Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Prošlo je više od dva meseca od bot-skandala, kada je objavljena lista 14.000 partijskih botova SNS-a, koji koriste državne resurse za agitovanje za svoju političku partiju i naravno prevashodno za promovisanje Vučića. Iako je prvi refleks pojedinih funkcionera bio da se uobičajenom neartikulisanom bukom smanji efekat ovog skandala, kreativni tim SNS-a smislio je nešto daleko zabavnije. Zabavnije za posmatrače, ne verujem da je bilo zabavno onima koji su učestvovali u tome. Kratkotrajna kampanja SNS-a „I ja sam bot“ svakako je bila njihova najiskrenija do sada. „Bot“ naime podrazumeva entitet bez sopstvenog mišljenja, dakle nekoga ko ne misli svojom glavom nego po automatizmu izvršava komande, tako da „I ja sam bot“ zapravo znači „Ni ja nemam svoje mišljenje“ ili malo grublje „Ni ja ne koristim svoju glavu“. Pretpostavka je naravno da je naziv kampanje bio ironičan (da li je?) ali bi čika Frojd svakako imao ponešto da kaže o ovom slučaju na temu podsvesnog.

Tako je sada u Srbistanu ok biti bot, jer se to izjednačava sa patriotizmom. Ova konstrukcija je u glavama SNS funkcionera sasvim normalna i prirodna, jer oni svoju partiju inače izjednačavaju sa državom (kako je jedan SNS nesrećnik nekom prilikom izgovorio: jedna država, jedna partija, jedan vođa – i to mu se nije učinilo sumnjivo poznatim sa časova istorije). Srbistan je dakle Botistan, a botovanje je (ne)vešto podmetnuto kao čin patriotizma. Partiotizam = patriotizam, jednostavno je ako „ne mislite svojom glavom“.

Ali dobro, reći ćete sada da dokle god imamo državne organe da procesuiraju krivična dela botova – a to mogu da učine nikada lakše, sada kada imaju spisak ljudi koji su se time bavili godinama unazad, zajedno sa njihovim nalozima na raznim mrežama – mogu botovi da pričaju o patriotizmu šta god žele, ono što rade je protivzakonito kada se radi na način na koji su oni radili, što sam i probao da predstavim u prethodnom tekstu na ovu temu. Njima je dakle odzvonilo! … Čekaj, kako to mislite – nemamo državne organe za procesuiranje botova? Lepo, faktički ih nemamo. Nije se u prethodna dva meseca oglasilo niti javno tužilaštvo (odeljenje za visokotehnološki kriminal), ni policija. To su inače oni momci i devojke koji ekspresno nađu i hapse čim neko na internetu napiše bilo šta što se može protumačiti kao ugrožavanje bezbednosti predsednika. Pa čak i kada se ne može protumačiti kao ugrožavanje bezbednosti predsednika, ili neko drugo slično krivično delo. A ponekad uđu i u vaš telefon, naravno neustavno i nezakonito. Izgleda međutim da ovi organi takođe pripadaju botovima. Ne u smislu političke agitacije, širenja mržnje i lažnih vesti u virtualnom svetu, već u smislu da neko razmišlja (i donosi odluke) umesto njih. I tu leži pravi smisao naizgled bleskaste kampanje „I ja sam bot“; sa veoma ozbiljnom porukom koja je poslata pre svega onima koji bi trebalo da od celog događaja zvanično naprave veliku frku: botovi su nedodirljivi, jer ako krenete na njih krenućete na one koji su se sa njima identifikovali, a to je veći deo državnog vrha i naravno predsednik Vučić lično. A zna se kako prolaze oni koji ukažu na prljave poslove u Srbiji. Ono što bi se u uređenoj državi nazvalo organizovanim kriminalom, kod nas se zove „dobra poslovna šema“. A još ako postoji neki batica ili kum u zaleđini…

