Aktualni francusko-njemački sporovi o budućnosti EU

Nije tajna, Nicolas Sarkozy je prvi poslijeratni francuski predsjednik koji se muci s Nijemcima, pa ako se to i ne vidi iz gestike i broja susreta s njemackom kancelarkom Angelom Merkel. Sarkozy je jednostavno ostao pod jakim politickim utjecajem njegova djeda s majcine strane, jedno je od mogucih objašnjenja, jer mu je taj djed, židovske vjere, iskusio boravak i u nacistickim koncentracijskim logorima.

O tinjajucim sporovima na relaciji Paris-Berlin, posebice onom u svezi Mediteranske unije, u Srbiji – izoliranoj i zaokupljenoj drugim problemima – se malo znade. Uostalom Srbija i nije (više) mediteranska zemlja, kakva je bila u vrijeme SFRJ, pa cak i “SeReJe” i “SiCG”, hvala budi njenom mudrom memorandumskom, miloševicevsko-koštunjavom vodstvu, jer su od nje takve u posljednjih 20 godina pobjegla kao od kuge sva njena mediteranska i slovenska braca i sestre, pa, cak, i “Iliri” iz njene “pra-postojbine”. Pa, ipak, “pro-EUropljane” u Srbiji bi moglo i moralo zanimati kakva to “nova osovina” nastaje na relaciji Paris – London, ako uopce kakva nastaje, kao i sve ono što je bitno u svezi Mediteranske unije, tko ce biti buduci “prvi covjek” EU, i tsl.


Tko ima tako isprepletene interese spori se, ali ne ratuje međusobno

Kao što je receno vec, izmedu Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel “ne štima kemija”, makar ne onakva kakva je “štimala” medju svim drugim poslijeratnim francuskim predsjednicima i njemackim kancelarima. A zahvaljujuci baš toj “kemiji” bilo je dobro i Nijemcima i Francuzima, a i integracije u Evropskoj uniji (EEZ, EZ, EU) išle su kao “podmazane”. Doduše, i vremena su se promijenila, vrlo je moguce da Evropska unija na pocetku 21. stoljeca ne treba više francusko-njemacki “dvotaktni motor”, nego neki novi višetaktni ili mnoštvo “malih motora” za njeno daljnje funkcioniranje. Hocu reci, možda su moguce i nove “osovine”, a jedna je izgleda upravo na pomolu, a možda ce EU uci uskoro u dosadnu normalnost. Dobra je, dakako, i takva, sa svim njenim manama, samo da je ima i da je i dalje bude na horizontu …

Vremena su se promijenila, a ne samo ljudi na celu Francuske i Njemacke, pa je mogucno da Berlin i Paris ne moraju više biti osnovnim pokretacem integracija, proširenja i produbljivanja unutar EU. Njihove nesporazume, medjutim, ne treba previše ozbiljno shvatati, pa, cak, ni tada ako uistinu stasavaju neke “nove osovine” u EU. O krizi njemacko-francuskih odnosa bi bilo, name, ishitreno govoriti, jer su prosto na tako visokom nivou i plodovi su višedecenijskih želja i rada, vidljivi su golim okom i na svakom koraku, utemeljeni, u krajnjem, na interesima..

Ilustrirati receno je ponajbolje francusko-njemackom (i inom, evropskom) isprepletenošcu u okviru zajednickog evropskog mega koncerna EADS – Airbus, koji je pocetkom marta/ožujka o.g. dobio nalog cak i od Pentagona da gradi 179 letecih cisterni u vrijednosti od 40 milijardi dolara. Boingu su, naravno, narasle zazubice zbog ovoga. EADS je, naime, “majka koncern” ili drugo po velicini poduzece u svijetu, a prvo u Evropi u oblasti letenja, ukljucivo u kosmos, ali i obrane i sigurnosti. EADS zapošljava 110.000 ljudi u 70 fabrika uglavnom u Njemackoj i Francuskoj, Velikoj Britaniji i [panjolskoj. Airbus je, pak, ” firma-kćerka “, u 100% vlasništvu mega koncerna EADS i druga je firma po broju proizvedenih civilnih aviona u svijetu, njih 3.700 do sada, a ima porucenih još 1.300 aviona raznih tipova. Od 16 Airbusovih fabrika njih se sedam nalazi u Njemackoj, cetiri u Francuskoj, tri u [panjolskoj i dvije u Velikoj Britaniji. Ergo, tko ima tako isprepletene interese ne ratuje medjusobno više, uce iskustva.

Pomenimo ovdje i “sitnice” kakvi su zajednicki francusko-njemacki te-ve program za kulturu Arte, iste ili slicne udžbenike povijesti za srednjuškolu u obje zemlje, i tsl.

Uostalom, i dalje se redovito susrecu i Merkelova i Sarkozy, zadnji put je to bilo pocetkom marta/ožujka o.g. u Hannoveru, na otvaranju CeBIT-a, kada su “zagladili spor” oko Mediteranske unije, pa se i izgrlili, gestike nije nedostajalo …


“Najveći anglophil” u povijesti Francuske

Vratimo se ovdje još jednom i nedavnom službenom posjetu Nicolasa Sarkozyja Velikoj Britaniji (26. i 27. 03.08.). To je bio, naime, sve drugo samo nije obicni posjet, uostalom i prvi posjet jednog francuskog predsjednika u posljednjih 12 godina i odvijao se u “kraljevskoj atmosferi”. Njegov su rezultat, pak, vladine konsultacije po uzoru na njemacko-francuske, dakle dva puta godišnje i naizmjenice u Francuskoj i Velikoj Britaniji, a to može biti dobro i za obje ove zemlje, pa i za EU…

Ovdje se mora s tim u svezi kazati da je vec poslije nastupnog posjeta SAD uslijedila diplomatska ofenziva Nicolasa Sarkozyja i prema Londonu. U medjuvremenu je Sarkozy bio domacin i Blairu i Gordonu u Parisu, za prvoga lobira kao za rodjenoga da bude prvi predsjednik Evropskog savjeta (o tomu poslije više), a s drugim želi razviti zajednicku viziju EU, kakvu – još ce se vidjeti, po svoj prilici naglašeno “inter-govermentalisticku”, kako bi rekao Jurgen Habermas …

U Berlinu se, dakako, sa skepsom gledalo i još uvijek gleda na sve to, iako se mora kazati da je slicnu šarm-ofenzivu prema Londonu, na pocetku kanceloravanja (1998-2005) ucinio i bivši njemacki kancelar Schroeder, proklamiravši s Blairom ne samo “treci put”, koji se za njemacke socijaldemokrate iskazao stranputicom, nego uzaludno pokušavši od Blaira napraviti “veceg Evropljanina”nego što jedan britanski premijer smije biti. Tada se u Parisu, pak, sumnjicavo gledalo na nastajucu osovinu Berlin-London, pa se Schroeder vrlo brzo okrenuo ponovno Parisu…

Bilo kako da je bilo, ostaje zabilježiti da je bracni par Sarkozy primljen prvog dana posjeta Londonu upravo “kraljevski”, dakle s najvecim mogucim pocastima i uvažavanjem i to ne samo od kraljevske obitelji, nego i od britanske politicke klase i pucanstva. Užitak im je na trenutak pokvarila britanska “žuta štampa”, koja je “za docek” objavila gole fotografije Carle Bruni – Sarkozy iz 1993. godine, u suštini, medjutim, cedne, nevine i lijepe. “Bracni par kuha od bijesa”, komentirali su ozbiljni mediji. Dan poslije su osvanuli i oni i tabloidi prepuni komplimenata na racun stila Carle Bruni – Sarkozy, kako u u oblacenju (Diorovi kostimi), tako i u ocaravajucem nastupu, pri cemu je Camela Parker pored nje djelovala kao “ocerupana fazanka”, prokomentirao je jedan britanski tabloid. Carla je pocašcena komplimentima a la “First Lady of chic” i porukom da Sarkozy može ponovno doci “ako je Madame s njim”… 

Naravski, važnije je za zabilježiti je da je Nicolas Sarkozy pred oba doma britanskog parlamenta zahtijevao bliskije francusko-britanske odnose, de facto po mustri dosadašnjih “francusko-njemackih odnosa”, i ne na njihovu štetu, kažu izvještaci s lica mjestaa, aššriznaju ovdašnji analiticari. Sarkozy je, pak, u potonjoj izjavi za “Arte” i izrijekom kazao da se uopce ne radi o nekoj novoj osovini na štetu odnosa Parisa i Berlina, u tom pogledu on nece ciniti ništa drugacije od prethodnih francuskih predsjednika. Aki, s Britancima želi nešto pokrenuti smrtve tocke…

“Želim ispisati novu stranicu naše zajednicke povijesti, francusko-britanskog bratstva, bratstva za 21. stoljece”, kazao je slatkorjecivi Sarkozy, burno pozdravljen iz skoro svih poslanickih i lordovskih klupa. 

