Jun i juli 1932. godine proveo sam s (bratom) Friedrichom Georgom na dalmatinskoj obali. Po fantastičnoj geografskoj karti što je nosimo u glavi o zemljama što ih još vidjeli nismo, to je područje u mojoj predstavi živjelo kao svojevrsna proširena Italija. Za duga dana, dok je naš bijeli parobrod klizio pokraj zupčastih otoka i razuđenih obala, imao sam vremena osloboditi se te zablude.
Prvi me dojam gotovo razočarao. Gromade kraških stijena koje su se, ispucane na mnogim mjestima, obarale sve do žala i tamo razgranavale poput istopljenog olova, pričinjale su mi se tek kao kostur krajolika kojemu su manjkale ugodne obline i mesnati sloj. Kasnije sam, dakako, primijetio da ova zemlja ima svoje tajne snage; oživi u spomenu i izazove osjećaj tuge za domom. Imala je neku daleku sličnost s lineburškom pustarom.
Naše pristanište bijaše Korčula, prastaro, utvrđeno morsko gnijezdo, čije se zasnivanje pripisuje Atenoru. Tamo nas je pozdravio naš domaćin, kapetan Bohrer, stari carski i kraljevski pomorski oficir. Prešli smo njegovim motornim čamcem uski kanal što razdvaja Korčulu od poluotoka Pelješca, koji ima oblik ispruženog prsta. Na sjevernom izlazu malog trgovačkog mjesta Orebić svijetlio je Bohrerov ”Hotel Bellevue”, u kojem su nam pripremili sobu s pogledom na more.
Na tom prvom obilasku kroz mjesto upoznali smo se s tipom hrvatskog čovjeka, ugodnim i stasitim ljudima. Hrvate sam zamišljao otprilike onakvima kakvi u nas i dalje žive u sjećanju na Sedmogodišnji rat – kao neku vrstu neotesanih barbara dugačkih brkova i smrknutih pogleda. Na naše iznenađenje, umjesto toga naišli smo na prijazan, radišan i kultiviran mali narod. S užitkom uronismo u patrijarhalni element što je kod nas nestao još od pradjedovskih dana. Uskoro nam je iz brojnih opažanja postalo jasno da na ovoj obali još živi staro, samoniklo društveno uređenje. Jedno od njih je i razlika u obraćanju nekoj osobi s ”gospodine” i ”gospodaru”. Gospodin jednostavno znači Herr (gospodin), dok se s gospodar oslovljava samo otac obitelji koji obitava na svojemu imanju ili tlu. Ta razlika u nas je iščezla, osim možda u našim istočnim pograničnim grofovijama gdje se patron još uvijek oslovljava s ”milostivi” gospodine.
Narod živi od zemlje i mora. Vidjeli smo u vrtovima rastresitu, crvenosmeđu zemlju na kojoj rađaju divne sorte grožđa, masline, bademi, smokve i šipci. Kuće su uredno sazidane od samoga kamenja, u najljepšim stanuju kapetani koji su se, nakon svojih putovanja, skrasili na ovoj obali. Imaju naviku namjestiti svoja prebivališta s osjećajem za red i savršenim smislom za prostor na koji se čovjek navikne na brodovima. Više puta smo prolazili pokraj njih dok su na plaži popravljali svoje jedrenjake ili iz svojih terasastih vrtova dvogledom promatrali more. Kada tuda prođu njihovi stari brodovi, novi ih kapetani pozdravljaju zvukom sirene. Dalmacija od davnina daje vrsne pomorce.
Jeli smo na terasi u hladu vinove loze. Tu sam nastavio studij riba Sredozemlja, tražeći da mi ih pokažu prije negoli se iz ribarskih kašeta presele u kuhinju. Na žalost, u gužvi sam polaska na put zaboravio spakirati Ovidijev Halieutikom i XXXII Plinijevu knjigu, kao što sam namjeravao. Već raznovrsnost kolača, kao čarolijski proizvod nepresušna stvaralačkog duha, odavala je da se nalazimo u staroj austrijskoj krunovini. Nijedno od njih nije se ponovilo u vrijeme našega višetjednog boravka. Osobito je vrijedan spomena dalmatinski pršut, koji može stati rame uz rame s vestfalskim. Svoj dobar okus zahvaljuje mirisavom drvetu makije, kojim se dimi. Od vina smo upoznali dvije sorte, crveni ”Opolo”, kao vino toga kraja, i vatrenije, boje jantara, ”Grk”, vina velike prirodne snage. Ona se pak ne nude bez otpora, već im se duh mora osvojiti. Pri prvom kušanju nailazi se na svojevrstan okus etera ili terpentina što se sljedećih tjedana sve više i više gubi. Ništa vas ne približuje nekom krajoliku toliko kao uživanje vina koja su izrasla iz njegove zemlje i koje obasjava njegovo sunce.
