24. maja 2020. navršava se 80 godina od rođenja ruskog pjesnika Josifa Brodskog. Tim povodom za Radio slobodu razgovaraju rusko-američki pisac Aleksandar Genis i Solomon Volkov, autor knjige razgovora s Brodskim.
Aleksandar Genis: Ovih dana obilježavamo jubilej Josifa Brodskog. Prvi put sam imao priliku obilježiti godišnjicu rođenja Brodskog prije četrdeset godina kad smo Griša Poljakov, Pjotr Vail, Dovlatov i ja objavili almanah Vrsta riječi u čast pjesnika. Pjotr i ja smo čitavu noć prelamali taj debeli časopis u mojoj kući dok se Dovlatov zabavljao gledajući nas. Četrdeset godina nije običan jubilarni datum, no i Brodski nije bio običan pjesnik. Već tad je, bez svake sumnje, bio idol. Njegova slava je rasla, a nakon smrti, kako to biva među ruskim čitateljima, samo se još povećala.
Djelo Brodskog se odavno temeljito proučava, interpretacije njegovih pjesama pretvorile su se u zasebnu oblast humanistike, objavljena je izvanredna biografija1 pjesnika Lava Loseva, izašli su prekrasni memoari o njemu, kao što je Brodsky Among Us Karla i Ellendee Proffer. Među tim djelima posvećenim Brodskom svakako posebno mjesto zauzima knjiga Dijalozi s Josifom Brodskim2 Solomona Volkova.
Danas ćemo se s autorom Volkovom detaljno posvetiti jednoj temi. Naime, kakav je Brodski bio kao sugovornik. O toj zanimljivoj temi potrebno je govoriti jer ima sve manje svjedoka koji se mogu prisjetiti Brodskog kao govornika. A on je, svakako, ostavljao snažan dojam. To je bio veliki ispit za sve nas koji smo ga slušali – to se odnosi i na njegove javne nastupe. Svakо od tih čitanja bilo je dijalog, koji je pjesnik vodio s auditorijem. Brodski je pažljivo osluškivao kako reagira publika, on je u čitanju sudjelovao s puno većim zanimanjem nego što se to moglo vidjeti iz njegovog pogleda nad našim glavama. Dok je recitirao, Brodski je imao razumijevanje za publiku, ali joj nije pomagao. Naprotiv. Pošto bi ispipao kako se osjećaju čitatelji („aha, vidim, volite energične i kratke pjesme“), polagano bi prelazio na duže i složene forme kao što su pjesme Muha ili Mekušac. U tome nije bilo sadizma, nije ispitivao strpljenje slušateljâ, već svoje.
„Ako si odabrao nešto što privlači druge“ – napisao je jednom – „time naglašavaš vulgarnost izbora“.
Otpor sredine, tim više jer su je činili oduševljeni fanovi, potvrđivao je činjenicu da se Brodski nije kretao utabanim stazama.
No i u privatnom razgovoru, posebno ako je on zahtijevao dugi monolog, Brodski je unosio takvu napetost da bi se njegov sugovornik (odnosno ja) kupao u znoju. Manjak inercije – odsutnost onoga što se samo po sebi podrazumijeva – ometao je sugovornika da povlađuje ili da raspravlja s Brodskim kad bi rekao nešto neobično. Beskompromisnost, karakteristična i za njegovu poeziju, odražavala se u razgovoru nepredviđenim razvojem misli. Brodski je često prestizao sugovornika za čitav krug, i tad bi „palio“ osmijeh praćen onim upitnim česticama „da?“, kojima su prošarani svi njegovi intervjui. Nije tražio od sugovornika da se složi s njim, već da ga pokuša shvatiti. Osmijeh, u kojem su sudjelovale više oči nego usne, bio je poput dugo očekivane točke u razgovoru, djelomično iznuđene pauze tijekom koje će ga sugovornik stići. On je njime suptilno usporavao razgovor, ne ponižavajući sugovornika. Kao kad šoferi koče na žuto svjetlo na semaforu. Od toga nije postajalo lakše, ali upravo ta njegova gesta je ono što najviše cijenim u tim uspomenama na naše razgovore.
