Njemacka i Francuska su u Bukureštu predložile da se jubilarni NATO summit 2009. održi na francusko-njemackoj granici u Strasbourgu i Kehlu. Bit ce to po prvi put da dvije države organiziraju zajedno jedan NATO susret na vrhu, pocev od 04. travnja 1949, kada je i potpisan Washingtonski sporazum o osnutku ovog vojnog pakta i od kada je održan svega 21 NATO summit. Na tom jubilarnom susretu razgovarat ce se o novom “strategijskom konceptu” i o novoj “raketnoj obrani”, kao i o znacenju NATO-a za pomirenje i mir u Evropi i svijetu, najavili su Sarkozy i Merkelova.


Po čemu će se pamtiti summit u Bukureštu?

Ovaj posljednji susret na vrhu u Bukureštu (02-04.04.08.) bit ce upamcen sigurno i po oproštaju George W. Busha od NATO mu kolega, ali i po tomu što je Francuska izrazila spremnost da se “u NATO-u ubuduce više angažira i oružano”, a ne samo politicki kao do sada. “Francuska želi stupiti u središte saveza”, precizirao je u Bukureštu Nicolas Sarkozy, najavljujuci tako skorašnji francuski povratak u puno clanstvo NATO-a, kojeg je ova zemlja napustila 1966. godine. Sarkozy je najavio i da ce Francuska u Afganistanu povisiti broj svojih vojnika za 700, na ukupno 2.300, kako bi se rasteretili Amerikanci i Kanadani u istocnom dijelu zemlje. Ova nesretna zemlja na Hindukushu je i bila u središtu diskusija u Bukureštu. U Afganistanu se vec bori 47.000 vojnika ISAF-a iz 40 nacija, dakle ne samo iz 26 NATO-nacija.

U pravilu skupovi ovog ranga razmatraju strategijske koncepte i odlucuju o proširenju, pa je tako bilo i ovaj put, a što se vidi i po pozivu Hrvatskoj i Albaniji da se u 2009. pridruže ovoj alijansi. Slicnu pozivnicu dobit ce i Makedonija, cim riješi spor oko svojeg imena s Grckom, ali ne i Ukrajina i Gruzija, ma koliko Bush za njih otvoreno lobirao. Ove dvije zemlje nisu u Bukureštu dobile zeleno svijetlo niti za Membership Action Plan (MAP), pripremni stupanj za clanstvo u NATO-u. Samo su im ostavljena odškinuta vrata za prijem u nekoj daljnjoj buducnosti.

“Neprijeporno je da i ove dvije zemlje trebaju imati perspektivu pristupa”, kazala je Angela Merkel u Bukureštu, kao da se posredno ispricavala Andre Glucksmannu i Bernard-Hennri Levyju (vidjeti njihov apel Primite Gruziju i Ukrajinu na pešcanik.net), “ali je, svakako, još isuviše rano Gruziju i Ukrajinu primiti u akcioni plan clanstva – MAP”. Tako je porucio i generalni tajnik NATO-a, Jaap de Hoop Scheffer: “Savez stoji otvoren svim demokracijama, u tom se ništa nije promijenilo, NATO ce se i ubuduce nastaviti širiti, cilju produbljivanja kooperacije služi i intenzivni dijalog s BiH i Crnom Gorom”. Srbiju Scheffer nije pomenuo, makar ovaj put.

U središtu diskusija u Bukureštu bili su i sporovi o prijemu, ali i o buducnosti NATO angažmana u Afganistanu, kao i u svezi Kosova, o cemu su citatelji ovog sajta sigurno obaviješteni na vrijeme i drugim putom. “Upravo takve misije isprobavaju cvrstinu saveza i pokazuje se pogonskim gorivom za opstojnost i daljni razvoj ove alijanse”, navedimo zbog toga ovdje šta se s tim u svezi kaže u službenom Berlinu. Njemacka zagovara, inace, strategiju premreženja vojnog i civilnog angažmana NATO-a posvuda, pa i u Afganistanu i na Kosovu. Merkelova je u Bukureštu izrekla tu razumnu formulu ovako: “Nema civilne izgradnje bez sigurnosti, ali takoder niti sigurnosti bez civilne izgradnje”. Americki predsjednik Bush se, inace, uoci summita u Bukureštu u interview za dnevni list “Die Welt” pokazao “zahvalnim njemackoj kancelarki i Bundestagu što podržavaju americku borbu na jugu Afganistana sa sjevera”. U komentarima u svijetu je ovo shvaceno kao Bushova žaoka upucena Berlinu.

U Bukureštu su oficijelno usvojena dva dokumenta. U jednom se javno govori o dugorocnoj pomoci Afganistanu, a u drugom se “tajno” i povjerljivo muca o “izlaznoj strategiji”, to jest napuštanju Afganistana ukoliko zagusti previše. A moglo bi baš tako biti, mnogi su zavojevaci, a ne samo Rusi u nedavnoj prošlosti,  takvo što vec iskusili na svojoj koži. O “izlaznoj strategiji” je, pak, u javnost procurilo tek toliko da bi afganistanska vojska i policija trebali stupnjevito jacati kako bi se ISAF uopce mogao poceti povlaciti. Izobrazba policije se, pak, izrijekom kritizirala na ovom NATO sijelu i prelu, a time i EU, koja je za takvo što nadležna, jer je stavila na raspolaganje samo 200 instruktora, a Afganistan ih treba pet puta toliko, culo se u Bukureštu.

Usprkos ruskom protivljenju razmještanju radarskih sustava u Ceškoj, a deset protivuraketnih sustava u Poljskoj, NATO je na kraju prihvatio igru americkog predsjednika, pa se George W. Bush može osjecati pobjednikom u Bukureštu makar po ovom pitanju. U stvari, druge clanice NATO-a i nisu imale izbora, pa su se lagano navikavale na ovu americku egzibiciju da bi se na kraju (ne)voljno i a posteriori složili s americkim planovima u istocnoj Evropi. NATO je, doduše, otišao i korak dalje kada je odlucio da premreži americke raketne sustave s vlastitima, unatoc tomu što je Rusija vrištala kao Damjanov zelenko, pa cak najavila i usmjeravanje njenih raketa na ciljeve u Evropi. NATO nije usmjeren protivu nikoga, pogotovu ne protivu Rusije, pokušala je na njen ženski, pomirljivi nacin ublažiti ovu problematicnu odluku Angela Merkel, Rusija je naš partner.

Kao aspirin Rusima za ovu NATO provokaciju poslužio je pritisak na Busha da se suglasi da dostava NATO trupama u Afganistanu može da ide i preko Rusije. S tim se složio i Putin, naravno. Americki obrambeni antiraketni kišobran treba biti gotov tek 2013. godine, do kada Poljaci trebaju osigurati lokacije za 10 americkih raketnih sustava, a Cesi radarska postrojenja na svojoj teritoriji. SAD su, pak, ponudile Rusima da i njihovi inspektori kontroliraju ova postrojenja, navodno u funkciji oobrane od “nesigurnih država” i terorizma. Ovu radarsko-raketnu epizodu je, dakako, moguce posmatrati i opuštenije, kao bilateralnu americku stvar s odredenom clanicom NATO-a, a ne problemom cijelog NATO-a, sugerirao je mudro ovih dana bivši Brandtov savjetnik Egon Bahr.


Bush i Putin – braća rođena

Good bye George, do svidanja Vladimir. I Putin se u Bukureštu opraštao zadnjega dana summita u konsilijativnijem tonu, iako nije propustio dati do znanja da su svi ovakvi planovi, ukljucivo nacelna obecanja Ukrajini i Gruziji o prijemu u NATO, ništa drugo do provokacija. Covjek koji je zamalo prošle godine na cuvenoj minhenskoj sigurnosnoj konferenciji izazvao novi hladni rat, ovaj je put  pozvao SAD i druge NATO zemlje –  hej ljudi, ostavimo se budalaština, dajte da budemo prijatelji.

I dok je kod Putina rijec o privremenom odlasku s predsjednicke funkcije, uostalom on vec 08. maja preuzima predsjednicko kormilo ruske vlade kako bi se, vjerojatno, u datom momentu vratio u Kremlj još mocniji, Bush krajem godine odlazi definitivno u povijest. Mnogi misle i na smetljište historije, kao najgori americki predsjednik u dugoj niski njih ceterdeset i trojice. U ovom podsjedniku cemo se zato pozvati na neke knjige koje mu idu u prilog, ali i one drugacijeg karaktera. Treba se, dakako, prisjetiti i Stiglitzove analize (The Three Trillion Dolar War) amoralno visokih troškova rata i stravicnog broja ubijenih i umrlih od posljedica rata u Iraku.

Putin i Bush, ta dvojica rodene brace po poimanju geopolitike, businessa i moci, sastali su se, inace, poslije Bukurešta, za vikend i u Sociju, nakon što je Bush skoknuo do Zagrebu (04. i 05.), gdje su ga docekali mrzovoljni Hrvati na ulicama, koji su vec prikupili 15.000 potpisa za referendum protivu pristupa Hrvatske NATO-u, ali i oduševljeni hrvatski establishment na Markovom trgu i u Banskim dvorima. Interesantno je da je Bush po dolasku promašio postrojenog u redu za docek hrvatskog premijera Ivu Sanadera, zaputivši se odmah prema posljednjem predsjedniku SFRJ, drugu Stipi Mesicu. Gospode Milka Mesic i Laura Bush su, inace, vodile ugodne razgovore i razmjenile odgovorajuce poklone. George W. Bush je kazao, pak, da vrlo cijeni hrvatsko veliko srce i njihov jak košarkaški team. Toliko o tomu.

U stvari, tako je nekako jednako bilo i u Kijevu. Prvo se, dakle, prvoga aprila, samo dan uoci pocetka trodnevnog zasjedanja NATO pakta na vrhu u Bukureštu, americki predsjednik obreo u Kijevu, gdje su ga na ulici docekali smrknuti pogledi i protesti gradana, a u kabinetima uvjeravanja ukrajinskog establishmenta u prozapadnu orijentaciju njihove zemlje. Pomoslilo bi se da je americki predsjednik za oprost od nove Evrope izabrao rijetke zemlje gdje bi ga još ponetko mogao i slaviti, ali Bush je i u Ukrajini i u Hrvatskoj boravio iz razloga što Amerikanci žure da ojacaju svoj utjecaj putem NATO-a u ovim zemljama i njihovom okruženju. Uostalom, smije se pretpostaviti da nece ostati samo Camp Bondsteel na Kosovu jedina americka utvrda na Balkanu.