Navečer, kada bi se miris naranača u cvatu i grmova pelargonija posađenih u mramornim žardinijerama počeo prelijevati u slan morski zrak, rado bismo sjedili za trpezom u ljubaznom društvu našega domaćina, uz jednu ili više boca vina. Upoznali smo u njemu jednu od onih jednostavnih priroda u kojima je, zahvaljujući vojnički vođenom životu, ostalo puno toga djetinjega. Dakako, katastrofa je i na njegovoj ćudi ostavila sjenu; ipak, samo je pomutila urođenu mu vedrinu, no nije je razorila. Prilikom napada na venecijanku obalu jedan mu je torpedo u nekoliko minuta potopio brod; iz mora ga je izvukao patrolni čamac, nakon što je cijelu noć proveo plivajući. Katkad bismo na njemu uočavali nalete patnje koja se može imenovati austrijskom, i koja je zajednička mnogim starim pripadnicima te zadnje stvarne monarhije. S njom je razoren jedan oblik uživanja u životu koji je u ostalim evropskim zemljama već generacijama postao nezamisliv, što se kasnije vidljivo pokazuje u nekih pojedinaca. Osobito jasan nam je postao drukčiji način na koji se zbio prevrat u Austriji kada nam je Bohrer jedne večeri pričao o događajima koji su se odigrali u vrijeme Revolucije u jednoj oficirskoj menzi u Splitu. Kod nas se u carstvu, između ostaloga, mogla uočiti različitost društvenih slojeva; ovdje su se pak otvorile provalije među narodnostima. U pripovijedanju ovoga kapetana staroga kova osjetio se užas što ga je osjećao kad se krug starih drugova jednoga dana, kao dodirom čarobnog štapića, raspao na Poljake, Čehe, Srbe, Slovence, Hrvate i Talijane, i raspršio na sve strane. Neumorno smo ga zapitkivali za podrobnosti, to je najizravniji način na koji se može prodrijeti u povijest, i ponajbolji ključ što se može steći za razumijevanje starih autora. Stara je Austrija za nas, nas koji ponovno stojimo pred oblikovanjem imperija, kao neki fosil iz čijih se sačuvanih kostiju može naslutiti struktura jednog drukčijeg svijeta – svijeta što leži iza, ali možda i ponovo s onu stranu moderne.
U Berlinu sam bio naumio da ću uživati u promatranju životinja, posebno kukaca u ovom kraju – dakle baviti se insektualnim zabavama, poslužim li se riječima Rösela von Rosenhofa. On nam je pod tim naslovom ostavio raskošno ilumirani bakrorez što se pod tim naslovom pojavio 1750. godine u Nürnbergu. Za takvu razonodu priliku su pružale već same ugodne večeri provedene u razgovoru uz ”Opolo”. Jaka svjetlost lampe, koja je visjela iznad nas, među lišćem vinove loze, privlačila je rojeve krilatih gostiju, koji su uz tupe udarce slijetali na kamenu popločenu terasu. Najugledniji posjetitelji bili su nosorošci, gornje površine krila sjajne poput crvenkastosmeđeg laka, i strizibube, u Njemačkoj vrlo rijeke. One se izvlače iz starih četinjača, donoseći sa sobom njihov miris, noseći njihovu boju. Poznavao sam ih još od djetinjstva s ilustracija i ostat će mi svagda doživljaj vidjeti ”da doista postoje takve životinje”. Doletjela je, u velikom broju, i južna vrsta krijesnica, koja se od naših njemačkih znatno razlikuje po dužini.
Dolazak tih životinjica privlačio je kao i kiša s manom svakojaka gladna usta. Ubrzo po paljenju lampe na kamenim pločicama terase začuo bi se tihi zvuk poput pljuska: bila je to šarena žaba krastača: s velikom točnošću penjala se ona na svoju promatračnicu na taktički dobro odabranom mjestu unutar snopa svjetlosti. Dopola skrivena iza vinove loze, buljila bi pred sebe nepokretnim zlatnim očima, kao simbol istočnjačke skromnosti, prezrivo odbijajući okrenuti makar i glavu, a još manje skočiti za moljcima što su omamljeni svjetlom teturali po podu ili za krijesnicama što su puzale kraj nje. Ograničila bi svoj lov na kružni prostor što ga je mogla dosegnuti jezikom. Kad bi joj se plijen približio na domet njezina jezika, nepogrešivom sigurnošću pogađala bi ga i jednako bi tako brzo nanovo uvukla jezik s prilijepljenom žrtvom.
Znatno su pokretniji bili macaklini – nježni, prozirni gušteri s nijansama od ružičaste do ljubičaste boje. Oni bi vazda u istu uru ispuzali iza skela biljki penjačica i na osvijetljenom bi kućnom zidu, uz njega pripijeni, vrebali noćne leptire. Katkad bi, ipak, neki od njih u prevelikom lovačkom žaru padali dolje i udarali u popločen pod, gdje bi ih učas progutao veliki kućni mačak što je vrebao pod našom trpezom. Macakline još od Aristotelova vremena na svim obalama Sredozemlja neopravdano bije glas iznimne otrovnosti. Čak se priča da im sjena truje mlijeko, a u Palermu gazdarica se na odlasku nije htjela sa mnom rukovati nakon što sam, na njezin užas, pomilovao jednog ovećeg, tamnog macaklina, kojih tamo ima u obilju.
Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, 1934.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 27.04.2010.
Nastavci:
