Portret srpsko-romsko-njemačkog pjesnika Jovana Nikolića 


Nezamjenljivi glas romske literature u Evropi

U cijeloj Evropi živi u ovom momentu oko osam milijuna Roma, najvecim dijelom u zemljama južne Evrope, te po 70.000 u Njemackoj i Italiji, 300.000 u Francuskoj i 700.000 u Španjolskoj. U pravilu su potcijenjeni, ne pomaže im se da stanu na noge kako zaslužuju. Tek kada su bolji od drugih skrecu pažnju na sebe i povijesni križ koji nose, ni krivi ni dužni. Ja, pak, imam srece da mi je Jovan Nikolic prijatelj.

“Umijece pripovjedanja” se – uz muziku i zanat – smatra najvažnijim elementom romske opstojnosti. Tomu prefinjeni doprinos daje vec godinama i poezija Jovana Nikolica, dragog covjeka i prijatelja. U svezi s tim bit cu veoma lican, nitko, ama baš nitko izvan moje uže obitelji, nije bio tako brižan u vrijeme moje prošlogodišnje srcane bolesti i potonjeg oporavka kao Jovan, koji mi se iz Beca, gdje se nalazio i još uvijek nalazi na nekom grupnom studijskom boravku za pjesnike sa prostora bivše Jugoslavije, i “cimer” mu je Boris Dežulovic, neprestano javljao i bodrio me.


Sa slikama iz djetinjstva u pripovijedačkom rancu

Srpsko-romsko-njemackom pjesniku Jovanu Nikolicu je, u uglednom berlinskom  literarnom casopisu “Sinn und Form”, u martovsko-aprilskom broju za 2006.godinu, objavljen izbor od 10 kratkih poetskih pripovijesti pod naslovom “O mome detinjstvu i mojim doživljajima” (“Von meiner Kindheit und meinen Erlebnissen”). Tim cinom je, u stvari, Akademija umjetnosti u Berlinu najavila novu Jovanovu knjigu “Sviraj, Dragiša, sviraj”(“Spiel, Dragiša, spiel”). Kada se, pak, krajem 2006. godine konacno pojavila na njemackom jeziku nije osvanula pod tim, nego pod naslovom “Beli gavran – crno jagnje” (“Weisser Rabe – schwarzes Lamm”, Drava Verlag, Romani Library, Klagenfurt, oktobar 2006.).

Uvodna recenica u tadašnjem Jovanovom “setu” u “Sinn und Form”, posvecena djetinjstvu, glasila je: “Da bih ispricao moje stvarno detinjstvo, koje je jedini sadržaj moga ranca, koga i danas sobom vucaram, morao bih preskociti prvih 12 godina mojeg života; proveo sam ih u hotelima u Slavonskom Brodu, Derventi, Užicu, Puli, Vrnjackoj Banji i nebrojenim gradovima izvan Jugoslavije. To zahvaljujem pozivu mojih roditelja, koji su kao muzicari radili u hotelima. Tacnije kazano, moj je otac svirao saksofon, a majka je pevala. Moje stvarno detinjstvo zapocelo je u Cacku, jednom malom gradu u zapadnoj Srbiji, u Ivanjickom sokaku, kako se zvala ulica Kneza Miloša u ciganskoj cetvrti, u kojoj se nalazila i kuca mojih predaka…”Ovu uvodnu, najopširniju pripovijest u “Sinn und Form”, punu vrcavog duha i melankolije, Jovan Nikolic je završio sljedecim pasusom: “Kada bih htio dalje pripovedati o mom detinjstvu i mojim doživljajima, morao bih pisati pravo veliku knjigu. Ali, ja više volim kratke lirske forme…”

Potom su uslijedile upravo takve “lirske forme” – “Ogledalo”, “Mackica”, “Vratar”, “Gosti”, “Ples mrtvog petla”, da pomenemo samo njih od ukupno 10, pri cemu je najkraca imala samo pet redova. Kuriozna kakva jeste, minijatura “Tri akacije”, kako se zove na njemackom, ili “Tri bagrema”, što bi moglo biti bliže Jovanovanom izvorniku, zaslužuje da se potpuno navede: “Kada bi se deda opio u ‘Tri bagrema’, donosili su najpre njegov šešir kuci, potom štap i konacno violinu. Na kraju bi doneli i njega. Kada je deda u birtiji umro, došli su po prvi put zajedno. Šešir, štap, violina – deda.” (Korektnosti radi pomenimo da smo navode preveli s njemackog na ekavicu, kojoj nismo viješti.) Ova “poetska proza” potjece, zapravo, najvecim dijelom iz Jovanove zbirke “Oci pokojnog jagnjeta”, objavljene u Nišu 1993. godine, ali je vrlo bitna za razumijevanje njegove poetike, pri cemu se izdvaja nenadmašna “Suza”, koja je u Jovanovom originalu izdvojena u “anterfile”.

