žena pliva
Foto: gal-dem

Filmski autor Ed Akura naučio je da pliva tek u svojoj 53. godini kada se uplašio da ne bi mogao da pomogne svojoj ćerki ako upadne u vodu. „Živeo sam blizu Temze i mislio sam, ako joj se nešto desi a ja ne mogu da je spasem, nikad to sebi ne bih oprostio.“

Do tada je patio od onoga što je prozvao Bl-aquaphobia da bi opisao duboki strah crnih ljudi od vode – strah koji se „jako razlikuje“ od onoga što osećaju belci koji se plaše vode. „Kod belaca je obično reč o nečemu što im se desilo – ‘pao sam u vodu, desila se nezgoda’, tako nešto. Ali mnogo je crnih ljudi, uključujući mene, koji pate od akvafobije, a da toga nisu ni svesni.“

Prema Swim England, upravljačkom telu za vodene sportove, u crnoj populaciji Engleske 95% odraslih i 80% dece ne pliva, a samo 2% redovnih plivača su crni. To su alarmantni podaci koji govore o mogućim rizicima, kaže Akura, jer su crna deca u triput većoj opasnosti da se udave nego bela.

I tako je pre dve godine, kada je njegova ćerka Lolita imala 7, Ed Akura konačno zaronio, dokumentujući svoj put od večnog izbegavanja vode do bojažljivog ulaska u hladan bazen u severnom Londonu. Pošto je objavio kratak video na Jutjubu, reakcije akvafobičnih crnaca, Azijaca i drugih manjina navele su ga da snimi celovečernji film.

Crnci ne umeju da plivaju: Nastavak istražuje predrasude, stereotipe i isključenost iz ovog sporta iz perspektive mladih ljudi. Delom dokumentarna, delom dramatizovana priča prati dvoje tinejdžera iz opštinskog naselja u južnom Londonu, Lajlu i Kej-Frosta, koji se prijavljuju na program za pomoć mladima iz siromašnih sredina da nađu bolji posao. Ali da bi uspešno završili program, moraju da nauče da plivaju.

Usput upoznajemo njihove drugove – neke stvarne, a neke filmske – koji govore o svojim iskustvima i zašto većinom mrze plivanje i nalaze izgovore da ga izbegnu. „Ne idem jer sam dobila, a kad nije zbog menstruacije, onda je zbog frizure, ili me boli stomak, ili zbog strija, ili zbog bilo čega – uvek postoji neko ali“, kaže 22-ogodišnja Meli Gebri-Hens. Sejso, muzičar koji je napisao muziku za ovaj film, jedan je od malobrojnih mladih ljudi iz zajednice koji voli da pliva, ali samo zato što je odrastao u Nigeriji gde je plivanje uobičajena stvar.

Kada se u svojoj 15. godini doselio u londonski Pekam, bio je jedini dečak u fudbalskom timu koji je plivanjem održavao kondiciju. „Pitao sam ih zašto niko ne pliva, a oni bi bili u fazonu mrzi me, hladno je, pokvariću frizuru, ovo, ono. U sebi sam mislio: koje ludilo!“ Kaže da mu nije bilo zanimljivo da sam ide na plivanje, pa je prestao. „Bio sam jedini crni klinac u bazenu, bilo je glupo.“

Kulturalne barijere u vezi sa plivanjem – od afro-frizure i suve kože do mitova o težim kostima crnih ljudi – proizvod su institucionalnih i sistemskih nejednakosti koje se mogu videti širom industrije vodenih sportova, kaže Danijela Obe, osnivačica Plivačkog udruženja za crne, humanitarne organizacije za podršku ravnopravnosti u ovom sportu.

„Crna zajednica plivanje smatra sportom belih muškaraca. Zašto? Zato što je to ono što se vidi“, kaže Obe i dodaje da se ista poruka može svuda videti, bilo da je reč o udruženju instruktora plivanja ili nacionalnoj spasilačkoj službi. Ona navodi i plivačke kape kao primer – dizajnirao ih je Speedo pre 50 godina za belačku kosu, „dok nama nisu dobre, jer naša kosa prkosi gravitaciji“.

Da bi svoju decu zainteresovala za plivanje, Obe je osmislila vodootporni povez za glavu – i nudi ga proizvođačima u nadi da bi ga neko mogao dalje razvijati. Nisu pokazali interesovanje: „Misle da oni ionako ne plivaju, pa što bi se gnjavili?“

Obe se nada da će Akurin film – dostupan od 10. maja na raznim platformama – podstaći promene. „Moramo da učinimo nešto za svoju zajednicu“, kaže Obe. „Da raskrstimo sa tom glupom idejom da plivanje nije deo naše kulture.“

Rob Walker, The Guardian, 04.04.2021.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 10.04.2021.