Jednoga smo poslijepodneva Bohrerovim motornim čamcem svratili u poznato vinogradarsko mjesto Lumbardu, na uskoj udolini na južnom predjelu Korčule. Usput smo svratili na gusto pošumljen otok Badiju, s franjevačkim samostanom iz 14. stoljeća, i otočić Vrnik, koji se sastoji doista samo od velikog kamenoloma, uzdignutoga i nadaleko vidljivoga nad morskom plaveti. Tu se od davnine kopa i obrađuje krasan vapneni mramor. Od njega je već Dioklecijan gradio zidove svoje palače nalik na grad i od njegovih kvadara podignut je ne samo saraj u Carigradu i mnoge venecijanske palače već i moderne zgrade u Berlinu. Kamenolomi i rudnici najstarije su građevine na svijetu, i možda ne bez razloga jedine za koje se može reći da predstavljaju rad ljudskog roda kao takvog.

Vinove loze Lumabarde puštaju korijenje u sitno, vrlo plodno prašno tlo. Na poljima se uzdižu mali bijeli tornjevi, koje u vrijeme berbe naseljavaju čuvari. Grožđe je na brižno njegovanim čokotima bilo već teško i imalo je svijetlozeleni zreo sjaj. Uskoro nam je prašina što se dizala pod koracima na stazama kuda smo prolazili, bila isušila grla. Nakon što smo još na plaži lovili vrstu pješčara, vratili smo se u mjesto, a pred kućama su sjedile žene s malim preslicama, i pustili smo da nas vodi zvuk njemačkih studentskih pjesama što dopirao je iz bijelog dvorišta.

Naišli smo tu na pijanku bečkih studenata, dok je gostioničar, obradovan neočekivanim posjetom, neumorno donosio iz podruma velike staklene boce široka grlića napunjene vatrenim „Grkom“; u njemačkim ljekarnama zovu ih Maulaffen, blejalice.

Ovdje, na jednoj širokoj terasi, u hladu naranče s pogledom na vinograde, more i otočje, sklopili smo intimno prijateljstvo s tim divnim vinom i uskoro smo se našli u onom raspoloženju bezgranične naklonosti u kojemu je čovjek najbliži istini ljudi i stvari. U njemu smo se pobratimili s jednim hrvatskim gimnazijskim profesorom. On se odjednom bio našao za našim stolom i njegova pojava veoma se razlikovala od naše predodžbe povezane s njegovim zanimanjem jer mu se odjeća sastojala samo od hlača i poderane košulje. Stari momak bio je dovoljno vatren i bilo je zadovoljstvo slušati ga, iako smo iz njegovih priča razumjeli samo jednu riječ, i to ime jednog ubijenog hrvatskog vođe seljačkog ustanka. No i bez toga dobro nam znanog imena pogodili bismo samo iz njegovih grimasa, iz gestikulacije i zvuka glasa da im je predmet bila sloboda. Vino je simbol krvi kojim se priziva duh palih junaka. Nejasno sam se spominjao da sam, u noći prije nego što smo izvršili puč na trgu Waterloo, u jednoj hanoverskoj točionici vina čuo profesora kako na sličan način priča o Steinu i Scharnhorstu, i davni se doživljaj nejasno miješao sa sadašnjim. Čovjek ima drugo, tankoćutnije i dublje, pamćenje, koje se širi preko trenutaka zanosa kao preko užarenog lanca i koje potone u vrijeme svakodnevnoga života.

Kasno smo se vratili u Orebić našim čamcem prepunim raspjevanih studenata.

Mukotrpniji je pak bio uspon na Monte Viperu (Sv. Ilija), najviši vrh krševitog poluotoka, koji nadaleko dominira nad razbacanim otočjem. Pošli smo na taj izlet u nadi da ćemo na njemu ugledati dvije za Evropu neuobičajene životinje: divljega magarca i čaglja. Dakako, nije posrijedi doista divlji magarac, već podivljale životinje koje su već stoljećima udomaćene u ovom osamljenom brdovitom svijetu. Čagalj ovdje ima jedno od svojih posljednjih evropskih staništa; katkada smo u noćima čuli njegov lavež, na koji su svi psi po dvorištima odgovarali onom mješavinom uzbuđenosti i mržnje kojom svaka domaća životinja osjeća zov slobodnog i neukroćenog rođaka.

U cik zore krenuli smo na put kako bismo, po mogućnosti, još prije negoli sunce dostigne zenit bili na vrhu. U prvom dijelu uspona prolazili smo između nasada vinovih loza i kukuruza kroz vrtove osamljenih imanja, pod hladom visokih dudova, u kojima se od Hesiodova vremena život tek malo promijenio. Golemi klanac, okružen golim krškim obroncima, činio je ulazna vrata u planinski masiv. Tu smo uzalud vrebali čaglje, koji su se vjerojatno još u praskozorje povukli u svoja skrovišta. Za naknadu, otkrio sam jednu zelenu mjehuraču s čvorastom peteljkom, gotovo čovječje visine, koju je oblijetao gust oblak lisnatih kornjaša, i to neke sitne vrste koju karakterizira šaren, prhutav prah. Ovdje je zujala vrsta koja kao da se valjala u brašnu mahovinaste boje, radi čega joj je Linné i dao primjeren nadimak farinoza. Druga vrsta, koju katkada viđam na dinama njemačke obale Baltičkog mora, nosi tanak sloj srebrene prašine duginih boja, a treća, južnofrancuska, zrači u raskošnom lazurnoplavom sjaju. Prah ili puder vrsta je nanosa boje što stvara meku površinu gustoga sjaja. Nalazimo je u mnogih životinja, posebno leptira, ali i brojnih plodova. Njihov veliki opisivač je Jan van Huysum, koji nam je ostavio niz čarolijskih primjeraka plodova i cvijeća. Od umjetnosti njemu se posvetilo pastelno slikarstvo, kojemu je najčešća tema dojam što ga ostavlja koža ženskog lica. Kao jedna od nježnih umjetnosti društvenog i erotskog života, ono ističe dubinu površine i pruža oku tankoćutni osjećaj ruke što dodiruje i miluje.