A sad nakon ove poduže reminiscencije, prijeđimo na vas. Kako je i kad nastala ideja knjige razgovorâ s Brodskim?
Solomon Volkov: Sve je počelo u jesen 1978., kad su objavljena predavanja Brodskog na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Prije toga, moram reći da smo se Josif i ja upoznali još 1972. godine. To je bilo na koncertu u Maloj dvorani Lenjingradske filharmonije, na koncertu Andreja Volkonskog, poznatog čembalista, upoznao nas je jedan naš zajednički prijatelj glazbenik. Brodski je doslovno za desetak dana odlazio u SAD. On je došao da se pojavi pred lenjingradskim intelektualcima. Tamo sam ga upoznao. Naravno, znao sam da se neće sjetiti tog našeg susreta, uopće mu nije bilo do toga. Zato smo se u New Yorku opet upoznali. Čak mu nikad nisam ni rekao za taj naš susret na koncertu Volkonskog. Samo sam došao i zamolio ga da mi dopusti da posjećujem njegova predavanja za američke studente na Sveučilištu Columbia, na kojima im je pričao o Audenu, Frostu, Cvetajevoj, Ahmatovoj i Mandeljštamu.
Aleksandar Genis: To je ta petorka, koju je najviše volio.
Solomon Volkov: Uzgred, imam negdje, među hrpama papira, zabilješke s njegovog predavanja o Mandeljštamu. To nikad nije objavljeno, niti je, pretpostavljam, skinuto s magnetofonske vrpce.
Aleksandar Genis: To svakako treba napraviti.
Solomon Volkov: Bio sam oduševljen tim predavanjima. Često ljudi govore da je netko bio izvanredan predavač, da će ga pamtiti čitav život… U konzervatoriju u kojem sam studirao, nije bilo takvih predavača. Najsnažniji dojam u životu na mene je ostavilo predavanje Brodskog na engleskom jeziku. Ulazio je kao toreador, glavom prema naprijed. Obično bi kasnio, zatim bi gasio cigaretu i onda bi, kao u filmu Čapajev,3 prelazio u napad na studente. Ščepao bi ih za okovratnik, prisiljavao da sudjeluju, sasuo bi im u lice svoju skepsu, rečenice, ideje – to je bio pravi uragan.
Aleksandar Genis: Brodski je na ta predavanja gledao kao na svoje skice. Raspravljajući na predavanjima, on je zapravo pripremao svoje eseje, jako puno tih razmišljanja zaista je ušlo u njegovu esejistiku, posebno u drugi zbornik Tuga i razum.4 Često sam slušao kako netko govori da zna kako je Brodskome jer on mora držati predavanja umjesto da piše pjesme. Na to je Brodski uvijek odgovarao da je to jedini način da govori o onome što ga jedino zanima, odnosno da razmišlja i govori o poeziji.
