Dugo je jedna neugodna epizoda iz Drugog svjetskog rata bila tabu. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je nemoguće vidjeti snimak ulaska Wehrmachta u Zagreb na dan desetog aprila 1941. i bilo je teško naići na opis tog događaja.
No, kao i kod svakog tabua znalo se o čemu je riječ, kao što se znalo i zašto je događaj postao tabu. Grad Zagreb je ulazak vojske Trećeg Reicha dočekao s radošću. Tolikom da su i sami Nijemci bili iznenađeni, a po nekim njihovim izvorima nigdje u Evropi takav doček nisu ni doživjeli.
Komunisti su kao taoci svoje doktrine mnoga proturječja rješavali tako što bi ih po kratkom postupku sklanjali pod tepih. Događaji u Zagrebu aprila 1941. remetili su uljepšanu i idealiziranu sliku o svenarodnom otporu protiv okupatora. Bilo je prividno korisno, a svakako komotnije, prešutjeti ih nego se upuštati u suptilne analize.
Krajem osamdesetih godina, u doba nacionalističke zaraze u Srbiji, publicistiku je obuzeo užitak razbijanja historijskih tabua. Iza toga nije stajala potreba za ozbiljnom i odgovornom naučnom revalorizacijom, već propagandna težnja da se od otpadaka starih, stvore novi tabui i novi mitovi. Tako je i podatak o Zagrebu 1941. izvađen iz ormara s posebnim zadovoljstvom. Na djelu je bilo nekoliko propagandnih ciljeva. Prvi je bio usmjeren na izazivanje nacionalističkih emocija najniže vrste: vidite kakvi su oni, dok smo mi hrabri antifašisti. Sljedeći je smjerao na podupiranje narativa o nemogućnosti opstanka Jugoslavije, zemlje sastavljene od inkompatibilnih nacija u kojoj je jedan grad surovo bombardiran, a drugi pozdravlja agresora. Na koncu, Zagreb 1941. je dekorirao tezu da uzrok poraza u Aprilskom ratu leži u takozvanoj hrvatskoj izdaji.
Publicistika NDH zastupala je praktično istu tezu, ali ono što će srpski nacionalisti nazivati izdajom, ustaška štampa nazivala je zaslugama. Sabotaže koje su u vojsci poduzimali organizirani ustaški elementi toliko su preuveličavane da su postale propagandno kontraproduktivne. Proizvodile su dojam da bi bez ustaških diverzija jugoslavenska vojska pobijedila Wehrmacht. Niti jedan značajan poraz jugoslavenskih trupa nije bio izazvan ustaškom sabotažom. Ustaška organizacija nije ni bila sposobna za takav poduhvat. Skopje i Niš pali su prije Zagreba. Takozvana hrvatska izdaja spada u kroatofobne narative uobičajene još u četničkom pokretu i Nedićevoj štampi. Izdaja, nesposobnost i slabost bile su ravnopravno raspoređene u jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci.
Početkom devedesetih godina, kada su na vlast u Hrvatskoj došli nacionalisti, tabu je otvoren na drugačiji način i Zagreb 1941. tumačen je ovako: Jugoslavija je bila nešto tako užasno i nepodnošljivo da se grad radovao njenoj propasti mada je tu propast donijela strašna i zločinačka nacistička vojska. Sugerira se dakle da je i nacizam manje zlo od Jugoslavije. Oni autori koji se nisu opterećivali Tuđmanovim pokušajima da u Evropi ostavi demokratski i antifašistički dojam, otvoreno su tvrdili da je uspostava bilo kakve nezavisne hrvatske države nešto samo po sebi toliko uzvišeno da je savršeno svejedno što je NDH bila puka posljedica nacističke agresije. Bilo je i onih koji nisu krili simpatije prema Hitleru, ali ih je režim potisnuo na marginu jer su počeli proizvoditi očitu vanjskopolitičku štetu, a vulgarnom historijskom revizionizmu protivili su se i nekadašnji partizani u vrhuški HDZ-a. Neovisno od toga, hrvatska nacionalistička historiografija složna je da je temeljni uzrok aprilskog sloma bila neodrživost Jugoslavije eo ipso. Raspadanje Jugoslavije 1990. i 1991. hrvatski nacionalizam trudio se protumačiti kao dio jednog neizbježnog, prirodnog i samorazumljivog kontinuiteta koji je započeo u aprilu 1941.
