Poviše na brijegu na izbočenoj stijeni mali je samostan Sottomonte (Gospa od Anđela), čije je zvono pratilo svojim zvukom brodove koji su tuda plovili. Odatle smo imali potpun pregled na širinu obronka što se strmo penjao, a gust čempresni pokrivač davao mu je osobit izgled. Oblik čempresa toliko je izrazit da čak i ovdje, gdje su stajali jedno do drugoga u tisućama primjeraka, riječ šuma nije bila prikladna. Prvi smo put, dakle, doslovce imali primjer za staru poslovicu da se od drveća ne vidi šuma – primjer koji ljubitelj logičkih figura može raspredati na raznolike načine. Između tih stožastih krošnji, koje su podrhtavale na sunčevoj svjetlosti poput zelenih plamenova, u pukotinama između stijena spuštale su se u dolinu gomile procvalih crvenih oleandara kao široke ognjene rijeke.
Prijepodneva smo posve posvećivali radostima plaže. Već rano smo, ogrnuti samo ogrtačima za kupanje, napuštali kuću jer bi sunce vrlo brzo počelo izuzetno snažno grijati. Između malih uvala, što su se jedna na drugu nadovezivale lancem okamenjenih školjki, odabrali smo onu na čijem je rubu borova šumica obećavala hladovinu. To lijepo drvo uspijeva na mjestima gdje može spustiti korijen u pješčano tlo natopljeno slanom morskom vodom i razviti krošnju u usijanom zračnom sloju što ga sunce stvara ponad blještavih pješčanih sprudova. Tamo postane nalik kišobranu. Od tog šumarka, kao krajnja izvidnička crta biljnog svijeta, širio se uzak pojas morskih trava. Tu se žutio primorski mak obrastao nježnim paperjem i rasla je jedna vrsta brončanozelene mlječike. Između kamenja jedna slana biljka pružala je svoje trobridne listove kao debele, sočne kristale; cvjetovi su joj bili kao svjetleća sunca s crvenom aureolom.
Polukružna udolina sastavljena od hrpe kamenja pružala se oko uvale kao prirodni bedem. Kamen ima osobiti odnos spram vremena. On za zemljino tijelo predstavlja skelet, koji najmanje podliježe svim promjenama. Okružen kamenjem, čovjek osjeti dah dužih kružnih tokova i čas proleti kao u zlatno doba. Tako smo svaki put bili iznenađeni kad je dim što se izvijao iz malog poštanskog parobroda najavljivao podne.
Hrid uz kopno, s koje je more svojim utjecajem odvajalo goleme blokove i dalje ih usitnjavalo, pretvarajući ih u široke naslage šljunka, sastojala se od krhkog, sitnozrnatog vapnenca. Pri udarcu bi odzvanjala; na strmijim mjestima, svaki put kad bi val pri povlačenju nosio sa spruda taj krš, čula se jasna zvonjava što je podsjećala na tonove koji se u špiljama sa sigama mogu izmamiti od stalaktita i stalagmita. Sitno zrno ove stijene dolazilo je posebno do izražaja na mjestima gdje su se valovi razbijali o obalu, bruseći njezinu masu i pretvarajući je u široke ploče – tamo joj je dodir bio hladan, sklizak i pomalo mastan, kao leđa neke morske nemani. Na drugim je mjestima vrtlog vode izdubio male plitke bazene oblika kružnice ili školjki i u njima se nalazila voda iznimne topline. Posebno na mjestima na kojima hrid bijaše prošarana zelenim, crvenim i bijelim slojevima, nastale su male tople kupke, od kojih ljepših zacijelo nije bilo ni u Tiberijevim kupeljima.
Visoke naslage šljunka moglo se promatrati kao neiscrpan arhiv, nastao u nastojanju da se prikažu sve zamislive vrste oblina. No vrlo smo rijetko nailazili između bezbroj pločastih, ovalnih i cilindričnih oblika brušenja na posve kuglasti oblik. U ponekom komadu bili su uprešani iznimno fino skamenjeni mamuliti, kod nas nazvani i kamenim novčićima. Drugi su pak bili prošarani hodnicima školjki-kamotočaca kao izbušeni puščanim hitcima.
