Upaljena lampa na smetlištu

Foto: Predrag Trokicić

„Evo, moja grobnica je zaista prostrana. Što da jedan usamljeni radi u toliko kvadrata? Kod mene objektivno ima mjesta za još par desetaka tisuća kostura…“

„Jesam li vam rekao?!“ rekao je pokojni predsjednik Franjo Tuđman kada su se premijer Andrej Plenković i kardinal Josip Bozanić prilikom konspirativna susreta upitali što bi u ovoj grozomornoj i praktički bezizlaznoj situaciji rekao pokojni predsjednik Franjo Tuđman.

Grozomorna i praktički bezizlazna situacija nastupila je nakon što je biskupija Gurk-Klagenfurt iz Austrije uputila dopis Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kojim se strogo zabranjuje održavanje mise za žrtve Bleiburga na Lojbaškom polju, uz obrazloženje da austrijski katolici, a pogotovo crkveni vrh, ne mogu tolerirati fašističku propagandu.

„Jesam li vam rekao da je to svetište u Bleiburgu odavno trebalo staviti van funkcije?“ rekao je pokojni predsjednik. „Jesam li objašnjavao da je nužno iskopati kosti naših mučenika, prenijeti ih u domovinu i onda u Jasenovcu napraviti zajedničku spomen-grobnicu za sve koji su pali za Hrvatsku? Jesam li strpljivo tumačio da bi se tim simboličkim činom objavila svehrvatska pomirba koja je neophodna za opstanak hrvatske države? Jesam li ili nisam?“

„Jeste, predsjedniče“, rekao je premijer.

„Jeste, predsjedniče“, rekao je kardinal.

„Trebalo je, znači, na vrijeme strateški povući naše mrtve s inozemnog teritorija“, rekao je pokojni predsjednik. „Morali smo sve hrvatske kosti skupiti pod okrilje hrvatske države, a ne ih prepustiti hirovima raznih međunarodnih hulja i hohštaplera. Kad sam ja to još govorio, ali me nitko nije slušao!“

„Ja sam, predsjedniče, tada još bio mlad i zelen“, rekao je premijer.

„A ja mlad i rumen“, rekao je kardinal.

„Znam, znam, svi su tad bili mladi i glupi“, rekao je pokojni predsjednik. „Pustili ste da me međunarodna i dio domaće javnosti blati na sva zvona, da me proglašavaju nekakvim revizionistom i klerofašistom. Raznorazni novinarčići su me nazivali frankistom, a da zbog toga nisu ni osuđeni. Pustili ste da te bijesne hijene sa svojim krvavim njuškama rastrgaju moju pomirbenu viziju… U grob ste me otjerali svojim diletantskim odnosom prema mrtvim Hrvatima!“

„Nismo namjerno, predsjedniče“, rekao je premijer.

„Nismo namjerno, predsjedniče“, rekao je kardinal.

„Ako su oni Miloševićevi intelektualni banditi utvrdili princip da je srpska zemlja tamo gdje su srpski grobovi“, rekao je pokojni predsjednik, „mi Hrvati – dakle iznad svega anti-Srbi – morali smo oživotvoriti suprotno načelo: da su hrvatski grobovi tamo gdje je hrvatska zemlja. Je li vam to jasno?“

„Jasno je“, rekao je premijer.

„Jasno je“, rekao je kardinal.

„I što se sad događa?“ rekao je pokojni predsjednik. „Sad jedna katolička Austrija, koja je bila do grla odana fašizmu, gdje su svi do jednoga čvrsto stajali uz Hitlera, sada dakle ta klerofašistička Austrija dijeli lekcije o antifašizmu jednoj Hrvatskoj, koja je u Drugom svjetskom ratu imala najjači antifašistički pokret u Europi! Pa gdje toga ima, molim vas lijepo?!“

„Nigdje, predsjedniče“, rekao je premijer.

„Nigdje, predsjedniče“, rekao je kardinal.

„Trebalo im je odmah uputiti službenu depešu i to jasno reći“, rekao je pokojni predsjednik. „Ne možete vi, gospodo, sa svojom nacističkom prošlošću dijeliti lekcije o antifašizmu zemlji koja je dala više partizanskih i antifašističkih boraca nego što vi imate stanovnika! Idite u pičku materinu!“

„Oprostite, predsjedniče“, rekao je premijer, „no ne bi li bilo pomalo neobično da kao argument za polaganje prava da na teritoriju Austrije održavamo jedan profašistički skup koristimo hrvatski antifašistički pokret?“

„Ne seri, Plenkoviću!“ rekao je pokojni predsjednik.

„Ne seri, Plenkoviću!“ rekao je kardinal.

„Upravo se o tome i radi“, rekao je pokojni predsjednik. „Ne možeš veličati fašizam i odavati počast ustaškoj NDH ako ne pripremiš odgovarajući antifašistički ambijent za to. To je abeceda. To su osnove. Što sam ja tumačio sve one godine? Pa ja sam čitavu svoju biografiju, podnoseći i takve užase da budem partizanski komesar i general JNA, projektirao tako da mi posluži kao alibi u momentu kada s punim autoritetom ustvrdim kako je ‘NDH bila izraz povijesne težnje hrvatskoga naroda za svojom državom’. Razumijete li to vas dvojica? Kompletnu sam svoju antifašističku prošlost investirao u to da se po dolasku na vlast mogu jasno fašistički odrediti. Shvaćate li kakav je to bio dugoročan rad?“

„Shvaćamo, predsjedniče“, rekao je premijer.

„Shvaćamo, predsjedniče“, rekao je kardinal.

„U današnje se doba uopće nema smisla odavati fašizmu ukoliko on nije opremljen antifašističkim ornamentima“, rekao je pokojni predsjednik. „Štoviše, u tim antifašističkim ornamentima leži sama bit današnjeg fašizma. Ono što mi želimo je da obnovimo vrijednosti i kriterije ustaške NDH, a da nas se pritom ne smatra ustašama. Kao što sam ja vjerno slijedio uzor generala Franca i tužio novinare koji su me opanjkavali kao frankista. Ako sam išta naučio, to je da se u ovim teškim vremenima fašizam pokazuje svrsishodnim tek kad mu osiguraš ciničnu strukturu. Jesam li vam previše kompliciran?“

„Niste, predsjedniče“, rekao je premijer.

„Niste, predsjedniče“, rekao je kardinal.

„E, tome je trebala poslužiti i zajednička spomen-kosturnica u Jasenovcu, simbol svehrvatske pomirbe“, rekao je pokojni predsjednik. „Na taj bi se način, pod krinkom povijesnoga izmirenja, neutralizirala ratna pobjeda komunističkih zlikovaca i dolično rehabilitirala NDH. Trebalo je samo mudro proširiti legendu da je sve to bila jedna te ista vjekovna borba, bla-bla-bla, da su se partizani i ustaše sve vrijeme borili za isti cilj, za jedinu i svetu hrvatsku državu, bla-bla-bla, da smo svi mi koji danas ponosno gnojimo hrvatsku zemlju pali kao žrtve istoga rata…“

„Ja sam mislio, predsjedniče, da ste vi pali kao žrtva raka“, rekao je kardinal.

„Ne seri, Bozaniću!“ rekao je pokojni predsjednik.

„Ne seri, Bozaniću!“ rekao je premijer.

„Zato i jesam zaradio rak u najboljim godinama!“ rekao je pokojni predsjednik. „Jer Hrvati nisu imali snage slijediti moju viziju! Trebalo me je slušati i izvući naše pokojnike na slobodni hrvatski teritorij, a ne ih ostaviti u neprijateljskom okruženju! I što sad imate? Prepustili ste armiju mrtvih ustaša na milost i nemilost austrijskim strvinarima!“

„Ali što sad da radimo, predsjedniče?“ pitao je premijer.

„Da, predsjedniče, što da radimo?“ pitao je kardinal.

„Nemam pojma“, rekao je pokojni predsjednik. „Imate vi li kakvu ideju?“

„Ja sam mislio, kad već austrijske crkvene i državne vlasti tiranski priječe slobodno izražavanje fašističkih osjećaja, da mi tu komemoraciju žrtvama Bleiburga održavamo negdje u Hrvatskoj“, rekao je premijer. „Možda bi čak bilo dobro da svake godine mijenjamo lokaciju, da bude zanimljivije.“

„Ma nemoj?“ rekao je pokojni predsjednik. „Napravio bi Bleiburg na rasklapanje, putujuće stratište… Što bi to bilo, Bleiburgland? Nekakav žalobni cirkus s utvarama i slonovima? A gdje su ti kosti mučenika, molim lijepo? Kako možeš odavati počast ustašama na mjestu gdje ustaše nisu pokopane?“

„Pa jest, to je malo problem…“ rekao je premijer. „A bojim se da je kasno i za onaj vaš Projekt Jasenovac. Tamo sad tapiju drže Srbi i Židovi.“

„Mi iz crkve inače nerado idemo u Jasenovac“, rekao je kardinal.

„A zašto?“ pitao je pokojni predsjednik.

„Zato što inače radije idemo u kurac“, rekao je kardinal.

„Mašala, imaš kod mene veliki plus zbog iskrenosti“, rekao je pokojni predsjednik. „Barem ste oboje shvatili kako je postalo nemoguće slaviti ustaše i reafirmirati fašističku NDH izvan granica antifašističke Hrvatske. I to je nešto.“

„Ali što da sad radimo, predsjedniče?“ pitao je premijer.

„Da, predsjedniče, što da radimo?“ pitao je kardinal.

„Pa dobro, evo, moja je grobnica zaista prostrana…“ rekao je pokojni predsjednik. „Mislim, što da jedan usamljeni kadaver radi u toliko kvadrata? Kod mene objektivno ima mjesta za još par desetaka tisuća kostura…“

„Zaista, predsjedniče?!“ ushitio se premijer. „Da mi, znači, ekshumiramo ostatke ustaških mučenika, dopremimo ih iz Austrije i smjestimo kod vas? Vi biste na to stvarno pristali?“

„Ne bi vam to smetalo?!“ ushitio se kardinal.

„Što bi mi smetalo“, rekao je pokojni predsjednik. „Znate kako se kaže, gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna.“

„Pa to je genijalna ideja, predsjedniče!“ rekao je premijer. „Još bolja od svehrvatske pomirbe.“

„Mi iz crkve inače rado idemo na Mirogoj“, rekao je kardinal.

„Jedino što me prije tog transporta posmrtnih ostataka morate naoružati strojnicom“, rekao je pokojni predsjednik. „Za slučaj da među gostima bude koji preživjeli.“

„Molim?!“ zgranuo se premijer. „Što to govorite, predsjedniče?“

„Da, predsjedniče, što to pričate?!“ zgranuo se kardinal.

„Pozor, ovo nisu bile moje riječi!“ rekao je pokojni predsjednik. „Opet se predstavljaš kao ja, je li, predsjedniče?“

„A jebi ga, predsjedniče, nisam se mogao suzdržati“, rekao je pokojni predsjednik.

„Sto puta sam ti rekao da to ne radiš, predsjedniče“, rekao je pokojni predsjednik.

„Joj, kako ću kad ne mogu odoljeti, predsjedniče“, rekao je pokojni predsjednik. „Ova dvojica su totalno smiješni.“

„Koja dvojica?“ pitao je premijer.

„Zar je uz nas dvoje ovdje i dvoje vas?“ pitao je kardinal.

„Ne obazirite se vi na njega“, rekao je pokojni predsjednik. „Drug Tito opet zbija šale.“

Tačno.net, 18.03.2019.

Peščanik.net, 20.03.2019.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Krvšćanstvo

Heni Erceg – Pismo iz Austrije

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)