Ali da se vratimo na botove. Šta nam je dalje činiti? Kako pišu mediji, neki od botova su se izvinili, neki su samo obrisali naloge (očigledno ne znaju da na internetu ništa ne možete trajno obrisati, kako se kaže „internet sve pamti“). Činjenica da niko od botova sa objavljenog spiska nije učestvovao u kampanji „I ja sam bot“, već su taj nezahvalan zadatak preuzeli funkcioneri SNS-a. Iako se ovaj fenomen objašnjava pomenutim zaključkom da je kampanja trebalo da pošalje poruku policijsko-pravosudnim botovima, ipak je indikativno da se nijedan od 14.000 partijskih pešaka nije oglasio i rekao da mu čast što je to radio, da će i dalje vređati, lagati i pretiti u ime partije, kao i da će se povodom toga osećati kao patriota. Ne, pojavili su se u javnosti samo ljudi koji su izneli poražavajuće priče o tome kako su ucenjeni da budu botovi, ili su to prihvatili zato što u svojim malim sredinama nisu imali drugu opciju za bilo kakvo zaposlenje. Znam, to ih ne oslobađa odgovornosti jer bi mnogi ljudi na njihovom mestu odbili da rade takve prljave rabote. Ne oslobađa ih ni potencijalne krivične odgovornosti, što je mnogo značajnije.

Ali za budućnost suzbijanja nedozovljenih oblika botovanja je zanimljivije posmatrati stvari kroz procesuiranje onih koji su organizovali ovu kriminalnu šemu (ako pogledate aktivnosti botova, čak i da je samo 1% botova ikada počinio neko od krivičnih dela o kojima sam ranije pisao, to je 140 organizovanih ljudi koji vrše krivična dela – a frekventnost prljavih komentara je uvek daleko viša od 1%). Kolika šteta je po državu (našu državu, ne njihovu partijsku državu) nastala na ovaj način? Ako je prosečna bruto zarada u javnom sektoru u 2022. godini iznosila 103.316 dinara (prema podacima Republičkog zavoda za statistiku), onda su samo u jednoj godini botovi dobili iz budžeta (dakle, naših para) koliko je potrebno da se sagrade desetine vrtića, škola, da se izgradi kanalizacija, da se povećaju zarade doktorima, profesorima, da se povećaju socijalna davanja, da se utroši na šta god što nam je potrebnije od govora mržnje: oko 147 miliona evra! Ako su svi botovi na minimalcu cifra je manja ali je opet poražavajuća: oko 68 miliona evra! Ako ovo nije neko krivično delo koje je vezano za nenamensko trošenje novca iz budžeta, ne znam šta bi bilo. Ali neću se ni truditi da ga kvalifikujem, o tome neka misle pravosudni botovi… pardon, organi.

Očigledno je međutim da se ovaj događaj velikih razmera, zbog kojeg bi u nekim državama padali funkcioneri i makar organizatori bili hapšeni i procesuirani, neće završiti pravosudnim epilogom. Za sada se čini da neće biti čak ni nekog fingiranog epiloga, kao na primer: izvršena je istraga i nismo ništa zaključili. Nadam se da će vreme pokazati da grešim.

Kako god bilo, eto nama još jednog pokazatelja zašto ljudi odlaze iz Srbije. Zamislite koliko je ponižavajuće znati da negde u državnoj upravi, javnom preduzeću, bolnici, vrtiću, bilo gde u javnom sektoru, postoji neko kome je jedini radni zadatak da iskucka (prethodno pripremljeni) tekst u kojem će napadati one koji se drznu da napadnu lik i delo Vučića i SNS-a – a vi ste na primer spremačica u školi kojoj je država ne samo nelegalno uskratila pravo na topli obrok, već je probala i da naplati to što ste želeli da preko suda ostvarite svoje pravo. Zamislite koliko je ponižavajuće biti lekar, medicinska sestra, profesor u gimnaziji, vojnik, ili bilo ko od onih koji savesno i profesionalno rade svoj posao i znati da vas po privilegijama, zaradi i ko zna kojim drugim pravima, pretiče neko kome je jedini posao da širi isključivost i mržnju, ili besmislene bezlične komentare podrške sistemu zbog kojeg ste i došli u situaciju da budete poniženi. Da li zaista neko može iskreno da pomisli da je autoritarna država (pomognuta botovima) odlična za razvoj – lični i profesionalni, razvoj dece, pa i privredni razvoj? Koliko znate nedemokratskih despotija koje su u vrhu razvijenih zemalja i u koje ljudi hrle glavom bez obzira, da tamo žive i rade, odgajaju decu? Ni ja.

Priča o botovima je zbog svega napisanog priča o nama kao propaloj državi, tačnije o našem sunovratu i nemoći da se uzdignemo iznad kaljuge koju smo sami sebi namestili.

Peščanik.net, 12.09.2023.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)