Dok bismo u podne i uvečer čekali zvuk zvona što poziva za trpezu, rado bih se zadržavao u velikom vrtu iza kuće. Bio je zasađen bademima i pistacijama, a na njegovim zapuštenim rubovima svijetlili su usplamtjeli zvjezdani cvatovi šipka, koji su pjesnici oduvijek opjevali kao simbol vatrene južnjačke ljubavi. Jedna golema smokva bila je krcata velikim zelenim plodovima. Bohrer je tu vrstu zvao Petrovače, jer prvi se plodovi mogu ubrati već na dan Svetog Petra. Te smokve sazrijevanjem ne tamne, nego se beru dok im je boja blistavo zelena, a tako su mekane da od pritiska prstom, što sam katkada sebi dopuštao iz pohlepe, istrunu na stablu.
Omiljeno drvo u vrtu bilo mi je pak neugledno i bolećivo malo stablo breskve, koje je Bohrer katkad zabrinuto promatrao. Njegov ubogi rast bio je zacijelo povezan s brojnim ovalnim bušotinama što su mu rasijecale deblo. Bušotine te vrste obično usijecaju kornjaši krasnici, kukci metalne boje, koje možemo imenovati pravom djecom sunca. Najveći žar južnjačkog podneva daje im iznimnu živahnost; svojim tijelima u obliku čamca ili torpeda, po svemu krojenima za let, zuje, žareći se i ljeskajući se u svjetlu. Usred duboke samotnosti provodio sam pokoju podnevnu uru na tom mjestu u vlasti čarolije usnuloga Pana.
Najprije mi upade u oči veliki crni prijan kojemu su površine krila, blještavih poput polirana željeza, bile prošarane krljuštima bijelim kao kreda; u njemu prepoznah staroga znanca. Već sam ga bio lovio kad sam prije više godina u prijateljevu društvu putovao kroz veliku makiju između sicilijanskih obalnih gradova Cefalu i Sant’ Agata Militello. Otkrio sam ga bio u velikom broju i na stablima rogača u prekrasnom parku La Favorita, koji se u saracenskoj raskoši prostire ispred Lavljih vrata u Palermu. Jedan njegov mali rođak, dolje sjajne bakrene boje, a gore zagasito brončane, sjedio je kao ukočen na jednom trošnom deblu; samo je električno podrhtavanje njegovih nježnih ticala odavalo snagu života u njemu. Suprotno tome, vrlo treperavo i poput muhe lijepih krila, igrala se na najvišim granama već prorijeđene krošnje hitra vrsta zelenog i zlatnog sjaja, koja je na krilima, kao isklesane pod kalupom za novac, nosila šest malih jamica boje dukata.
Znalac je iz ovih naznaka možda već prepoznao vrste Capnodis, Perotis iChrysobothris, ili vrste boje dima, vrstu bušilica i vrstu zlatnih jamica, kako bi se nazivale u prijevodu. Taj način imenovanja što nam ga nudi znanost u svojim sistemima, nalik je tabuu kojim pokušavamo čvršće i trajnije prisvojiti prolazan i raznolik dojam živih pojava. Neposrednom opažaju ovdje u pomoć priskače prvo preciznost pojma – stari Linné doista je bio prvi i najjači enciklopedist. Osim toga, još kao dijete osjećao sam ugodu u tomu da pamtim neobična imena biljaka i životinja. To dovodim, ne na zadnjem mjestu, u vezu s godinama u našoj staroj apoteci Adler, gdje sam u sušionioci za ljekovito bilje i oficini čudnovata mirisa odgonetao natpise na ormarima i sudovima.
Možda zvuči neobično, ali posve sam siguran da je među bezbrojnim sastavljačima popisa prirodnoznanstvenog naziva skriven poneki neznani pjesnik. Već sama kratkoća umjetničkog oblika, koja je propisana, zahtijeva najveću jasnoću izraza, jer kum za imenovanje neke nove vrste nema na raspolaganju ništa doli jednu imenicu i jedan pridjev. Ima tu iznimnih domašaja, čiju eleganciju i preciznost još nijedan antologičar nije revno istražio. Tko je, primjerice, ikada promatrao svetog skarabeja kako neumorno gura svoju kuglu, priznat će da se nije moglo naći bolje ime od Sizifova, imena što ga je Latreille nadjenuo jednoj njegovoj vrsti. Dugo nakon što je presahnuo klasični jezik u srednjovjekovlju, ovdje nalazimo na kasni oblik njegove praktične primjene, gotovo kao na morene u kojima rastu ostaci neke antičke vegetacije.
Slika ovakva stabla ne bi bila potpuna ako bismo zaboravili male ose uposlene na njegovoj kori. One su boje crvenih, zelenih i plavih svilenih tkanina dubokoga sjaja, i žure se naokolo zaustavljajući se tu i tamo u kratkim, hitrim skokovima. Brižljivije od bilo kojega liječnika što osluškuje udarce srca, one osluškuju pokrete ličinaka zavučenih duboko u srž drveta. Umrtve ih nepogrešivim ubodom.
Negdje u smiraj dana pokatkada bi se iz nekoga od najvećih otvora oprezno pružilo jedno dugo crno ticalo. Najavljivalo je pojavu velike hrastove strizibube, koja kod nas, kao i crna roda i jelenak, pripada izumirućem životinjskom svijetu germanskih hrastovih šuma. U znamenitoj Hercinskoj šumi, koja se na prostoru od 60 dana putovanja prostirala od Rajne do Sudeta, mora da se često mogla naći. Možda su se njezine ličinke, pod imenom ”cossi”, skupljale za rimske trpeze i uzgajale na brašnu. Dugačka, tamna životinja bi, nakon što je izmiljela, još neko vrijeme nepokretno ostala priljubljena uz deblo, a potom bi odletjela s kukasto ispruženim ticalima, podsjećajući me na pomalo sumnjiva ministarskog tajnog savjetnika.
Iz kuće pružao se sve do crte na kojoj je iz zemlje virila gola stijena, nepravilan niz vrtova pod hladom krošnji velikih maslina. Samotnost je tu bila iznimna. Pojedini vrtovi bili su odvojeni polusrušenim zidovima na kojima su se pjenile žuti klupčasti cvjetovi suručice. Na gustim živicama dudova grmlja penjala se u vis neka povijuša s bezbroj bijelih cvjetova poput zvjezdica. Na njezinim prianjalkama svjetlucale su se velike metalne providnosti. Pokatkada bi u jastuke od cvijeća upadali baršunastožuti ljuti stršljeni, urešeni crnim okastim pjegama, ili čeličnoplavi bumbari. Na otvorenim mjestima sunčao se poneki blavor, veliki zmijoliki svijetlozelenosmeđi gušter; na najmanji šum nestao bi šuškajući u grmlju. Jednom, bliže moru, ukazala nam se najljepša zmija Evrope, gizdavi guž crvena krpa, koji uz osnovnu smeđu boju poput mahagonija, ima još i poput krvi crvene, crno oivičene pjege.
Ove čarolijske vrtove, u kojima kao da je očuvan dah dioklecijanskih vremena, presijecao je već presahli potok u stepeničastom koritu, čija voda se zadržala u velikim lokvama. Tu smo katkada promatrali potočarku u lovu; plivala je tako snažno da je prednja trećina njezina tijela, visoko uzdignute glave, stajala uspravno u vodi. Taj prizor imao je nečega užasnoga u sebi; razlog je vjerojatno u tomu što se naizgled nije kretala, kao prirodne zmije, izvijajući se vodoravno, nego okomito, poput zmije iz naših snova.
Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, 1934.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 28.04.2010.
Nastavci: