Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Kakve su nam šanse protiv demagorgona

Dok mi mislimo kako da režim pritisnemo dovoljno da iznudimo izbore i verujemo da ćemo na tim izborima pobediti (toliko jako u to verujemo da nam čak i rezultati od nedelje ulivaju nadu) te tako mirno izaći iz ove jednogodišnje krize, režim se utvrđuje, sprema se za opsadu i prikuplja resurse za dugotrajni rat, što je za njih isto što i ostanak na vlasti po svaku cenu. Što se rata tiče, to mislim doslovno, što se fortifikacije tiče – to je samo delimično metafora: u velikoj meri i to treba shvatiti bukvalno.

Ne treba nimalo sumnjati: društvo se otelo iz čeličnog stiska režima. Dobar iako posredan primer za to je ponašanje policije: ona više ne štiti zakone, ustav ili život i imovinu žitelja Srbije; ona sada brani režim od (pobunjenog) društva, ako treba i tako što će ugroziti baš živote i imovinu ljudi. Samo, stvar je u tome što veliki deo resursa u Srbiji ne drži društvo nego baš država. Drži ih i distribuira kroz ustanove. Ne radi se o tome da se iznudi pristanak žitelja Srbije, jer to više nije moguće. Naprotiv, treba im uskratiti resurse. Za to je potrebno zaposesti doslovno svaku ustanovu.

Kada kažem da režim kopa rovove i utvrđuje fortifikacije, mislim dakle na ustanove. I to ne na institucije sile poput policije, vojske i (pratećih) službi. Naprotiv, sve ustanove, listom. To se vidi najjasnije na primeru škola. Nema objašnjenja za iživljavanje ministra prosvete nad učenicima i nastavnicima V gimnazije u Beogradu i Jovine u Novom Sadu. Nema razumnog objašnjenja za smene direktora i otkaze nastavnicima, osim toga da se podižu bedemi za dugotrajni rat. I pod totalnu kontrolu stavljaju resursi neophodni da bi opstalo upravo pobunjeno društvo.

Po analogiji, sve što važi za škole, važi i za zdravstvene ustanove. Jeste, opet ćemo ovde o zdravstvu, pa opet mora i ograda: sve što znam o medicini naučio sam iz TV serija i kao pacijent. Pustimo sad serije, i imajmo na umu – pacijente. U ovom trenutku, sprovode se čistke barem u ovim bolnicama: VMA, Univerzitetski klinički centar Srbije, Institut za majku i dete i Klinički bolnički centar Zvezdara. U tim bolnicama, na meti progona (smene, disciplinski i sudski postupci) nalazi se najmanje desetak lekara. Samo što nisu samo lekari, već i vrhunski stručnjaci, vrhunski i izvan Srbije.

I ne samo lekari, stručnjaci, nego i osobe na čelnim položajima. I ne samo lekari, stručnjaci i načelnici, nego ujedno i profesori na VMA i na Medicinskom fakultetu. Jeste, sve isto kao u školama i na univerzitetima, uz važni dodatak bolnice i života pacijenata. Da sumnjičavi čitalac ne misli da preterujem ili dramatizujem, odmah da kažem da smene u školama takođe mogu ugroziti živote učenika, ali bi bilo preterano reći da bi zbog njih đaci mogli da izgube i život. Što se tiče zdravstvenog sistema, ove smene i čistke zaista ugrožavaju živote pacijenata: u najmanju ruku tako što će ih skratiti.

Kao pacijent, naučite da terminalne bolesti telo svakog pacijenta ponaosob uništavaju na drugačiji način. Možete ih lečiti jednoobrazno, po protokolu dakle (a protokoli su uglavnom zastareli, neprikladni i rigidni) pa kako se kome zalomi. A možete pored protokola uključiti i ono što ste novo naučili, te se osloniti i na iskustvo. Uz to, nijednu takvu bolest ne leči jedan lekar: formiraju se timovi jer su potrebne različite specijalizacije. U toku je seča lekara i razbijanje takvih timova, verovatno širom Srbije, a sasvim sigurno u ovim ustanovama.

Cilj je da se osigura apsolutna poslušnost, a što će se cena za nju platiti životima… pa dobro, nije da smo se samo jednom oko toga složili – imamo posla s režimom ubica.

Ali, da ne idemo u daleku prošlost, jer tako davno nam danas izgledaju devedesete i zločini (istog ovog režima) iz tog vremena. Ako smo mi i skloni da zaboravimo, ovaj režim niti zaboravlja niti prašta. Neki od lekara na udaru su još od vremena kovida. Tada su potpisali Apel lekara ujedinjenih protiv kovida i zatražili da se umesto ondašnjeg kriznog štaba postavi novi. I već tada su platili cenu, to jest bili kažnjeni (nešto blaže nego što će to biti sada) prvi put. Neki od njih su pak bili u štrajkačkim odborima na svojim fakultetima za vreme blokade univerziteta u 2025.

