Arhiva Sekuritatee i javna debata koje nije bilo

 
U Rumuniji postoje dve javne institucije koje bi trebalo da proučavaju zločine i zloupotrebe počinjene za vreme komunističkog režima. Međutim, to nam saznanje nije od neke vajde.

Nacionalni savet za proučavanje arhiva Sekuritatee osnovan je zakonom koji je 1999. usvojen u rumunskom parlamentu. Savet ima devet članova koje predlažu političke stranke i nekoliko istraživača koji proučavaju arhive. Kada je počeo sa radom, među članovima saveta bilo je bivših disidenata i važnih intelektualaca, uključujući i pesnika Mircea Dinescua (koji je 1988. držan u kućnom pritvoru, nakon što je dao intervju časopisu Libération, u kojem je izrazio negodovanje zbog politike Čaušeskua); filozof Andrei Plesu (koji je u Čaušeskuovom režimu izbačen iz Instituta za istoriju umetnosti u Bukureštu i proteran u ruralni deo Rumunije da radi kao upravnik regionalnog muzeja, nakon što je potpisao kritičko pismo o Čaušeskuu) i esejista Horia-Roman Patapievici (koji se na javnoj sceni pojavio nakon 1990. i koji je trenutno predsednik Rumunskog kulturnog instituta u Bukureštu).

Od samog početka, Savet je naišao na veliku prepreku: u klauzuli u njegovom statutu (koju je ubacio poslanik za koga se kasnije utvrdilo da je bio doušnik Sekuritatee) pominjala se „politička policija“. Prema tome, Savet je samo mogao da otkrije slučajeve kolaboracije sa komunističkom tajnom službom ako imaju veze sa „političkom policijom“, a nije mogao da otkriva slučajeve koji su se ticali „odbrane nacionalnog interesa“. Živimo u zemlji metafora: u praksi je vrlo teško utvrditi koja je kolaboracija sa Sekuritateom bila „političke“ a koja neke druge vrste.

Na primer, kada je otkriveno da je direktor jednog dnevnog lista koji se dugo zalagao za otvaranje arhiva Sekuritatee i sam bio doušnik, on se pozvao na „odbranu nacionalnog interesa“. Rekao je da je vlastima dostavljao informacije o palestinskim studentima u Bukureštu i tako sprečavao terorističke akte. U stvari, pružao je informacije o rumunskim studentima koji su se družili sa studentima iz inostranstva, o zabavama na koje su zajedno išli itd. Pošto je svaki kontakt sa strancima u komunističkoj Rumuniji bio strogo zabranjen, morao se prijaviti lokalnoj policijskoj stanici. Ko to ne uradi, po zakonu je bio smatran kriminalcem. U ovom slučaju, ljudi koje je taj novinar odao pretrpeli su posledice. Da li je to „politička policija“ ili „odbrana nacionalnog interesa“?

Još jedan primer: saznalo se da je jedna poslanica u rumunskom  parlamentu i članica Liberalne stranke, koja se konstantno zalagala za potpuno slobodan pristup arhivama Sekuritatee, i sama bila doušnik kao mlada asistentkinja na fakultetu, dok je studentima iz inostranstva predavala rumunski. Ona je tvrdila da je samo poštovala tada važeći zakon, koji je nalagao da se svaki kontakt sa strancima prijavi. Međutim, u njenim izveštajima bilo je i nekih opaski o njenim rumunskim kolegama, profesorima i sekretaricama sa tog univerziteta. Treba napomenuti da ti ljudi nisu snosili posledice zbog izveštaja njihove koleginice. Da li je to „politička policija“ ili nije?

Nadam se da ova dva primera dovoljno jasno pokazuju da je klauzula o političkoj policiji omogućila da se zakon proizvoljno tumači: svaka radnja može imati bilo kakav motiv, i tako dolazi do opšte konfuzije.

Drugi problem sa kojim se suočavao Nacionalni savet za proučavanje arhiva Sekuritatee bio je sam pristup arhivama, koje su prešle u vlasništvo Rumunske službe bezbednosti. Služba je godinama iznalazila opravdanja za to što još nije predala arhive Savetu (nedostatak prostora, nedovoljno ljudstvo koje bi obradilo tu ogromnu količinu dokumenata), iako je zakon jasno propisivao da to mora da uradi. Tek je tokom 2005. i 2006. predsednik Traian Basescu direktnom intervencijom primorao službu da preda svoje dragocene arhive. Prekasno. Iscrpljeni zbog neefikasnosti Saveta i raznih administrativnih problema koji su podrivali njegov rad, Plesu and Patapievici (obojica neka vrsta moralne garancije) dali su ostavku. Jedino je Mircea Dinescu ostao. Među političarima koje su imenovale razne stranke i ljudima koji su se rukovodili najrazličitijim političkim interesima, on je izolovan.

Za to vreme, parlament je izmenio zakon: samo pravosudni sistem može da presudi da li neki  čin spada u delovanje „političke policije“. Savet može da istražuje arhive, ali potom mora da preda sve dokaze sudu i sačeka presudu. Naravno, suđenja znaju da potraju. U poslednje vreme, aktivnost saveta se svodi na istraživanje arhiva i pronalaženje dokaza koji pokazuju – na sudu! – da dela nekog doušnika spadaju u domen „političke policije“.

Jedina pozitivna stvar kod rada Saveta je to što svaki građanin ima priliku da pogleda svoj dosije. Tako svako može da sazna da li je prijavljivan Sekuritatei, da li je bio pod nadzorom, da li je praćen itd. Naravno, to proizvodi tugu i gorčinu, ali ne i javnu raspravu. Ne i moralnu reformu društva.

