Hajde da malo razmotrimo fenomen „usiljenog rodoljublja“. I to one vrste koja pretenduje da bude vrhovni, pa tako i jedini kriterijum patriotizma. Pre par decenija, često smo se sretali sa smrtonosnom verzijom ljubavi prema otadžbini. Ona je uglavnom podrazumevala spremnost da se u ime tog plemenitog osećanja pogine. Naravno, od takvog rizika bili su amnestirani oni koji su tu patetičnu i opaku varijantu žrtvovanja najagresivnije promovisali.

Izgledalo je da patriotizam kao važna stavka u hijerarhiji vrednosti, evoluira posle 2000. godine. Zaista se pokazalo da je taj zabran najomiljenije utočište hulja, pa su najgori Srbi postali etalon za merenje rodoljublja. Teškom mukom smo se otresali zlikovačkih podviga „u ime Srba i Srbije“.

Neopatriotizam, koji je bujao posle ratnih poraza, imao je smisla samo u opravdavanju zločina „u ime nacije“, koji su lagodno definisani kao odgovor na tuđe zločine. Tako je započelo užasno licitiranje o tome čiji su zločinci plemenitiji, naravno, uz zaključak da su njihovi bili gori od naših. Ali, ni „naši“ nisu bili preterano loši, što pokazuje zastrašujući inventar njihovih poduhvata.

Sumnjivi ljudi, koji su obređivali merila za rodoljublje, ostali su u zaklonu od svakog vrednovanja njihovih učinaka, biografija ili lustracije. To je samo značilo da se deo političke elite ni po koju cenu neće odreći najgorih simbola sistema u čijem su rušenju učestvovali.

Ekstremne nacionalsocijalističke grupe, koje su u Srbiji formirane na temeljima haotičnog vrednosnog nesporazuma, postale su miljenici novoodređene desnice u političkoj vlasti Srbije. Tu opciju su na čudan način zajednički definisali DSS i Nova Srbija, političke partije čija je simbioza označila početak tmurnog desnog skretanja, uz pogubnu verziju slaboumnog nacionalizma.

U ovom trenutku, predizborna koalicija DSS- Nova Srbija sadrži u sebi značajnije potencijale ekstremizma nego radikalna opcija. To se može naslutiti već po pokušajima da se izjednači antifašizam Nenada Čanka sa klerofašističkim akcijama novosadskog „firera“.

Ali, najdirektnije legitimisanje takve politike dogodilo se nešto pre i posle 21. februara. Tada je Velimir Ilić poistovetio rušenje Beograda sa „demokratijom“, praveći pritom paralele koje ne mogu biti rezultat preteranog razmišljanja. Ili ipak mogu: „Ako su oni nama razbili državu, što mi njima ne bi malo polupali ambasadu… Da mi njima pokažemo šta je to demokratija…“!

Po toj perverznoj definiciji, demokratija nije ništa drugo, nego „ispoljavanje patriotizma nasilnim sredstvima“. Taj trend je nastavljen organizacijom paljenja graničnih punktova, a kasnije i priglupom promocijom nasilne ljubavi prema izgubljenom delu države u Kosovskoj Mitrovici, severni deo.

To je tek bila ekstaza u velikom porazu politike ignorisanja stvarnosti. Da nije tako, ne bi bilo „osvajanja“ suda, bojkotovanja posla i napuštanja radnih mesta. A zatim i savršeno mahnite „železničke penetracije“ u polje Kosovo, koju su smislili Velja Ilić i Milenko Šarančić. Neka vrsta srpskog „Kasandrinog voza“, koji ima samo jednu funkcionalnu manu – nigde ne ide. 

Naravno da nijedna od navedenih genijalnosti nije promenila stanje stvari. Koalicija Belanovica-Čačak to nije mogla da uoči. Da jeste, ne bi ni pokušavala da radi to što radi, niti bi opstala stalna misija apsurda u kojoj se mesecima nalazi ministar Slobodan Samardžić.

Budući da nijedna stavka tajnog akcionog plana nije bila u stanju da pomeri niti promeni stanje stvari, krenulo se sa najelementarnijim agitpropom. Taj posao je stvoren za okolnosti u kojima je neostvariva ideja dominantna, čak zamena za sve što inače vredi. Mada, agitovanje bez elementarne povratne veze nije u stanju da opstane samo po sebi. Potrebno je da se „nešto dogodi“.