U biti se, dakle, radi o americkom pariranju probudenoj Rusiji, ili bijaše obrnuto,  jer i Rusija pokušava da ucini to isto u svom okruženju i na Balkanu, ali preko Srbije. Rusija je bila u središtu javnih i tajnih razgovora u Bukureštu, upravo zato što se po citavom nizu pitanja makar javno konfrontirala Bushovom agresivnom kursu približavanja NATO i americkih vojnih potencijala njenim granicama. Bez Rusije se ne dade zamisliti mir u kuci, dobro znaju, medutim, i Nijemci i drugi Evropljani, pa su se iza kulisa, a i otvoreno, suprotstavili Bushovom vrbovanju za hitni prijem Ukrajine i Gruzije u MAP.

Uzgred receno, ukrajinski predsjednik Jušcenko je dan poslije summita u Bukureštu smijenio ukrajinske veleposlanike u Berlinu i Bruxellesu. I Bush je u Bukureštu doživio de facto diplomatsku pljusku po istom pitanju, i to od do jucer najvjernijih americkih saveznika u NATO-u. Ma koliko Glucksmann i Levy apelirali “primite Ukrajinu i Gruziju”, neki drugi ljudi s osjecajem za mjeru stvari znaju dobro da je ova prica isuviše komplicirana, o cemu i svjedoce ruske najave privrednih sankcija za Ukrajinu, ukoliko se uputi u pravcu NATO-a. Ruski radikalni veleposlanik pri NATO-u, kojemu su preci bili Srbi, dakako, prijeti ratom i upozorava na mogucu podjelu Ukrajine.

O dramaticnosti ovog pitanja ponajbolje, pak, svjedoci ponašanje Njemacke, koja se odlucno suprotstavila da Ukrajina i Gruzija budu “prebrzo” ukljucene u MAP, NATO-ov akcioni plan, kao prvi korak ka punopravnom clanstvu u NATO-u. Berlin insistira na tomu, pisao je  vec uoci summita NATO-a u Bukureštu uvijek dobro obaviješteni EUobserver, da sada “nije pravi moment (“not the right time”) da dvije bivše republike bivšeg SSSR-a postanu clanicama NATO-a. Slicnog su mišljenja, tvrdi ovo glasilo EU, i Italija i Španjolska, kao i zemlje Beneluxa i Portugal, dok su za hitnu pozivnicu Ukrajini i Gruziji bili de facto samo SAD i Poljska. Tako je i bilo na kraju, a za utjehu je u Bukureštu odluceno da NATO-ministri u prosincu ove godine ponovno razmotre situaciju u ove dvije zemlje.

U interview za “Leipziger Volszeitung”, u danu pocetka summita u Bukureštu, i njemacki MIP dr Frank-Walter Steinmeier je direktno upozorio na opasnosti “prebrzog” širenja NATO-a na ruske granice, savjetujuci uzdržanost. Potom je njemacka kancelarka u Bukureštu ponovila to isto. U Berlinu se govorkalo i o tomu kako Rusija ima “legitimne sigurnosne interese” u ovim zemljama, što i nije bilo drugo do pokušaj smirivanja ratobornog Busha da Moskvi ne gura prst u oko. Ili, u najmanju ruku, upucena mu je poruka da se “saveznici” ne daju manipulirati, dok on s Putinom dogovara milijardske poslove u svezi tunela ispod Beringovog prolaza. Bush se, pak, oglušio na ovakve apele, jer ne može Rusija odredivati tko ce biti a tko nece clanicom ove alijanse, argumentirao je. Njegovim “saveznicima” nije, pak, bilo jasno zašto bi se samo SAD pitale o stvarima koje se ticu njih, Evropljana.


Hoće li Evropa još žaliti za Bushom?

Logicno je, u stvari, da u 59. godini postojanja organizacije kao što je NATO ovako važan susret na vrhu i nije mogao proci bez oštrih sukoba. Zbog toga je važnije i od Bushova i Putinova manje-više fingiranog javnog sukobljavanja zaviriti iza kulisa u Bushovu dvomandatsku vladavinu u Bijeloj kuci, u osnovne linije nesporazuma Evropljana s Bushom i bushistima, to jest osvijetliti pokušaje evropskog odgovora na ekstremni americki unilateralizam posljednjih godina. Pokazat ce se, u stvari, da SAD više brinu “saveznici”, dakle Evropljani, od Rusije, obzirom da Evropljani nisu više spremni na drugorazrednu ulogu u americkom poluprotektoratu zvanom NATO, a u igri je i francusko-njemacka ideja o stupnjevitoj izgradnji vlastitih evropskih oružanih snaga u EU.

George W. Bush se u Bukureštu pokušao oficijelno oprostiti  od kolega mu iz ostalih 25 clanica NATO-a u staro-rimskoj cezarskoj maniri ophodenja s drugim šefovima država ili vlada kao vazalima. Njegovo pritiskanje drugih clanica je bilo uobicajeno grubo, ali novo je što mu kolege “saveznici” odbijaju njegove rezolutnije zahtijeve. Doduše, neke zemlje poput Njemacke su i ranije uspijevale djelomicno odoljeti pritisku Bushove doktrine o preventivnim ratovima, pa i nisu sudjelovale u ratu zasnovanom na lažima, onom u Iraku, a dijelom su se oduprijeli i pritiscima za modernizaciju, što je šifra za militarizaciju, kao i pritisku da se ukljuce u borbe na jugu Afganistana i opisanom aktualnom prebrzom proširenju NATO-a.

Isitini za volju, i Bush je malcice u ovih sedam godina naucio uvažiti takve kao što je Njemacka, pa se i uzdržati od napada na Iran, prihvativši evropsku strategiju u odnosu s ovom (potencijalnom) islamskom atomskom silom, a odustao je u drugom mandatu i od vokabulara o osovinama dobra i zla.