Svi nacionalistički narativi implicirali su opravdanost osvete koju su pripremali. Nacionalizmu historija uvijek služi kao puko sredstvo za dokazivanje mitova, stereotipa i dnevnopolitičkih teza. I sâm nacionalizam nije ništa drugo nego historijski mit.
Komunistička historiografija tvrdila je da je Prva Jugoslavija bila država nenarodnog, pa čak i monarhofašističkog režima, u kojoj nije riješeno nacionalno i socijalno pitanje i koja je imala kapitulantsko, defetističko i izdajničko vodstvo, pa stoga nije mogla opstati, niti je zasluživala da opstane. Insistiranje na činjenici da su kralj i vlada pobjegli iz zemlje sa zlatom bilo je propagandno efektno. No, kakvi god da su bili, svojim odlaskom su kralj i vlada sačuvali jugoslavenski državnopravni kontinuitet, a zlato (čiji pretežni dio je sklonjen u Britaniju još 1939.) će se nakon mnogih peripetija poslije 1945. vratiti Narodnoj banci Jugoslavije. Na svojoj prvoj sjednici u egzilu, u Ateni, vlada je objavila da Jugoslavija nastavlja rat s Osovinom. Proglas će biti koristan međunarodnopravni okvir za odluku AVNOJ-a o nepriznavanju okupacije i komadanja zemlje, ali se na tu pojedinost komunistička historiografija nije obazirala. Ona je aprilski poraz Kraljevine uspoređivala sa pobjedom 1945. i tako isticala komunističku superiornost u odnosu na političke elite Prve Jugoslavije. Utoliko komunisti i nisu bili u krivu. Bili su doista superiorni, i moralno i politički i organizacijski, u odnosu na predratne politikantske grupe koje su imale višak nacionalnog, a manjak demokratskog senzibiliteta. Svejedno, komunisti nisu bili u pravu kada su uzrok aprilskog poraza pripisivali političkom biću Kraljevine Jugoslavije.
Konačno, oba nacionalistička, pa i komunističko viđenje Aprilskog rata ignoriraju jednu jedinu, koliko tragičnu toliko i banalnu, a upadljivu i odlučnu činjenicu.
Vojska Kraljevine Jugoslavije nije poražena ni zbog velikosrpske hegemonije, niti zbog hrvatske izdaje, niti zbog obespravljenosti i siromaštva njenog seljaštva i radničke klase, niti zato što je svaka Jugoslavija ukleta i nemoguća.
Poražena je iz jednostavnog razloga što je na dugačkom frontu od Karavanki do Belasice doživjela invaziju – tehnološki, strateški i kvantitativno – višestruko nadmoćne vojne sile. Spomenimo i da je britanska pomoć bila nemoguća. Sve da je Britanija u kriznoj 1941. i raspolagala s dovoljno ratnog materijala, njegov dotur bi bio nemoguć jer je Otrant kontrolirala snažna talijanska ratna mornarica. Imajući to na umu Nijemci su već sedmog aprila presjekli jugoslavenske komunikacije s Grčkom.
Wehrmacht Velikog Njemačkog Reicha slomio je homogenu, nacionalističku Poljsku i njenih milijun hrabrih konjanika. S lakoćom je okupirao civilizirane i demokratske države kakve su bile Danska, Norveška, Nizozemska i Belgija. Porazio je demokratsku velesilu Francusku koja je bila tradicionalno neprijateljski raspoložena prema Njemačkoj. U tri tjedna likvidirao je otpor grčke vojske koja se mjesecima uspješno odupirala Italiji. Veliku Britaniju spasili su u toj fazi rata njezin otočni položaj i vještina pilota Kraljevskog zrakoplovstva: nikad toliko mnoštvo nije dugovalo toliko mnogo, takvoj nekolicini, reći će Churchill za doprinos RAF-a u Bitci za Britaniju. Nekoliko mjeseci nakon kapitulacije Jugoslavije, u toj istoj 1941. godini, Wehrmacht će doći i pred vrata Lenjingrada i Moskve. Bit će potreban četverogodišnji, udruženi napor moćnih imperija kakve su Sovjetski Savez, Sjedinjene Države i Velika Britanija da bi Treći Reich bio konačno poražen. Hitlerova ratna mašina bila je toliko snažna da je svaka rasprava o historijskoj promašenosti i neostvarivosti jugoslavenske ideje ili o političkom sistemu Kraljevine Jugoslavije, kao uzrocima aprilskog poraza deplasirana. I najzad, volšebno se zaboravlja da je ta, nemoguća Jugoslavija izišla iz Drugog svjetskog rata kao pobjednik i da je njezin doprinos savezničkoj stvari nadmašio doprinos Francuske.
U martu 1938. Beč je oduševljeno klicao Anschlussu. Na snimcima, koji prikazuju Hitlera u otvorenoj limuzini na bečkim bulevarima, vidi se da je u grču i da suzdržava suze. Tom licu nisu pristajale emocije. Njegova gestikulacija doima se umjetno, neprikladno i neumjesno, iako je kao najmoćniji čovjek Evrope ulazio u grad kojim se nekada skitao kao očajnik. Godinu dana kasnije, Prag je plakao kad su njemačke trupe likvidirale ostatke jedne demokratske republike. Varšava se očajnički branila ujesen 1939., a u ljeto 1940., kada je Wehrmacht marširao kroz Champs-Élysées, frivolna prijestolnica slobode i jednakosti bila je sablasno pusta. Za potrebe filmskog žurnala snimljena je parada njemačkih trupa ispred Narodne skupštine u Beogradu. Statični kadar skrivao je razoreni grad i pustoš na ulicama. U Berlinu je poraz Jugoslavije slavljen kao velika pobjeda. Iako je Wehrmacht imao manje od hiljadu poginulih i nestalih, njemački izvori su o učinku jugoslavenske vojske u Aprilskom ratu govorili s određenim poštovanjem.
Desetog aprila 1941. veselje na zagrebačkim ulicama zadobilo je oblike histerije i zločina. Vitomil Zupan, koji je bio mobiliziran i zatekao se u Zagrebu, sjećao se u Menuetu za gitaru kako je rulja progonila vojnike u jugoslavenskim uniformama. Spasila ga je njegova poslovična sportska kondicija pa je uspio pobjeći do prijatelja, presvukao se u civilno odijelo i, kao čovjek kome je seks bio neprestano na umu, promatrao kako se Zagrepčanke dive stasitim arijevskim oficirima. I Joža Horvat i Vladimir Velebit zatekli su se u Zagrebu kao rezervni oficiri jugoslavenske vojske. U njihovim sjećanjima na zagrebački april osjećaju se tjeskoba i stid. Njemačka vojska, koja se još uvijek pridržavala Ženevskih konvencija, mnoge jugoslavenske oficire i vojnike spasila je od linča.
Gomila je navaljivala na državna nadleštva, skidala državne insignije i bacala ih na asfalt. Ironično je da jugoslavenski grb sadržava i hrvatsku šahovnicu, pa je i ona bila pljuvana i gažena. U toj simbolici bilo je sadržano i proročanstvo hrvatskih stradanja pod ustaškom strahovladom, ali je nitko nije primjećivao. Osvetničko veselje i mržnja su višestruko i nesrazmjerno nadilazili opravdana ili neopravdana nezadovoljstva položajem Hrvatske u Prvoj Jugoslaviji. No, na ulice u takvim situacijama ne izlaze politički analitičari i historičari. Pristojan svijet tada ostaje kod kuće i pokušava svladati strah. Da u Hrvatskoj, kao i bilo gdje drugdje, postoje ljudi opsjednuti mržnjom i da su sposobni na sve u okrilju kaosa i gomile, činjenica je koja ne kazuje ništa naročito specifično o Zagrebu. Fašizam nije samo politička doktrina ni oblik vladavine, on je prije svega mentalno stanje. On je iracionalan, emotivan, čak i erotiziran, nešto poput masovne i karikirane psihoanalitičke seanse koja iz ljudi izvlači sve najgore i onda taj ritualno oslobođeni, inhibicija lišeni Thanatos biva preobražen u vrlinu. Ne postoji grad, ni zemlja, ni “narod” koji u određenim historijskim konstelacijama mogu ostati imuni na tu crnu magiju.
Jesu li na zagrebačkim ulicama bili samo visceralni šovinisti? Ne. Njih nema toliko. Zašto su Wehrmachtu aplaudirali mnogi, možda i pristojni ljudi?
