Sapienti sat iliti dovoljno razumnome

Ne znam da li se kupao u Izaru Ne znam da li je brao grožde Pored Rajne.
Ne znam da li je Elbom plovio.
Ne znam da li je ribar na Dunavu bio?
Ne znam da li je Direra volio?
Ne znam da li je Hajnea tajno citao?
Ne znam da li se u Libeku zaljubio.
Ne znam da li je za Hajdelbergom žudio.
Ne znam da li je Bacha cuo.
Ne znam da li je u crkvu ulazio.
Ne znam da li je do grada Triera dolazio?
Znam da je iz Njemacke.
Znam da je Joseph Schulz.
Znam da je moj brat. …
…Opet je bio rat.
A sa mnom moj brat. Znam, Joseph Schulz.

(Stihovi Vladimira Krstulovica iz Beograda posveceni Josephu Schulzu)


U smrt, ali i u povijest

“Upucujem Vam pjesmu koju sam posvetio Josephu Schulzu. Ovdje kod nas u Srbiji, 1941. godine, on nije htio da postane ubica. Joseph Schulz je ona druga Njemacka. On nikada nece biti poražen…”, tako mi je napisao, ima tomu vec par godina, u poruci covjek koji se zove Vladimir Krstulovic iz Beograda, nešto mu se bilo dopalo iz mojih nostalgicnih napisa u Danasu.

“Bio sam jedan od osnivaca Saveza reformskih snaga Jugoslavije 1990. godine, pisao u Borbi protiv rata” – predstavio se u pismu Vladimir K. –  kojeg sam, doduše,  mogao sresti nekoc u “saveznim organima” u Beogradu, ali, eto, nisam – “tražio sam iskljucenje Miloševica iz partije i ne samo njega.”

“Ishod znamo “, nastavlja Vladimir K, “moj sin Goran, 1991. godine otišao u Prag, kao gimnazijalac. Nije htio da bude ubica. Bio konobar i kuvar, završio fakultet, radi, sa suprugom i sinom živi u Budimpešti… Kcerka Nataša završava studij violine, svira mnoge instrumente, sprema se za postdiplomske studije, radi u Vilingenu i u Schweningenu, a svira i u Jungoperi u Stuttgartu… O njoj je pisala njemacka štampa, uskoro svira Bacha i na televiziji, kao roditelj volio bih da je upoznate…”

Potom u pismu slijedi: “Nedavno su Politika i Nedjeljni Vjesnik imali priloge o ratnom originalu Goranove Jame,  autora Ede Murtica i Zlatka Price, to sam poklonio Istorijskom arhivu Beograda, gdje je i formiran legat Vicka Krstulovica, mog pokojnog oca. Njegov orden narodnog heroja i ratnu licnu opremu poklonio sam 1990. godine Muzeju Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihacu. Slutio sam. Moja majka Lucija je uvijek govorila  – Bosna ponosna. Kao partizani, moja porodica, Vicko, Lucija, Maksim, Nataša i Viborg svuda su bili, a uvijek su govorili da bez Bosne ne bi opstali. Sapienti sat! (što prevedeno s latinskog i ne znaci drugo do “dovoljno razumnome” iliti “za posvecene nema potrebe daljnjih pojašnjenja”). Vladimir Vickov se potom pita – koliko danas Njemacka zna o Josephu Schulzu, da li išta zna, hoce li da zna? Bi li barem Guido Knopp, veli Vladimir, cuveni njemacki tv-povjesnicar imao interesa da se pozabavi sudbinom ovog plemenitog njemackog vojnika? Ne bi, moj Vladimire, Joseph Schulz se jedino pamti na brdovitom Balkanu, u njemackim se školama o  njemu ne uci i nije se, na žalost, nikada ni ucilo. Njegova imena nema niti u Brockhausovoj enciklopediji, možda  jedino u prašnjavim arhivama Wehrmachta, ali nisam tamo tražio.

Na herojski, ljudski cin zaboravljenog vojnika Wehrmachta podsjetio je nedavno i Gojko Beric u svojoj redovitoj kolumni u sarajevskom “Oslobodenju” (“Vojnik Šulc i pukovnik Karemans”, Oslobodenje, 07.12. 06.). Naucih od Gojka da je mladi Jozef Šulc, kako mu ime piše Gojko, bio pripadnikom 714. njemacke divizije, te da je odbio pucati na 16 srpskih zarobljenika krajem jula 1941. godine. Radije je stao u stroj za pogubljenje, kako bi otišao “u smrt, ali i u povijest”, nadahnuto veli Beric.

Naravno da sam za tu herojsku gestu nekoc cuo, ali bio sam “siguran” da je Joseph Schulz odbio sudjelovati u onom masovnom i suludom streljanju kragujevackih daka, u jesen 1941. godine. No, nije u tom par excellence zlocinu, nego u nekom drugom, u Macvi, što je za ovu pricu svejedno.

Uzgred, onaj mi je drugi, holandski pukovnik K., nezanimljiv. Takvih je “mirotvoraca” proteklih godina bila puna Bosna, a nešto je preteklo i za Hercegovinu, i za region.

Jer, opet je bio rat na brdovitom Balkanu. I ovaj se put uglavnom streljalo uzduž i poprijeko po Bosni i Hercegovini, u Srebrenici, i drugdje, Bosna je bila prepuna domacih strvodera, kao i pukovnika Karemansa. Mislim nešto, mrtvi Srebrenicani, i svi uzaludno umrli u proteklim suvišnim i obijesnim balkanskim ratovima, koji su trebali samo skorojevicima, se više ne mogu vratiti, ali bi im se moglo odužiti, kada bi se ustanovila neka nagrada za ljudskost i gradansku hrabrost s imenom Josepha Schulza, koja bi se dodjeljivala onima koji ne dozvoljavaju da se zlocini zaborave. Tako se to radi barem ovdje, a zašto ne i kod nas?

Zašto ne ustanoviti, primjerice, njemacko-srpsko-be-ha nagradu, koja bi se dodjeljivala u Sarajevu i Beogradu, naizmjenice, uz pomoc veleposlanstva i Goethe kulturnih centara ove zemlje u oba ova grada, koja su danas udaljenija jedan od drugoga nego ikada u povijesti, i to  onima koji vjeruju u “moralni zakon u sebi” (Kant) i koji se bore protivu slatkasto-opojnog zaborava, koji su u stanju u drugome vidjeti sebe i svoje obogacenje, kojima je Joseph Schulz duhovni brat. Skoro sam siguran da bi se s ustanovljenjem takve nagrade, pa i s tim imenom, složili i mrtvi i živi Krstulovici, mrtvi i živi Srebrenicani, te brojni ljudi u cijelom regionu kojima je doista do pomirenja.

Prvi bi lauerat  mogao biti i Gojko Beric, ali i duhovna mu braca i narocito sestre sa srbijanske strane Drine, znate im imena i prezimena. U obzir bi mogli doci, naravno, samo one osobe i institucije koje “zavode ljude istinom”, kako je to lucidno  formulirao dr Nikola Samardžic,  opisujuci ono što rade i “dve Svetlane”, drage  Pešcanikove “domacice”.


Jama i Krik

Hrvatski književnik Ivan Goran Kovacic se rodio 21. ožujka/marta 1913. godine u Lukovdolu, u Gorskom kotaru. Vrhunac Goranova stvaranja je poema Jama, nastala u partizanima, pred samu Pjesnikovu smrt.  Ovdje sam izdvojio samo njen pocetak, te bitnu strofu u sredini i njen kraj (vidjeti je, pak, u cijelini, u prilogu ovog ogleda, u pdf-formatu).

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim…
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

Ocijenjena je i kod nas i u svijetu nesvakidašnjim umjetnickim prosvjedom protivu “sablasne stvarnosti zlocina” i “himnom slobodi i humanosti”. Inspirirala je brojne umjetnike diljem svijeta, izmedu ostalih i Pabla Picassa, kojemu je upucena još za vrijeme rata, na njegove “krike” protivu Zla.

Dan Pjesnikova rodenja 21. mart/ožujak je uzet za “svjetski dan poezije”, a tog su se dana i u protekla šugava vremena u Lukovdolu Goranu u cast održavale umjesne manifestacije (Goranovo proljece).