Nakon što smo prešli dugu kamenitu udubinu, ponad koje je lebdjelo nekoliko velikih ptica grabljivica, zaklonila nas je gusta bukova šuma svježe zelene boje, ugodno različita od sažeženog raslinja obalnog pojasa i njegova šipražja. Put se uvijao naviše u serpentine kroz mase lišća, koje bi se prije moglo nazvati prašumom, budući da stabla na kojima je raslo do tada očigledno nisu iskusila sjekiru. Taj sjenoviti pojas od lišća, koji okružuje više planinske lance suhoga juga i u romanskim je zemljama gotovo istrijebljen, imao je u stara i nova vremena brojne opisivače. Od svih tih opisa najviše cijenim onaj divni koji je Fallmerayer posvetio gori Atosu, čije riječi i rečenice se same spajaju kao streha od lišća i granja što osvježavaju čitatelja.

S onu stranu šume dospjesmo u žar sunca koje je već bilo visoko na nebu te stoga i žešće. Goloj, okrugloj glavici vrha prethodila je visoravan, na čijem su blago izbočenom rubu rasle visoke divizme, vunavke, mlječike i drugo raslinje suhog kamenog tla. Oko sredine zemljište je prelazilo u plitku udubinu i dobivalo je močvarni karkater. Pokrov od mahovine sličio je, međutim, samo na tanku naslagu kroz koju je kao kroz izgažen tepih svjetlucalo svijetlo pješčano tlo. Kroz skupine ivina žbunja tu i tamo otvarao se pogled na perivoj ili, bolje, pašnjak što ga je zatvarao gorski masiv.

S obzirom da nismo imali sreću sresti čaglje, za zadovoljštinu smo trebali barem vidjeti divljeg magarca. Još prije nego što smo ga spazili, dašak vjetra nam je izdaleka donio njegov zadah. On je uistinu potvrdio sve one zlobne primisli u studentskoj šali iz Jene i Hallea o divljem magarcu, koji od Apulejeva doba u nauku o skarednosti ima značajnu ulogu. Trebalo je, dakle, samo držati se zadaha, a naša napetost podsjećala me je pomalo na trenutke putenog iščekivanja djece u cirkuskim šatorima punim mirisa znoja i slonova. Doista smo preplašili dvije životinje na njihovu podnevnom ležaju – smeđu ženku sa ždrebetom sive boje; oboje su imali dugu crnu prugu na leđima. Pokreti im nisu imali ničega ravnodušnoga, štoviše žurili su se u vitkom polukasu preko grmlja i kamenja, i pritom su ispuštali svoj oštri magareći krik pojačan liticama kamene kotline kao rezonatorom. U tom rikanju na čudan su način spojeni bol i oholost, no posljednju riječ ima bol. Ovdje je doduše, usred usijane osame pojava ovih životinja imala nešto neobično razvedravajuće; jednim udarcem otkrila nam je satirski karakter ovoga krajolika. Satir voli takva mjesta na kojima otvorene površine prethode sjenovitom žbunju. Iz kazivanja, naime, proistječe da se falički dio dionizijskih misterija odigravao u divljem pojasu ponad granice vinograda. Za vrijeme tih svečanosti nastupao je inače i onokentaur, svojevrsni križanac ljudskoga i magarećeg lika.

Za vrijeme uspona do vrha nanjušili smo još jednoga crnog mužjaka i čuli, kao zov podnevnih demona, čas tu, čas tamo iza grebena i grmlja, razvučeno rikanje što se podrugljivo gubilo u daljini.

Pred preostali nam dio puta odmorili smo se još jednom u velikoj kući od kamenih blokova, na rubu smrekove šume, usred samoće. Građena je bila, kako smo već doznali od kapetana Bohrera, za vrijeme rata kao topnička promatračnica; i obrasla staza što smo je dotad slijedili i koja je tu završavala mora da je napravljena u ratu. Odatle je straža trebala izviđati približavanje ratnih brodova na pučini i obavještavati topove na plaži tisuću metara odande. Pokušali smo, stojeći na niskom krovu kuće, zamisliti sliku takve bitke usred ove samoće, i činilo nam se da je prije morala podsjećati na antičku opsadu nego na naše doživljaje u flandrijskim oblacima dima. Dok su duboko ispod nas na podbrđu stršile ruševine promatračnica Mletačke Republike, ovdje smo stajali pred ruševinama vlastita vremena – na jednom od napuštenih graničnih položaja germanskoga istočnog carstva, čija je propast dosezala u naše dane.

Površina krova bila je uređena kao nakapnica okružena rubom poput bazena, cijevima povezana s gustijernom. Dugim vjedrom, koje je netko tu ostavio, zagrabili smo čarobno svježu i hladnu vodu iz dubine.

Ima situacija u kojima nam se nenadano otkrije dublji smisao odavno bliskih riječi. De Quincey u svojim Ispovijestima opisuje takav doživljaj povezan s riječima Consul Romanus; ja sam imao sličan doživljaj s riječju gustijerna dok sam uživao u izvrsnom piću usred užarene osame.

 
Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, 1934.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 03.05.2010.

Nastavci:

Leave a Reply