Već je često pokušavano i vazda se iznova pokušava razliku između sjevernog svijeta i Sredozemlja sročiti u usporedbe i naučili smo suprotnosti kao one između forme i kretanja, sunca i magle, čempresa i hrasta, niskog i šiljatog krova. Mislim da im se dade priključiti i usporedba između gustijerne i izvora. Gustijerna je bila središte rimske kuće; ona je to i danas u sicilijanskim cortiles i andaluzijskim patios, pa i u raskošnim dvorištima Arabije, Egipta i zemlje Berbera. Naročito izgleda da između gustijerne i oštrine rasnih obilježja postoji odnos nadređenosti, koji dolazi do izražaja u tomu što imaju zajednički prostor. Već na Mallorci mi se pri gledanju umjetnički izvedenih vodovodnih cijevi, iz kojih se navodnjavaju vrtovi, pala na um misao da između tog načina gospodarenja vodom i krvotoka mora postojati neka veza. Mauri kao tvorci tih umješnosti poznati su kao majstori u svim vrstama uzgoja. U zemljama bez puno oborina transport je krvi zatvoreniji, a time i povoljniji za oblikovanje rase.
Ovaj odnos može se primijeniti i na mnoga životna područja; tako rimsko pravo ima karakter gustijerne – iz njega se crpi osuda na posve drukčiji način nego, na primjer, u germanskom pravu. Jednako vrijedi i za antičku književnost; njezina najznačajnija spojnica nije sistem voda, već lukova koji su povezani akvaduktima. Odatle i njezina iznimna podobnost za citiranje, kao i činjenica da ovdje postoje klasičari u posve drugom smislu nego kod nas. Ta mogućnost osvježenja na zatvorenim sadržajima prisutna je i u gramatici; određene participne konstrukcije, a nadasve apsolutni ablativ, uključene su u prozu kao male gustijerne. Najljepši zorni prikaz duha gustijerne imamo možda u priči o nosaču tereta i trima gospođama u Tisuću i jednoj noći, dok je duh izvora nanadmašivo izrazio Goethe u baladi o ribaru.
Osvježeni u razgovoru o tim stvarima, krenuli smo na vrh. Friedrich Georg je tu primijetio da je Don Quijote istinska gustijerna vedrine. Dalje smo se morali doslovno penjati jer je gola stijena stršila iz zemlje strmo i gotovo stepeničasto naslagana. Rijetko joj je u pukotinama poneki busen mlječike žuta cvijeta ili trnova grmlja. Kamena masa bila je rascijepljena s bezbroj okomito urezanih pukotina; neke su bile uske kao urezane nožem, druge toliko široke da smo imali muke prijeći preko njih. U dubini su se stvarale izbočine; stijena je bila ispunjena bezbrojnim mjehurima i udubljenjima, a koraci su nam odzvanjali kao po nekoj kamenoj rešetki.
Teren je kao stvoren za utočište svakakvim gušterima i zmijama, koje smo na svakom koraku viđali kako nestaju u svojim skrovištima. Ime planine Monte Vipera ili Zmijsko brdo nije dakle bilo loše izabrano. Kukci su tu gore bili rjeđi; jednom sam ulovio nakaznika s crvenim i bijelim prugama, drugi put poljsku strizibubu, crnu kao baršun s uzdužnim prugama bijelima kao kreda – ta boja, slično žutoj i crnoj pruzi u tkanju, stalno se sreće u prirodi. Pokatkada bi pored nas proletio blještavo žuti leptir prugasto jedarce, urešen plavim prugama i pjegama; životinja koja voli vrhove brda.
Trudili smo se za vrijeme uspona ne gledati okolicu, što se, svakim korakom naprijed, sve više širila. Tek na vrhu dopustili smo sebi potpun pregled.
Sunce je već bilo prešlo zenit i daljina se skrivala iza treperave izmaglice. Uspeli smo se na najvišu izbočinu, sličnu kralješnici, na tom duguljastom poluotoku i gledali smo ispod sebe njegovu sjevernu obalu s udaljenim gradićem Trpnjem. Njegove kućice svjetlucale su u dubini. S onu stranu uskog rukavca širio se nepregledno kopno, a u njegovoj sredini prostirao se močvarni pojas ušća Neretve. S lijeve strane naslućivali su se ogranci dinarskog lanca, s desne albanske planine. Na južnoj strani, odakle smo se popeli, more se širilo kao brušena sivoplava ploča. Promatrana s takvih visina, morska površina izgledala je kao da se uzdiže prema obzorju i stapa s nebesima tvoreći dojam zatvorenoga okruglog prostora.
Dok smo se penjali, Korčula i ostali otoci ukazivali su se našim očima kao dijelovi jednoga povezanog kopna; sada su se odvojili u svojoj raznolikosti kao razveden arhipelag, i to oštrinom koja je podsjećala na stare pomorske karte u bakrorezu. Među grebenima i školjima, Korčula i Lastovo izranjali su iz mora kao kornjačina pogrbljena leđa. Daleko na zapadu gubili su se obrisi Visa, koji je došao na glas zahvaljujući Tegethoffu i njegovoj floti. Na jugu se jasnije vidio osamljeni, divlji Mljet, sa svojim morskim špiljama iz čijih se dubina čuje tutnjava podzemne grmljavine.
U dubini, podnevni je parobrod upravo plovio prema otoku Hvaru; izgledao je jedva većim od brodice koja je nosila Odiseja nadomak otoku sirena. Čudesno u nama ne izaziva čuđenje, jer nam je ono najprisnije. Autentična sreća, koja nam pripravlja svoj prizor, jest u tomu da vidimo potvrđenu stvarnost svojih snova. Kako bi inače Hölderlin, daleko od igrališta dupina, u najdubljem smislu spoznao neprolaznu ljepotu otočnih svjetova?
Žive su još sve one, majke heroja, otoci.
Cvatuć iz ljeta u ljeto…
Ernst Jünger, Dalmatinischer Aufenthalt, Blätter und Steine, 1934.
S njemačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 05.05.2010.
Nastavci:
