Zatekao sam se u subotu uvečer na ulicama jednog evropskog glavnog grada, negdje između Sarajeva i Tallina. U blizini nigdje nekog dijasporskog kafića u kojem bih mogao gledati televizijski prenos utakmice, no bližnji su me SMS-om uredno izvještavali o toku meča koji je instantno ušao u historiju bosanskohercegovačkog fudbala jer je s njim definitivno dosegnut najveći dosadašnji reprezentativni uspjeh našeg nogometa. Iste noći, Turska je izgubila od Belgije u utakmici koja im više i nije bila toliko važna. Posljednje kolo (koje se igra sutra) igrat će se, barem u našoj grupi, isključivo za prestiž; jednako Bosna i Hercegovina protiv Španjolske, kao i Turska protiv Armenije odnosno Jermenije (koju jedino u Dnevnom avazu, iz nejasnih razloga, ne zovu ni Armenija ni Jermenija nego Ermenija?!) te Belgija protiv Estonije.

Nakon završetka utakmice, SMS-om su stizale vijesti o burnom uličnom veselju. Sutradan izjutra su mi se, makar bio (po)daleko od Bosne, sinoćnje vijesti još doimale velikim. Čekajući prevoz na metro-stanici odsutno sam i letimično zurio u one ekrane na kojima se smijenjuju najnovije vijesti, a što kao da su izišli iz futurističkih filmova tipa “Minority Report”, kad sam registrovao headline o historijskom tursko-armenskom susretu. S mislima uronjenim u fudbal u prvi mah sam pomislio: zašto bi taj susret bio historijski kad zapravo ne odlučuje ni o čemu? Stvar se, međutim, nije odnosila na predstojeći nogometni susret, nego na održani – politički. Kako je poznato, u noći bosanskohercegovačkog fudbalskog slavlja, u Zürichu su ministri vanjskih poslova Turske i Armenije Ahmet Davutoglu i Edward Nalbandian potpisali protokol koji će se, po svoj prilici, pokazati kao historijski. Protokol bi trebao biti prvi korak u uspostavljanju punih diplomatskih odnosa i otvaranju granica između ove dvije zemlje. Tvrdi se da je potpisivanje protokola u posljednjem momentu bilo pred otkazivanjem, no da se tada umiješala Hillary Clinton i ubijedila ministre. Iako Švicarska formalno posreduje između Turske i Armenije već oko godinu dana, upravo je američki pritisak najzaslužniji za konačno potpisivanje protokola. Značajan simbolički momenat u cijeloj priči bilo je prošlogodišnje prisustvo turskog predsjednika Abdulaha Gula na gostujućoj kvalifikacijskoj utakmici Turske u Jerevanu, a ovih dana je stigla vijest o uzvratnoj diplomatsko-fudbalskoj posjeti; predsjednik Armenije Serzh Sargsyan doći će u Bursu na utakmicu između Turske i Armenije.

I tako, i Turska i Armenija su fudbalski izgubile, a političke dobile. Ni jedni ni drugi neće igrati završnicu svjetskog prvenstva, a navijači su im zbog toga, jasno, nezadovoljni. Nezadovoljna je, međutim, i javnost u obje zemlje, a zbog navedenog protokola. U Armeniji se bune zarad nepostojanja izravnog priznanja da je Turska početkom dvadesetog stoljeća nad Armencima provela genocid; u Turskoj su kritike na protokol usmjerene prvenstveno na činjenicu da protokolom nije uslovljeno armensko povlačenje iz regije Nagorno Karabah, a u tome se prepoznaje “izdaja braće iz Azerbejdžana”. Ljudi u Bosni i Hercegovini dobro znaju da je nezadovoljstvo obje strane nekim sporazumom obično indikator postizanja stvarnog kompromisa.

Hillary Clinton se, dakle, ukazala u Zürichu i tamo svjedočila historijskom sporazumu koji poslije stotinjak godina treba koliko-toliko normalizirati odnose među susjednim zemljama. Njezin zamjenik James Steinberg na Butmiru je, čini se, svjedočio samo još jednoj demonstraciji već dvadesetak godina nesređenih odnosa unutar jedne zemlje.

U euforičnim čestitkama Blaževiću i njegovim “zmajevima” često se potencira da su oni za Bosnu i Hercegovinu učinili više nego svi političari zajedno. Takvo osjećanje je široko rasprostranjeno i ono je podjednako svjedočanstvo nesposobnosti političara kao i oduševljenja fudbalskim pobjedama. Turci se, eto, nisu plasirali na, kako se to kod nas uobičajeno kaže, veliko fudbalsko takmičenje, no politički su na pravom putu i približavaju se stvarnom suočavanju sa najneuralgičnijim tačkama svoje recentne povijesti. Kad je o fudbalu riječ, Bosna i Hercegovina je napokon ušla u famozni baraž, no politički je daleko od pravog puta, a unutarnji politički kompromis danas je izgleda teže postići nego neposredno nakon rata.

Turci i Armenci dobili su na diplomatskom, a Bosanci i Hercegovci na zelenom travnatom terenu. Kako to generalno biva, sportska pobjeda izaziva masovna slavlja, a politička demagoška grintanja. Ipak, Turci i Armenci će, izvjesno je, za koju godinu igrati nove kvalifikacije za novo svjetsko fudbalsko prvenstvo, dok je bosanskohercegovački politički izlazak na zelenu granu mnogo manje izvjestan.

Oslobođenje, 13.10.2009.

Peščanik.net, 14.10.2009.