Ogled o neljudskosti
Protivu “drugosti” kao takve, ma kakva bila i kako nastajala, udružili su se svi stigmatičari u zemljama-nasljednicama pokojne Juge, a da to i ne znaju, u svojevrsnu “internacionalu mržnje”.
Protivu “drugosti” kao takve, ma kakva bila i kako nastajala, udružili su se svi stigmatičari u zemljama-nasljednicama pokojne Juge, a da to i ne znaju, u svojevrsnu “internacionalu mržnje”.
Skeptici bi odmah rekli da sve pararelele između Njemačke i Srbije glede “Brandta među Srbima” vode u Beckettovu prazninu. Potencijalnoga “srpskoga Brandta” je Srbija odmah ubila, prije nego što je uspio da se učvrsti na premijerskom kormilu.
Krajem aprila 1992. godine nestala je i formalno jedna velika zemlja. Svima drugima je oduvijek bilo jasno da Srbija i Crna Gora ne mogu same biti “Jugoslavija”, ali ne i slijepom domanovićevskom vođstvu “dva oka u glavi”.
Sve što je južnije i ne mora biti tužnije, barem kada je o literaturi riječ. Ne bilo kojoj, nego onoj dobroj be-ha literaturi, antiratnoj, možda trenutno i najboljoj u Evropi, kako ustvrdi nedavno i akademik Abdulah Sidran.
… završetak NATO summita u Bukureštu … neposlušna Evropa … pohvale i pokude Bušu … McCain je dobar momak … Jack Goldsmith se kaje … Emmanuel Todd i evropski pogled na Ameriku … kolumnista Joschka Fischer…
Nije tajna, Nicolas Sarkozy je prvi poslijeratni francuski predsjednik koji se muči s Nijemcima, pa ako se to i ne vidi iz gestike i broja susreta s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel.
U cijeloj Evropi živi u ovom momentu oko osam milijuna Roma, najvećim dijelom u zemljama južne Evrope, te po 70.000 u Njemačkoj i Italiji, 300.000 u Francuskoj i 700.000 u Španjolskoj.
Ovdašnja kultna te-ve emisija “Vrijeme kulture” je – u povodu pete obljetnice rata u Iraku – izračunala šta se s tri bilijuna američkih dolara, koliko je ovaj rat prema analizama Josepha Stiglitza i Linde Bilmes već do sada koštao, moglo sve napraviti?
Radikalni francuski filozof Bernard-Henri Levy, rođen 1948. godine u mjestu Beni Saf, u tadašnjem “francuskom Alžiru”, autor čudesne studije od 688 strana o Jean Paulu Sartreu, tvrdi da se uloga velikih, kvalitetnih novina promijenila.
Upravo kod nas (i u BiH i u Srbiji) je u tijeku in vivo experiment, svojevrsni džinovski remake Jonesova experimenta, koji je bio i povod za nastanak njemačkog filma “Die Welle”.
Koliko god se nekomu može učiniti smiješnim tvrdnja da i novinarstvo može biti prosvjetiteljstvo, kako je ustvrdio prije par godina u jednom eseju francuski filozof Bernard-Henry Levi, to je sušta istina i sami smisao novinarstva, dodao bih.
U pripremama za pisanje ovog teksta pročitao sam dosta toga, o jednoj od tih knjiga kazat ću nešto kasnije par riječi, a pogledao sam i poslušao na ovdašnjim televizijama i niz dokumentaraca o porušenom i podijeljenom Iraku.
Na današnji dan prije točno 125 godina je umro Karl Marx, osnivač “naučnog socijalizma”, kako je govorila nekoć partijska propaganda kod nas, ali i u drugim zemljama tzv. realnog socijalizma, koji je, pak, bio sve drugo samo ne i stvaran.
Na dramatičnim sjednicama Predsjedništva SFRJ 11. i 12. marta/ožujka 1991. godine odlučivalo se o vojnom udaru odnosno uvođenju ratnog stanja u zemlji, u režiji Slobodana Miloševića i njegovih satelita u Predsjedništvu SFRJ i u Generalštabu.