U meduvremenu je i o novoj Jovanovoj knjizi pisano u više ovdašnjih strucnih casopisa. Ukazana mu je posebna cast i izborom njegove poezije u casopisu “Sprachgebunden” (broj 3/2007). Njemacki naziv ovog casopisa, uzgred receno, približno znaci na našem jeziku “Za jezik vezan”. Jovan je, usitinu, vezan za pokojni srpsko-hrvatski, na kojem i dalje stvara, a prijevode na njemacki jezik njegove nježne proze i poezije radi vrsna prevoditeljica Bärbel Schulte.

Podsjetimo, takoder, da je Jovanu Nikolicu vec 2004. godine izišla na njemackom jeziku i vrlo zapažena poetska zbirka “Soba s tockom” (“Zimmer mit Rad”), isto kod “Drava Verlaga”, i to kao prva knjiga u “Romskoj biblioteci” ove izdavacke kuce.

U pomenutim i drugim casopisima, Jovan Nikolic se, inace, njemackoj publici predstavlja u pravilu na sljedeci nacin: “Roden je 1955. godine u Beogradu, a odrastao u ciganskom naselju kod Cacka (Srbija), jedan je od najznacajnijih predstavnika suvremene romske litarature. Pored brojnih poetskih zbirki objavio je, takoder, i teatarske komade i satiricne tekstove na srpskohrvatskom jeziku. Od vremena njegove emigracije, 1999. godine, živi u Njemackoj, u Kölnu. Stipendijant je Heinrich-Böll-Stiftung, njemackog PEN-a i “Cultural City Network” iz Graza.” Dodajmo tomu samo da je Jovan u proteklih osam godina, koliko je dugo u Njemackoj, bio stipendijant i “Akademie der Kunst” u Berlinu, i “Stiftung Kunestlerdorf Schoeppingen”, da je ostavio važan kulturološki trag i dramom „Kosovo, mon amour“, u koautorstvu sa R. Sejdovicem, koja je izvedena i na  Ruhrskim teatarskim svecanostima (Ruhrfestspielen) i u Ciullievom “Pralipetheateru” u Mülheim an der Ruhr (kojega više, na žalost, nema, odradio je svoje, kaže njegova “alfa i omega” Burhan). Zapažen je i Jovanov angažman za poboljšanje položaja Sinta i Roma u Njemackoj, a posebno je aktivan u okviru udruženja “Rom e.V.” iz Kölna. Poezija mu je u meduvremenu prevedena na više od 20 jezika. Clan je srpskog PEN-a i Udruženja pisaca NRW-a, a od 2002. godine je i potpredsjednik Medjunarodnog romskog književnickog saveza (IRWA).


U potrazi za životnim i estetskim balansom  

Njemacka književna kritika oduševljena je Jovanovom egzoticnom poetikom. Radi se o malim, u sebe zatvorenim poetsko-proznim tekstovima, uhvacenim trenucima, momentalnim snimcima djetinjstva u ciganskom selu, uobicajeno je mjesto u kritikama, pocev od “Sinn und Form”, pa do “Sprachgebunden”. Ta sjecanja, ti “snimci djetinsjtva” razvijaju se u skoro melankolicno, ponekad surealno carobnjaštvo, a “rimovani jedni uz druge” pripovijedaju o “turbulentnom životu” u skromnoj ciganskoj naseobini – o Dragiši, ocu-saksofonisti, o djedu i baki, koja komunicira s duhovima, te o majci koja pokušava sve to držati pod kontrolom. Naravno i o mnogo cemu drugomu, u krajnjem o djecaku koji s cudenjem posmatra svijet oko sebe i sebe samoga.

Jovanova nova knjiga broji svega 36 kratkih pricica, smještenih na stotinjak stranica, a otvara se kljucnom slikom za razumijevanja Jovanove samobitnosti. U prvoj pricici pod naslovom “Ogledalo” (“Der Spiegel”) u središtu je, naime, scena kada djecak šeta s ocem, ruku pod ruku, kroz grad i cuje odjednom kako netko dobacuje iza njihovih leda – cigani! Djecak ne razumije šta znaci ta rijec, ali osjeca vatru u ocevoj ruci, pa i djecakova ruka pocinje bridjeti. Djecak poimlje intuitivno da je izgovorena rijec puna nepoznate opasnosti i da ce mu odrediti životnu putanju. Potom se sve cešce zagleda u ogledalo, osluškuje ne bi li mu makar slika u ogledalu odala tajnu ove rijeci, ali ogledalo nije kukavelj, kao ona pogana usta koja su je dobacila u formi pucnja bicem, pa djecak u neko doba i ne zna više koji je od njegova dva lika pravi. Da li lik u ogledalu ili ispred ogledala ima neku grešku, koja je uzrok tomu da se za njim i njegovim ocem dobacuju “pogrde”? “Greške” nema, naravno, ona je negdje drugdje, Jovan je, pak, nece izgovoriti, to je ostavio citateljima da dokuce.

Necemo prepricavati ostale poetsko-prozne crtice iz ove knjige, ali kažimo da je i ostalih 35 na svoj nacin lijepo kao “Ogledalo”, te da je i u njima otisnut senzibilni trag Jovanovog djetinjstva u ciganskoj mahali u Cacku i diljem bivše Jugoslavije, ukljucivo i u BiH, u Derventi, kuda je išao s roditeljima-muzicarima.

U potrazi za identitetom i balansom, mogla bi se sažeti Jovanova životna i umjetnicka muka. “Joff” je, kako ga prijatelji zovu, Rom po ocu i Srbin po majci, pa je njegovo podrijetlo u istoj mjeri i blagoslov i prokletstvo. Odrastao na dedinom imanju u Cacku bio je isuviše tamnoput za one s kojima je dijelio majcin jezik, u krajnjem odrastao je u svijetu u kojem je nevidljiva ali strogo nadzirana granica dijelila “gedže” i “cigane”. Ovo traumaticno doživljavanje “dvostruke nepripadnosti” transformirat ce se kasnije u potrebu da u “majcinom jeziku” traži formulu za “ocev svijet”, tako je ocijenio, primjerice, Dragoslav Dedovic, srpski i be-ha i njemacki pjesnik, sada na privremenom radu u Beogradu, u zapaženoj kritici povodom prve Jovanove knjige na njemackom “Soba s tockom”. Dedovic je u tom eseju govorio i o Jovanovom prepoznatljivom “mol-raspoloženju” i o uspostavi “estetskog balansa” izmedju snova i stvarnosti u pjesnikovom životu i literaturi.

Tomu se nema što dodati, izuzev da je prelijepo što se “Joffa” i ovdje prepoznalo kao “najmarkantnijeg predstavnika suvremene evropske romske literature”, odnosno “nezamjenjivi literarni glas, kojega se – kad se jednom cuje – ne zaboravlja”. Jovan Nikolic je, dakle, postao jedan od vodecih glasova romske literature, kojega se širom Evrope ne može precutati, ukoliko se romska literatura – bez obzira na jezik na kojem je napisana – definira kao literatura napisana od Roma. Uostalom, to mu priznaje i njemacka i romska umjetnicka kritika ovdje, svakim danom sve više.

Za „anter -file“ – Jovan Nikolic „Suza“

„Kad se otvori sanduk, ti ceš mu staviti sat na ruku i novcanik u unutrašnji džep sakoa. Šta ce mu sat? Nisam te ništa pitala i radi kako ti se kaže! Gospode mili, kad otvore kovceg i kad ugledam svoga oca mrtvog, daj mi snage da se onesvestim. Žut kao voštanica. Oko temena i donje vilice vezana mu bela marama. Na stomaku ukršteni, dugi lepi prsti. Tresem se i placem iznutra. Zubi mi cvokocu dok mu na ruku vezujem sat. Hrabrim se: Ovo nije moj otac, ovo je njegovo odelo. Bog mu dao za života. Donose saksofon na crvenom jastuku od svile. Prislanjaju mu pisak na usne. Sviraj Dragiša! Sviraj! – ženski glas vrisnu iz gomile. Mnogi se zaplakaše. Razleže se lelek i cu bubanje o prsa. Oceve modre usne dodiruju pisak, necujno, poslednji put. Sestra ga blago pomilova po licu. Njemu se utom otvori jedno oko. Vrisak! Stade strka. Ustuknuše i popovi. Sestra i ja se pogledasmo. Iz toga otvorenoga oka, niz ugašen obraz skotrljala se krupna suza. Vodnjikav trag presijava se na suncu.”

 
Peščanik.net, 01.04.2008.