Zbog svega toga je i teško prihvatiti ocijene koje se ovih dana vrte u svjetskim medijima kako ce se za Bushom žaliti ponajviše u Evropi. U tim analizama se upozorava  da ce se svi postojeci nesporazumi izmedu Evropljana i Amerikanaca nastaviti i poslije Bushova odlaska iz Bijele kuce, što zvuci logicno. Jer, bez obzira kako ce se zvati novi stanar White House – McCain, Clinton ili, pak, Barack Obama, za kojeg sam po prvi put pomislio da ima predsjednicki potencijal kada sam na ovome sajtu procitao njegov govor o rasama – nesporazumi ostaju, a trans-atlantskoj suradnji prijete i novi konflikti.

O nezaustavljivom procesu emancipacije unutar NATO-a je rijec, izmedu ostalog. Americki konzervatici su uplašeni, pak, da bi Bush još uoci odlaska mogao Evropi uciniti isuviše ustupaka. I dok je njegov prethodnik Bill Clinton uspio zakociti stvaranje evropske obrambene strukture, kaže se u ovim analizama, Bush upravo u svezi s njom nagoviještava spremnost za kompromis. A te evropske obrambene oružane snage, koje ponajviše zagovaraju Francuzi, upozoravaju Nile Gardiner i Sally McNamara iz “Heritage Foundation”, vodit ce kraju NATO-a, “pocijepat ce ga i konacno razoriti”. Ukoliko Bush pristane na “duplu” i “konkurirajucu” komandnu strukturu u Evropi, tako kaže ova analiza, bit ce ugrožen “balance”, a politicka težina izmijestit ce se iz “Washingtona i Londona u Paris, Bruxelles i Berlin”. Upravo zbog toga morao bi Bushov nasljednik nastupiti oštrije prema Evropljanima. Osim toga niti jedan od preostalih troje kandidata ne sumnja u vodecu americku ulogu u svijetu.

Za Bushovog partijskog kolegu, senatora John McCain, se kaže da bi nastavio “i ofenzivno i preventivno”  Bushov “globalni rat protivu terora i islamizma”. Iako je u njegovom nedavnom programatskom govoru izrazio volju da se pobliže usaglašava sa saveznicima, ne treba zaboraviti da je McCain u biti “hardliner”. Uostalom, on je javno zapjevao “Bomb, bomb, bomb Iran” na melodiju Beach Boysa, kada su ga 2007. pitali o atomskim iranskim ambicijama. Tu je “šalu” na YouTube pogledalo do sada više od milijun ljudi. Politolog i publicist Anatol Lieven sa Instituta “New America Foundation” napisao je, cak, za “The Financial Times” kako je u odnosu na “jastreba” McCaina “aktualni vlastodržac zapravo andeo mira”, pa bi se uskoro “mogli i Evropa i ostatak svijeta prisjecati s nostalgijom Bushove vlade”. Jedan od najvecih problema mogla bi biti McCainova skepsa prema Rusima, koje bi on najradije odmah iskljucio i iz skupine G8. I McCain zagovara kao i Bush brzi prijem Ukrajine i Gruzije u NATO, kako bi Moskvi još žešce oponirao. “Unatoc njegovim ratnickim sklonostima”, piše Anatol Lieven, “Bush je uvijek znao kako tretirati Kinu, pa cak i Rusiju: i s obzirom i diplomatski”.

Ovdje smo dužni navesti kako se u Njemackoj ne misli o Johnu McCainu na ovaj nacin, nego se u njemu vidi jednog od najliberalnijih americkih konzervativaca. I McCainov programatski govor (“Dani”, broj 563-564) predstavlja ga zagovornikom novih trans-atlantskih odnosa. U tekstu pod naslovom “Globalni pakt SAD-a i Evrope” McCain porucuje: “Amerikanci i Evropljani imaju zajednicki cilj: izgradnju trajnog mira zasnovanog na slobodi.

Danas su naše demokratije snažne i dinamicne. U stanju smo da se zajedno prihvatimo razlicitih izazova koji su pred nama, radilo se o radikalnim religijskim fanaticima kojima je terorizam omiljeno oružje, zabrinjavajucem zaokretu Rusije ka autokratiji ili uznemiravajucim prijetnjama vezanima za klimatske promjene i degradaciju naše planete. No kljucna rijec je “zajedno”. Moramo obnoviti i revitalizirati našu demokratsku solidarnost. Moramo ojacati naš transatlantski savez kao jezgro novog globalnog pakta – demokratske lige – koji može spregnuti veliku snagu više od 100 demokratskih nacija širom svijeta kako bi unapredivao naše vrijednosti i branio naše zajednicke interese. Uzajamno poštovanje i povjerenje treba da budu srcika našeg novog pakta.”


Govori li tako “hardliner” i unilateralista veći od Busha?

Ali, ako pobijedi i jedno od preostalih dvoje demokratskih kandidata u utrci za Bushovo nasljede, nece doci do procvata u transatlantskim odnosima, tvrde slicne prognoze. “Jednako tko ce od njih dvoje dobiti, kada se o Afganistanu radi, oboje misle isto i žele da Evropljani više cine nego što sada cine”, porucuje Julianne Smith, direktorica za Evropu u Institutu za politiku CSIS. Bivši Bushov speech-whriter Michael Gerson je, pak, u Washington Postu nedavno ustvrdio kako bi se u Evropi mogli iznenaditi kada im se pocetkom 2009. zakuca na vrata s molbom za vecim angažmanom i pomoci u Afganistanu i drugdje.

