Ćaba, septembar 1954, foto: AP
Ćaba, septembar 1954, foto: AP

Meka je za islam ono što je Rim za katolike, a Jerusalim za Jevreje. Jer u Meki se nalazi najznačajnije svetilište islamskog sveta – Ćaba. Naziva se i „Božji dom“. Pri svakoj molitvi (salat) muslimani u celom svetu okreću se prema Meki (kibla – za nas je to jugoistok), a pri obredu hodočašća (koje je upravo u toku) Ćaba predstavlja početak i kraj svetih radnji.

U islamskom svetu postoje brojna lokalna sveta mesta (Jerusalim, Karbala, Nadžaf, Kom, Kejruan, Mazar-i šarif), ali ona nemaju značaj za sve muslimane.

Moderni evropski islamolozi pretpostavljaju da je izvor Zemzem (sveto vrelo jugoistočno od Meke) mogao biti povod za nastanak svetišta u ovoj vodom siromašnoj dolini. Poznati helenski astronom i geograf Ptolomej umesto Meka navodi Macoraba, što se može tumačiti kao južnoarapski mikrab – hram, pa bi se moglo zaključiti da Ćaba postoji već u 2. veku n. e.

Oko nastanka ovog svetilišta roje se mnoge legende. Po muslimanskoj tradiciji Ćaba je stvorena dve hiljade godina pre stvaranja sveta – na nebu. Prvi čovek Adem (Adam) treba da je izgradio Ćabu na zemlji; i to tačno na onom mestu gde se nalazi njen pandan na nebu, koristeći kamen pet svetih brda. Nad njenom izgradnjom bdelo je desetine hiljada anđela. Ali, u vreme velikog potopa razorena je i sveta građevina, pa je Svemoćni naredio Ibrahimu (Abrahamu) da je ponovo izgradi, pri čemu mu je pomagao i njegov sin Ismail (Ismael), koji je u to vreme bio u ovoj dolini zajedno sa svojom majkom (H)agarom. Tražeći odgovarajući kamen za uglove građevine Ismail je naišao na anđela Džibrila (Gavrila), koji mu je dao čuveni Crni kamen. Jedan od Muhamedovih drugova (ashab) svedoči da je Crni kamen bio beo kada je iz raja stigao na zemlju, a da je kasnije pocrneo zbog grehova svih onih koji su ga doticali.

Pleme Kusaj bilo je prvo koje je oko Ćabe izgradilo naselje. Njihov naslednik je pleme Kurejš iz kojeg potiče verovesnik Muhamed. Ovo pleme je ponovo izgradilo Ćabu nakon što je stradala u jednom požaru.

U predislamskom vremenu Ćaba je bila panteon svih plemena, pa su shodno tome u njoj bili mnogi lokalni bogovi. Tu se nalazila statua boga Hubala, a poštovane su bile i boginje al-Lat, ak-Uza i al-Manat, dok su na unutrašnjim zidovima bili predstavljeni ljudski likovi.

Strahujući da će izgubiti svoje prihode od kulta Ćabe, trgovci Meke su najpre odbijali da prihvate islam. Tek nakon osvajanja Meke (630) Muhamed se osetio dovoljno jakim da pristupi uništenju idola u Ćabi. Svetost Ćabe je, međutim, očuvao, kao i ustanovu hodočašća, čiji je ritual doveo u sklad sa monoteizmom islama. Za muslimane je ona „Prva kuća Boga na zemlji“ („Prvi hram sagrađen za ljude jest onaj u Meki; blagoslovljen je on i putokaz svjetovima“: Kuran, 3, 96).

Ime Ćaba (Ka‘ba) povezuje se s kockastim oblikom građevine, a nalazi se u dvorištu velike džamije u Meki. Zid prema severoistoku, u kojem su vrata Ćabe (lice Ćabe), kao i onaj suprotni (pozadina Ćabe) dugi su 12, oba duga po 10, a visine 15 metara. Izgrađena je od slojeva sivog kamena koji se u Meki dobija sa okolnih brda. Pokrivena je crnim prekrivačem (kiswa), koji je pri dnu pričvršćen bakarnim karikama. Samo za oluke i vrata napravljeni su posebni izrezi. Kisva – sa zlatotkanim ajetima iz Kur’ana – koja se od 13. veka izrađivala u Egiptu, a u novije vreme u Saudijskoj Arabiji, menja se svake godine. I na vratima Ćabe nalazi se crni zastor (burqu), takođe sa utkanim kur’anskim ajetima. Nedaleko od vrata Ćabe – metar i po uzdignut od zemlje – nalazi se čuveni Crni kamen, jedan od razloga svetosti Ćabe. Svake godine, pre početka hadža, Ćaba se pere i privremeno prekriva belom tkaninom, da bi na kraju hodočašća dobila novu, opet od crnog brokata.

Poštovanje crne građevine rasprostiralo se na sve ono što je sa njom u vezi: na Crni kamen, pozlaćeni oluk, multazam (deo zida između Crnog kamena i vrata), grobove (H)agare i Ismaila i, pre svega, sveti izvor Zemzem. Ćaba je imala svojstva koja se vezuju za semitska svetilišta. Pre svega, ona je celo područje učinila posvećenim tlom, što je označeno kamenim znakovima koji svakome ko u njih uđe nameće određena ograničenja; ovaj prostor (Harem Meke), u stvari, okružuje grad sa svih strana, a nekim smerovima proteže se i do dvadeset kilometara. I u ovom ograđenom svetom prostoru nije dozvoljeno ubijanje živih bića (osim otrovnih i opasnih). I samo je muslimanima dozvoljeno da uđu u ovaj prostor. Kada su stara arapska plemena hodočastila Ćabu prestajali su svi sukobi i bilo je zabranjeno nošenje oružja. Harem i Ćaba pružali su azil progonjenima, čak i ubojicama. Što se obreda tiče, izveštavano je da je paganskim Arapima idol zamenjivao oltar i da se na njemu razmazivala krv žrtvenih životinja. U islamsko doba klanje životinja obavlja se u Mini (mesto u brdima istočno od Meke).

Na Ćabu najmanje jednom u toku života treba da dođe svaki zdrav i materijalno obezbeđen musliman. Inače, hodočasanici, i muškarci i žene, se posle ritualnog pranja oblače u belo, s tim što žene pokrivaju glavu, ali ne i lice.

Brojna su svedočanstva o uznošenju verskih osećanja pri pogledu hadžija na Ćabu. „Cijela zajednica – čitamo u jednom arapskom opisu – stoji tu u najvećem strahopoštovanju pred tim najvišim veličanstvom i najmoćnijim nadahniteljem bogobojazni, pred kojim najveće duše postaju male do nepostojanja. I da nismo bili svjedoci pokreta tijela u stavu salata i uzdizanja ruku pri molitvama i mrmljanju očitovanja smjernosti, te da nismo čuli kucanje srca pred tom beskrajnom veličinom, mislili bismo da smo preneseni u neki drugi život. A mi smo u tom trenutku i bili u nekom drugom svijetu: bili smo u kući Božjoj i u neposrednom Božjem prisuću, a pri nama su bili samo prignuta glava i ponizni jezik i uzvišene molitve i ovlažene oči i zaplašeno srce i zagovorno čisto uvjerenje“.

Helsinška povelja, septembar-oktobar 2011.

Peščanik.net, 12.08.2019.

Srodni link: VIDEO – Hadžiluk