Ta vrsta odnosa sa javnošću podrazumeva, pre svega, distribuciju totalitarnog stava, po kome nema pogovora. I redovno znači pokušaj da ideologija ili utopijska ideja ignorišu, odnosno zamene stvarnost neostvarivom projekcijom.

Parola „Kosovo je Srbija“ idealna je za navedenu vrstu operacije. Ona (operacija) pripremana je kao jedina strategija odbrane od inače neodbranjive realnosti. Na prvi pogled, izreci se nema šta zameriti. Samo zbog toga što se parola iščitava u emotivnoj ravni koja i ne traži raščlanjavanje. Naravno da navedena parolaška sintagma nije tačna, ni leksički, ni etimološki ni politički.

Kosovo je deo Srbije! Ta tvrdnja bi mogla da se razume kao nastojanje da se stvari vrate u stanje pre 17. februara. „Kosovo je Srbija“ podrazumeva varijantu „nemogućeg izjednačavanja“, poravnavanja države sa njenim delom, simboličko negiranje saznanja šta se u čemu sadrži.

Izgleda da za kreatore kampanje to nije nimalo važno, pa bi po tome Srbija mogla biti deo Kosova, ili je sve to, u stvari sasvim svejedno. Dakle, nosioci strategije bedža su objektivno potpuno ravnodušni pred sudbinom države, kojoj su predvideli izvesnu sudbinu odvojene pokrajine, ako ona nekom mantrom (može i parolom), ne bude vraćena. Na drugi pogled, izreka je čak zlokobna, jer sugeriše mogućnost da dve poistovećene stavke u paroli budu činioci analognog političkog raspleta.

Verovatno iz razloga koji su ovde navedeni, ali i iz mnogih drugih, bedž i parola se nisu „primili“. Njih niko ne nosi, osim relativno malog kruga samoizabranih parolaša. Po svojoj upotrebnoj nameni, parola „Kosovo je Srbija“ imala je smisla kao masovno prihvaćena i neopoziva zakletva, po svojoj realnoj funkciji ona ne nadilazi radikalski bedž sa likom haškog robijaša Vojislava Šešelja.

U oba slučaja, reč je o pokušaju da grupa ljudi, ne znajući šta drugo da učini, upućuje trivijalne poruke samima sebi, gradeći tako postament za kult bezvezne gatanke, ili ličnosti koja je obeležila najgore godine srpske istorije. Zar je onda za čuđenje flertovanje DSS-a i SRS-a, političkih partija koje su se konačno našle na bespuću srpske političke utopije.

Upotreba parole na sportskim terenima uglavnom je neproduktivna. To ne može biti masovna pojava, jer su vrhunski srpski sportisti od globalnog značaja uglavnom retka pojava. One koji su na vrhu izreka bi mogla da udalji od mogućnosti da tamo ostanu. U diskvalifikacijama, oni i pored svetski značajnih rezultata, postaju instrument neke mediokritetske političke nomenklature i njihovih uzaludnih projekata.

I pored svega što parolu dovodi u konstekt sterilne nebuloze, zanimljiva je upornost sa kojom se ta besciljna izreka promoviše kao savršeno sredstvo za negaciju stanja stvari. To već svedoči o uznapredovalom političkom autizmu, koji već godinama izaziva uzastopne poraze svake vrste.

Parola „Kosovo je Srbija“, u nedostatku drugih ideja, vodi u partijski sanitarni kordon, koji bi mogao da bude opšti, ako bi to gatanje pobedilo na izborima. U slučaju koalicije sa SRS, postoji Nikolićeva dosetka, dostojna svakog parastosa, koja glasi: „Bez Kosova Srbija ne postoji!“ Isto kao i političke pozicije, potpuno su u slozi i propagandne domišljatosti proizašle iz ove pomalo prirodne, pomalo nastrane veze.

Anatomija jedne parole pomaže nam da se zabrinemo ili zasmejemo nad čudesnom političkom evolucijom Vojislava Koštunice. Ko je, uopšte taj čovek? Da li je zaista pobedio Miloševića, ili su ga, kako je rekao Đinđić „probudili i doveli na vlast!“

Šta god da jeste, nejasna je alhemija koja ga je dovela na zadnji ulaz radikalske radnje. Oni koji malo bolje poznaju V.K, tvrde da je tamo čučao od početka.

 
Peščanik.net, 01.04.2008.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)