Solomon Volkov: Jadni studenti, oni su vjerojatno jako malo shvaćali od materije koju je Brodski izlagao, čak kad se govorilo o engleskim pjesnicima, o Audenu i Frostu, shvaćali bi možda 30-40 posto, u najboljem slučaju, i to oni najbolji. No također su bili svjesni da slušaju nešto važno i značajno. Tad mi se odjednom pojavila misao da bi bila šteta da to nikad neće čuti u Rusiji jer tamo Brodski nije predavao. Tamo mu ni u ludilu ne bi dali da priđe katedri. Tu sam mu ideju predstavio. Odmah je pristao iz više razloga. Kao prvo, već je tad imao ozbiljnih problema sa srcem, te 1978. godine imao je prvu operaciju u New Yorku. No postoje i drugi razlozi, jedan od njih mogu navesti: stvaralački čovjek uvijek ima neku ideju koju želi podijeliti urbi et orbi. Takva značajna figura, a u slučaju Josifa možemo čak reći genijalna, intuitivno traži suradnika preko kojeg može tu ideju objaviti svijetu. Brodski je već znao da sam napisao Šostakovičeve memoare. Isto tako, ja nisam bio stručnjak za njegovu poeziju – to je bio plus u mojem slučaju, ja sam bio glazbenik i on je to znao. Nikad od njega nisam ništa tražio, nije se trebao prema meni zaštitnički odnositi. Nisam tražio od njega da mi pronađe profesuru, ni da me preporuči nekom izdavaču, ni da napiše predgovor za moju knjigu pjesama. A mnogi nisu mogli tome odoljeti. Samo sam izrazio misao da sve to nekako treba doprijeti do ruske mladeži, sačuvati za njih. Vjerojatno mu se svidjela ta ideja, a u meni je vidio odgovarajućeg suradnika. Naglašavam tu riječ – suradnik. Ponekad govore za mene da sam bio prijatelj Brodskog, ne, nikad nisam bio njegov prijatelj. Nisam bio prijatelj ni s jednim od junaka mojih razgovora – ni sa Šostakovičevem, ni s Balančinovom, ni s Brodskim, naravno, ni s Jevtušenkom, sa svima njima bio sam na „vi“. Jedini čovjek s kojim sam bio na „ti“, bio je Spivakov. S njim se družim već 60 godina. Sa svima ostalima bio sam – to uvijek podcrtavam – suradnik.
Aleksandar Genis: Dobro se sjećam Brodskog u bolnici. Bilo je predbožićno raspoloženje, Vail i ja smo mu donijeli malenu jelu u sobu. A kako smo ga našli? Jako jednostavno jer su na zidovima beskonačnih hodnika divovske bolnice, u 168. ulici, visjeli iskidani papiri na kojima je pisalo „Бродский“ na ruskom jeziku, sa strelicom pored. Bilo je jasno da mu čitave bujice naroda dolaze u posjetu. Brodski je ležao u bolničkoj košulji i igrao šah s jednom djevojkom nevjerojatne ljepote. Podsjećao me na Volanda uoči bala u Majstoru i Margariti. Tad smo bili oduševljeni Borgesom. O čemu možeš pričati s teško bolesnim čovjekom, koji se tek vratio s jako komplicirane operacije? Naravno, o Borgesu. Brodski je rekao frazu, koja me je isprva jako zapanjila, no kasnije sam se na nju nekako naviknuo. Rekao je: „Borges? Pa to je veliki masturbant“. Shvatio sam da je spojio likove Dalija i Borgesa. Ima nešto u tome.
Malo smo se udaljili od teme. Solomone, opišite kako je izgledao vaš rad s Brodskim?
Solomon Volkov: On bi uvijek odredio kad ćemo se naći, dolazio sam sa svojom ženom Mariannom, zaduženom za tehnički dio. Osim toga, moja žena je zračila takvom mirnoćom, koja je bila potrebna meni, a moguće da je i Brodskog smirivala. Brodski nam je nudio kavu ili vino. Uvijek bih odbijao. I kad sam radio sa Šostakovičem na memoarima, također bi me nudio pićem. Uvijek sam odbijao – ne pijem dok radim. Nikad nismo čavrljali, odmah smo se bacali na posao. Marianna je snimala naš razgovor, poslije bi nas pozivao u jedan lokalni kafić, ponekad sam odbijao, ponekad sam pristajao. Nisam tip koji se lako opušta, želio sam zapravo što prije pobjeći kući i provjeriti je li sve ispalo kako treba, da li smo snimili razgovor.
Aleksandar Genis: A koliko su trajali susreti i kako ste postavljali pitanja? Jeste li ih unaprijed zapisali ili su se ona naglo pojavljivala tijekom razgovora?