Svakoga smo jutra, nakon što bismo namazali tijelo uljem, na malom grebenu ponad mora usred uvale postavljali niz kamenih meta i gađali ih okruglim bjelucima koji su se pri udarcu rasprskavali. Tu dobru vježbu organizirao sam imajući u vidu zrno šrapnela koje Friedrich Georg još uvijek nosi u zglobu lijeve nadlaktice.
Kad bi sunce zagrijalo more, otplivali bismo daleko od obale. Oko podneva redovito se dizao blagi povjetarac; dotada je morska površina bila glatka i nepomična kao srebrna prevlaka. Visoki stupanj slanoće mora činio je plivanje ugodnim; njegova bistrina otkrivala je i na većim dubinama sve pojedinosti dna. Na stanovitoj udaljenosti od plaže nikada nisam propuštao zaroniti i otpiti morske vode – napitak što ga Hipokrat slavi i na kojemu će jednoga dana, kao na tolikim ostavštinama antičke medicine, možda neka dovitljiva glava uspostaviti novi sistem liječenja.
Tu, kao i na mnogim mjestima na Sredozemlju, nanovo sam uočio koliko se malo životinja vidi na mjestima obasjanim dnevnim svjetlom. Vodeni element pogodniji je za svako približavanje, a time i za svaki zahvat od zemaljskog; život je u njemu intenzivniji. Na prvi pogled bile su to samo vrste čvrstoga oklopa – školjke, rakovice i rakovi samci, smeđi morski krastavci (trpovi) i kolonije tamnoplavih ježinaca što su svijetlili iz dubine.
Koliko se tih morskih plodova može jesti, doznali smo već na Siciliji. Tu se katkad u veselom društvu, uz obilne količine vina, bijelog kruha i limuna, podiže kamp za marendu u blizini grebena gdje ti plodovi rastu. Stoga smo i ovdje iskoristili tu svoju veselu znanost. Doduše, ako ih hoćete jesti, prije svega ježinca, potreban vam je snažan sužanj koji će bodljikave vapnenaste ljušture prepoloviti nožem. U Palermu nam je tu uslugu činio petnaestogodišnjak pod imenom Antonio. Crvenkaste petokrake jajnike valja isisati ili umakati u njih komadić bijeloga kruha i pritom se dobiva okus vedre, neptunske plodnosti. Znalci tvrde da im bujnost raste s mjesečevim srpom.
Večeri jedne, kada su ribari s Korčule prostrli mreže u blizini naše terase, otkrili smo da u tom morskom rukavcu ne manjka ni ribe. Prišli smo kad je plijen bio već u kašetama i osvijetlili ulov voštanicama. Kao u kakvoj mreži ležala su tu još drhtava tijela riba i sipa, mekano sklupčana jedna pored drugih. Slikar bi na njima mogao proučavati sve nijanse kojima se prelijeva srebro. Nije nedostajao ni jedan ton vidljive ljestvice, no svi su bili prilagođeni nekom tajanstvenom ključu dubine. Divna caklina tih svjetala koja su oscilirala u naporu smrti, podsjećala je na sablasne boje u elektronskim cijevima fizičara. Od svih umjetnosti možda samo jedna može to predočiti – to je umijeće puhača stakla; svoju prozirnu masu on boji metalnim oksidima ili na nju nanosi fine opne s bojama duge. Te boje dubine mogu se naći na zakopanim staklima, a sve češće i u našim velikim gradovima, kojima je osim mnogih drugih obilježja svojstven i podmorski karakter, i kroz koje katkada prolazimo nalik roniocima. Pri pogledu na lignje velikih zelenkasto-zlatnih očiju, na sipe što sjajem i blistavošću podsjećaju na sedef, na duge morske ugore pune opalne glatkoće, na skuše tamnozelenih pruga poput hijeroglifa, dođe mi misao da je Huysmans u svojemu kasnoromantičarskom Des Esseintesovom čarolijskom dvorcu zaboravio jednu sobu: kabinet nalik špilji, sav obložen zelenim zrcalima, u kojem na nevidljivim nitima lebdi mnoštvo fantastičnih riba od raznobojnog puhanog stakla.
Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, 1934.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 30.04.2010.
Nastavci:
