Oko podneva, kad bi se kamenje stalo žariti, povlačili bismo se u hladovinu borova na plaži. U to vrijeme povremeno bi se pojavio jedan crni leptir, čija je elegantno oblikovana krila krasio pjegasti rub, tražeći mjesta nakvašena vodom. Dva ili tri puta imali smo i tu sreću da iz prikrajka prisustvujemo igrama jednog para dupina, čiji su golemi hrptovi izranjali u daljini. Kad sam prvi put sasvim neočekivano vidio te velike životinje kako izranjaju, obuzela me nevjerojatna zaprepaštenost kao pred nekom očnom varkom, koja je, međutim, uskoro prešla u vedrinu, jer bilo je krajnje zabavno vidjeti kako se u neprekinutom slijedu crno tijelo uzdiže iz mora, a potom kružnim pokretom nanovo zaranja, sve dok ne ostane vidljivom samo široka repna peraja. U oluji se dupin, koji se još i danas drži svetom životinjom među ribarima, baca, kličući radosno, u pahuljastu pjenu mora; njegova snaga čini se kao da raste sa snagom materinskog elementa.

Vazda čovjeka razveseli kad vidi neko stvorenje kako razigrano vlada danim mu sredstvima. U takvim se pojavama očituje dubina elegancije. I ja sam imao taj osjećaj kada sam, zadrijemavši od vrućine, kao u snu vidio kako uskim pojasom plaže prolazi jedna druga Apolonova životinja, iznimno veliki primjerak smaragdnog guštera. Tijelo mu je, kojim upravlja dugim izvučenim repom, prešlo preko stijenja munjevito poput strijele i, tek što sam ga ugledao, već je nestao u grmu poput zelena bljeska.

Otkada nam je znana radost tih trenutnih spoznaja, za kojih bismo htjeli zaustaviti tok vremena i pred kojima nam se duh odaziva poput žice koju smo trznuli? Možda je to otkrio Stendhal kada se trudio opisati udarac kojim je njegov prvi zaplijenjeni bravenjak pao na zemlju, možda Brockes u pjesmi „Rani pupoljci kruške“, možda već Dürer u svojemu cvijeću i drveću što se toliko razlikuje od Boschova i Cranachova. Dokidanje zla nesumnjivo je podarilo našim bojama dublju snagu svjetlosti.

Kada bi sunce dosegnulo najveću snagu, uranjali bismo ponekad u užareno žbunje makije. Čempresi, crnika, lovor, oleandar i ruže spleli su se u guste otoke grmlja; među njima su rasli mekani grmovi cvatuće mirte, nalik anemoni koja cvjeta usred ljeta. Nepregledna šikara bila je sva ispunjena divnim, suhim mirisom trnova žbunja, što se opojno zgušnjavao u dolinama i udubinama. Balzamski mirisi smolastog drveća i eteričnih ulja cvjetova nadirao je u nevidljivim bujicama, skupljajući se u ovim vrućim kotlinama i udolinama.

Od životinja što su tu zujale nadasve mi se svidio majušni kornjaš krasnik; purpurne i zelene boje, svjetlucao je on u cvjetovima mirte kao dvobojni brod od turmalina. Za vlati suhoperke uhvatila se jedna smeđa zlatica, krila prekrivenih dugačkim rogatim bodljama – dotada sam bio upoznao samo malu crnu vrstu za vrijeme šetnje obalama Aude u blizini Carcassonea. Oko visokih cvjetova koromača nalik visokim kišobranima letjela je strizibuba boje požutjela graška, s tamnim crtežom poput klinasta pisma na čupavim leđima. Uzalud sam i ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, vrebao purpurnu strizibubu što na jarkocrvenoj površini ima veliku crnu baršunastu pjegu. Također sam uzalud vrebao cvrčka, čije se cvrčanje razlijegalo šikarom kao zvuk čegrtaljke.

Nakon tih izleta, na kojima bismo zadobili pokoju ogrebotinu, osvježili bismo se još dužim kupanjem i nanovo zauzimali mjesta na plaži. Vrijeme je prolazilo kao da leti. Malo je stvari kojima se možemo predati bez imalo dosade, i koje nam pomažu odagnati mnoštvo misli što nas ne prestaju salijetati u našim gradovima. Tu je i promatranje plamteće vatre, prizor kovitlaca snježnih pahulja i duboki šumeći ton kojim se vali izlijevaju na plažu. Daleki prizor korčulanskih sivih zidina s okruglim snažnim obrambenim kulama pojačavao je osjećaj bezvremenosti; čovjek je mogao pomisliti da se nalazi na nekoj izgubljenoj obali srednjovjekovlja, ili čak Homerova svijeta. Tamo se često slavio neki svetac plotunima iz mužara i čovjek bi poželio, kada bi tup zvuk preko mora odjeknuo, da izvidi ne prilazi li to turska ili mletačka gusarska flota.

Taj život na plaži dovodio nas je u stanje klonulosti, poput one u biljaka; vruća poslijepodneva provodili smo u krevetu ili u udobnim stolcima za ležanje, opruženi ispod smokava u vrtu. Istinska lijenost pripada u rajske vrline, a to iskustvo kod nas doma samo još mačke imaju. Uzeo sam sa sobom Burckhardtovu Kulturnu povijest Grčke, ali, unatoč stalnim pokušajima, nisam uspio pročitati više od prvih dvadeset stranica.

Pa ipak, išli smo i na male izlete; tako smo katkada odlazili u Korčulu i pili sjedeći pred malim konobama na ulici, hladan sok od šipka ili slatku tursku kafu. Ne treba otići sve do Pompeja da biste vidjeli antički grad: na Mediteranu još svuda postoje gradovi gotovo antičkog karaktera. Čak su i napadi velike industrije samo rijetko uspjeli razoriti čvrstu gradsku jezgru. U Korčuli se svuda čuje zvuk čekića i piljenje iz brodogradilišta u kojima se od davnina grade mali, ali plovno prilagodljivi brodovi za obalni promet. Iz okolnih šuma dobiva se drvo, posvuda naslagano u visokim gomilama, čiji miris ispunjava ulice i trgove. Osobiti su skupocjeni komadi savijeni prirodnim rastom, koji se koriste za zaobljena mjesta i režu dugim ručnim pilama kojima rukuju dvojica ljudi. Na tim gradilištima još imate priliku promatrati nastajanje velikih proizvoda ručnim radom. Tek promatrajući takve fizičke pothvate čovjek spoznaje koliko se promijenila metafizika rada.

Pristanište male luke načinjeno je od velikih kvadara bijeloga vapnenog mramora, koji građevinama ovoga kraja daje iznimnu čvrstoću i trajnost. U tamnoplavo more, koje se iza kobilice brodova pjeni kao mlijeko, lako se moglo vidjeti bistro morsko dno, gdje su, poput zvijezda, ležali tamni ježinci. U pukotinama između kamenja kretale su se velike rakovice s bodljikavim oklopima, obraslima zelenim algama; male srebrene ribe s crnim očnim mrljama zalijetale su se prema površini.

 
Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, 1934.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 02.05.2010.

Nastavci:

Leave a Reply