Dino park Vedrana Bukarice

Dino park Vedrana Bukarice

Srbija je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji i prema rečima predstavnika vlasti postoji jasna politička volja za pristupanje Srbije EU. Otvaranje novih pregovaračkih poglavlja se tretira kao uspeh, a što skorije punopravno članstvo u EU kao važan cilj. Imajući u vidu već postojeće ekonomske i političke veze, Srbija je nepovratno vezana za EU. Upravo zbog toga, ona je i deo zapada u modernom smislu, kao i zemlje istočne i centralne Evrope koje su već članice EU. Pored članica EU, zapadom se svakako smatraju SAD i Kanada, ali i Australija, dok je uobičajeno da se na listu „zapadnih zemalja“ dodaju i neke evropske države koje nisu u EU (Norveška, Island, Švajcarska). Neki od autora na listu dodaju i Tursku, a neki smatraju da još neke države pripadaju onome što od 19. veka zovemo zapadom.

Iako je pripadnost Srbije zapadu nedvosmislena, upravo predstavnici vlasti koji se kunu u članstvo Srbije u EU govore o „pritiscima sa zapada“, „antiruskoj histeriji u zapadnim zemljama“, a o opoziciji, novinarima i organizacijama za ljudska prava kao onima koji „vode računa jedino o interesima zapadnih zemalja čije interese promovišu“. I sam predsednik promoviše ovaj pristup čestim pominjanjem „zapadnih interesa“, „ako neko na zapadu misli…“, „zapadni pritisak“. Još je veći ljubitelj pominjanja „pritisaka iz raznih ambasada“ (koje neće da imenuje) i pobedničkim uzvikom da će se „boriti za interese Srbije“, „raditi samo za Srbiju“ i „sedeti samo na srpskoj stolici“.

Ako je Srbija na zapadu i iskreno deli vrednosti EU (i Saveta Evrope čiji je član već 15 godina), a među predstavnicima vlasti postoji politička volja za pristupanje EU, nejasno je ko je taj zapad koji pritiska Srbiju. Luksemburg, Island ili Litvanija? Možda Andora, San Marino ili Portugalija? Ako postoji želja za makar minimalnim poštovanjem građana Srbije, predstavnici vlasti su dužni da saopšte koje to zemlje zapada „pritiskaju Srbiju“. Ako bi takvo saopštenje bilo „protivno srpskim nacionalnim interesima“, bilo bi dobro da znamo koji su to tačno interesi i na koji način bi oni bili ugroženi ako bi nam neko iz vlasti saopštio ko, kako i zašto nas pritiska. Bez ove preciznosti sve ostaje dosadan populistički cirkus, u kome se prstom upire upravo u zemlje koje su na svaki način (a naročito finansijski) najveći prijatelji Srbije. Kosovo i NATO bombardovanje se navode kao dva ključna argumenta tezi da je zapad neprijatelj Srbije. Racionalnog razgovora o ove dve teške teme ne može biti sve dok građani Srbije (i oni koji su na vlasti) u potpunosti ne pristanu da na osnovu činjenica razgovaraju o tome šta se na Kosovu dešavalo pre NATO bombardovanja. Ozbiljan razgovor se ne može zasnivati na emotivnim frazama o „albanskim teroristima koji ubijaju srpsku nejač“, već na činjenicama kojih ima dovoljno. Čak i ako prihvatimo tezu da postoji „neslaganje oko Kosova“, građani moraju znati koji su to ostali „interesi Srbije“ koji su u suprotnosti sa „interesima zapada“. Nadam se da to nisu odgovorna vlast, ljudska prava i vladavina prava.

