starica sa maskom na licu hoda ulicom
Foto: Predrag Trokicić

Čovek poznih srednjih godina sedi pred kamerama sa nekom kesom. Čovek nosi naočare, izgleda ozbiljno glupo i donekle svečano. Na kesi nesigurna simulacija državnog grba ili nečeg sličnog. On vadi iz te artije koja je prilično zgužvana i neprilična za slikanje, neke kutije sa lekovima.

To nisu lekovi, u stvari lekovi na neki od mogućih načina jesu, ali su poznati pod zajedničkim imenom vitamini. Ima ih u voću, povrću, pivu, mesu i kod predsednika države.

Čovek želi da kaže da su vitamini važni za svačiji, posebno za starački organizam.

Vitamini pomažu takvim organizmima i njihovim organima da duže rade, a ako zanemoćaju, zapadnu u opštu slabost, apatiju, letargiju ili depresiju, da se brzo oporave. I evo, kaže on, ja sam se potrudio pa sam nabavio, kupio takoreći na brzinu ove kutije, koje će zajedno sa kesom stići na svaku živu penzionersku adresu.

Videlo se da čovek brine za poverene mu ljude i jačanje kolektivnog imuniteta pouzdanog izbornog tela. Ko se do kritičnog dana ne okrepi od vitamina – nema veze – glasaće kao mrtva duša, skoro da je svejedno. Ionako sva srpska groblja godinama kolektivno glasaju za donosioca vitamina.

Sa njegove tačke gledišta svejedno je da li je glasač mrtav ili živ. Pokojni ljubitelj donosioca vitamina je ekonomičniji. Ne treba mu deliti pare ili ga plašiti grobnim parcelama. Taj se više ničega ne plaši, a ipak stigne da glasa.

Moguće je da darodavac svoje paketiće sa grbom otadžbine Srbije podeli i živima i mrtvima, zašto bi pravio razliku među onima koji mu donose pobedu.

List Danas je otkrio da je ekskluzivni proizvođač vitamina mađarska firma Gudvil, koju vodi prijatelj čoveka sa naočarima, Zoltan Tamaš.

Kakva slučajnost! Kako je dobro imati prijatelje!

Na poklon paketu vitamina će pisati: Aleksandar Vučić, za našu decu penzionere.

Svi mi podetinjimo, kad tad.

Blago onome ko rano poludi.

Kupi sebi lekove, čoveče!

***

U Utisku nedelje gost Boris Tadić. Osedeo, omudrio, sve što kaže možeš da urežeš u kamen. Veliko političko iskustvo, bio ministar i predsednik, vlasnik dvora okružen blejačima sa dorćolskog keja, Krletov najbolji drug.

Zašto je Boris Tadić uopšte tema?

Ne bih znao da me ubiješ.

Ali mi je bila zanimljiva njegova replika čoveku iz sveta politike koji te večeri nije bio prisutan. To je bila i lozinka, iz koje se možda rađa nova politička filozofija Borisa Tadića. Rekao je tačno ovo: Boško Obradović je simpatičan dečko, ali on o politici nema pojma.

Nemam uvid u Boškova politička znanja, niti imam razumevanje za njegova nadripatriotska desna vrludanja. Ali, bio sam uveren da za politiku nisu potrebna nikakva znanja. I još sam uveren u to. Uostalom, okrenite se oko sebe, uverite se sami.

Politika nije zanimanje nego eksces, posao u koji će se nerado upustiti ljudi koji drže do sebe. Možda je to samo veština manipulacije i sposobnost za avanturu u nedoslednosti, lukavost u koracima koji paćenika drže u lošem društvu. Biznis u koji ulaze ljudi propali u svemu drugom, prostor u kome lebde nekontrolisane količine novca, moć koja se stiče nasuprot svakom znanju, odumiranje morala pred interesima stranke i njenog lidera.

Politika je veština mogućeg, u Srbiji avantura u tami. Sva znanja koja se mogu sabrati kod onih koji su uspeli, svedena su na uspeh sam po sebi. „Od znanja u politici potrebno je samo poznavati neke ljude“. Tako je navodno govorio Žorž Klemanso, poznat po svojoj duhovitosti i razornom cinizmu.

Ali, kako Boris Tadić zna da Boško ništa ne zna? Tako što on zna šta je politika, i kako se u njoj uspeva i kako se odatle nestaje?

Možda je Tadić svoje presudno znanje stekao kad je uz pomoć Mikija Rakića pronašao Vučića i smestio ga u dvor. Onda više nije morao da zna ništa, ali je našao čoveka koji zna.

***

Gledali smo Porodicu i prodžarali stare rane. Šta je to bilo? Parodija, ili bal vampira, ili nostalgični povratak Slobe, pod čijom je rukom rastao sadašnji dželat Srbije.

Nema zemlje koja bi za dve decenije mogla da preživi tako jezivi dvojac.

Nekoliko dana kasnije o Porodici je, uz mnoge druge, govorio Ivica Dačić. Sećate se malađeca koji je godinama na svojoj tikvi negovao Slobinu frizuru, i posle nekoliko političkih kliničkih smrti postao kod Vučića ovo što je uz mnoga poniženja iskukao.

Dačić se i dalje oseća kao član Porodice, makar kao potrčko koji se vezao za gazde, pa ga u starim danima drma nostalgija za utopijom koju je odživeo.

I sad je dao potresnu izjavu, sastavljenu od zakasnelog ogorčenja: svi koji su hapsili Miloševića, morali bi u zatvor!

Dakle, šta smo imali: Đinđić je ubijen, Koštunica ne zna gde je, Dušan Mihajlović traži sebe u povlenskim maglama i vidicima, Perišić se bije sa špijunom u sebi. Legija je na robiji.

Ostao je samo Čeda. Idealni pregovarač za hapšenje Vučića.

Peščanik.net, 09.04.2021.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)