ogledalo na buvljaku u kojem se vidi odraz Krista razapetog na krst

Foto: Predrag Trokicić

Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila, tjednika koji promovira službena stajališta Katoličke crkve u Hrvatskoj, uhvatio se ukoštac s teškom dilemom, istaknuvši je i u naslov svojega posljednjeg uvodnika. ‘Kako je komemoracija postala ‘fašistički skup’?’

Zaista – kako?

Miklenić, naravno, misli na redovno svibanjsko okupljanje u Bleiburgu i pita se što se to dogodilo da jedna krajnje uljuđena ‘molitveno-komemorativna’ manifestacija u austrijskoj javnosti biva doživljavana kao ‘fašistički skup’. Potaknut je navodnom izjavom predsjednika Austrijske biskupske konferencije (‘U Austriji se kaže da je to fašistički skup, a u Hrvatskoj da je to povijest predaka.’), iako smatra da ju je visoki dostojanstvenik iznio iz neutralne pozicije, bez političkih primisli i želje za dociranjem, ne opredjeljujući se ni za hrvatsku ni za austrijsku verziju, za razliku, opet, od dijecezanskog upravitelja Klagenfurta koji je – ocjenjuje Miklenić – ‘duboko zagazio u politiku, i to politiku sasvim konkretne ljevičarske, prokomunističke opcije’.

Ukoliko dakle vrhovni biskup govori istinu kada kaže što se u Austriji kaže, tj. da se u Bleiburgu svakoga svibnja održava ‘fašistički skup’, a Miklenić nema razloga sumnjati u vjerodostojnost biskupova prikaza austrijskoga javnog mnijenja, urednik Glasa Koncila pita se kako je do te strašne zabune došlo. Kako se, do đavola, dogodila ‘čudovišna transformacija benignoga spomena žrtvama u ‘fašistički skup’?’

U svojoj analizi dolazi do dvije razine krivnje i odgovornosti. Prva otpada na hrvatsku državnu vlast koja kroz protekle godine nije povela računa o tome da se u dovoljnoj mjeri ‘proširi znanje’ o užasnome komunističkom zločinu u Bleiburgu 1945. Vlade i nadležne institucije propustile su, uvjeren je Miklenić, ‘istražiti, prezentirati i popularizirati elementarnu istinu’.

Drugi i mnogo teži nivo odgovornosti pripada medijima. Naime, ‘većina medija u Hrvatskoj’, tvrdi Miklenić, ‘ne samo da nisu željeli popularizirati postojeće znanstvene studije’ (otkud te studije ako su vlade i državne institucije slučaj Bleiburg ‘propustile istražiti’, ovdje se nećemo pitati), nego su ‘upravo politikantski stali na stranu službene komunističke jugoslavenske falsificirane historiografije’, slično kao i onaj dijecezanski boljševik iz Klagenfurta.

Vrijeme, drugim riječima, neumoljivo teče, sve se mijenja, Hrvatska će uskoro napuniti trideset godina ponosne samostalnosti, a njeni mediji, zamrznuti u prošlosti, i dalje su pod kontrolom neumrlih komunističkih i jugoslavenskih sila što ih kljukaju redovnim porcijama ‘falsificirane historiografije’.

Urednik Glasa Koncila u tom je pogledu nedvosmislen: ‘U medijima u Hrvatskoj djeluju i urednici koji su slali novinare na bleiburšku komemoraciju s jednom jedinom zadaćom: da snime pojedince s ustaškim znakovima, bilo one koji su iz Hrvatske poslani kao provokatori bilo one koji su iz svijeta dolazili zatočeni u 1945. Ako je godinama to u Hrvatskoj bio medijski teror izvještavanja o bleiburškoj komemoraciji, što se može očekivati od medija i javnosti u Austriji?’

Ponizno priznajem da pripadam takvima. Na bleiburškoj komemoraciji zatekao sam se kao novinski reporter početkom svibnja 1990., kada Hrvatska još nije uživala u blagodatima državne samostalnosti, i dok sam zaobilazio brojne ‘pojedince s ustaškim znakovima’ i štandove s fašističkim suvenirima, dok mi je u ušima odzvanjala grmljavina govornika što su pozdravljali masu uzdignutim desnicama i uzvicima ‘Liebe Kameraden!’, dok sam zurio čas u uramljene portrete Ante Pavelića što su se prodavali po povoljnim cijenama, čas u fotografije nadbiskupa Alojzija Stepinca i velečasnog Vilima Cecelje koje su krasile priručni oltar crkvice u Leibachu, naletjeh na jednu od zvijezda okupljanja, na muškarca u mantilu boje slonove kosti, okupana pažnjom: domoljubi su u podužem redu strpljivo čekali da mu priđu, pozdrave ga, požele mu sreću i junačko zdravlje, naklone se ili kakvom drugom gestom pridonesu obredu simboličnog rukoljuba. Bio je to Dinko Šakić, nekadašnji zapovjednik koncentracionog logora u Jasenovcu.

Iz današnje miklenićevske perspektive trebao bih zacijelo dobro razmisliti o tome kada se dogodila ‘čudovišna transformacija benignoga spomena žrtvama u ‘fašistički skup’’ – kada se šef ustaškog konclogora pojavio na ‘molitveno-komemorativnom’ druženju i bio obasut počastima ili kada sam mu nadobudno gurnuo novinarski diktafon pred usta i omogućio mu da se, nakon višegodišnjeg tavorenja u dalekoj Santa Teresiti, prvi put obrati domovinskoj javnosti?

Šakić mi je tada rekao da mirno spava i da se ne stidi svoga imena, već se ‘ponosi njime’. ‘Sve što smo u ratu napravili bilo je u skladu s interesima Hrvatske i s mojim kršćanskim nazorima. Pripisuju nam mnogo toga, stvoren je kompleks kod hrvatskoga naroda, ali mi smo samo vršili svoju hrvatsku dužnost. Danas vam mogu reći da žalim što nismo napravili sve ono što nam pripisuju!’ Praćen ovacijama prisutnih, dodao je kako se u Hrvatsku spreman vratiti ‘tek kada se ona obnovi u granicama kakve je imala 10. travnja ‘41. godine’. U tom bi slučaju, kazao je, pristao i na suživot s komunistima, ‘budući da su oni mnogo manje opasni u parlamentu nego u šumi’.

Šakić je, međutim, previdio opasnost od komunista u hrvatskim medijima i austrijskim dijecezanskim enklavama. I tu je negdje, prema zaključku Ivana Miklenića, započet ‘medijski teror izvještavanja o bleiburškoj komemoraciji’ – a to će reći zlonamjerno pridavanje pažnje ustašama koji su na tome žalobnom teferiču zauzimali mjesta u centralnoj loži, uključujući masovne ubojice među njima – da bi se naposljetku zbila ‘čudovišna transformacija benignoga spomena žrtvama u ‘fašistički skup”.

Danas, kada je zapovjednik Jasenovca, izravno odgovoran za smrti tisuća ljudi, već duže vrijeme korisnik privatnog apartmana u paklu, mene ipak muči druga dilema: kako to da se ‘kršćanski nazori’ Dinka Šakića u tolikoj mjeri podudaraju s ‘kršćanskim nazorima’ urednika Glasa Koncila, zastupnika oficijelnih stajališta Katoličke crkve u Hrvatskoj? Kakav bi bio najpogodniji naziv za moralnu bazu tih zajedničkih ‘nazora’, koja je bez sumnje demonskog porijekla? Krvšćanstvo?

No Miklenić muku muči s vlastitom dvojbom: zašto bi se jednoj pitomoj molitvenoj priredbi u kojoj u svojstvu vedete participira zapovjednik fašističkog logora smrti pridavala fašistička obilježja? Zaista – zašto? Zar nije kršćanski pokloniti se žrtvama, tim prije ako je riječ o žrtvama koje nisi osobno ubio ili dao ubiti? I zar nije izraz krajnje prokomunističke podmuklosti odlučiti se taj prizor ne zaobići, već ga medijski prenaglasiti preko svake mjere, toliko da uzbuni i austrijsku javnost: lice zla koje teatralno tuguje nad grobištem svojih suboraca i sunarodnjaka, ne-Srba, ne-Židova, ne-Roma…?

Meni se pak, zatrovanome zloćudnom crvenom ideologijom, čini kako popovska družina koju reprezentira urednik Glasa Koncila godinama po pitanju traume zvane Bleiburg radi isključivo na ‘čudovišnoj transformaciji’ Dinka Šakića u skrušena i suosjećajna kršćanina i kako upravo na taj način, salutirajući pred Demonom, štiti krvšćanstvo od onih koji su Bogu prodali dušu. Sa svojim antikomunističkim zanosom i spremnošću da ‘vrši svoju hrvatsku dužnost’ Ivan Miklenić je militantni aktivist pod križem koji samo naizgled nije kukast.

A Jasenovac? Tu su, za vraga, stvari još složenije, pogotovo u svjetlu činjenice da će se obilježavanje stradanja u ustaškome logoru, Šakićevu radnom poligonu, iznova upriličiti kroz razdvojena komemorativne povorke – u jednoj će turi ići delegati političke i državne vlasti, u drugoj predstavnici nacionalnih manjina i nevladinih organizacija…

Srećom, tu je konstanta s kojom možemo računati: koliko god kolona sjećanja ove godine bude pohodilo Jasenovac, Katolička crkva će biti na istome mjestu gdje se zatekla i 1941. – u petoj koloni.

Novosti, 06.04.2019.

Peščanik.net, 08.04.2019.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Bleiburg na rasklapanje

Heni Erceg – Pismo iz Austrije

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)