jedan drugoga najgorim otrovima, pre svega mržnjom. Suprostaviti im novi, izabran pametnom većinom građana, izgleda itekako smisleno.

Uvek se počinje od malih koraka: poljski novinar je sa pravim očajanjem i još nešto mrvica nade postavio u radijskoj emisiji pitanje predstavniku vlasti koja je uspela da politizuje i zabrlja čak i komemoraciju u Aušvicu, ne pozvavši Putina i trabunjajući o „ukrajinskim“ trupama koje su oslobodile logor. Pitao je tikvana, naime, mogu li Poljaci jedanput biti veći od politikanstva i osećanja prema Rusima, i nekad i sada. Nije dobio odgovor. Mogu, rekla bih, ako je jedan upravo postavio to pitanje. Drugo je kakva bi mogla biti evropska, i zašto ne svetska platforma, na kojoj se takvi mogu naći i postavljati i rešavati pitanja. Koliko pameti, duhovitosti, oštrine i sjajnih rešenja se nađe svaki dan, u okeanu vulgarnosti, banalnosti i gluposti nazvanom Internet? Ponešto. Koliko je ljudi spremno da opet i svaki put izađe na ulice? Ponešto. Grčki primer, zasnovan na lokalnim brojevima, daje još jedan odgovor: dovoljno.

Peščanik.net, 17.02.2015.

NAŠ TERORIZAM
UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)