Solomon Volkov: Ne, pripremao sam se, naravno. To nikad nije bila čista improvizacija, najprije bismo telefonom dogovorili vrijeme susreta, a onda bismo diskutirali o temi. Naravno, postojale su digresije u vezi s aktualnim događajima ili bi mi jednostavno palo na pamet neko pitanje ili citat tijekom našeg razgovora. A razgovarali smo svaki put otprilike sat i pol. Imao sam sva pitanja napisana. Jednom sam se jako opekao kad sam došao nepripremljen i bez pitanja, no obično bi preda mnom bio list papira, na kojem je bilo toliko pitanja da ih ne bi stigao sve postaviti.
Aleksandar Genis: Koliko je Brodski kontrolirao proces i rezultat razgovora? Naime, kad je Karl Proffer odlučio napisati svoje uspomene na susrete s Brodskim, ruski pjesnik je kategorički bio protiv, čak je prijetio da će tužiti Karla – to je na kraju jako uvrijedilo Proffera. To znači da nije želio da se o njemu pišu uspomene, u najmanju ruku dok je živ. Što je želio sakriti u tim razgovorima?
Solomon Volkov: Iako ne znam Brodskog jako dobro, jasno mi je zašto se bojao tih uspomena. Ne bi mu bilo svejedno da sad pročita ono što se o njemu govori u tim uspomenama, čak i neke istinite stvari bi mu mogle zasmetati, a da ne govorimo tek o potpunim besmislicama, koje se ponekad pišu i od kojih ti se nakostriješi kosa. Njegov izravni govor u mojim razgovorima s njim je sasvim nešto drugo. I on je sve kontrolirao. Ako se sjećate, prvo objavljivanje velikog fragmenta iz poglavlja buduće knjige bilo je u prvom izdanju almanaha Vrsta riječi, koje je izašlo 1980. i koje ste upravo vi natipkali.
Aleksandar Genis: Da, tako je, samo što ga nisam natipkao, nego prelomio. Odmah se vidi da niste dizajner. Naravno, odlično se sjećam tog izdanja. I korice Vrste riječi s prekrasnom fotografijom Marianne Volkove, koja obišla, čini mi se, sve časopise. Tad je to bila premijera. Vaši „razgovori“ ostavili su dubok dojam, tim više jer su se ticali u tom dijelu našeg New Yorka, koji smo tad tek osvajali, u koji smo se tek zaljubili – to je sve bilo na početku naše emigracije.
Solomon Volkov: Već u procesu razgovora s Brodskim nastala je ideja da nećemo govoriti samo o pjesnicima, nego i o različitim geografskim mjestima – o New Yorku, Veneciji, ruskom sjeveru, Peterburgu. Peterburg se nametnuo kao tema razgovora već pri kraju naših susreta. Brodski je odobrio taj materijal, pročitao ga je i nije imao ništa protiv objavljivanja. I ako se opet sjetite, prvi vaši sljedeći brojevi – fragmenti o Audenu, Frostu itd. – pojavili su se u vašem časopisu Novi Amerikanac,5 taj materijal je, uz njegovo odobrenje, išao preko vas, Saša, preko Pjotra Vaila, Dovlatova u svijet. Tako da je on držao sve pod kontrolom.
Aleksandar Genis: Naravno da se sjećam tih izdanja. Darežljivo nam je davao svoje neobjavljene pjesme za različite časopise. Recimo, dao nam je pjesmu Dok sjedim u sjeni za Sedam dana, časopis koji smo uređivali Vail i ja. To je bio raskošan poklon za prvi broj. Sjećam se jedne zgode, o njoj sam već pričao ali ne mogu je opet ne spomenuti, kad smo u Novom Amerikancu tiskali novu pjesmu Brodskog. Dovlatov je rekao da nema povjerenja u lektore i zato svaki broj on sam pregledava. Ujutro se ispostavilo da je u časopisu objavljena pjesma Grob neznanog vojnika, ali je umjesto riječi „soldat“ pisalo „solat“.6 S tom „salatom“ Dovlatov je, sasvim užasnut, otišao do Brodskog koji je samo rekao: „Možda je tako bolje“. Recite, jeste li raspravljali o tome koje bi teme bile zanimljive za razgovor?
