Povodom studije J.Stiglitza i L. Bilmes: “Rat od tri bilijuna dolara…”

Ovdašnja kultna te-ve emisija “Vrijeme kulture” (“Kulturzeit”, “3SAT”) je – u povodu pete obljetnice rata u Iraku – izracunala šta se s tri bilijuna americkih dolara, koliko je ovaj rat  prema analizama Josepha Stiglitza i Linde Bilmes vec do sada koštao, moglo sve napraviti? Mogle su se, isplacivati place za 45 milijuna ucitelja cijelu jednu godinu. Moglo se izgraditi i svih 219.000 osnovnih škola. A moglo se i izfinancirati i studiranje 129 milijuna studenata. Moglo je, ali nije ništa od toga…

Umjesto toga  za pet je godina  ubijeno u Iraku 3.974 americkih vojnika  i 151.000 Iracana, koji su direktno umrli od  nasilne smrti,  navodi Joseph  Stiglitz i u komentaru za “Project-Syndicate” , prenijetom i u “The Financial Timesu”. A tom direktnom  umiranju treba dodati i izmedju 450.000 i 600.000 onih koji su  podlegli smrti  uslijed posljedica rata i nasilja, teško optužuje profesor s Columbia University  i dobitnik  Nobelove nagrade za analizu tržišta Joseph Stiglitz…

Direktan povod za ove  Stiglitzove redove nije bila samo peta obljetnica “rata zasnovanog na lažima”, nego upravo njegova  studija, u koautorstvu s Lindom Bilmes,  objavljena  pod naslovom   “Rat od tri bilijuna dolara. Stvarni troškovi irackog konflikta” (“The Three Trillion Dollar War. The True Cost of the Iraq Conflict”). Ona se pojavila na engleskom jeziku  tocno za petu obljetnicu rata u Iraku (20.03.03 – 20.03.08.) i može se poruciti kod amazon.de i drugih internet knjižara…

S velikom nestrpljivošcu se ocekuje, pak, i njemacki prijevod ove knjige, kojeg je vec najavio “Bertelsmann-Verlag” za svibanj/maj  ove godine. Ne bi se, pak, trebalo cuditi da se pojavi pod naslovom “Rat od šest bilijuna dolara”. Jer, podaci s engleskog covera  nisu, de facto, cijela istina o troškovima ovog rata. Korigirao ih je vec Stiglitz u pomenutoj analizi za “Project-Syndicate”, pa potom  i u  razgovoru  za  londonski “The Guardian”, jer je postojecim troškovima dodao i  pretpostavljene troškove za  daljnje vodjenje rata, kao i tzv. posljedicne troškove.

Uzgred, onima kojima se ucinilo da smo  ovdje olako  “prekrstili” americko-engleski izraz za trilijun u bilijun  dužni smo kazati da je trilijun (trillion) de facto isto što i bilijun (billion) u ostalim evropskim jezicima, pa i našima. Jedan  “trillion” u engleskom i jedan  bilijun u njemackom i našem jeziku imaju, dakle,  po 12 nula i znace hiljadu milijardi, pa vidite…

Šta košta stvarno americko-iracki rat?

Ako i prihvatimo da ce se americke trupe stupnjevito povuci iz Iraka do 2012. godine, veli Stiglitz, onoj vec stravicnoj sumi od tri bilijuna   treba dodati i daljnje milijarde za vodjenje rata, potom i milijarde za povrije|ene veterane, kao  i milijarde  za kamate na uzete kredite, dakle najmanje  još tri bilijuna dolara. Zato po Stiglitzovoj racunici i nece koštati rat u Iraku tri nego šest bilijuna dolara. U prilog vjerodostojnosti Stiglitzove racunice ide, pak, što je bivši glavni ekonomski analiticar  “Svjetske banke” i ex-savjetnik predsjednika Billa Clintona  za izracunavanje troškovne strane rata u Iraku primjenio upravo onu metodu analize za koju je i dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju, tvrde upuceniji u brojeve od potpisnika ovih redova. A ovdje se mora makar domenuti da niti koautorka ove knjige Linda Bilmes nije bilo tko u svijetu znanosti, nego je ugledno ime s Harvard University

