U svojoj knjizi “Književnost Istočne Evrope u doba postkomunizma“, američki slavista Andrew Baruch Wachtel ponudio je zgodnu, originalnu i duhovitu fenomenološku definiciju pojma istočna Evropa; već u uvodu knjige, Wachtel doslovce kaže: “Istočna Evropa jeste onaj dio svijeta gdje su ozbiljna književnost i oni koji je stvaraju oduvijek bili precijenjeni“. Odmah zatim slijedi i pojašnjenje: “Da ne bude zabune, pošto ne postoji nekakvo arhimedovsko mjerilo kojim bi se odredila istinska vrijednost ozbiljne književnosti i pisaca, ja ovdje tvrdim samo to da su u Istočnoj Evropi pisci i književnost precijenjeni u poređenju sa značajem koji se njihovim kolegama pridaje u ostatku svijeta“. Dva su razloga za tu precijenjenosti; najprije su u vrijeme dok je najveći dio Istočne Evrope bio pod kontrolom dva carstva (Ruskog i Habsburškog), pisci bili čuvari jezika kao temelja identiteta “malih istočnoevropskih naroda“ (I. Bibo); nakon toga, u vrijeme komunizma, književnost je bila privilegovana oblast različitih disidenata, te je moć pisca u mnogo čemu bila usporediva s političkom moći. Ipak, na samom kraju svoje knjige, Wachtel tvrdi da se u postkomunističko vrijeme i u istočnoj Evropi izgubila važnost književnosti te (ironično?) zaključuje: “Srećan je onaj narod čija je književnost izgubila opštu važnost“.
U skoro četvrt vijeka nakon pada Berlinskog zida, književnost je u Istočnoj Evropi zaista izgubila veliki dio svog “simboličkog kapitala”. A ako bismo tražili dio svijeta u kojem se danas ozbiljna književnost i naročito oni koji je stvaraju – precjenjuje, izbor bi ponajprije pao na Bliski istok, na prostor od, recimo, Bosfora do Perzijskog zaliva. Dvije su književno-političke pričice, vezane za taj dio svijeta, potresle prethodnih dana cijelo “globalno selo”. Prvoj bi se pričici mogao dati naslov “Auster i Turska”. Nova knjiga američkog pisca Paula Austera, memoarski “Zimski dnevnik”, prevedena je i objavljena u Turskoj prije nego je objavljena u originalu. Auster je pisac svjetski slavan, pa to samo po sebi nije nikakav izuzetak (neke njegove knjige i u Srbiji su, recimo, objavljene prije negoli u originalu), ali ovo jest prvi put da se tako nešto desilo u Turskoj. Izdavač je imao ideju da organizuje promociju uz prisustvo autora, ali je Auster odbio doći u Tursku, a kao razlog je naveo činjenicu da u Turskoj ima više od stotinu pisaca i novinara koji su u zatvoru zbog, što bi se reklo, “verbalnog delikta”. I sve to zapravo ne bi izišlo iz zabrana kulturnih rubrika, da se nije oglasio turski premijer Erdogan koji se Austeru obratio prilično nediplomatski napisavši, parafraziram: Ne moraš ni doći, šta ćeš nam, neće Turska zbog tvog nedolaska izgubiti prestiž. U nastavku svog obraćanja, Erdogan zamjera Austeru što je odlazio u Izrael, usprkos izraelskom bombardovanju Gaze. Auster mu je na to otpisao da u Izraelu postoji sloboda govora i da se njegova kritika Turske odnosila isključivo na tu oblast.
Za Izrael je, naravno, vezana ona recentnija i puno poznatija književno-politička priča, ona čiji bi naslov mogao biti “Grass i Izrael”. Njemački nobelovac Gunter Grass objavio je u uskršnjem trobroju Suddeutsche Zeitunga – pjesmu. I pjesma je napravila potres na političkoj sceni. Pjesme su, vidi se, čudo! Grassova pjesma zove se “Ono što se mora reći”, a njen ključni distih je žurnalistički transparentan i razumljiv: Atomska sila Izrael ugrožava/ Ionako krhki svjetski mir. Kroz uvodni dio pjesme, Grass zapravo pokušava odgonetnuti – zašto mu je tako teško da kaže “to što se mora reći”. Razlog je zapravo jasan: zbog holokausta, Nijemcu je teško kritikovati Izrael. U tom uvodu, Grass kao da je i naslutio recepciju pjesme, pomenuvši “presudu antisemitizam”. I naravno, na reakciju iz Izraela nije trebalo dugo čekati. Najekstremnija (i najbizarnija) reakcija je (formalna) zabrana Grassu da uopšte stupi na izraelsko tlo. Kao razlog nije navedena sama pjesma, nego činjenica da je Grass kao sedamnaestogodišnjak bio esesovac, što je prije šest godina sam priznao i što je izazvalo veliku pažnju širom svijeta. Zabrane ulaska u Izrael prije šest godina nije bilo, pa je jasno da je povod zapravo pjesma. Za razliku od Austera i Turske, u Izraelu se nije toliko citiralo šta je povodom književno-političkog slučaja poručio izraelski premijer, nego ono što je poručio tamošnji ministar unutrašnjih poslova, a ovaj je, mrtav-ozbiljan, zatražio da se Grassu oduzme Nobelova nagrada?!
Postoji li u ova dva slučaja išta poučno, a iz bosanskohercegovačke perspektive. Nekoliko je pouka, sasvim sigurno, a dvije nije loše ni potencirati. Najprije, koliko god to smetalo forumašima, blogerima, internetskim anonimusima i ostalim fejsbukovcima, i dalje je važnije ko šta kaže, nego šta se kaže. I drugo, važnije, to što je neki narod u određenim istorijskim okolnostima bio žrtva, zna mu stvoriti čudnovatu formu “pravedničkog kompleksa” zbog kojeg misli da mu je sve dopušteno, a da svaka kritika na njegov račun predstavlja zločin i revizionizam. Nije taj kompleks nimalo zdrav ni blagotvoran.
Oslobođenje, 17.04.2012.
Peščanik.net, 17.04.2012.