Solomon Volkov: Prihvaćao bi u razgovoru svaki moj prijedlog. Jedina tema, koju je očito izbjegavao pa mu ja nikad nisam postavljao pitanje o tome, bila je – ono što mi sramežljivo nazivamo – privatni život. Između ostalog, isto tako su se ponašali i moji ostali sugovornici – i Šostakovič, i Balančin, nitko od njih nije zalazio u privatnu sferu, osim Jevtušenka. Jevtušenko je, naprotiv, od samog početka bio spreman na to da govori o velikom broju svojih pobjeda, zato sam se osjećao da imam pravo da mu postavim pitanja, za koja nikad u životu ne bih imao hrabrosti postaviti ih Brodskom.
Aleksandar Genis: Koliko su spontani bili odgovori Brodskog? Koliko neočekivane njegove tvrdnje ili bi naglas izgovarao ono što je već smislio, objavio?
Solomon Volkov: Bilo je i jednog i drugog. Nekad bi odjednom rekao: „Oh, ne, ne, Solomone, dajte da ponovno na to odgovorim“. Odnosno kad bismo već nešto snimili, njemu bi se to učinilo kao nedovoljno točno ili zanimljivo formulirano, pa je želio ponoviti. Dogodilo se to više puta. Već ste rekli da je Brodski na predavanjima skicirao svoja razmišljanja o poeziji, skicirao svoje buduće eseje o Frostu, Audenu, Cvetajevoj, isto vrijedi i za njegove razgovore. Brodski je bio veliki majstor stiha, no u prozi se nije osjećao tako sigurno – to je za njega bilo nešto novo, naročito proza pisana na engleskom jeziku. I ti naši razgovori bili su za Josifa laboratorij za buduća prozna djela. Zaista, kasnije sam vidio neke dijelove iz onoga što je govorio u dijalozima sa mnom, u objavljenim esejima o Audenu, Frostu, u skici za Veneciju pod nazivom Vodeni žig.7 Tako da je i improvizirao, razgovarao o onome što je već prethodno smislio, ono što je gotovo bilo napisano.
Aleksandar Genis: Razgovori su treći žanr Brodskog. Imamo njegove pjesme na ruskom, njegove eseje na engleskom. (Uzgred, i na eseje je gledao kao na pjesme. Smatrao je da je esej pjesma napisana na drugom jeziku i zato on čuva intenzivnost njegovih pjesničkih razmišljanja.) I imamo razgovore. Što mislite što je zajedničko, a što različito u ta tri žanra?
Solomon Volkov: Pa znate bolje od mene da je Brodski imao određene osnovne teme i ideje, kojima se vraćao tijekom čitavog svojeg stvaralaštva, u svim svojim intervjuima. To su bila razmišljanja o ulozi pjesnika u suvremenom društvu, o ulozi književnosti, o prirodi jezika – takve fundamentalne ideje. One su prisutne u svim tim navedenim žanrovima. Naravno, najviša forma izraza tih ideja uvijek je za njega bila ona koju je – i to je također karakteristično za Brodskog – nazivao “pjesmuljak” (rus. stišok). Nikad nije govorio: „Napisao sam pjesmu“, nego – „Napisao sam pjesmuljak“. Nekad bi se tako izrazio i o pjesmama Baratinskog, čak i Puškina. To je bio takav oblik snižavanja registra. Kako je govorila Ahmatova, citirajući, pretpostavljam, Čehova… Iako je to možda njezina ideja, više se ne sjećam: „Ne volim te lijepe riječi – pjesnik, akord, klavir“.