Potresnu poemu Jama prate razne legende. Po jednoj od njih treba da ju je Ivan Goran prvo procitao Titu, što je malo vjerojatno, ne što se “bravar” nije razumio u poeziju, a vjerojatno i nije, iako je “bravar” govorio i pisao cetiri strana jezika, nego što je Ivan Goran imao u blizini Vladimira Nazora, njegov “alter ego”, zbog kojega se, vrlo vjerojatno, i zaputio u partizane. Znade se, pak, sa sigurnošcu da je Jamu – po njenom nastanku – pred borcima Prve proleterske citao glumac Vjekoslav Afric.

A znade se, takoder, da je tek poslije Goranove smrti po prvi put objavljena, u Topuskom, krajem 1944. godine, pa potom upucena ne samo Picassu nego i Winstonu Churchillu i Josifu Visarionovicu, zvanom Staljin, i drugima. Tiraž joj je bio svega 250 primjeraka.

I iz napisa u zagrebackom Vjesniku od 30.01.05, na kojeg je na pocetku ove price i skrenuo pažnju Vladimir Krstulovic, a bez kojeg i ne bi bilo ove price, može se saznati da se upravo ovo ratno izdanje Jame, oslikano rukom na padobranskoj svili od Ede Murtica i Zlatke Price, sada nalazi u Krstulovica legatu, u Istorijskom arhivu Beograda, zavedeno pod broj 33, kako je novinaru Vjesnika pojasnila direktorica ovog muzeja dr Branka Prpa.

“Poetsko-graficka mapa Jama sadrži 13 listova formata 54 puta 42 centimetra, a cijim su presavijanjem na pola dobivene 52 stranice formata 21 puta 27 centimetara, objavljena je u Topuskom, gdje je 1944. održan kongres kulturnih radnika Hrvatske na oslobodenom teritoriju. Na tom manjem formatu otisnute su litografije, kao ilustracija teksta Kovaciceve poeme, ciji su stihovi pisani rukom”, piše u Vjesniku vec navedenog datuma.

Ovih sam dana bivao potrešen ne samo cudesnom snagom i pjesnickom savršenošcu originala, kao i znacenjem Jame za temu “višestrukih identiteta” (“krv je moje svijetlo i moja tama”), nego i njenim njemackim i engleskim prepjevima. U njemackom se Jama posve nepoeticno, ma koliko bilo tocno, zove Masovna grobnica (Das Massengrab), dok  je njen engleski prepjev The Pit, barem verzija koja mi je bila u ruci, ilustriran Munchovim Krikom. Prosto je bilo šokirajuce ustanoviti koliko dobro jedno uz drugo pristaju Jama i Krik.

Velikog pjesnika su, inace, zaklali cetnici u selu Bunovu (ili Vrbici), na desnoj obali Drine, u blizini Foce, 13. srpnja/jula 1943. I tomu je uskoro 65 godina, nitko mu nece moci otici pokloniti se na grob, jer je do danas ostao nepoznat. I to je Pjesnik naslutio. U pjesmi Moj grob pjevat ce Goran o svojem grobu u planini, zavejanom i zametenom, te poruciti da mu u posjet i ne treba doci nitko do prijatelj drag.

U jednu rijec, kod nas skoro zaboravljena, a u svijetu cijenjena, poema Jama je i dalje duhovni doživljaj prvoga reda, istodobno zastrašujuca i lijepa, molim uvjerite se i sami. Gustoca njena jezika opija, smislenost govora o bez-smislu je prosto nedostižna. Tako bi nekako trebalo  umjeti makar približno govoriti o zlocinima, i onim u prošlosti i onim od jucer.


Stigma i Srbceki

U eseju Stigma, objavljenog u Ljetopisu Srpskog kulturnog drustva Prosvjeta, Zagreb, svezak 6, 2001, uvažene sociologinje iz Amsterdama dr Mire Bogdanovic, koju sam vec pominjao na P-portalu u Apelu za hiljadu karaktera, se kaže: “…Imala sam nos na licu, ali je to bilo kao da nisam: ja sam u Hrvatskoj u jeku rata govorila srpski! Srecom, kako je sa svojim osjecajem za humor potcrtavao moj zet Ivica, ne zovem se još i Dušanka. To je bar bilo nešto za pocetak.”