Meni se cini, pak, da ne treba posve otpisati prvog crnog americkog predsjednika, ukoliko ga bude, jer se u onoj misli Baracka Obame kako nije protivu svih ratova, nego samo protivu glupih, krije i zrnce razuma i izvjesni mirovni potencijal.


S njim je bilo smrtno izvjesno

Nije svaka knjiga razgovora sa svakim americkim predsjednikom unaprijed dobra knjiga, pa taman bila i bestseler. Takve je sudbine i knjiga Roberta Drapera “Smrtno izvjesno – predsjedništvo George Busha” (Dead Certain: The Presidency of George Bush), koja je u biti i ocijenjena kao zakašnjeli pokušaj lakiranja potamnjelog predsjednickog imagea George W. Busha. Draper je u šest navrata vodio duge razgovore s 43. americkim predsjednikom, pa ih sabrao i objavio baš uoci 11.09 prošle godine u hrestomatiju od više od 450 stranica, koja bi trebala ponuditi historicarima sirovi materijal za prosudbu lika i djela George W. Busha. Medutim, sirovog materijala je na pretek za prosudbu Busha Juniora i bez Draperove knjige. Komu trebaju, primjerice, Bushova priznanja kako “vrlo mnogo place” glede sudbine americkih vojnika u Iraku? Knjiga Roberta Drapera ne nudi ništa posebno novo u politickoj ravni, tek tu i tamo pruža uvide u neke važne odluke, pa ce svijet morati sacekati neke potonje razgovore ili pisanije, ako ih bude, da bi razumio brojne neobjašnjve odluke Busha Juniora u vrijeme njegova predsjednikovanja.

Draperova knjiga je imala za cilj, takoder, da se objasne Bushovi napori u svezi ratne taktike u Iraku. Iz knjige se tako može saznati da George W. Bush “igra na vrijeme”, to jest da želi da ostavi u Iraku svih 160.000 americkih vojnika sve dok ne postignu protivu “Al Qaida i ostalih ustanika” toliko mnogo uspijeha da njegov nasljednik ili nasljednica i ne mogu drugo do “duže ostati” i nastaviti “borbu protivu zla” i nakon januara 2009. Bushov je cilj “premjestiti nas u situaciju da se predsjednicki kandidati pri tomu dobro osjecaju ako donose odluku o ocuvanju prisustva (trupa u Iraku)”.

Možda historicarima budu, ipak, interesantni barem neki detalji iz ove knjige? Iz nje se saznaje, naime, da se Bushov najbliži savjetnik Karl Rove anno domini 2000. vehementno izjasnio protivu imenovanja Dicka Cheneya za vice-predsjednika. Prilicito je cemerno, navode se Roveove rijeci, ako Bushu Junioru ne pada ništa drugo na um do imenovanja “ocevog najvišeg vanjskopolitickog gurua” za svog zamjenika. Iz Bushovih monologa proizilazi da nije uopce shvatio zašto je u maju 2003. Paul Bremer, tadašnji opunocenik Washingtona u Bagdadu, raspustio iracku armiju, te tako doprinio opcem kaosu u Iraku. Ili to Bush samo “pere ruke” poput Pontius Pilata?

Nije nezanimljivo niti Bushovo svjedocenje kako mu je odluka o ostavci vjernoga mu Donalda Rumsfelda, bivšeg ministra obrane i glavnog izvodaca radova u Iraku, teško pala. Donio ju je nevoljno, tek nakon usaglašavanja sa savjetnicima na jednoj veceri. Rumsfeld je morao otici, jer je sedmoro suradnika bilo za odlazak, a samo cetvoro da Rumsfeld ostane u službi ministra vojnog.

Na više mjesta u ovoj knjizi biva ogoljeno jasno da je smisao ovih razgovora i ove pisanije popravljanje Bushova imagea. Tako Bush Junior izrijekom rece: “Hocu da me ova prokleta knjiga ispravno ocrta”. I iz ove knjige, kao i iz nekih drugih izvora, proizilazi da je George Walker Bush u prvom redu zabrinut za svoje “mjesto u povijesti”.

Bushu skloni Draper pokušava ga, inace, predstaviti kao misaonog i usamljenog covjeka u poziciji najmocnijeg politicara na svijetu. Strogo vjerujuci “novorodeni kršcanin”, kršcanski fundamentalista Bush Junior se želi u knjizi predstaviti kao suosjecajan i obziran covjek glede skoro 4.000 mrtvih Amerikanaca u Iraku. Ne razmišlja, pak, o tomu je li bilo pogrešno uopce ratovati u Iraku, nego je li bilo grešaka u tzv. irackim planovima poslije invazije. O suosjecanju s Iracanima ni slova.

“Nemam vremena da razmišjam o vremenu poslije moga predsjednikovanja”, kazao je Bush Junior Draperu, “sprintat cu do ciljne linije”. To je vec mudro kazano s njegove strane, jer bi u protivnom sam sebe predstavio  kao “šepavog patka” (lame duck), što bi mnogi i kod kuce i u svijetu jedva docekali.

“Mogu jednostavno zamisliti da se vozim autom, da se malo dosadujem, da se vozikam po rancu”, kazao je Bush Draperu, jer on nije “ovisnik od politike” (Politikjunkies) kao Clinton ili neki drugi americki predsjednici. Zaradit ce, veli, koji dolar i od predavanja. “Održat cu par govora kako bi ponovno napunio kofer novcem”, kazao je Bush Drapeeru, “iako ne znam posve tocno koliko dobija moj otac, ali to je negdje izme|u 50.000 i 70.000 dolara po predavanju”. Bush je, navodno, u ovom momentu “težak” samo 20 milijuna dolara.

Ma šta govorio, Georg W. Bush se nece, dakle, drugacije ponašati u mirovini od ostalih americkih predsjednika. Svima njima je osim sigurne “predsjednicke apanaže”, i svega što uz nju ide, osigurano unovcavanje njihova predsjednikovanja u formi “sjecanja” ili držanja skupo placenih predavanja, vodenja zadužbina i slicno. Ako mu je vjerovati, Bush Junior pokušat ce, cak, naci neki srednji put izmedu post-predsjednickih karijera Jimmy Cartera i Bill Clintona.

Kao što je poznato, Jimmy Carter nije ušao u povijest kao neki posebno uspiješan americki predsjednik, ali se kao predsjednik u mirovini angažirao po cijelom svijetu u borbi za ljudska prava, što mu je u konacnici donijelo simpatije i Nobelovu nagradu za mir. Bill Clinton je, pak, i dalje veoma popularan, vratio se ili ne u Bijelu kucu kao first lady. Osnovao je u meduvremenu i jednu znacajnu zadužbinu, lobira za brojne projekte UN i dobro zaraduje na knjigama i predavanjima.

George Walker Bush ce, kako veli, osnovati “Freedom Institute” u Dallasu, koji bi trebao biti neka vrsta think-tank za unapredenje demokracije diljem svijeta. Tko zna, možda dobijemo još jednog “nobelovca” od bivših americkih predsjednika?


Teror jednog predsjednika

Jack Goldsmith je autor brojnih strucno-pravnih knjiga, profesor je na Harvardu, svojevremeno je vrijedio i kao cudo od djeteta americkih konzervativaca. A prije polu godine zamalo nije postao ikona americke ljevice. Razlog tomu je bila njegova knjiga Teror jednog predsjednika, koja je izazvala velika uzbudenja u Washingtonu, ali i u cijelom svijetu. Jack Goldsmith se, pak, smije na racun takvog obrata i kaže: “To je samo zbog toga što je New York Times pisao u tom smislu, koji je, inace, konstruirao pravu optužnicu protivu Bushovog War on terrorism.”.

Jack Goldsmithu su tek 44 godine, a vec sa 40 je bio u Bushovoj vladi nadležan za pravna pitanje borbe protivu terorizma, ukljucivo mucenja, špijunaže i nadzor. On je ostavku, inace, podnio “zbog stalnog stresa u Bijeloj kuci, zbog toga što se nisam suglašavao s metodama, iako jesam s ciljevima.”.

Bit ce da mu se zgadilo. Tako bi se, naime, moglo zakljuciti na osnovu ove njegove knjige, s punim naslovom “Teror jednog predsjedništva: zakon i pravda unutar Bushove administracije” (The Terror Presidency: Law and Judgment Inside the Bush Administration). Jack Goldsmith je bio prije cetiri godine oficijelno i voditelj Office of Legal Counsel u americkom ministarstvu pravosuda, a u stvari je bio pravni savjetnik George W. Busha. “Ja sam bio nadležan za to da predsjednika vadim iz pravnih teškoca”, kaže duhovito Jack Goldsmith. No, izdržao je samo od oktobra 2003. do jula 2004. Medutim, dok je bio u Bushovoj administraciji imao je dodira sa svim aktima i svim dogadajima koji su se ticali stvarne ili navodne borbe protivu terorizma. Zato se i smije ustvrditi da je insider i da govori iz prve ruke o moralno-politickom bankrotu Bushove administracije, ali i aktualnog americkog predsjednika osobno, pa ako to i ne formulira tako.

Iako Jack Goldsmith ne može biti lijeva ikona, mora mu se priznati da je ucunio moralni cin makar dva puta. Prvi put kada je podnio ostavku nakon šokirajucih fotosa iz Abu Ghureiba. Uzgred receno, u meduvremenu je na www.salon.com objavljena stravicna dokumentacija americkog terora i zla u ovom nekadašnjem Sadamovom zatvoru, pa potom americkom mucilištu, svojevrsnom uvodu u Guantanamo. Medu 279 slika i 19 video snimaka iz Arhiva Criminal Investigation Command (CIC) nalaze se, naime, i brojna do sada neobjavljena svjedocanstva užasa. Drugi je moralni akt bilo ova njegova knjiga sama po sebi, iako Jack Goldsmith i dalje daje nekonzekventne izjave. On, naime, kaže: “Ja ne polazim ni sada, kao što nisam ni ranije, da se mi nalazimo u jednoj vrsti ratne situacije, da se moraju pronaci efektivni putovi dobijanja informacija od terorista, da su agresivna ispitivanja u tu svrhu dobre metode.”. Ali je ovih dana kazao i sljedece: “Ja sam potpuno uvjeren da on (Bush) cini Ameriku sigurnijom”!? Bilo kako da je, Goldsmithovi zakljucci u njegovoj knjizi su, ipak, veliki šamar za Busha i za cijeli americki politicki establishment.