Nije Zagreb slavio samo poraz Jugoslavije. Zagreb je slavio kraj rata. Iako danas znamo da Drugi svjetski rat u punoj žestini još zapravo nije bio ni počeo, iz perspektive aprila 1941. izgledalo je da je rat između Osovine i Jugoslavije posljednji oružani sukob i da je na kontinentu nastupio mir. Težak i strašan, ali mir. Velika Britanija bila je nemoćna i zatočena na svojem otočju. Sovjetski Savez bio je u aprilu 1941. još uvijek srdačan prijatelj Trećeg Reicha i malo tko je znao da Hitler planira svoj veliki pohod prema Uralu i Kavkazu. To nije znao, niti je htio znati, ni Staljin, a kamoli ljudi na zagrebačkim ulicama. O značaju i snazi dalekih Sjedinjenih Država tek je nekolicina imala jasnu predodžbu, a nitko u Zagrebu nije ni mogao, ni htio predvidjeti njihov ulazak u rat krajem iste godine. Nije ni Pavelić znao da će njegova tvorevina biti u ratnom stanju sa svjetskim supersilama. Deseti april 1941. bio je vremenska točka odakle se činilo da je rat završen i da započinje razdoblje kakve-takve izvjesnosti i sigurnosti, a potreba za tim tako je ljudska.
Preko radio stanice je jedan bivši austro-ugarski pukovnik proglasio nezavisnu Hrvatsku. Taj deklasirani malograđanin, karikatura iz moje ratne proze – kako je Slavka Kvaternika nazivao Krleža – bankovnim službenicima, zubarima, advokatima, trgovačkim pomoćnicima i malim kućevlasnicima djelovao je kao gospon. Austro-Ugarska ostala je Zagrebu u dobroj uspomeni, a na radiju je objavljena propast jedne države koja nije bila ni naročito pravedna ni efikasna. Bila je i siromašna i nedemokratska. Pojavila se druga. Jugoistočna Evropa navikla je na takve situacije i svaku promjenu režima dočekivala je s veseljem, jer se svaki prethodni režim činio lošijim od sljedećeg, sve dok se sljedeći ne bi pokazao kao (najčešće) gori od prethodnog. U aprilu 1941. prosječni Zagrepčanin nije ni mogao, ni poželio naslutiti da zapravo nije uspostavljena nikakva država nego jedna krvoločna okupacijska tvorevina. To nije znao ni Vlatko Maček kada je pozvao stanovništvo da prihvati novi režim. Tek za nekoliko tjedana postalo mu je jasno da je počinio političko samoubojstvo. Mislio je da će se uspostavom bilo kakvog poretka izbjeći ratni kaos, uspostaviti red i izbjeći žrtve. Nitko još nije mogao znati da je isključiva svrha novog režima proizvodnja užasa. Nešto poput Jasenovca tada nije ni postojalo kao paradigma.
Koliko je Zagrebu tada uopće bila poznata, ili mogla biti poznata, prava priroda Hitlerovog režima? Koliko je Zagreb tada bio u stanju prepoznati Zlo iza predodžbe o germanskom redu i radu, Mercedes-Benzu, autocestama i nečemu za što je htio vjerovati da nalikuje povratku one stare i uređene Monarhije? Zasigurno nije u Kvaternikovom javljanju na radiju prepoznao dolazak nekoliko stotina psihopata čija vladavina će mu donijeti strah i stid.
U aprilu 1941. i mnoge židovske zajednice nisu još pojmile ubilačku suštinu nacizma. Značajan dio Židova u Njemačkoj i Austriji prihvaćao je diskriminaciju fatalistički i pasivno, računajući da će žute oznake koje su bili dužni nositi, ujedno označiti i granicu koja ih pred zakonom čuva od samovoljnih nasrtaja nacističkih bandi. U suludoj pomisli da diskriminacija štiti bilo je neke metode, čak i neke pravne logike. Odluka o konačnom rješenju bit će donijeta pola godine nakon ulaska Wehrmachta u Zagreb, a stotine hiljada ljudi će disciplinirano odlaziti u ona kupatila iz jednostavnog razloga jer nisu mogli pojmiti nešto što je zapravo bilo nevjerojatno.