Kao što je znano, George W. Bush i njegovi “neo cons” prijatelji i suradnici, sve redom “jastrebi”, zamisli su bili na brzinu srušiti jednog diktatora, što Sadam neprijeporno jeste bio, pa urediti Bliski istok po svojoj slici i prilici, sukladno važecoj unilateralnoj americkoj doktrini (Pax Americana), pa potom poceti koristiti naftna bogatstva ove zemlje i držati i Irance i Saudijce u šahu. Uzgred receno, i nekim se misaonim ljudima na Zapadu  ucinilo prije pet godina da se demokracija može donijeti nekomu na bajonetama, u takve se uvrstio tada i Hans-Magnus Enzensberger, ali ne i Juergen Habermas, o cemu smo vec pisali na stranicama Danasa. U medjuvremenu se “bushistima”  sve u Iraku “otelo”, kako je i prorekao Habermas, a i barel nafte se uspentrao s  tadašnjih 25 na sadašnjih 100 dolara..

 “Naša financijska uprava je proracunala da ce rat koštati manje od 50 milijardi dolara”, izjavio je na pocetku rata na konferenciji za novinstvo tadašnji ministar obrane Donald Rumsfeld. Na toj istoj konferenciji je jedan novinar uzvratio da bi rat mogao koštati i cijelih 300 milijardi dolara. “Koještarija”, uzvratio je Rumsfeld. Po Stiglitz-Bilmesovovoj racunici, me|utim,  rat u Iraku je vec koštao do danas deset puta više , a do 2012. godine koštat ce i 20 puta više i od najcrnjih prognoza. Profesor s Columbia University naglašava, inace, da se ne bi  ni bavio analizama ovog vojnog sukoba da se americki predsjednik nije služio obilato lažima u svrhu opravdanja ovog sukoba. Stiglitz, k tomu,  u pravilu  istice da su on i Linda Bilmes pošli od konzervativnih, umjerenih procjena troškova rata u Iraku, te da da je tek poslije americke  invazije Irak postao mjestom terorizma.

I, usitinu, i proteklih dana se moglo vidjeti kako je Bush i u  “pentagonskom govoru”, od 19. ožujka/marta o.g., pokušavao manipulirati ratom (i žrtvama i troškovima) koji mu ide na dušu. On je i dalje i bez ikakvih moralnih obzira opravdavao americku invaziju, tek ovlašno doticuci i velike žrtve. “Ali, odgovor je za mene jasan” –  veli Bush – “rušenje Sadama Huseina je bila ispravna odluka i ovu borbu Amerika može i mora dobiti”. 

George W. Bush je svojevremeno najavio da ce ovaj rat koštati 50 milijardi dolara, koliko americka vojna mašinerija troši sada  svaka tri mjeseca, uzvraca analiticki Stiglitz, a  o kakvoj je strahobalnoj sumi rijec može se shvatiti tek kada se kaže da bi za šestinu ratnih troškova mogao biti uveden i uredjen  socijalno-osiguravajuci sustav u SAD za narednih pola stoljeca. Iz Stiglitzove analize proizilazi, takodjer,  da je Bushova vlada pokušala zatajiti i troškove rata i njegovu bit i posljedice. Tek udruge veterana su uz veliku muku došle, primjerice,  do podataka o ranjenima, a  njihov je broj 15 puta veci od poginulih, tvrdi Stiglitz. Kod 52.ooo  bivših boraca je, pak, dijagnosticiran post-traumatski sindrom. SAD ce morati placati invalidninu za oko 40% od cak 1.650.000 vojnika koji  su prošli u ovih pet godina  kroz iracki rat. A njihov ce broj rasti jer i rat traje. Troškove rata nisu, pak, još ni osjetili toliko poreski obveznici, koliko ce ih osjetiti sljedece generacije Amerikanaca,  koje ce morati otplacivati uzete ratne kredite cijelih narednih 100 godina…  

Možda je i bezosjecajno obzirom na svu patnju govoriti o troškovima ovog rata, kaže na jednom mjestu  Stiglitz, ali sve ima svoju cijenu i ovih šest bilijuna dolara placat ce i SAD i svijet još godinama, otprilike po polovicu. Ali, najvece troškove ovog rata platio je vec sam  Irak. Polovica irackih lijecnika je ubijeno ili su napustili zemlju. U porušenoj zemlji je stopa nezaposlenosti 25%,  a i pet godina nakon rata u Bagdadu ima struje nepunih osam sati na dan. Od ukupno 28 milijuna stanovnika cetiri milijuna  su i dalje  izbjeglice, a dva milijuna Iracana je napustilo zemlju, upozorava Stiglitz.