Moja draga prijateljica Mira je od hrvatskih Bogdanovica, s Plitvica, ali je “etnicka Srpkinja” (“Srbceki, kaže se danas u Zagrebu i okolici za ovu sve rijedu vrstu homo sapiensa u “Lijepoj našoj”). Mira danas piše hrvatskim jezikom i definira se “politickom Hrvaticom”, onim boljim “antifašistickim dijelom”, što joj opet ne donosi posvuda simpatije niti u Hrvatskoj, a izaziva odium u Beogradu, cak i medu prijateljima. O nerazumijevanju fenomena mnoštva ili višestrukih identiteta u jednoj osobi je rijec, dakako, tako važnog fenomena za nepregledno mnoštvo ljudi iz bivše Jugoslavije, u pravilu poniženo i uvrijedeno mimo neke svoje objektivizirane krivice.

U Mirinom slucaju, a mirne bi duše mogao kazati i u mojem, radi se, pak, o potpuno svjesnom nepristajanju na tribalisticko svodenje na jedan jedini identitet, onaj krvni ili vjerski, tako dominantnu pojavu kod nas i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj.

Mirini identiti su, u najkracem, i srpstvo i hrvatstvo i nizozemstvo, bolje receno “amsterdamstvo”, poslije skoro cetiri decenije života u gradu na kanalima, i posve prirodno evropejstvo. Bogovi sami znadu koliko identiteta ima Mira Bogdanovic.

Jedno je sigurno – Mira se ne želi dati ugurati samo u jedan identitet, zadan rodenjem, ne što je on slucajno srpski, nego što bi joj u svakom jednom, a pogotovu tribalnom identitetu bilo tijesno.

Znadem ponešto o ovoj temi, i sam živim od studentskih dana u drugim kulturama, pa im u politickom i kulturološkom smislu i pripadam (i sarajevskoj i beogradskoj i njemackoj), ne bježim niti od hrvatske, zadane mi rodenjem i jezikom, ali samo ona bi mi – poslije svega i unatoc svemu – bila isuviše malo. A još mi se kao u Mirinoj prici, i supruga zove Dušanka. “Kao da je naša”, rekle bi stare žene u mjestu u kojem sam se rodio, kada bi D. pristigla u neka davna vremena medu njih, ocaravajuce tolerantna, spremna i na “gutanje žaba”, pa su je prosto morale zavoljeti, unatoc njenom “stranom” imenu. Pocev od moje pokojne majke, pa nadalje, nitko u tom okruženju ionako nije cuo za stigmu. Te, stare Hercegovke nisu, dakako, mogle biti svjesne da i komplimentirajuci samo malo okolišnije stigmatiziraju “drugost”.

Uostalom, milijuni su ljudi u tzv. miješanim brakovima, kakva grozna sintagma, doživljavali nesto slicno, stigmaticno, i ranije, da se ne lažemo, ali to je bilo mila majka u usporedbi s onim što ce proživjeti u posljednjim ratovima, pa i u ovom post-ratnom periodu ni rata ni mira. Upravo se protivu tih “mješanaca” poveo pravi stigmaticni rat, kad je pocelo ponedostajati “ocigledne drugosti”, one jednoetnicke, i na još  podmukliji nacin, jer ih se htjelo, a nerijetko i uspijelo, dovesti u pitanje baš po onomu po cemu su oni bogati, obogaceni mnoštvom kultura vec rodenjem.

U krajnjem, protivu “drugosti” kao takve, ma kakva bila i kako nastajala, udružili su se svi  stigmaticari u zemljama-nasljednicama pokojne Juge, a da to i ne znaju, u svojevrsnu “internacionalu mržnje”. Oni danas, pak, samo dovršavaju posao u okviru novonastalih država, da ne kažem svojih nacionalistickih brloga, koji je zapocet ubijanjem “drugosti” još  za života Jugoslavije.