Naivna percepcija o Austro-Ugarskoj koja pristiže iz Srednje Evrope i vraća se na Balkan, odigrala je ulogu i kod hrvatskih Srba koji nisu bili previše uznemireni. Doživjeli su aprilski poraz kao povratak Austrije nakon dvadesetak godina izbivanja, što samo po sebi, činilo im se, nije nužno tragično. Kada su vrlo brzo počela prva ubijanja i zvjerstva, mnogi su se obraćali vlastima radi zaštite, jer su htjeli vjerovati da je Švabo ovdje instalirao srednjoevropski model pravne države. U iskustvu evropskog stanovništva još uvijek nije postojala predodžba države koja postoji samo zato da bi ubijala čitave etničke ili vjerske zajednice. Kakve god da su bile, države su dotad osiguravale elementarni minimum pravne sigurnosti. Treći Reich, njegovi sateliti i marionetski režimi bili su apokaliptična novost, a spoznaja o njihovoj kriminalnoj naravi sporo je i s nevjericom prodirala u svijest.
U NDH se zatekao i pukovnik Vladimir Vauhnik, bivši jugoslavenski vojni ataše u Berlinu. Bilo mu je ponuđeno mjesto u domobranskom oficirskom koru u kojem su prevladavali oficiri bivše jugoslavenske vojske. Vauhnik svjedoči da su ti oficiri u ranoj fazi NDH doživljavali kao umanjenu Jugoslaviju. Uspoređivali su je s neokupiranim dijelom Francuske i režimom u Vichyju, pa su čak zaključivali da je ishod Aprilskog rata bio povoljan za jugoslavenski prostor. Pavelić i ustaše pobrinuli su se da se takve iluzije brzo rasprše, ali one su zanimljive kao anegdota koja podsjeća da je svaki historijski prevrat nešto kaotično i zastrašujuće i da ga suvremenici uvijek percipiraju u skladu sa željama i nadama. Iza euforije i optimizma često stoje očaj i strah. Vauhnik se ubrzo sklonio u Ljubljanu gdje je rukovodio savezničkim obavještajnim centrom, a domobrani se nisu pokazali kao naročito pouzdan oslonac Pavelićevog režima.
Na dan 10. aprila 1941. na zagrebačkim ulicama zatekli su se i Josip Broz i Aleksandar Ranković. Toga dana je u Zagrebu održana sjednica Politbiroa CK KPJ na kojoj je odlučeno da se Partija počne pripremati za otpor. Drska hrabrost i konspirativna vještina komunista uvijek izazivaju strahopoštovanje. Nikada nećemo saznati kako se Tita i Rankovića emotivno dojmio ulazak njemačkih trupa i jesu li i kako su ti dojmovi utjecali na politiku komunističke partije za vrijeme rata, ali i poslije rata. Ubrzo je u Zagrebu organizirana najjača antifašistička urbana gerila na jugoslavenskom tlu.
Komunisti su, stvorivši tabu od dočeka Wehrmachta u Zagrebu, čitav problem mistificirali, kao da se u njemu krije čarobna formula za odgonetanje neke fatalne istine. Aprilski ispad je bio ogavan, ali niti je govorio o suštini niti je mogao utjecati na suštinu. NDH je u svakom svojem aspektu bila historijska anomalija, čudovište koga su se užasavali i u Berlinu. Na tu činjenicu i tu spoznaju nije mogla utjecati otvorena rasprava o naivnosti zagrebačkih malograđana i psihopatologiji bandi koje su iskoristile kaos prevrata da bi cijepale zastave i organizirale linč.
Nacionalizam, pak, teži sveopćoj simplifikaciji svijeta, ljudi, ljudske prirode i ljudske egzistencije. On svoju, pogotovo tuđu, naciju odbija promatrati izvan stereotipa monolitne homogenosti. Zato se poziva na ulicu i gomilu jer ponašanje rulje je sugestivno, psihološki efektno. Njeno ulično urlanje se prema potrebama tumači kao plebiscit, kao fait accompli, kao svečani izraz svete narodne volje, kao krunski historijski i politički dokaz ove ili one političke teze, kao aksiom pred kojim svi trebaju ostati nijemi, iako je ulica sve samo ne demokratska institucija. Većina uvijek ostaje kod kuće.
Peščanik.net, 28.12.2010.
JUGOSLAVIJA