Aleksandar Genis: To je prilično čest postupak u životu pjesnikâ, u njihovim izjavama. Marianne Moor, izvanredna američka pjesnikinja, započinje pjesmu sljedećim riječima: „Također ih ne volim“, misleći na pjesme. Takav neki odnos prema vlastitom djelu nalazimo i kod Brodskog. „Da, znam da pišem pjesmuljke bolje od drugih“, znao je reći. To je tipična izjava Brodskog. Podsjeća me na Salingera, kojeg je Brodski također čitao i to u prijevodu Rajt-Kovaljove.8 On u jednoj priči o umjetniku piše da veliku ideju treba skicirati na celofanu. No Brodski je govorio i sasvim nešto suprotno, da je veličina zamisli najvažnija.
Toj ideji o grandioznosti zamisli užasno se rugao Bahčanjan,9 koji nikome ništa nije opraštao i koji je tvrdio da veličina zamisli nije najvažnija, nego zabilješke koje nastaju tijekom montiranja kablova,10 kao kod Venjičke Erofejeva.
Koja je razlika u odnosu ruske i zapadne književnosti prema Brodskom?
Solomon Volkov: A što se vama čini? Volio bih čuti vaše mišljenje.
Aleksandar Genis: Čini mi se da je angloamerička poezija za njega bila odvojeni fenomen od ruske poezije. Ruska poezija je autentična stvar – ona je kao šči, nešto što je znao u malom prstu. Mišljenje o ruskoj poeziji neočekivano je iznosio. Sjećam se da sam jednom u razgovoru (kad se već prisjećamo svih razgovora s Brodskim) blesavo rekao da je samo rani Zabolocki dobar, onaj koji je napisao svoju prvu zbirku Stupci. Brodski je podivljao, rekao da ništa ne razumijem te da u kasnom Zabolockom postoji sve kao i u ranom, ali povrh toga suzdržan ton i potpuno drugi emocionalni registar. No zapadna poezija je za njega bila otkriće i on ju je neprestano otkrivao. Jako su mi se svidjela njegova razmišljanja o američkoj poeziji, koju je prihvaćao kao svoju, posebno Frosta. On je govorio da Frost ravnopravno razgovara s drvetom. Kao drvo s drvetom. Dok engleski pjesnik razgovara s drvetom jer zna da je pod njim sjedio neki kralj ili monah. U Novom svijetu je sve trebalo početi ispočetka, od nule. Ti odnosi su za njega bili jako važni.
Solomon Volkov: Njegov esej o Frostu je čak za Amerikance, za lokalne teoretičare književnosti bio otkriće. U tom smislu pravu slavu i priznanje na Zapadu donijeli su mu upravo ti eseji, a ne njegovi „pjesmuljci“. Zato što pjesme Brodskog prevedene na engleski nisu ostavljale poseban dojam na lokalnu elitu. To da je izvanredni pjesnik u Americi su uzimali zdravo za gotovo, kao što prihvaćaju Puškina vjerujući da se radi o velikom pjesniku. Eseji su mu donijeli priznanje i, vjerujem, na kraju krajeva Nobelovu nagradu. Ona mu je u dobroj mjeru dodijeljena zbog njegovih esejističkih dostignuća.
Aleksandar Genis: Kad je za prvi zbornik eseja dobio nagradu izdavača The Book Award, iznimno prestižnu nagradu, Brodski je pustio suzu. To je bio jedan sasvim nesvakidašnji trenutak. Brodski je zaplakao od sreće jer je konačno postignuo ono za što se borio: čuli su ga na engleskom jeziku.
Recite, Solomone, što je bilo najteže u radu?
Solomon Volkov: Najteže je bilo za početak uhvatiti Brodskog u New Yorku. Ili je čitavo vrijeme putovao, ili je bio jako zauzet, ali bi se u konačnici dogovorili. Ta uvertira u naše razgovore bila je jako složena. Zatim je nevjerojatno teško u razgovoru bilo pratiti misao Brodskog, koja se razvijala kao nekakav divovski zamašnjak. Čovjek se osjećao da se nalazi pored grandioznog misaonog vrtloga. Nekad bi mi od napora i stresa potekla krv iz nosa. Jednom sam o tome rekao Dovlatovu, a njegov odgovor je bio prilično neočekivan. „Ma nemoj. A ja sam mislio da se to jedino meni, mimozi jednoj, događa“, rekao je.