Jedva da sam ga poznavao, pa, ipak, kao da su mi ubili najrođenijeg. Pošteno govoreći, dok je bio živ i ja i moji prijatelji smo ga samo uvažavali, a kad je ubijen počeli smo ga i voljeti. Nismo više zakerali za svaku sitnicu.
U dokumentu Komisije EU se, inače, ne krije da se sve ovo čini jer se u Bruxelllsu zabrinuto rastućom nestabilnosti u regionu ZB, te da Komisija EU želi ponuđenim stimulacijama i olakšicama dalje evropeizirati region ZB.
Pravno-obvezujućim “celibat” postaje tek u srednjem vijeku, i to samo u Rimskoj crkvi. Pravoslavna, sestrinska kršćanska crkva ne poznaje instituciju “celibata” za obično svećenstvo, nego samo za biskupe i monahe.
Sve vrvi od lopova i razbojnika, onih na vlasti, koje pokorno opslužuje korumpirana inteligencija, “cilindraši”, kako kaže Krleža, a tko se usudi kazati istinu završava na sudu, u izolaciji, “na rubu pameti”.
U srijedu, 27.02.2008. godine, je i švicarska vlada donijela odluku da prizna Republiku Kosovo, čime je implicite slijedila logiku i volju SAD i većine zemalja Evropske unije, iako na to nije bila formalno prisiljavana.
U moru stranaka s obećavajućim konceptima nije se baš lako snaći niti politolozima i folozofima, niti književnicima i povjesničarima, a kamo li običnom čovjeku.
Neupućeni bi pomislio da Njemačkom hode samo neonacističke horde, njih i ima, nažalost, ali nije njihov način mišljenja (i delanja) ono što određuje vladajuće tokove u ovoj zemlji. I srećom da je tako.
Nije, dakako, slučajno što se za SR Njemačku kaže da je šampion u “kulturi sjećanja”. Ova je zemlja, naime, nakon poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima krenula u istinsku denacifikaciju.
Dok budete čitali ove redove bit će u Madridu u formi mjuzikla obzirno ispričana priča o jednom mladom životu koji skončava u genocidu.
U moru uzbudljivih vijesti u svezi s Kosovom skoro da i nije u zemlji registrirano da su se i u Evropskom parlamentu (EP) u Strasbourgu vodile dvije vrlo zanimljive rasprave, koje se tiču posredno i neposredno i regiona Zapadnog Balkana (ZB).
Od ratifikacije tog važnog ugovora, koji se uobičajeno i češće zove po mjestu usvajanja “Lisabonski ugovor”, zavisi daljnje proširenje EU, pa time i prijem zemalja bivše Jugoslavije u EU.
Od pada Berlinskog zida, i simbolične “željezne zavjese” koju je oličavao, samo u Evropi su nastale 23 nove države, Crna Gora je bila 23., a Kosovo je dvadeset i četvrta po redu. Mnoge među njima, baš kao i Kosovo, nisu nikada u povijesti bile samostalne i nezavisne.
Neposredno poslije završenog sastanka u Bruxellesu, postalo je posve izvjesno da će i čitav niz zemalja EU narednih dana priznati nezavisnost Kosova.
I dok su na CNN-u Srbija i Kosovo bile ovih dana udarne vijesti, njemački mediji i političari su se držali relativno uzdržano sve dok nije obznanjen točan datum proglašenja nezavisnosti.
Presudi, koju je izrekao Međunarodni sud pravde u sporu “Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore” je upravo godinu dana. Podsjećanja radi, njome su nezadovoljni u BiH, a u Srbiji je dočekana s olakšanjem, pa se na nju brže-bolje zaboravilo.
Za upravo reizabranog češkog predsjednika se u napomeni u januarskom broju časopisa za političku kulturu “Cicero” kaže samo da je “studirao ekonomiju i bio u komunizmu blizak disidentima”, te da samoga sebe označava “klasičnim liberalom”.
Kada bilo gdje u svijetu umre u stravičnim mukama devetoro ljudi, a još k tomu stranog podrijetla, to izaziva pažnju ne samo istražnih organa te zemlje.
Sve važno što se ove godine dešavalo u Münchenu je bilo povezano s inicijativom američkog ministra obrane Roberta Gatesa, koji je već uoči ovog skupa zahtijevao temeljitu raspravu unutar NATO-a.