Necu da budem Švabo u dotiranom filmu.

Moderna društvena znanost  stigmu smatra svojstvom koje nije objektivno dato u prirodi stvari i tako besprizivno fiksirano, nego stigma nastaje u procesima definiranja koji se odvijaju tijekom socijalnih interakcija, piše dr Mira Bogdanovic u vec pomenutom  inspirativnom eseju Stigma, kojeg cemo ovdje – uz dozvolu autorice – iscrpnije navoditi. (Medunaslov iznad ovog dijela ove price o stigmi posudio sam, inace, od nekadašnjih sjajnih sarajevskih momaka koji su se do na mrtvo ime zezali s “new primitivs”.). Stigma, dakle, ne nastaje automatski, cim netko stekne crtu ili svojstvo koje mu mogu narušiti ugled ili nagraditi identitet, nego je stigmatizacija proces kojim se kategorijama ponašanja ili skupinama ljudi naknadno pripisuje odredeno znacenje. Pripadati odredenom etnickom korpusu može biti posve neutralno, to svojstvo postoji i prije stigmatiziranja, ali nije stigma. Ono postaje stigma u odredenim uvjetima.

U balkanskim ratovima protekle decenije nastao je prirodni laboratorij za proucavanje plemenske stigme. Ne samo da su se najstarije i stare stigme (Židovi, Romi, Albanci) zadržale ili im je udahnut novi život,  nego su im se pridružile i nove – stigmatizirani su manjinski narodi ili njihovi ostaci u vecinskom okruženju, podjednako u svima državama-sljednicama nekadašnje Jugoslavije.

Tako bi se moglo govoriti o primarnoj, povijesnoj stigmi (Romi, Židovi), o sekundarnoj stigmi (na primjer, Srbi u Hrvatskoj, Albanci u Srbiji, Srbi na Kosovu, Muslimani tamo gdje im “nije mjesto”), te tercijarnoj stigmi (kosovski Hrvati – Janjevci i bosanski i hercegovacki Hrvati u Hrvatskoj, hrvatski Srbi u Srbiji). I, naravno, Srbi i Hrvati u Evropi; za Srbe vec znademo, a Branko Matan izvlaci zakljucak što se tice ugleda vlastite nacije u Evropi: “Biti danas Hrvat znaci biti okužen” (Vidjeti u knjizi B.M. “Domovina je teško pitanje – Fragmenti dnevnika 1991-1993”, Zagreb: Press Data, 1998.).

Tijekom ratnih godina su me mnogi stranci u Evropi, nastavlja Mira B, senzitizirani i zgadeni svakodnevnim balkanskim klanicama, pitali koje sam ja nacionalne pripadnosti. Nisam znala što je bilo gore spomenuti: ili srpsko porijeklo, ili hrvatsku domovinu.

Temeljna znacajka stigme je izoliranje jedne crte žrtve – ovdje etnickog identiteta – i izvodenje svih drugih njezinih osobina iz toga obilježja. A sve te druge osobine se onda opet izvode iz obilatih naslaga stereotipa koji važe za grupu u cjelini.

Tamo negdje, iza Lipovca, koji je limes uljudbe, žive pogani, ružni i zli: “Od primitivnih, nereflektiranih iskaza kao što su: oni su barbari, vlasi, cetnici, primitivci, prevaranti, prevrtljivci, bizantinci, gedže, bradate nemani, spodobe bez savjesti i morala, programirani silovatelji, srbo-komunisticki zlotvori, genetski zlocinci (sve iz hrvatskih medija), do pretencioznih filozofskih traktata i knjiga o zlu i vjecnoj opasnosti za Hrvatsku, narasta voluminozna zbirka o zlu jednog naroda. Onoga Drugoga dakako!”, citira ovdje Mira B. knjigu uglednog sociologa Jovana Mirica iz Zagreba. Demokracija i ekskomunikacija (Zagreb, Prosvjeta, 1999.).