Pored nejasnoća u vezi sa tim ko je tačno taj zapad i kakve pritiske na nas vrši, potpuno je nejasno i na koga se taj pritisak vrši. Navodno se on vrši „na Srbiju“. Ako se udubimo u različite izjave, očigledno je da je pritisku najviše izložen sam predsednik Vučić. Međutim, retko saznajemo u vezi sa kojom tačno odlukom ga pritiskaju, ko zahteva da se neka njegova odluka promeni i u kom pravcu. Naprotiv, iz saopštenja posle svakog sastanka sa nekim od „međunarodnih faktora“ saznajemo uglavnom da je postignut „visok stepen saglasnosti“. Umesto konkretnih informacija ko, kako i u vezi sa čim pritiska predsednika, uglavnom se ponavljaju generalizacije da zapad pritiska Srbiju. Uz ovaj spoljni pritisak servira nam se i to da NVO sektor, opozicija i novinari rade „u interesu zapada“, a da sve to, uz (nezaobilaznog) Soroša, plaćaju upravo zapadne zemlje. Prikriva se javno dostupna informacija da više od 90% fondova koje su države zapada namenile Srbiji završava upravo na računima državnih organa kao pomoć u „jačanju institucija“. Mnogo je lepše izjaviti da je „EU platila tzv. istraživačkim novinarima da napadaju Predsednika“. Slično je i sa večitim tvrdnjama prodržavnih medija da „zapadne zemlje rade na rasturanju Srbije“, iako su sasvim suprotne strategije većine zapadnih zemalja koje se tiču ovog regiona dostupne na sajtovima njihovih ministarstava i agencija za razvojnu pomoć.

Cela bajka oko „pritiska“ od strane nejasnog (zapadnog) neprijatelja, koji u sadejstvu sa lokalnim izdajnicima nešto želi od Srbije – ne bi bila potpuna da nema borbe neprestane. Predsednik se neprekidno bori za nas, dok se građanima poručuje da je bilo kakva sumnja u tu borbu napad na Srbiju (bez obzira da li ste sveštenik koji koristi govor mržnje ili student koji pita za rušenje u Savamali). To nas onemogućava da tražimo ono što nam je najpotrebnije – odgovorne ljudi koji će u naše ime vršiti vlast. Kada dođemo na neki šalter, nije nam potreban službenik koji se bori da nam završi predmet, niti onaj koji se žali na vremenske prilike i krivi državu (čiji je deo). Potreban nam je neko ko će bez teorija zavere, previše priče, napadanja što ne razumete njega i njegovu svakodnevnu borbu, završiti ono zbog čega sedi iza tog šaltera i zbog čega ste došli. Za razgovore o problemima, emocijama i svakodnevnoj borbi imamo prijatelje, dok se od predstavnika države očekuje efikasno delovanje u sistemu koji je stabilan i u kome su procedure jasne i iste za sve. Izgleda da u Srbiji nema efikasnosti, sistema, stabilnosti, jasnih procedura, a ni jednakih pravila za sve. Umesto toga, imamo bajke i mitove o večnoj borbi predstavnika vlasti sa zapadom (čiji smo deo a težimo da to postanemo još više).

Kada kao građani na izborima nekoj grupi ljudi poverimo vršenje vlasti, od njih očekujemo nekoliko stvari od kojih je najvažnija – odgovornost. Iako je možda nije lako definisati, ona svakako ne uključuje kampanje protiv svakog ko iskaže mišljenje drugačije od onoga ljudi na vlasti, niti „pumpanje straha“ navodnom ugroženošću sa svih strana. Cilj ove uporne kampanje je postignut, jer razočarenje zapadom i EU postoji čak i među onima koji žele modernu Srbiju sa vladavinom prava i poštovanjem različitosti. Odgovorna vlast bi morala da saopšti istinu – zapad (čiji smo već deo) želi stabilnu, modernu Srbiju u kojoj postoje jasna pravila u vidu demokratije, vladavine prava i jakih institucija. To bi bio partner kome se može verovati, a ne slučaj kojim se moraju iznova baviti i beskonačno ulagati novac u jačanje institucija koje građani već plaćaju svojim novcem. Nažalost, ova istina je previše jednostavna i nije dovoljno sexy većini glasača. Njih više zanima nova epizoda sage o aždaji sa zapada, koju im sadašnja vlast svakodnevno servira.

Autor je direktor za Evropu Civil Rights Defendersa.

Peščanik.net, 10.01.2018.