Neki su se kao profesori na fakultetima suprotstavili odlukama vlade o Univerzitetu u blokadi. Neki naprosto nisu dozvolili stranačkim kadrovima da stiču titule i reputaciju uglednih lekara, jer je za to potrebno više od partijske knjižice. Neki… tako je, nema razloga da nabrajamo dalje, obrazac je jasan, svi oni su se na jedan ili drugi način suprotstavili besmislenim i potencijalno po pacijente pogubnim odlukama vlasti. Za razliku od režima, oni su štitili živote. Režim pak gazi i preko njih kao preko života, da bi obezbedio poslušnost i uspostavio kontrolu nad resursima, pa bili to i resursi za lečenje.

Neka čitalac zamisli Srbiju kao veliku tablu za igru moći. Na toj tabli umesto krajolika Srbije neka zamisli mrežu ustanova, što je ujedno i mreža/rešetka moći. Neka sad na pobunu iz 2024. i 2025. gleda kao na igru na toj tabli: a igra je – osvajanje/oduzimanje mesta moći. Imamo stvarna mesta moći – to su ustanove. I potencijalna mesta moći – to su javni prostori, putevi, ulice i trgovi. Potencijalni prostori moći postaju zaista mesta moći kada demonstranti uspeju da blokiraju institucionalna mesta moći. To se retko događalo. Glavna borba oko moći vodila se u ustanovama.

(Čitalac zna, čim se pomenu mesta moći i mreža/rešetka moći, na koje se teorije i na koje se teoretičare misli. Moć se razliva mrežom, a sama mreža se umnožava, to jest moć se raslojava na više nivoa, otuda nema stabilnih odnosa moći, stanje u mreži/rešetki moći uvek je previranje. Ali, na stranu mreža/rešetka, otkuda sama moć? Gde se moć generiše? Ima teoretičara koji kažu da je sama država praktično jedini izvor moći. I ako se borite protiv države, morate iskoristiti/preokrenuti njenu moć [jer je to jedina moć] da biste bili uspešni. Upotrebimo jednu popularnu sliku da to ilustrujemo. Čitalac je verovatno odgledao i četvrtu, poslednju epizodu prvog dela 5. sezone „Stranger Things“.

Ako jeste, onda je video kako Will Byers koristi moć samog paklenog Vecne, i to pošto mu Vecna izričito kaže da je slabić pod njegovom, Vecninom dakle, apsolutnom kontrolom, da polomi upravo Vecnine pomagače/ubice demagorgone. Koliko god bilo efektno ovo fantastično rešenje braće Duffer, pored toga što je upečatljivo, ono ima i svoje čvrste teorijske temelje. Biće jednom valjda vremena i za to da se pokaže kako se serija poigrava ne samo elementima popularne kulture iz osamdesetih i tako [tobože] potpiruje nostalgiju za tim vremenima, nego i opštim mestima iz popularnih [mahom francuskih teorija: Lacan, Althusser, Foucault, Deleuze…] o društvu i moći iz otprilike istog vremena.)

I režim je tu trpeo poraze. Škole, univerziteti, pravosuđe, bolnice… Nije stvar samo u tome da se pod kontrolom drži mesto moći, da se ono oduzme od korumpirane/pokvarene države i stavi pod kontrolu žitelja Srbije, stvar je i u slici o moći – kada preuzmete sve škole, to je moćna slika o uspehu pobune. To znamo mi, ali to zna i režim. I usledila je brutalna odmazda – u školama, bolnicama… (A negde su neki uspeli i da se tome odupru, recimo – advokati na nedavnim izborima u svom udruženju.) Ta se igra igra čitavu godinu, a kraj se ne vidi, iako režim vuče sve brutalnije poteze.

Tako treba gledati i na ovo što se događa u zdravstvu, u bolnicama, a verovatno i po domovima zdravlja – noćna smena nije neophodna za pacijente, ona treba režimu da disciplinuje lekare. Čitalac bi sad mogao da pita – kakve to veze ima s politikom? Zar je i lečenje postalo stvar politike. Lečenje samo po sebi nije bitno za ovaj režim – on ne mari ni za pacijente ni za njihovo lečenje. Njega zanimaju samo resursi, mesta distribucije resursa kao mesta moći i slika. Svaka pobuna ruši sliku o svemoći i podstiče na neposlušnost. To se igra na tabli moći u Srbiji.

I pošto je tako, reklo bi se da je i bolest u Srbiji postala politička stvar par excellence. Ali, to nije zato što je bolest takva ili mora postati takva sama po sebi. Reklo bi se da je tako jer imamo posla s bolesnom državom. Samo što ni to nije sasvim precizno. Imamo posla s bolesnim režimom, a na nama je da mu bolest učinimo terminalnom. Ili oni ili mi – tako režim igra igru na tabli Srbije. Nebitno je da l nam se to sviđa ili ne, da li bismo u tome učestvovali ili ne, da li učestvujemo svojom voljom ili ne, da li pristajemo da igramo ili ne. Igra je u toku, i iz nje se više ne može izaći.

Peščanik.net, 02.12.2025.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)