Grafit: Od najboljeg...
Foto: Slavica Miletić

Dragoljub Simonović, gročanski gazda, redovno dočekivan iznuđenim aplauzima, na početku politikantske karijere po zanimanju „mašinski konstruktor“, nešto godina kasnije „diplomirani ekonomista“, pa „preduzetnički biznismen“, kratko rečeno – slika i prilika člana Partije – osuđen je na bezuslovnu kaznu zatvora – četiri godine i tri meseca. Internetska čaršija gotovo jednodušno pozdravila je ovu presudu kao svojevrsni pravosudni podvig, zajedno sa činjenicom da je postupak u prvom stepenu uopšte okončan.

Ovakva presuda jeste podvig u ovakvoj Srbiji. Nemam o tome ni trunke sumnje.

Ono što je ovom podvigu ravno je reč sudije Slavka Žugića posle izricanja presude i njenog obrazlaganja. Navikli smo da sudije govore samo o svojim odlukama i njihovim razlozima. Da govore jezikom koji malo ko razume, zapravo razumeju ga samo oni iz posvećenog bratstva/sestrinstva – sudije, tužioci, advokati. Taj jezik je neopravdano škrt i krut. Ne možete ga čuti u svakodnevnom razgovoru. Kao i druge, pravna profesija ima svoj stručni rečnik. A između tih stručnih reči, čovek bi rado da čuje i one upotrebljene u uobičajenom, svima poznatom značenju. Ne čuje ih, ne čita ih, ili tek izuzetno retko. Umesto reči, sluša ili čita formule, koje čak ni to nisu. Ranije formule su poticale iz tzv. puškica, danas je njihov izvor copy paste. Nije toliko važno o čemu se radi. Evo, na primer svedok. Formula o svedoku na čijem iskazu se presuda zasniva obično glasi: „sud je poklonio veru svedoku zato što je njegov iskaz bio ubedljiv“. Kakva magija poklona, vere i ubedljivosti! Ima i sudija kojima je nelagodno da samo toliko napišu, pa ubedljivost obrazlažu dodatnom formulom: „iskaz svedoka je u skladu sa drugim izvedenim dokazima“, prepuštajući konzumentu formule da za tim drugim traga, po presudi, spisima, koječemu.

Ne znam da li je u obrazloženju sudije Slavka Žugića bilo ovakvih formula. U svakom slučaju, nije se zaustavio samo na stanju stvari „u spisima i rečima na pretresima“.

Ovde je sudija svedočio o tome kako je njemu, sudiji bilo mukotrpno da vodi postupak i da donese presudu. Tri prepreke su stajale na sudijinom trnovitom putu. Advokati okrivljenih ponašali su se kao ekipa, što je eufemizam za zavereničko razvlačenje postupka zloupotrebom svih procesnih mehanizama, bez obzira da li im je u konkretnoj stvari uopšte bilo mesta. Sudija nije daleko od penzije, spasonosna zastarelost traži tek dobru organizaciju i saradnju. Saradnja je izostala – ni sudija ni tužilac nisu želeli da sarađuju. Tabloidni napisi – nisu bili samo u tabloidima, ali im je karakter bio takav – o zaštićenosti optuženog Simonovića visokim partijskim statusom, sugerisali su da je sudija upravo taj zaštitnik. Nije bio, osudio je zaštićenog. Oštećeni novinar Milan Jovanović nije krio nevericu da će se postupak uopšte okončati i da će počinilac biti osuđen. Objasnio je naknadno da se to nije odnosilo na ovog sudiju.

U osnovi svih ovih prepreka ležala je tvrda vera da je optuženi Vučićev čovek, te time i pretpostavka da, u dobroj veri, sudija neće okončati postupak ovakvom presudom. Obe ove vere uzidane su danas u osnove značajnog dela pravosuđenja u ovoj zemlji. Bez skrivanja, bez srama. Ta, sam Vučić nedavno izreče da je njegov brat naravno pobedio u parnici protiv enfant terrible Miroslava Aleksića, što u predsedničkom navijačkom slengu prigodno glasi: secikesa.

Pretpostavke tvrde i dobre vere, sudija Žugić niti je priznao niti primenio. Iz sasvim banalnog pravničkog razloga – nisu propisane ni Ustavom ni zakonom. One su za njega, a morale bi biti za sve, pravno irelevantne.

U ovoj akcesornoj pravnoj stvari – kako sudija da odstrani vanpravne zavere i uticaje – zavladalo je pravo. Sudija Žugić je svedok van formula-poštapalica. Svedočio je o sopstvenom iskustvu, njegov iskaz je bio emotivan, a potiče od dobrog poznavaoca stanja stvari. Nije dozvolio da ga demonstrativni advokati prekinu. „Danas samo ja pričam“, rekao im je bez maske sudijske neutralnosti. Bio je samo čovek pod pritiskom i opisao je metode pritiska. O da, bio je ubedljiv. Njegov iskaz je u skladu sa opštepoznatom činjenicom savitljivosti i očekivanog ponašanja pravosuđa pred političarima. Odbio je da se savije, govorio je javno i glasno.

Ono što ova presuda neminovno za sobom ostavlja, bez obzira na to kako će se stvar okončati, jeste prvorazredno i teško dramatično svedočanstvo o vremenu, energiji i emocijama koje sudija mora potrošiti danas i ovde kad nađe snage da sudi stvarnom ili tek pretpostavljenom, sitnom ili krupnom moćniku – onako kako bi svakom morao. Ovaj sudija je zagrabio paragrafe, baš one koje treba i odmerio – i sve po zakonu. Uz dokaze o tome koliko je sudiji teško da kroz ovu kaljugu do zakona uopšte dopre.

Peščanik.net, 25.02.2021.

Srodni link: Zlatko Minić – Tri pozicije za jedan proces

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)