Bit ce da je problem s ovom knjigom u prvom redu u tomu – i da se zato uzbuduju Bush and Co – što se americka administarcija i danas služi istim (nedozvoljenim) sredstvima i metodama, kao što su ona o kojima piše Jack Goldsmith. A radi se, nije tajna, o tajnim saslušanjima, prisluškivanju, pa i mucenju, u krajnjem o Guantanamu, u kojem se primjenjivalo isto ono što i u Abu Ghureibu, a primjenjuje se i još uvijek. Jack Goldsmith naglašava, inace, da nikada više nece raditi niti za jednu americku vladu. Šta se to može bitno promijeniti, pita se gorko Jack Goldsmith, u nekoj drugoj administraciji, koja ce u pocetku htijeti nešto mjenjati, ali ce vidjevši scenarije prijetnje zadržati i metode saslušanja i ispitivanja – “to ce ostati”! Najviše što se može ocekivati od neke buduce admiistracije jeste “površno obecanje da ce raspustiti Gunatanamo”, ali “zatvorenike nece osloboditi.”!


„SAD nisu više naša budućnost“

Emmanuel Todd je izuzetno cjenjeni francuski historicar i antropolog (o njegovom “Nekrologu svjetskoj sili SAD”  na ovom sajtu sam napisao recenziju). Ovdje cemo se, pak, pozvati i na Todovu prorocku mudrost izloženu u dva interviewa u razmaku od tri i pol godine u njemackom tjedniku Die Zeit. Prvo je u proljece 2003. ukazao da tadašnja brza americka pobjeda u Iraku ne znaci ništa, jer je Sadam Husein bio pred padom, kao i drugi diktatori u svijetu, ali da odluka za rat govori o “americkoj slabosti”, te da se iza kriju drugi motivi, a nikakvo “donošenje demokracije”. Tri i pol godine poslije Todd je u interview za istu novinu kazao: “Ostajem pri tomu.”. Danas se, s razlogom je pretpostaviti, osjeca još potvrdenijim u svojim ocijenama.

Njegovi su, inace, s oceve strane podrijetlom austrijski Židovi, koji su izbjegli u SAD ispred nacisticke torture i postali americki državljani, apriorni antiamerikanizam mu se ne može prigovoriti. On sam kaže da je dugo vremena bio opsjednut Amerikom, ali više nije. U ovom se drugom interview Todd zapitao i šta znaci ocigledna americka propast u Iraku. Da, o propasti je americke misije rijec i to je svakomu razumnomu jasno, izuzev Bushu Junioru i njegovim “neo cons” u Washingtonu. Doduše, i medu njima ima razlike. Primjerice, i poznati americki sigurnosni expert s imageom jastreba, politolog Zbigniew Brzezinski je, takoder u razgovoru za tjednik Die Zeit, prije godinu dana ocijenio americku invaziju u Iraku „vjerojatno najvecom vanjskopolitickom nevoljom u americkoj povijesti“.

„Mi smo, doduše, i ranije doživljavali protuudarce, ali nikada ranije nismo bili jedina super sila“, objasnio je Brzezinski. Po njegovom mišljenju, „iracki rat je vec sada doveo u pitanje globalnu legitimnost americkog djelovanja, potkopao je americku uvjerljivost, a SAD uvukao u konflikt kojemu se ne vidi kraja“. Brzezinski je pozvao otvoreno americku vladu da temeljito promisli njenu vanjsku politiku, da koristi drugu vrstu jezika, a ne da kompleksne probleme reducira na prave i pogrešne, dobro i zlo. S tim u svezi kažimo da se u poslednje vrijeme odista i promjenila retorika u Bijeloj kuci, State Departmentu i Pentagonu, ali ne i pogrešna politika. Brzezinski misli, inace, da još nije isuviše kasno da se poduzme „pametna promjena pravca“, a rješenje je poznato i bilo bi u odustajanju od unilateralosti i povratku transatlantskoj suradnji.

“Jedna kultura koja raspolaže brilijantnim istraživanjima ne može uopce ozbiljno tvrditi da je u Iraku namjeravala isto ono ciniti što i u Njemackoj 1945. godine”, kritizirao je vec prije pet godina Todd plošni Bushov izgovor za upad u Irak, koji je bio kao motiviran “izvozom” demokracije i slobode u Irak. “Pariski Musee de l Homme je prepun znanstvenih studija o obicajima i kulturama dalekih naroda, studija koje je financirala baš CIA”, tvrdi Todd, “pa je aktualna americka ignorancija ne samo zaprepašcujuca nego i neobjašnjiva”. I obzirom na kolonijalnu politiku, koju SAD i Velika Britanija vec stotinu godina provode prema Iraku i Iranu, moralo se znati da ce se tamo sadašnja ”demokratska misija” osjetiti samo kao “zao vic”. Toddov zakljucak je da su SAD od nekadašnjeg “ kulturnog uzora” postale “anti-model.”.

U svezi kompliciranih americko-evropskih odnosa Todd ocjenjuje: “Evropljani ne žele poraz Amerike, nego povratak jedne pametne velike sile”. Ali, obzirom na slabosti u izvozu i americki vanjsko-trgovinski deficit su SAD postali “globalni plebejci”, koji se ne mogu više pobrinuti niti za vlastitu opskrbu, pa žive na veresiju, koju uzimaju od ostatka svijeta. Koliko god SAD izdvajaju za vojni proracun, a izdvajaju najviše na svijetu, to nije dovoljno za globalnu kontrolu, ocjenjuje Todd.

Planeta sa šest milijardi ljudi je jednostavno isuviše velika i kompleksna, uostalom “univerzalne hegemonije” nije nikad ni bilo u povijesti covjecanstva, paralelno s Rimskim postojalo je i Kinesko carstvo. U povijesti se uvijek formiraju ravnoteže, pa ako i nestabilne. “Nastanak multipolarnog svijeta je historijski prirodni zakon”, tvrdi Emmanuel Todd. Do raspada SSSR-a živjeli smo u bipolarnom svijetu, tako Todd, danas je svijet sa pet ili šest velikih sila (SAD, Rusijom, Evropom, Kinom, Indijom, Japanom), uistinu kompliciraniji. Ali realisticna slika pokazuje da trenutno u svijetu nema nikakve vojne prijetnje, izuzimajuci pri tomu terorizam, ali on je manje vojna, a više policijska zadaca. Todd misli da je – uz sve probleme – “svijet stabilan”. Njega, inace, ne zabrinjavaju procesi u Rusiji, jer se Rusi mire da su izgubili svoje ranije carstvo, slicno nekoc Francuzima, ali Kina predstavlja potencijalnu veliku opasnost. Po Toddu, Kina i SAD su jedine zemlje sa imperijalnim ambicijama i djeluju u nekoj “bizarnoj simbiozi”.

Možda je, ipak, Toddov najproduktivniji zakljucak kako SAD nisu više evropska buducnost. “Evropljani su vjerovali do sada – SAD su njihova buducnost,” kaže Todd, “ali izgleda tako da su SAD ponovile evropsku prošlost”. On procjenjuje da ce ovo i skorašnje vrijeme u Evropi, nešto izmedu neoliberalizma i nove evropske zajednicke politike, biti vrlo nemirno. Extremna odgovornost leži zbog toga na Njemackoj kao centru snage, porucuje Emmanuel Todd, jer Italija leži u komi, a Francuska je pred revoltima. Zbog toga, Evropa mora što prije odustati od “naivnosti u vanjskoj politici”, te se “samoorganizirati kao velika sila”. No, glavna prepreka tomu je još uvijek što evropske vlade strahuju da uopce zamisle svijet bez vodece uloge SAD.


Početak novog svjetskog (ne)poretka

Bivši njemacki MIP i Schroederov vice-kancelar Joschka Fischer piše jednom mjesecno za Project Syndicate, a redovito svakog ponedjeljka i za Zeit Online. U naš inventarni popis medunarodih problema u povodu Bushova (i Putinova) oproštaja u Bukureštu uvrstili smo s razlogom i ono šta je Fischer napisao u Die Zeitu u svojoj božicno-novogodišnjoj kolumni. U sintetizirajucoj, habermasovskoj maniri Fischer je, naime, progovorio o radanju novog svjetskog poretka.

Sukus Fischerove analize je u ocijeni kako su stari modeli medunarodne politike odslužili svoje, te da u svijetu nastaju novi centri moci i nove ovisnosti. U starom svjetskom poretku važila je formula kako globalizacija jest jednako Zapad, to jest da ona omogucuje daljnje uvecanje prednosti Zapada u odnosu na ostatak svijeta. Važilo je, takoder, da oko 20 odsto covjecanstva, u prvom redu u zapadnim zemljama i Japanu, uživa blagodeti potrošackog kapitalizma, dok je 80 odsto svjetskog stanovništtva iskljuceno iz uživancije u njegovim blagodetima. Medutim, ova formula iz sedamdesetih godina prošlog stoljeca ne vrijedi više, konstatira Fischer, “bipolarni svijet hladnog rata je izcezao, dok je unipolarna iluzija samostalne globalne vladavine SAD – iz godina 1989. do 2005. – skoncala u nevoljama irackog rata, silnog americkog državnog deficita, obezvrijedenog dolara, bankarskoj krizi i krizi nekretnina”.

Konacno i u americkim neokonzervativnim krugovima pocinje da se shvata kako “americka imperija nije nikakva stvarna opcija”, jer je takvo što premašilo snagu i moc i najmocnije i najbogatije zemlje u svijetu. Umjesto takvih iluzija sve se više uvida da se “globalne osovine moci u privredi i politici pomjeraju sa Zapada na Istok”, ustvrduje Fischer. Potom navodi ilustracije, primjerice da nukelarni konflikt na Koreanskom poluotoku nije moguce danas riješiti bez Kine, a još je u Clintoonovo vrijeme to bio slucaj, da je Kina u Africi postala dominirajuca ekonomska i politicka sila i alternativa Zapadu. Niti se konflikt u Darfuru, u Sudanu, više može riješiti bez Kine i Indije, jer su obje velike zemlje najvažniji investitori u sudansku naftnu industriju. Indija, pak, nije samo sila na subkontinentu, nego i u Afganistanu, Iranu, Centralnoj Aziji, a vec sutra bit ce i u Perzijskom zaljevu dominirajuci igrac, ocijenjuje Fischer.

I tržišta energije i sirovina pomjeraju se, takoder, sa Zapada na Istok, uostalom stalno rastuce cijene energenata signaliziraju ovu promjenu. Uzgred, Njemacka ce u ovoj ili sljedecoj godini izgubiti, i to zauvijek, poziciju izvozne sile broj jedan u svijetu, prognozira Fischer. U ekonomskoj ravni Kina, pak, smjenjuje Japan na poziciji najveceg povjerioca SAD, dok istovremeno americko tržište postaje odlucujuci motor za kineski rast. (Stiglitz bi rekao, Kinezi financiraju i americke ratove.) Da je netko prije samo 15 godina prorokovao ovakvu medusobnu ovisnost kapitalisticke super sile SAD i vodece komunisticke sile Kine bio bi ismijan, ali danas je ova nemoguca ovisnost postala realnost i nitko se ne smije, zakljucuje razložno Fischer.

Pisma iz Berlina

Peščanik.net, 05.04.2008.

Leave a Reply