I drugi Mirini izvori su za svaku hvalu, to su ponajcešce Feral Tribune, odnosno Viktor Ivancic (Tocka na U, Split, Feral Tribune, 2000.) ili pak druga dvojica sjajnih Feralovaca – Dežulovic&Lucic. U toj svojevrsnoj tiskovini za mentalno zdravlje sve vrvi od bisera, koje su pomenuti i drugi feralovci prikupljali iz javnog života u Hrvatskoj (i regiji). Izmedu ostalog, navodi Mira B: i ono što koncizno veli Joško Celan, još jedna zahvalna meta Feralove subverzivne stigmatizacije – “Da su Srbi narod brojnih ludaka, ubojica, pljackaša, silovatelja i lažova, to je za nas zamorno obicno iskustvo”!

Mira B. se, inace, na ovu temu s razlogom poziva u njenom eseju i na Marinka Culica, odnosno njegovu knjigu “Tudman – Anatomija neprosvijecenog apsolutizma” (Split, Feral Tribune, 1999.). A to je svuda isto, veli potom Mira Bogdanovic. U jednom dnevnickom zapisu iz 1992. godine vec pominjani Matan piše: “Srpska televizija cijelu vecer prikazuje ‘dokumentarni film’ o Hrvatima. Krajnje simplificirana rasisticka propaganda: Hrvati kao demonska pojava niže vrste, neljudi, neka nacelno neshvatljiva patološka skupina kojoj je konstitutivno – i uopce jedino što je obilježuje – genocidno antisrpstvo.”


Samo za politicku stigmu smo osobno odgovorni

“Stigma srpstva nastala je u rastakanju druge Jugoslavije, a presudan poticaj je došao iz Miloševiceve Srbije”, zakljucuje dr Mira Bogdanovic. Marionetska srpska državica na teritoriju Hrvatske, realno prisutni neprijatelj unutar vlastitih granica, ucinila je svakog hrvatskog Srbina i na neokupiranom teritoriju simbolickom prijetnjom, sumnjivim i necistim, po zakonima kolektivisticke logike suucesnikom i agentom Zla, kandidatom za podozrenje i odmazdu predstavnika ugroženog kolektiva nad predstavnicima kolektiva koji je izvor stvarne, simbolicne ili umišljene prijetnje.

Obnovljena nezavisna hrvatska država i njezini najgorljiviji predstavnici sa svoje strane su crpili inspiraciju iz iskustava njezine nesretne fašisticke povijesne prethodnice. Oslanjajuci se na ta iskustva trebalo je jasno razluciti ciste od necistih. Linije razgranicenja su još bile nedovoljno odsjecne, a time je u “rasplinutosti” osebujnost “maticne” skupine bila pod pitanjem. Istraživanja pokazuju da se u okolnostima vanjske prijetnje, opstanku grupe pojacava budnost prema ponašanju “krivovjeraca”: oni se svjesno traže i javno kažnjavaju.

Stigma ujedinjuje zajednice, potvrduje kolektivni identitet i, eliminirajuci konfliktnost unutar ugroženog kolektiva, povecava njegovu solidarnost. U granicnim situacijama, kakva je u našim prilikama bio rat, na djelu su bili socijalni procesi kojih je cilj bio pronaci “devijantne” elemente, obilježiti ih i pomaknuti  na rub skupine kako bi se razjasnilo gdje su njezine granice, a skupina utaborila. A neprijatelj je bio i vani i unutra: i “strani, petokolonaški” element i “domaci izdajnik” koji mu služi i podriva nacionalnu jednodušnost.

“Nisam se predavala, niti se predajem: pripadam sama sebi”, završni su dijelovi eseja dr Mire Bogdanovic o stigmi našoj nasušnoj, “svoj osobni osjecaj ne kanim, niti mogu mijenjati, a ako me netko drži Srpkinjom, onda je to njegov problem. Samo neka me ostavi na miru. To je, medutim, samo jedan dio stigme sa kojom ja živim. Bila sam (i još sam), pored tribalne stigme obilježena i svojim devijantnim pogledom na medunacionalne i politicke odnose nakon raspada bivše Jugoslavije. I dok je moja stigma koja se prenosi rodoslovom nešto za što ja nisam sama zaslužna, vec oni koji mi je iz njima znanih i prihvatljivih motiva lijepe, moja ‘politicka stigma’ je nešto za što sam ja iskljucivo osobno odgovorna. Ona je potvrda moje slobode”.


