Novi ugovor za radničku klasu
Poslednje decenije globalizacije i tehnoloških inovacija bile su zlatno doba za ljude sa unosnim veštinama i kapitalom. Oni su od novih tržišta imali koristi. Za radnike su ovo bila teška vremena.
Poslednje decenije globalizacije i tehnoloških inovacija bile su zlatno doba za ljude sa unosnim veštinama i kapitalom. Oni su od novih tržišta imali koristi. Za radnike su ovo bila teška vremena.
Centrizam bez procedure nema smisla. Ako neka od partija odbacuje sama demokratska načela, insistiranje na održavanju jednake distance čini nas saučesnicima u napadu na demokratiju.
Kada su pre desetak godina evropski političari odlučili da zanemare problem neodrživih dugova, taj vreli krompir završio je u krilu centralne banke, koja od tada zapravo prikriva trajno stanje bankrota.
Nasuprot stavu nekih eksperata koji doba komunističke vlasti krive za urušavanje poverenja u državne institucije – pod komunizmom je poverenje u njih bilo mnogo veće.
Centralne banke strahuju da će podizanjem kamatnih stopa mnoge države gurnuti u bankrot i ozbiljnu recesiju. Zato mera povećanja kamatnih stopa mora biti podržana sa još dva važna poteza.
Sebastijan Kurc je po ugledu na Viktora Orbana nemilosrdno napadao nezavisne medije i pravosuđe dok je, kao Silvio Berluskoni, sebe prikazivao kao nevinu žrtvu zavere zlih levičara.
To što su građani mogli da biraju između dve političke alternative opovrglo je tipičnu populističku pritužbu kako su sve mejnstrim stranke iste i da korumpirane elite vode istu politiku na štetu građana.
Razmotrimo ambiciju da se ustanovi platni sistem kojim bi dominirao evro i koji bi evropskim kompanijama omogućio da trguju nezavisno od finansijskog sistema koji kontrolišu SAD.
Globalna trka ka dnu je izašla iz mode. Traga se za minimalnim stopama za multinacionalne korporacije, a industrijske politike se vraćaju na velika vrata. Zemljama u razvoju preporučujem oprez.
Pisci Zvezdanih staza nisu naivni moralisti niti izolacionisti. Oni shvataju da njihova Prva direktiva ne može da se primenjuje direktno.
Sprečavanje terorističkih grupa da se vrate u zemlju pokazaće se težim bez prisustva na terenu. S vremenom bi se mogla pojaviti i opasnost da talibani prošire svoju vlast na dobar deo Pakistana.
Iako je Trump otišao, niko ne bi rekao da je demokratija najzad bezbedna u svetu. Trumpov povratak se ne može isključiti, a imaćemo posla i s trampizovanom Republikanskom strankom.
Zbog zavisnosti društva od bankarskog platnog sistema centralne banke zasipaju novcem bogate, ostali žive u stagnaciji i strogim merama štednje.
Kao što je neprimetno istiskivao feudalizam, sve dok ljudski odnosi nisu postali tržišno utemeljeni, tako se kapitalizam sada postepeno povlači pred novim modusom ekonomske organizacije.
Posle teške globalne recesije izazvane pandemijom predviđa se snažan oporavak svetske privrede. Ali očekivana ekspanzija biće nejednako raspodeljena, i između država i unutar njih.
Ako su stroge mere štednje zaista loša ideja i njihova primena direktno doprinosi usporavanju ekonomije, zašto su te mere još uvek tako popularne među bogatima i moćnima?
Reporteri bez granica ocenjuju stanje medijskih sloboda kao „dobro“ u svega 12 zemalja sveta – što je manje nego ikada. Najočigledniju pretnju slobodi štampe predstavljaju autoritarni režimi.
Lobisti farmaceutske industrije pritiskaju političare da blokiraju suspenziju prava intelektualne svojine. Da su ta sredstva uložena u proizvodne kapacitete, problem pandemije bi već bio rešen.
Evropa je pronašla svoj moralni Rubikon, granicu posle koje se komodifikacija više neće tolerisati. Crta u pesku koju Evropljani ni po koju cenu neće preći upravo je povučena.
Plan za obnovu infrastrukture vredan dva biliona dolara verovatno će biti prekretnica u američkoj ekonomiji i jasan signal da neoliberalna era i vera u nepogrešivost tržišta odlaze u prošlost.
Zamislite da je pandemija ojačala EU, umesto što je dodatno narušila poverenje njenih građana. Zamislite da je kovid-19 naterao lidere EU da odustanu od godina trvenja i sve dubljih podela.
Ekonomisti nikada nisu prezali od pretresanja velikih pitanja na koja istoričari, sociolozi i politikolozi često polažu ekskluzivna prava, kao što su posledice ropstva u SAD ili uspon desnog populizma.
Suočen sa izazovom pokretanja američke ekonomije u doba pandemije, predsednik Biden je zaključio da je ovoga puta bolje da pogreši tako što će učiniti previše nego da učini premalo.
Ovako nešto se još nije desilo u Poljskoj: 10. februara novine i magazini obustavili su štampu, medijski sajtovi su zamračeni, a desetine radijskih i televizijskih stanica prekinulo je emitovanje.
Trump je opasniji od običnog lažova jer je otkrio način da ekonomskog dvojnika prirodnih nauka iskoristi za svoje potrebe. Iza svake državne politike krije se neka ekonomska hipoteza.
Evropsko-kineski sporazum otvara suštinski važna pitanja o postpandemijskom globalnom poretku. Mogu li demokratije ostati verne svojim vrednostima ako investiraju u Kinu i trguju sa njom?
Države su pustile kandže i pokazale zube. Zatvarale su granice i spuštale avione, uvodile zabrane kretanja u gradovima, ukidale pozorišta i muzeje, zabranjivale nam da poslednji put vidimo roditelje na samrti.
Ako se zalažete za vraćanje prava glasa osuđivanim zločincima, kako ćete opravdati doživotnu zabranu bavljenja politikom za Trumpa? Šta ako se on pokaje i promeni? Zar ne treba da budemo dosledni?
Sastanak Evropskog saveta, opisan kao samit sudnjeg dana, odigrao se pod pretnjom Mađarske i Poljske da će staviti veto na budžet EU 2021-27. i blokirati predloženi fond za oporavak od pandemije.
Sovjetski Savez je svoju propast pripisivao želji građana da nose američki džins i slušaju džez. Kao što SAD nisu uništile Sovjetski Savez ni Kremlj nije izabrao Trampa, već su to učinili američki birači.
Kako je Trump uspeo da osvoji više glasova nego pre četiri godine uprkos lažima, korupciji i katastrofalnom reagovanju na pandemiju? Značaj ovog pitanja prevazilazi okvire američke politike.
Dok sam čitao novu Marksovu biografiju zaokupila me je slika lutajućeg revolucionara koji je, proteran iz Nemačke i prisiljen da napusti Pariz, umro kao apatrid u liberalnoj viktorijanskoj Engleskoj.