Druga institucija jeste Institut za istraživanje zločina počinjenih u komunizmu, koji je 2005. osnovala liberalna vlada. Pod rukovodstvom istoričara Mariusa Oprea, Institut pokušava da napravi bazu podataka svih političkih zatvorenika koji su robijali tokom pedesetih godina. Institut proučava zloupotrebe vlasti i pokušava da identifikuje ljude koji su odgovorni za zatvaranje intelektualaca i seljaka u komunističke zatvore i logore, gde su mnogi od njih i skončali. Institut takođe sprovodi obrazovne projekte za mlade generacije koje nisu imale direktnog iskustva u komunističkoj državi. Na sajtu instituta može se videti bogata foto-arhiva iz komunističkog perioda.

Nota bene: aktivnost ove dve institucije, uz istraživačke članke nekolicine novinara, pomogla je da se razotkriju mnogi bivši doušnici Sekuritatee koji su sada na javnim položajima: u visokom školstvu, medijima, politici i privredi. S druge strane, mnogo je manje pažnje posvećeno bivšim agentima Sekuritatee – onima koji su se bavili koordinacijom i izdavali naređenja, i koji su odgovorni za zločine i zloupotrebu vlasti. Ne pitajte me zašto, trebalo bi mi dosta vremena da objasnim. To je činjenica.


Prilika za novi život

Ima nekoliko primera pokajanja. Nicolae Corneanu, mitropolit banatski, priznao je još 1990. da je bio saradnik Sekuritatee. Nadao se da će saradnjom olakšati rad svojoj mitropoliji. Priznao je, pokajao se i najavio da je spreman da se povuče sa mesta mitropolita. Javnost mu je oprostila. Nakon 1990. ponašao se besprekorno: bio je uzoran građanin, ekumenskog duha, i pružao doprinos dijalogu različitih religija i etničkih grupa i izgradnji zdravog, demokratskog društva.

Alexandru Paleologu je poticao iz vrlo stare aristokratske porodice, bio je briljantni esejista (autor značajnih dela o rumunskim i francuskim piscima) i nekonformista. Bio je politički zatvorenik četiri godine (tokom pedesetih) i nakon toga je osuđivan na nekoliko godina prisilnog rada. Nakon izlaska iz zatvora, Sekuritatea ga je kontaktirala i pristao je da bude doušnik, nadajući se da će mu to olakšati da se ponovo uključi u društvo. Potpisao je „ugovor sa đavolom“ koji mu je omogućio da se zaposli u važnoj izdavačkoj kući u Bukureštu, gde je objavljivao svoje knjige. Sekuritatea je od njega nekoliko puta tražila da piše izveštaje (o drugim piscima, uključujući i njegovog prijatelja i druga sa robije, Nicua Steinhardta, jevrejskog intelektualca koji je pedesetih u zatvoru prešao u hrišćanstvo). Paleologu je Sekuritatei dostavio eseje o književnim delima tih pisaca, ali ne i informacije. Nakon određenog vremena, pošto im Paleologu nije davao ono što su hteli, nego je pokazivao svoj književni talenat, prestali su da traže informacije. Paleologu je 1990. priznao šta je radio. Izazvao je javnu raspravu, ali to nije narušilo njegov ugled, i ostao je značajna javna ličnost sve do svoje smrti 2005. godine.

Ekonomista Daniel Daianu je sam 1992. priznao da je radio kao poručnik u kontraobaveštajnom sektoru Sekuritatee, u odeljenju zaduženom za ekonomsku analizu, i da je nakon nekoliko godina podneo ostavku. Daianu je u međuvremenu postao glavni ekonomista Nacionalne banke Rumunije, a kasnije i ministar finansija, dok je danas poslanik u rumunskom parlamentu (Liberalno-demokratski savez za Evropu). On je cenjeni profesor ekonomije i autor značajnih knjiga iz te oblasti. Samo malobrojni pamte njegovo priznanje iz 1992. I niko više ne misli da je ono važno.


Šta je sa javnošću?

Ovih nekoliko priča samo su skica jednog mutnog pejzaža. O pitanju pristupa arhivama nekadašnjih bezbednosnih u Rumuniji više se ne raspravlja. Neki slučajevi su otkriveni, došlo je do nekih rasprava, ali starije generacije su se vremenom umorile, a mlađe, koje nisu iskusile komunistički režim, na to su već gledaju kao na još jedno poglavlje iz udžbenika istorije. Oni žele da o tome nešto saznaju, ali brzo im dosadi kada stariji donose moralne sudove o onome što se desilo, ili kad pokušavaju da detaljnije, i komplikovanije, objasne perverzni mehanizam sistema pomoću kojeg je režim kontrolisao svoje građane.

Dve hiljade treće, tadašnji premijer Adrian Nastase arogantno je izjavio kako su ljudi više zainteresovani za svoju budućnost nego za to što im nude neki istraživači koji „marljivo prebiru po arhivama“. Izgleda da rumunsko društvo danas potvrđuje da je bio u pravu. Jedini problem je to što, u nedostatku jasnih i koherentnih zakona koji bi nam pomogli da se suočimo sa skorijom prošlošću, svakodnevno susrećemo arogantne bivše službenike Sekuritatee ili partijske aktiviste, koji su u međuvremenu postali kapitalisti i zagovornici demokratije. Ako počnete da im postavljate pitanja, odgovoriće vam da rade ono što su oduvek radili: brane „nacionalni interes“. Zato je bolje da ništa ne pitate…

 
Mircea Vasilescu, Eurozine, 29.05.2009.

Original in English
© Mircea Vasilescu
© Eurozine

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 02.08.2009.