Jesmo li (ne)opravdano stigmatizirani

Da pogledamo sada ovu istu stvar iz izvanjskog rakursa. Da je o Srbiji i Srbima u posljednjih dvadeset godina u zapadnim medijima  ispisano užasno mnogo ružnih stvari nije više nikakva konstatacija vrijedna mocenja pera. No, vrijedno je ponavljati, sebe radi, pa ma koliko to grubo zvucalo, da se u ovdašnjim medijima samo s manjim ili vecim osjecajem za pravdu i mjeru stvari ispisivala neslavna uloga Srbije/SFRJ/SR Jugoslavije u posljednjim balkanskim ratovima. Bilo je, dakako,  i pretjerivanja, pa i revanšištickih tonova prema Srbima i Srbiji, ali drugacije i ne može da bude kada se izvještava o velikom zlu koje se primarno vezalo za onaj narod i zemlju koja je u prošlim ratovima na Balkanu raspologala s najviše sile, a nije se, bogumi, ustezala da je koristi, dapace.

Iz današnje perspektive gledano prosto je teško pojmiti da je Sarajevo držano u opsadi, iznurivano i ubijano više od 1.000 dana, topovima i mecima iz Srbije, naredbama iz Beograda i oficira bivše JNA, koji su bili svo vrijeme na platnom spisku generalštaba, u onoj nesretnoj zgradurini, u ulici Kneza Miloša, prekoputa bivšeg SSIP-a, iz kojeg je cetiri godine stizalo samo zlo, pa je na kraju i bombardirana od strane NATO-a. Te ubojice olimpijskog grada su i promicane tijekom rata upravo u Beogradu u više cinove, zar ima itko ozbiljan da ne može da poveže ove cinjenice ili da u to još uvijek sumnja? Be-ha tragika je, pak, što su posebno agilni  na okidacu bili ljudi podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, kako u sarajevskoj, tako i mostarskoj, i inoj, tužnoj prici.

Ali ostavimo se toga, da se nije radilo o (ne)opravdanoj stigmatizaciji samo Srba i Srbije, nego i drugih, koji su se više-manje za takvo što sami pobrinuli, ponajbolje svjedoci kako su, primjerice, Hrvati prošli u opisima tih krvavih i sramnih klanica u ovdašnjim medijima. U najkracem, oni su vrlo brzo potrošili pocetne simpatije, provocirane nepojmljivim barbarskim nasrtajima na Vukovar i Dubrovnik, pa im je – obzirom da su se u mnogo cemu kasnije izjednacili sa Srbima, posebice u Oluji i u ratu u BiH – pripala “medijska slava” kao i Srbima. Potom je trebalo deceniju skoro da se o inace prelijepoj zemlji pocne pisati neutralno ili sa simpatijama. Preciznije govoreci, cim je postalo jasno da se Tudmanov režim upustio u otvorene igre sa Miloševicom oko podijele Bosne i Hercegovine, uslijedila je “ruska zima” i za Hrvate i Hrvatsku i u evropskim, pa i u njemackim medijima. Trebat ce potom dugo vremena da se slika “druge Hrvatske” etablira u svijest obicnog zapadnog citatelja ili gledatelja. U tom otkrovenju važnu medustanicu su cinili hrvatski socijaldemokrati, ali se mora priznati da se upravo Sanaderov HDZ ovdje uspio nametnuti normalnom partijom centra, što Tudmanovom HDZ-u nije nikada uspijelo, ma koliko se pro-cro-propagandisti Reisssmueller i Stroehm trudili.