Aleksandar Genis: Potpuno vas razumijem. Nakon razgovora s Brodskim ja bih tri dana dolazio k sebi. I ne zato što je bio nekakav zlikovac, samo je mislio brže od normalnog čovjeka.
Solomon Volkov: I moćnije.
Aleksandar Genis: I moćnije, i brže. Najvažnije je bilo to da ga je bilo teško razumjeti i pratiti njegov govor. On bi vidio da sugovornik nije nešto shvatio. Sjećam se razgovora s Losevom o tome. I njega sam pitao kako mu je bilo razgovarati s Brodskim, čitav je život razgovarao s pjesnikom. Pritom je bio njegov veliki prijatelj, napravio je za Brodskog više nego bilo tko drugi. Dakle, upitao sam ga: „Je li i vama teško razgovarati s njim?“ A on odgovori: „Već sam se naviknuo, ali samo zahvaljujući tome što sam prihvatio da je Brodski genij. A vi nepravilno shvaćate tu riječ. Mislite da je genij neki jako dobar pjesnik, bolji od drugih. Ne, genij je mutant, to dolazi od riječi ‘gen’, a taj gen nije normalan“. Upravo je zato Brodski sve odmah shvaćao. Imao je površno obrazovanje, no upravo zato što je bio genij, razumio bi sve iste sekunde. Zato je tako teško bilo s njim govoriti.
A koji je bio najsretniji trenutak tijekom rada s njim?
Solomon Volkov: Reći ću vam iskreno, uopće ne znam za sretne trenutke u svojem životu. „Takav mi je organizam“,11 da citiram Aleksandra Sergejeviča Puškina. To je mana moje psihe. No osjećao sam pravo olakšanje kad smo Marianna i ja došli kući te se uvjerili da je sve dobro snimljeno. To mi je bila kompenzacija za sreću. Moram reći da je Marianna profesionalno odradila sve razgovore, a bilo ih je jako puno.
Aleksandar Genis: Solomone, a što biste danas upitali Brodskog?
Solomon Volkov: Priredio bih antologiju u kojoj bi bilo 50 njegovih „pjesmuljaka“ i zamolio bih ga da ih prokomentira. Odabrao bih one pjesme koje izazivaju kod proučavatelja Brodskog najviše nesuglasica. Primijetit ću sad uzgred da mi je jako žao što istu stvar nisam napravio s Losevom. U bit njegovih pjesama također treba proniknuti. Naravno, žao mi je što to nisam napravio s Josifom. No to bi nas udaljilo od onih osnovnih tema, koje smo odredili i koje smo, na sreću, razmotrili.
Aleksandar Genis: A sad jedan glazbeni epilog.
Solomon Volkov: Svaki put kad se dotaknemo teme odnosa Brodskog prema glazbi, uvijek se spominju klasična imena kao što su Bach, Haydn, Vivaldi, Stravinski. Da, to su svi kompozitori koje je volio, često slušao, tematizirao i u pjesmama, i u prozi, i u razgovorima. No želio bih izdvojiti jedan trenutak iz danas vrlo popularne pjesme, to je njegova čuvena Ne izlazi iz sobe… Ona je danas vrlo aktualna s obzirom na virus COVID-19 i karantenu.
Aleksandar Genis: Čini mi se da ste vi bili prvi tko je podsjetio na tu pjesmu, a zatim se ona počela dijeliti po Facebooku.