“Ja nisam nikada reducirao evropsku politiku jednostavno na naše odnose s Nijemcima”, naglasio je Sarkozy i u potonjoj izjavi za BBC, “osovina Paris-Berlin je esencija, ali to nije dovoljno i ja nisam nikad prestao raditi i željeti bliskiju suradnju s Londonom”. Sarkozy je precizirao, takodjer, da je on upravo iz referendumskog odbijanja francuskih gradjana “Evropskog ustava” shvatio da oni i drugi evropski gradjani žele “drugaciju Evropu”. Ali, da bi ta druga ili drugacija Evropa bila moguca – porucio je Sarkozy – moraju i Britanci biti dio toga. Može li itko zamisliti, retoricki se potom zapitao Sarkozy, da mi u Evropi imamo buducnost bez Velike Britanije i tko može zamisliti da bi Velika Britanija mogla živjeti, sama preživjeti, izvan Evrope?

Neophodna su zajednicka naprezanja, apelirao je Sarkozy na britansku politicku klasu, kako bi evropska privreda postala konkurentnijom, zajednicka obrana uspiješnijom, jedanako kao i borba protivu doseljavanja…

Sarkozy je, inace, drugog dana boravka u Londonu vodio oficijelne razgovore s britanskim PM-om ( Prime Minister) Gordonom Brownom o širokom spektru tema, pocev od bilateralne suradnje u oblasti atomske energije, pa do promjene klime u svijetu. Interesantno je da su potom upravo na stadionu “Arsenala” potpisali medjudržavne ugovore o atomskoj suradnji. Ovaj je klub, naime, poznat i po svom francuskom treneru i velikom broju sjajnih francuskih “pecalbera”. Sarkozy i Brown su razgovarali i o situaciji na svjetskom financijskom tržištu, nakon posljednjih kreditnih kriza koje su potresle svijet, poslije cega je uslijedio i zajednicki apel za više tranaspraentnosti na svjetskim financijskim tržištima, izvijestile su agencije. Razgovarali su i o neophodnosti reforme Vijeca sigurnosti Ujedinjenih naroda, izvijestio je na primjer “EUobserver”, pri cemu su i Velika Britanija i Francuska “ujedinjeni u stavu da je neophodna reforma UN-institucija, kako bi bile više reprezentativne”. Sarkozy posebice želi izboriti jedno stalno mjesto za Afriku u Vijecu sigurnosti UN, kaže se u ovom EU-glasilu …

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy se iskazao “najvecim anglophilom” u modernoj povijesti Francuske, prokomentirali su ovu njegovu šarm-ofenzivu i francuski i engleski i njemacki mediji.

 
Tko će u januaru 2009. biti prvi predsjednik Evropske unije?

Ako je vjerovati onomu što je izvijestio tjednik “Die Zeit”, u broj 13 od 20. marta o.g., najozbiljniji kandidati za buduceg predsjednika Evropske unije su Tony Blair i Jean-Claude Juncker. Doduše, ta se funkcija i ne zove baš tako, a nije posve izvjesno ni hoce li je biti. Tek ukoliko se do kraja ove godine ratificira “Lisabonski ugovor” u svih 27 zemalja EU, ukljucivo u Poljskoj, bit ce mogucno birati buduceg predsjednika Evropskog savjeta, s mandatom od dvije i pol godine i tocno onda kada se s druge strane Atlantika bude “uvodio u službu” novi americki predsjednik.

“Tako bi u januaru 2009. dvojica novih voda slobodnog svijeta položila zakletvu”, konstatira “Die Zeit”, pri cemu bi se dalo sporiti i o formulaciji o “slobodnom svijetu” i o “vodjama”, pa makar dolazila i iz “Zeita”. No, važnije od toga je uociavanje da se radi o prvoj “super poziciji” unutar EU, jer ce “predsjednicka služba biti najmocnije radno mjesto kojeg je ikada bilo u povijesti EU”, s pravom je ocijenio “Die Zeit”. Uzgred receno, dok je u propalom “Evropskom ustavu” bila predvidena vrlo mocna pozicija “ministra vanjskih poslova”, u “Lisabonskom ugovoru” ova je pozicija prilicno ocerupana, pa ce buduci predsjednik gremija koji okuplja šefove država ili vlada zemalja clanica E, ma kako se zvao, ne samo odredivati dnevni red politickih dešavanja u EU, nego ce i reprezentirati EU prema vani.

Ali, tko ce biti taj prvi predsjednik EU? O tomu se odlucuje “iza kulisa” i bit ce izvjesno tek uoci izbora. Pomenuti Blair i Juncker su, pak, samo favoriti Parisa i Berlina. Nije, naime, više nikakva tajna, bivšeg britanskog premijera Blaira na mjestu prvog predsjednika EU protežira bez skrivanja francuski predsjednik Sarkozy. Francuz je Britanca pozvao na nedavni kongres njegove partije (UMP), a potonji je održao i tzv. programski evropski govor. Osim toga, upravo je u tijeku francusko-britansko lupkanje po ramenima (susretu Sarkozy – Brown smo vec ovlašno dotakli).

U Berlinu su zbog svega toga “izvori bliski Angeli Merkel” odmah dali do znanja da je njemacka kancelarka “iznenadena”, te da se ne miri s idejom o Blairu kao “prvom Evropljaninu”, jer se tijekom boravka u Downing Street No 10 i nije baš pokazao “uvjerenim Evropljaninom”. U Berlinu se i ne krije da bi puno radije na celu EU voljeli vidjeti uvjerenog pro-EUropljanina Jean-Claude Junckera.

Protivu Blaira ne gunda se, pak, samo u Berlinu, uostalom u to se može svatko uvjeriti tko pogleda odgovarajucu internet stranicu (www.stopblair.eu), na kojoj se propagira otpor protivu “Bushova drugara”, jer ne priznaje, cak, niti Povelju o temeljnim pravima EU, a u vrijeme svog manadata je blokirao i formiranje zajednicke socijalne, poreske i vanjske politike EU. Tzv. online peticiju protivu Blairovog izbora potpisalo je vec 25.499 gradana EU.

Jean-Claude Junker, 54. godišnji demokršcanski premijer-poliglota iz Luxemburuga je, pak, sve ono što nije Blair, bio je uostalom vec dva puta uspješni predsjedavajuci EU, a bio je i šef radne grupe iz Maastrichta za uvodenje eura. On bi se radovao ovoj dužnosti ukoliko “boginja srece” bude na njegovoj strani…

Izbor bi trebao biti vrlo lagan izmedu “Mr. Maastricht” i “Mr. Golfski rat”, kaže se u “Die Zeitu”, ali se ne smije potcijeniti niti težina koju ima Velika Britanija u svijetu u odnosu na Luxembourg. Uostalom, ne radi se samo o izboru izmedu Junckera i Blaira, nego su tu i irski premijer Bertie Ahern i bivši belgijski premijer Guy Verhofstadt, kao i Wolfgang Schüssel, bivši austrijski kancelar. 

Jedno je sigurno, porucuje “Die Zeit”, o ovom kadrovskom riješenju razgovarat ce se u EU u paketu s riješenjima za buduceg opunomocenika EU za vanjsku politiku i predsjednika Komisije EU.


Šta sve biva kada “Speedy Nicolas” ne čita pojmovnik EU?

U cuvenom pojmovniku (Glossaru) Evropske unije, koji se upravo aktualizira zbog potpisivanja “Lisabonskog ugovora”, objašnjeno je pod odrednicom “barcelonski proces” kako se time misli na “partnerstvo Europa-Mittelmeer”, dakle politiku EU prema mediteranskim zemljama. Odnosi izmedu EU i mediteranskih partnerskih zemalja imaju se produbiti i, istovremeno, izgraditi veze medju samim mediteranskim zemljama, kaže se izrijekom u “Glossaru”, kojega bi trebao svatko makar malcice konsultirati prije nego što javno progovori o EU, pa bio on i šef države. Jer, i politicari su samo ljudi, pa ishitre i pogriješe, baš kao Sarkozy, kojega u Francuskoj zovu i “Speedy Nicolas”. Da je “brzi Nikola” ranije konsultirao “Glossar”, ako ne vec i svoje savjetnike, ne bi, medutim, niti lansirao ideju “Mediteranska unije”, kao da nije nikad ni bilo “barcelonskog procesa”, zapocetog u stvari davno, a uoblicenog konacno u proces na susretu MIP-ova EU u Barceloni 1995. godine. U “Glossaru” se, uostalom, izrijekom kaže kako bi partnerstvo izmedu EU i mediteranskih zemalja trebalo biti usmjereno “u pravcu stvaranja mira i stabilnosti u regionu” i “biti solidnom osnovom za politicki dijalog koji vodi ka zajednickim vrijednostima kakvi su demokracija i pravna država”. Daljnji utvrdeni ciljevi “barcelonskog procesa” su trebali biti okoncanje konflikta u regionu, povišenje standarda i ustanovljenje zone slobodne trgovine, u krajnjem proširena suradnja izmedu EU i zemalja Sredozemlja. 

Niti buduca “Mediteranska unija” nece moci pred sebe postaviti više i plemenitije ciljeve. Uostalom, ona i nece biti drugo do pokršteni “barcelonski proces”, složio se na kraju i “brzi Nikola”, nije mu bilo druge. Dakle, vec prije 13 godina govorilo se vrlo razložno o neophodnom “partnerstvu” EU i mediteranskih zemalja u oblastima politike i sigurnosti, privrede i financija, kao i u socijalnoj i kulturnoj oblasti, te “jacoj suradnji” u oblastima pravosuda, migracija i socijalne integracije. Sve se to trebalo ostvariti u bilateralnim kontaktima, ali i na regionalnom nivou, a trebalo je biti i podržano putem financijske potpore EU u okrilju programa “MEDA” i investicijama pod pokroviteljstvom Evropske investicijske banke, ali nije, nažalost. Zato u istrcavanju “brzog Nikole” i ima necega dobroga, pa da konacno vidimo kako je do njega došlo. Unatoc izricitom dogovoru na CeBIT-u u Hannoveru da ce njemacka kancelarka i francuski predsjednik zajedno na tzv. proljetnom summitu EU izložiti ideju “Mediteranske unije”, Nicolas Sarkozy je odmah po povratku u Paris u listu “Le Figaro” otkrio suštinu francusko-njemackog kompromisa. U ovom interview je Sarkozy kazao, cak, da su on i Merkelova na ovoj ideji radili od pocetka “ruku pod ruku”, iako i malo bolje obaviješteni vrapci na berlinskim i pariškim granama znaju da je medu njima bjesnio pravi diplomatski rat u protekla dva mjeseca baš po pitanju “Mediteranske unije”.

Sarkozy je, doduše, morao priznati da je Merkelova bila od pocetka protivu izgradnje “jedne nove strukture” i da je upozoravala na opasnost “cijepanja EU”. Pošteno je, takodjer, priznao da je “Angela htjela da sve evropske zemlje mogu sudjelovati u okviru barcelonskog procesa, a ja sam bio mišljenja da je taj 1995. godine zasnovani proces zaribao i da se mora graditi pravo partnerstvo s južnim zemljama”. Nije kazao, a to je bila bit njemackog protivljenja, ili ce biti ukljucene sve zemlje EU ili od tog nema ništa, ako Francuska zamišlja to graditi s novcem EU …

Koliki je, pak, vanjskopoliticki kaos vladao proteklih mjeseci u Parisu u svezi s “Mediteranskom unijom” svjedoci ponajbolje podatak da se upravo u momentu kada su u Hannoveru Merkelova i Sarkozy konacno “izgladili spor” po ovom pitanju iz Parisa oglasio novi francuski premijer Fillon kako bi porucio da je za Njemacku predviden samo “posmatracki status u Mediteranskoj uniji”.

Sarkozy je, inace, u interview za “Le Figaro” ne samo najavio “susret na vrhu” šefova država ili vlada zemalja EU i država Sredozemlja, za 13. jula/srpnja ove godine, nego je iznio i detalje, napr. kako bi “Mittelmeerunion” trebale predvoditi dvije zemlje, jedna clanica EU, a druga koja to nije, i to s mandatom od dvije godine, kako ce se odlucivati na summitu svake dvije godine, itd. I s tim je, dakako, mogao sacekati sastanak EU u Bruxellesu. Njemu su, možda i zbog toga, na summitu u Bruxellesu, od 13. i 14. ožujka, kolege iz drugih EU zemalja “u brk” ponovile “njemacku argumentaciju”, to jest stav da se ne smije dozvoliti paralelnost novog gremija s postojecim institucijama EU.Tako su argumentirale predsjedavajuca Slovenija, Velika Britanija , Austrija, Nizozemska i Luxembourg…


Na Mediteran preko Bruxellesa!

U službenom priopcenju njemacke vlade se u svezi “Mediteranske unije” kaže jedino da su se “evropski šefovi država i vlada ujedinili oko njemacko-francuskog prijedloga za osnivanje “Mittelmeerunion”, u kojoj bi trebale “sve zemlje EU ravnopravno suradivati sa zemljama Sredozemlja”. Nikakvo likovanje, to je prepušteno Francuzima. “Svi mi imao sada šansu da mediteranskom procesu damo stvarno novu dinamiku”, precizirala je Angela Merkel. U ovom se priopcenju podsjetilo, pak, da je vec za “barcelonski proces” predvideno u srednjorocnom proracunu EU (2007.-2013.) cijelih 16 milijardi eura poticajnih sredstava. “Dodatna financijska sredstva za Mediteransku uniju nisu predvidena”, kazalo se u priopcenju Ureda njemackog kancelara (Kanzleramt)…

U meduvremenu su i iz središta EU u Bruxellesu stigle oficijelne potvrde da su šefovi država i vlada zemalja “dvadeset sedmorice” razmotrili i prihvatili zajednicki francusko-njemacki prijedlog o osnivanju “Mediteranske unije”. Time su dileme otklonjene, “Mediteranska unija” dolazi i toj “maloj uniji” bi trebale pripadati sve clanice EU i one sredozemne zemlje koje to žele, sveukupno ih je dvadeset i dvije, a medju njima su i Crna Gora i BiH i Hrvatska, i…                                                               

U Bruxelllsu se kazalo, takoder, o “Mediteranskoj uniji” bit ce ponovno oficijelno razgovarano 13. srpnja ove godine na prvom, izvanrednom summitu EU pod francuskim predsjedavanjem EU, jer Francuzi preuzimaju štafetnu palicu od Slovenaca 01. srpnja ove godine. Na tom sastanku u Parisu bit ce, dakle, donijeta ne samo odluka o utemeljenju “Mediteranske unije”, nego i odluke o drugim važnim pitanjima za njen rad. Osim onog što se vec saznalo iz ovdje iscrpno predocenog Sarkozyjevog interviewa za “Le Figaro”, u Bruxelllsu se kazalo da ce buducim dvjema zemljama – predsjedavajucima “Mediteranske unije” biti na raspolaganju i “malo tajništvo” s 20 uposlenih strucnjaka i dva direktora… 

Dakle, postignutim dogovorom u Bruxellesu je “Mediteranska unija” i definitivno vracena u okrilje EU i treba da zamijeni njen tzv. barcelonski proces. Razlike medu njima su vidljive u prvom redu u broju zemalja. Naime, dok je u projektu EU zvanom “barcelonski proces” bila predvidena suradnja EU samo s južnih osam zemlja Mediterana, u okrilju “Mediteranske unije” bit ce pružena mogucnost svim mediteranskim zemljama da ravnopravno suradjuju u okrilju ove “male unije”, nazovimo je i utješnom za zemlje poput CG i BiH. Mala ili utješna unija, kakva na prvi pogled izgleda “Mediteranska unija”, iz naše perspektive, pa i perspektive drugih mediteranskih zemalja poput Turske, može biti i šansa za stabilizaciju i pridruživanje EU, u kojoj bi svi sadašnji politicki problemi mogli izgledati beskrajno majušni…

U BiH i Crnoj Gori, pa i Hrvatskoj, ma koliko se razlikovala, bi se moralo, pak, shvatiti da je i ovo prilika da se potvrdi opredjeljenost za evropske integracije. Pri tomu bi se u MIP-ovima ovih zemalja, ili makar u direkcijama za pridruživanje EU, moralo koliko sutra poceti raspitivati barem o programima i fondovima “utješne unije”, onih 16 milijardi eura, naime.

Srbije se ova prica samo na prvi pogled ne tice, jer se ona dala kastrirati i od svijeta i od Mediterana prije više od 20 godina, kada su njeni “memorandumaši” izradili plan o izlasku na Jadran kod Ka(r)lobaga, ili vec negdje drugdje, mimo svih povijesnih cinjenica i zdrave logike, opredjelivši se za golu silu, kojom je raspolagala tada u izobilju (šifra: JNA), ali se potom upravo sila okrenula protivu nje. Ali je se itekako sve ovo tice. Njoj, naime, i nema druge sada, nego na Mediteran preko Bruxellesa, metaforicki govoreci. A fizicki, ako je to više uopce važno, to više ne mora biti nekoliko puta preko Prokletija i na silu, kako opisa sjajna historicarka Dubravka Stojanovic u pretprošlom Pešcaniku, nego to može biti izvodivo u miru i preko Soluna i Bara, ali i Draca, tko znade šta nosi vrijeme. No, vec sada bi se moralo izabrati izmedju pomirenosti sa statusom periferne, zaostale i zapostavljene ruske gubernije i “EUropske Srbije”. Otuda ova prica …

  
Peščanik.net, 04.04.2008.