Bošnjaci, bosanski muslimani, i Bosna su, pak, dugo vremena imali u medijima samo poziciju žrtve u pokerskoj partiji izmedu Srbije i Hrvatske, jer se i ovdje pojmilo da je rijec o dvostrukom udaru na zemlju, koja je tako i razorena, podijeljena i raseljena. Barbarska opsada Sarajeva ili barbarsko razaranje Mostara, a posebice tragika Srebrenice, su proizvele odredenu medijsku samilost, ali od nje se ne živi za sva vremena. Što je prvotna be-ha medijska uobrazilja o istini u BiH izblijedila nije kriv, pak, samo protok vremena, nego i sve tri etno-elite na vlasti u BiH, ukljucivo i bošnjacki establishment, koji je mnogo toga znanog i neznanog ucinio poslije rata, ako vec nije htio ili mogao tijekom rata, kako bi licio na svoje partnere u vlasti u BiH ili na oba nesretna vec pominjana režima u Hrvatskoj i Srbiji, koje su olicavali Tudman i Miloševic.

Možda bi se medijska percepcija BiH  na Zapadu mogla u ovom momentu  ponajbolje opisati sintagmom “zaboravljena zemlja”. Bosna je malo po malo tonula i na kraju potonula u (medijski) zaborav.


Identitet nije pitanje singulara nego plurala

Možda i ponajbolji novinar i politicki publicista kojeg BiH imade, vec pominjani Gojko Beric, u sjajnoj knjizi Stanica Haag, koju mogu samo iskreno preporuciti onima kojima je do pravde i istine, u svezi identiteta kaže: “Jezik, porijeklo, etnicka, vjerska i rasna pripadnost predstavljaju nasljede porodicnog identiteta”, piše Beric “ali, identitet nije dat jednom zauvijek, on se izgraduje i preobražava tokom cijelog života”. Potom slijedi na 334. stranici Gojkov lucidan zakljucak: “Svaka procitana knjiga, svaki novi prijatelj, svaka kultura i civilizacija koju smo upoznali, svako proživljeno iskustvo i još mnogo toga – naš je životni prtljag i naš identitet. Drugi nas cine onim što jesmo” (“G.B. Stanica Haag, samizdat, Sarajevo 2005).

Moj slavni “zemljak”, Predrag Matvejevic, Mostarac i Hercegovac, kazat ce ovih dana na Danasovim Plavim stranama u biti isto, ustvrdivši  jednostavno kako pitanje identiteta nije pitanje singulara nego plurala.

Kad me vec pitate šta sam, odgovorio je ne tako davno i beogradski odvjetnik Dragoljub Todorovic novinaru Feral Tribunea Igoru Lasicu, onda sam to za što se zalažem, dakle za obranu sam ljudskih prava, prava nacionalnih manjina, prava svih ugroženih, homosseksulaca i lezbijki, itd. Todorovic je bio ukljucen u pravosudne procese u Beogradu, koji se ticu zlocina u Hrvatskoj i BiH, na strani nastradalih. 

Slicno poput Todorovica je i meni prije par godina  odgovorio na pitanje o njegovim “identitetima” poslanik Evropskog parlamenta Cem Özdemir: “Moji su došli kao ‘Gastarbeiteri’ u Njemacku iz Turske, preko oceve strane u mojim venama tece i cerkeska krv, a preko majcine i grcka, u njenu lozu se umiješala i jedna baba-Grkinja. Ljudska prava i zaštita manjina su moji identiteti i moja istinska religija, u njih se vjeruje ili ne vjeruje, nema sredine”.

Hocu svim ovim navodenjima reci da je u moru identiteta moguce biti i “odvjetnikom” i “covjekom”, kao u slucaju Todorovica, ili prosvijecenim covjekom, Nijemcem i Turcinom odnosno Kurdom, kao u slucaju Cema Özdemira, ili sjajnim intelektualcem srpskoga roda, kao u slucaju Gojka Berica, a ne samo biti Srbin i pravoslavac, samo katolik i Hrvat, samo musliman i Bošnjak, i da ne nabrajam do u beskraj. Ne potiruci, naravno, niti jedan od elemenata u paleti identiteta, moguce je biti i covjekom i Srbinom, covjekom i Hrvatom, covjekom i Evropljaninom, ergo prosvijecenim covjekom. Identitet bi trebao biti pitanje plurala, ustvrdio je Matvejevic. 

 
PDF: Vjesnik o Krstulovića legatu u Istorijskom arhivu Beograda
PDF: Ivan Goran Kovačić – Jama

Peščanik.net, 27.04.2008.