Komu, ako ne njemu, sve ovo na dušu?

Po Stiglitzu, dobitnici u ovom ratu su samo  naftne kompanije i ugovorne privatne zaštitarske firme, kakve su  “Halliburton” i “Blackwater”. Jedan stražar firme Blackwater može u ovom ratu zaraditi i više od 1000 $ po danu, veli Stiglitz, a to placa država. Vrijednost dionica Halliburtona, bivše firme americkog potpredsjednika  Dicka Cheneya, je, pak,  u medjuvremenu odletjela nebu pod oblake.

Stiglitz se, veli,  poceo ozbiljnije baviti troškovima rata u Iraku tek 2005. godine kada je jedan odbor americkog Kongresa priopcio da su  se dotadašnji troškovi rata u Iraku popeli na 500 milijardi dolara. Samo privatna firma Halliburton, specijalizirana za vodjenje rata, primila je od americke vlade za njen rad u Iraku 19,3 milijardi dolara, izracunali su Stiglitz i Bilmes, koji tvrde da je obicni americki vojnik u Iraku mogao zaraditi  tek 40.000 dolara, ali da namještenici pomenutih privatnih firmi koštaju americke poreske obveznike pojedinacno i do 400 000 dolara.

Vec pomenuti porast barela nafte s 25 na 100 dolara u posljednjih pet godina prouzrokovao je godišnji porast troškova rata za 25 milijardi, a do 2015. godine samo ce po ovom osnovu troškovi narasti na 1,6 bilijuna dolara. Koliko god da je ovakav razvitak “fatalan” po americku i evropsku privredu, po africku je smrtan, pa Stiglitz i Bilmes pokušavaju i ovo kvantificirati.

Po Stiglitzovoj  argumentaciji, predsjednik Bush je htio ovaj rat po svaku cijenu, ali je htio i da njegovi stvarni troškovi ostanu u tami. Dakle, poveo je rat, a snizio poreze, pa je morao uzeti kredite u inozemstvu, od medjunarodnih zajmodavaca. Ovaj je rat tako nekadašnju najbogatiju zemlju svijeta  doveo u ovisnost od naftnih milijardi s Bliskog istoka i kineskih valutnih rezervi, zakljucuje Stiglitz. Posljedice su ogromne, Bushova vlada je  proigrala buducnost svoje zemlje, zakljucuju Stiglitz i Bilmes.

Njih dvoje nisu, inace, neki pretjerani pacifisti. U knjizi ce tako i izrijekom pohvaliti recenicu  Baracka Obame – “ja nisam protivu rata – ja samo imam nešto protivu glupih ratova”! 

U Stiglitzovoj studiji se, inace, kaže da samo aktualni  mjesecni americki tekuci troškovi ratova u Iraku i Afganistanu  iznose 16 milijardi dolara svakog mjeseca, koji se, pak, ne mogu pokriti iz vojnog proracuna, pa je za njihovo pokrice nepophodno dodatnih 439 milijardi dolara. SAD ce morati, pak, okoncale ili ne okonacale rat  u Iraku, u 2017. godini poceti placati bilijun dolara  samo za kamate na (do sada) uzete kredite. Odlucujuci korak za izlazak iz ovog  americkog ekonomskog samoubojstva,  koje bi moglo sruciti i cijelu svjetsku privredu u krizu, je hitno okoncanje rata u Iraku, porucuju autori studije “The Three Trillion Dollar War…”.  

Ali, za takvo što nije, nažalost, dovoljno da je protivu rata u Iraku  vecina americkog  (i svjetskog) stanovništva, nego protivu njega  moraju biti vecine i u obje americke partije, a one to (još) nisu …

 
Danas, 29-30.03.2008.  

Peščanik.net, 30.03.2008.