Solomon Volkov: To mi je odavno jedna od najdražih njegovih pjesama, zato što se upravo u toj pjesmi (za razliku od Brodskog kao stvarne osobe koja se s velikim entuzijazmom skitala po čitavom svijetu), jako slažem s lirskim subjektom. Isto tako ne volim i ne želim izlaziti iz sobe. Zato sam odmah zavolio i zapamtio tu pjesmu. Još jedna stvar me privukla u toj pjesmi. Brodski nije samo jako volio klasičnu glazbu, volio je i ruske marševe, ciganske romanse, tango, poznatu njemačku pjesmu Lili Marlen. U ovoj pjesmi govori o Bossa novi.12 Uvriježeno gledište na tu pjesmu je sasvim pogrešno. Prema njemu Brodski ismijava nekakve neodlučne intelektualce, koji se boje izaći na ulicu i reći istinu, patetično interpretiraju pjesme. No ta njegova pjesma je autoportret, uostalom, kao i mnoge druge. Napisao je jako puno autoportreta, ova pjesma je jedan od njih. I sam je priznavao da je dugo slušao Bossa novu. Znao je reći: „Satima bih slušao te gitarske jecaje. Svaki put kad bih bio sam, pokušavao sam plesati“. Poslušajmo sad, dok slavimo 80 godina od rođenja Brodskog, te „gitarske jecaje“ i zamislimo Brodskog s ogrtačem na golom tijelu kako pleše uz ritam Bossa nove.
Радио Свобода, 18.05.2020.
Preveo Ivo Alebić
Peščanik.net, 23.05.2020.
________________
- Lav Losev, Josif Brodski: pokušaj literarne biografije, prevela Irena Lukšić, Hrvatsko filološko društvo, Disput, Zagreb, 2012. (op. prev.)
- Knjiga objavljena 2014. u izdavačkoj kući Russika, u Beogradu, u prijevodu Nede Nikolić Bobić. (op. prev.)
- Film braće Vasiljev iz 1934. u kojem se prvi put ekranizirala situacija psihološkog napada usmjerenog na zastrašivanje i rušenje morala protivnika. (op. prev.)
- Josif Brodski, Tuga i razum, Russika, Beograd, 2017. (op. prev.)
- Tjednik koji je izlazio početkom 1980-ih u New Yorku. Njegovi osnivači su bili ruski emigranti Boris Metter i Jevgeni Rubin, poslije su se njima priključili Sergej Davlatov, Pjotr Vail i Aleksandar Genis. (op. prev.)
- Tipografskom omaškom ispala je ruska riječ salata jer i ruska riječ „soldat“ (hrv. vojnik) i ruska „salat“ (hrv. salata) imaju naglasak na zadnjem samoglasniku „a“. (op. prev.)
- Josif Brodski, Vodeni žig, Znanje, Zagreb, 1995.; Josif Brodski, Vodeni žig, Paidea, Beograd, 1997. (op. prev.)
- Sovjetska književnica i prevoditeljica, u njezinom prijevodu na ruski prvi put su se u SSSR-u pojavila djela Heinricha Bölla, Jeromea Salingera, Williama Falknera, Franza Kafke itd. (op. prev.)
- Vagrič Akopovič Bahčanjan – američki umjetnik i konceptualist armenskog porijekla. (op. prev.)
- Svoje najvažnije djelo Moskva – Petuški Venedikt Erofejev je napisao dok je radio kao polagač kablova. (op. prev.)
- Оsmu strofu iz Puškinove pjesme Jesen navodimo u doslovnom prijevodu: Lako i radosno igra u srcu krv,/Želje vru – opet sam sretan, mlad,/Opet života pun – takav mi je organizam/(Oprostite mi moj nepotrebni prozaizam). (op. prev.)
- O, ne izlazi iz sobe. Pleši, uči bossa novu/u ogrtaču na golom telu, u papučama na bosu nogu./U hodniku miriše na kupus i mast za skije. /Napisao si slova mnogo; nijedno više potrebno nije. Prijevod Aleksandra Mirkovića. (op. prev.)