Imali smo, eto, izbore. Jedni su slavili, a drugi su se trudili prodati svoj veći ili manji fijasko kao uspjeh. Od prigodnih komentara najviše su mi dali misliti oni koji su ocjenjivali da je u Ljubljani pobijedila ljevica. Zaista?
Jedno su političke simpatije i preferencije, pitanja političkog ukusa. U tom smislu neću skrivati da novi-stari gradonačelnik Zoran Janković nije po mom ukusu. Utisak što sam ga dobio o njegovom prvom mandatu jest da je riječ o tipu vladavine koji se kreće u sivoj zoni na granici zakona: koji, ako je moguće, priređuje zakone vlastitom interesu, a ako ne, onda ih izigrava i krši pravila. Ako preko onoga što radi ne može zašiti zakrpe demokratskog procesa odlučivanja, služi se argumentima djelotvornosti: ovo ili ono treba napraviti, i ako na svakom koraku djeluješ po slovu zakona ili pravila, nigdje nećeš stići. Jer Ljubljančani su ga prije četiri godine ipak izabrali da bi od njega grad nešto imao, zato izborna obećanja ne treba žrtvovati legalističkim pedanterijama. Važna su postignuća. Postignuća kao takva. Nije važan niti put do postignuća niti njihova priroda: da li su potrebna; ako su pak potrebna, da li su više potrebna od nečega drugoga; da li ih možemo priuštiti; ko će ih plaćati i kako; ko će od njih imati koristi ili ugodnosti? Meni je politika sporta i igara strana, upravo odvratna. No, to je stvar ukusa. Zavođenja, kakvo je bilo o pokriću troškova hrama u Stožicama, bi trebalo, po mom mišljenju, kazneno sankcionirati, a ne nagraditi. Gradnja parkirališta u središtu grada za mene je razvojna ludost – pa ako mi i nije stalo što je gradski zrak koji dišem kritično loš i ako me nimalo ne dira takozvano kulturno nasljeđe. Postavljati poslovno-trgovačke centre predstavlja zabludu kojoj je vrijeme isteklo. Ovdje, u Kaliforniji, gdje živim dio godine, put me je vodio u takva središta, koja su postala naselja duhova. Ako su Amerikanci postavili Pioneertown kako bi opredmetili iluziju o mitskom divljem Zapadu, raznovrsni ”centri” što ih Slovenci postavljaju osuđeni su postati našim Pioneertowns: materijalizirane iluzije o Americi koja iščezava. Čak se i Walmart odrekao trgovačkih velecentara.
Dospio sam u godine kad me gradilišta više ne fasciniraju. Pitam se: kakvu to Ljubljanu stvara građevinarsko revolucionarstvo? Ne mislim toliko na estetski izgled, nego više na to kakav model života se time postavlja, komu se predaje grad i komu se oduzima. Kad gledam što se događa, u meni se budi konzervativni refleks: radije bih od graditeljstva imao konzervatorstvo. No moj konzervativizam prestaje kad vidim kako taj gradonačelnik njeguje familijarne vrijednosti. (Ili će neko dokazati da je riječ samo o zlonamjernim glasinama?) Ako se već neko mora profesionalno time baviti, neka se radije bavi crkva. U modernu politiku familijarne vrednote ne spadaju. Barem dok neko uspješno ne ukrsti demokraciju s mafijom i dok takvog meleza ne posvojimo.
Ukratko, za takvu politiku i takvu vladavinu nikada ne bih glasao. Ako je to ljevica, onda me nema u toj ljevici. No, da li je to ljevica? Jedino tumačenje zašto bismo to mogli nazvati ljevicom, jedino tumačenje koje mi se čini logičnim, jeste da Zoran Janković nije Janez Janša, da je čak protivnik Janše. Janša važi za desničara, Janković je dakle ljevičar. Janša je pustio zlog duha iz boce. Ako ga budu pod stara ljeta proganjali plodovi krupnih poduhvata s Mercatorom, neka ga proganjaju. Nije mi niti drago da grad zato postane trgovina na veliko i malo, niti mi se čini mudrim da Janšu postavimo na onu strukturalnu tačku koja odlučuje ko je ko ili što u slovenačkoj politici. Odnos prema Janši ili njegov odnos prema nečemu ili nekomu za mene nije kriterij ljevičarstva.
No, pogledajmo nešto što je ozbiljnije od ličnih političkih preferencija ili pripisivanja prevelikog značenja nekom političaru. Ljevica je moderna politička pojava i pojam. Ljevice nije bilo ni u starom Rimu ni u srednjem vijeku, nije je bilo ni u renesansi… Pojava ljevice je najuže povezana s oblikovanjem političkih stranaka, koje su isto tako izrazito moderna politička pojava, dok je pojam ljevice povezan s položajem predstavnika stranaka u parlamentu. Ljevica je pojam koji je vezan za moderni politički predstavnički sistem, a predstavništvo naroda bira se na izborima, na kojima se za glasove bore u pravilu stranački organizirani parcijalni politički interesi.
Politične stranke nisu ništa simpatično, no manje su pogubne od nekog cjelovitog organskog političkog tijela i prepreka su za nametanje takvog političkog jedinstva. Neka stranka može biti totalitarizam u malome, no dok postoje druge stranke, ona sprječava veliki totalitarizam. Jednostranačkog sistema nema (jer jedna sama stranka nije stranka). To ne znači da, recimo, fašizam nije moderna politička pojava. Pa premda je izvorno vezan za neku političku stranku, fašizam je, kad jednom zavlada, sistem koji je s onu stranu stranačke politike i podjele na ljevicu i desnicu.
Zaključak koji iz toga slijedi je da ne možemo imati nestranačku ili nadstranačku ljevicu. Neki pojedinac može imati ove ili one ideje ili sentimente i ti njegovi pogledi mogu biti jednaki ili slični onima što ih promovira neka stranka, recimo lijeva, ali ako taj pojedinac nije član niti jedne lijeve stranke, onda nije ljevičar u modernom političkom značenju. Može biti nezavisni intelektualac, može biti neki aktivist, ali nije nezavisni ljevičar. Ako je nezavisan, ne može biti ljevičar. Čak su lijeve stranke, koje su odbacile sve ljevičarske ideje, više ljevica nego neko ko ima ljevičarske ideje, a nije u lijevoj stranci. Takve stranke su dakako negativna, destruktivna pojava i ono što negiraju je na koncu konca stranački sistem i moderna predstavnička demokracija. Nezavisni kandidati, koji navodno imaju ljevičarske poglede, i lijeve stranke koje su se očistile od ljevičarskih ideja, predstavljaju dvije strane iste pojave. Po inerciji bismo mogli reći da je ta pojava nešto što smrdi po fašizmu ili mafiji. Možda pretjerujemo. Dijagnosticirati možemo sumrak postojećeg, globalno dominantnog političkog sistema. Što je to novo što nastaje, to je manje jasno. Barem je bolje da ne umišljamo prebrzo da nam je već jasno što je to. No nešto je jasno: pobjeda nestranačkog Zorana Jankovića i loši rezultati lijevih stranaka, uz niski izborni odaziv, pokazuju da stvar s ljevicom u Ljubljani stoji veoma rđavo. S ljubljanskom arogancijom mogli bismo reći: rđavije nego na selu.
Dnevnik.si, 16.10.2010.
Preveo sa slovenačkog Mario Kopić
Peščanik.net, 17.10.2010.
