Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Žale se penzioneri kako su diskriminisani po osnovu godina, jer su jedino oni u celom belom svetu, ovde u Srbiji, zatvoreni u kući od 0-24 sata već mesec dana. Nema izlaska nikad, ni noću ni danju, sve dok Predsednik Vučić (tobože pod čizmom „struke“) ne kaže „bakama i dekama“ izvolte napolje. I to se konačno desilo! Ne odmah, ne može baš da važi od sutra. Izlasci za starije krenuće tek posle Uskrsa, jer će svi biti u kući za vreme praznika. U ovoj radosnoj uskršnjoj vesti našlo se još jedno veliko Ali. Izlaziće se na kašičicu. Tri puta nedeljno, po pola sata, 300 metara od kuće. Tako je predsednik propisao. Prisećam se kako je on na samu ideju da penzioneri izađu iz kuće dobijao napade panike, govoreći kako bi to bilo strašno da se odjednom pojavi milion penzionera! I šta bismo onda, pitao je on, zgrožen od te slike. Pokušala sam da zamislim kako i gde bi se taj milion penzionera ukazao. Kako bi se to tehnički desilo? Neki penzioneri žive u Beogradu, drugi u Pančevu, treći u Valjevu, svuda po Srbiji, pa zašto mu se priviđao nekakav sveopšti penzionerski miting. I kako se taj „milion penzionera“ ne primećuje onog dana kada svi penzioneri mogu da izađu u cik zore, od 4 do 7, da bi otišli do prodavnice. Kako to izgleda čitali smo ovde.

Na vest da će penzioneri moći napolje u strogo glupom ograničenju, krenule su primedbe. Što ne dade bar čitav sat (kerovi imaju 2 sata, a mi penzioneri pola sata!) i bar da je dao 500 metara od kuće. Pošto sam i ja ta koja se sprema za svečani izlazak, ne zameram ništa, jer je kontrola takve sitničave dozvole kretanja nemoguća. Započela sam pripreme. Ustanovila sam da sve rekvizite imam. Budilnik imam i to švajcarski, zidarski metar od pleha imam (šnajderski nemam), patike su spremne. Opraću i kosu, uviću je na papilotne, a imam i neke nove stvarčice da prikažem. Nisam imala prilike da ih obučem. Koga da pitam da li se sme na kaficu, šta znam, proleće je, izazovi na sve strane.

Pitaju me prijatelji iz inostranstva da li mi je teško u kućnom zatvoru. Kad me zgrabe bes, samoća ili nedostatak vazduha, primenjujem uvek isti sistem. Taj sistem se zove oportunizam i glasi – budi srećna, moglo je da bude mnogo gore. Kakve strahote su mogle da mi se dese, a srećom nisu. Mogla sam biti gastarbajterka pa da mi ne daju da uđem u rođenu zemlju, da stojim na granici danima, pa kad me puste u domovinu da me strpaju 28 dana na Sajam u izolaciju u kojoj ima 3.000 kreveta. Iskreno sam se toga najviše bojala. I da nisam bila napolju, ko zna, mogla sam da zakačim virus, pa tamo da zaglavim. Predsednik je tvrdio da je baš dobro na Sajmu, rekao je da je hrana odlična, kaže šta fali, za doručak su bile pileće grudi, dva kuvana jajeta i parče sira. Kako zna? Za ručak pasulj sa kobasicom, pa šta fali pasulju i kobasici, grdio je predsednik zahtevne građane. Šta je, jel hoćete avokado sa pomorandžom? Pa stvarno, šta ti ljudi hoće? Ali kad je najavljen štrajk glađu i korona abonenti naglas ispričali kako je na Sajmu, pa posle krenuli da dižu bunu i oni iz niške sale u parku Čair, kako ja da se žalim što moram da sedim u kući? Pomislila sam: budi srećna što sediš u kući. Jer, mogla sam biti u nekom domu za stare, pa da dobijem koronu i odapnem, mogla sam biti u kardiovaskularnoj bolnici „Dedinje“, pa da stradam zajedno sa zdravstvenim osobljem, mogla sam biti bolesna od raka, a u Institut za onkologiju ne primaju bolesne od raka ako nisu testirani, a kad hoćeš da se testiraš u domu zdravlja, poraniš zorom, imaš zakazano, a oni te vrate kući jer imaju samo 6 testova. A ti si sedma. Mogla sam da čekam rezultate testa i da ih nikada ne dočekam, mogli su da mi kažu da sam negativna, a da sam u stvari pozitivna, jer 30 posto testova ne valja, kako kaže jedna poznata doktorka i pulmolog po specijalizaciji. Mogla sam biti radnica u fabrici Jura, pa da se svakog jutra vozim autobusom sa 60 drugara i drugarica, bez zaštite (posle je nešto podeljeno), da radim u smenama sa još 500 radnika koji ne mogu da naprave dovoljnu distancu, mogla sam da budem kuvarica u hotelu, pa da me otpuste jer im više nisam potrebna, mogla sam da budem primorana da idem na posao a nema ko da mi čuva decu, iako su obećali da će takve majke moći da ostanu kod kuće.

Svaki put kad me uhvati bes, ja primenim sistem „moglo mi je biti mnogo gore“. Dobro, nije prijatno sedeti danima i noćima u kući, ali mogla sam ja biti novinarka Ana Lalić koja je tačno opisala dramatično stanje u KC Vojvodine i bila uhapšena zbog širenja laži u vanrednom stanju. Mogla sam biti Jovana Popović koja je odležala tri nedelje u zatvoru na pravdi boga: zamerila se svojom opozicionom pesmom „Bagra“. Govorim sebi: zamisli da si… a nisi. Jeste, teško je i meni i svim starima zatvorenim u kuće; jeste ponižavajuća diskriminacija i sklanjanje starih građana da ne smetaju i ne zauzimaju mesto; oni jesu rizična grupa, ali nisu maloumni pa da ne znaju da se pričuvaju.

Kad bi mi se slošilo zapravo sam se vadila misleći na druge kojima je mnogo gore nego meni. Tešenje i prevazilaženje muke ponavljanjem „moglo je da bude mnogo gore“ je trenutna pilula, ali ne može biti ni moralna ni politička poruka, a još manje osnovna filozofija našeg ili bilo kog društva. To što ima mnogo većih nesreća ne bi smelo da vodi u oportunističko prihvatanje razobručene vlast i nemoćnih građana, tako što će poruka biti ćuti, dobro je što nije još gore. Meni nije tako loše, drugi su prošli lošije od mene, nemoj da galamiš i grdiš vlast. Takva pilula nije za dugotrajnu upotrebu, a bojim se da je kod nas u širokoj upotrebi suviše dugo. Korona je to veoma dobro potvrdila.

Peščanik.net, 18.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)