Redovi onih koji žele da se poklone Darovima mudraca (sveta tri kralja) izloženih u crkvi Hrista spasitelja, protegli su se čak do Trećeg transpostnog prstena. Relikviju je sa Svete gore dovezao u Moskvu fond kojeg je osnovao pravoslavni oligarh Konstantim Malofejev (da, isti onaj protiv koga se vodi krivični postupak za organizovano potkupljivanje birača i koga VTB banka iz Londona tuži za prevaru u vezi višemilionskog kredita). Ljudi satima stoje na ulicama.

I sve to se dešava ne u X veku, niti u nekom zabitom pakistanskom selu, čak ni u Zimbabveu gde je nedavno zabeležena najezda goblina zbog koje su čak i škole bile zatvorene. To se događa u Rusiji, i to danas, u XXI veku. To se događa u zemlji koja je prva poslala čoveka u kosmos, a koja danas ima katedru teologije na univerzitetu MIFI (Московский инженерно-физический институт), elitnom nacionalnom istraživačkom univerzitetu za nuklearnu fiziku.

Tradicija lažnih hrišćanskih relikvija zalazi u duboku prošlost. Još daleke 326, tog posla se prva latila bivša gostioničarka i naložnica, a potom po svoj prilici i supruga Konstancija Hlora, majka imperatora Konstantina Velikog, sveta Jelena. Ona se te godine uputila u Jerusalim i posle tri veka zagonetki i potpunih nepoznanica, odmah našla mesto gde je bio razapet Isus Hristos, mesto gde je on bio sahranjen, krst i četiri eksera s kojima je za taj krst bio prikovan, čak i tablicu na kojoj je pisalo “Isus Hristos – car judejski”. To je kao kada bismo mi sada otišli na mesto poltavske bitke i tamo, onako usput, pronašli potkovicu kojom je bio potkovan konj Petra Velikog.

Proizvodnja relikvija, svetinja, mošti, kostiju, zuba, kose, eksera i komadića svetog krsta, u svim hrišćanskim zemljama je do X veka dostigla razmere prave industrije. Ta je produkcija tada bila popularna kao danas ajfon. Nijedan grad koji iole drži do sebe nije se mogao zamisliti bez parčeta svete plaštanice ili, u najgorem slučaju, bez eksera kojim je Isus bio prikovan za sveti krst. Relikvije su imale ogroman uticaj na prestiž, broj hodočasnika i trgovačku delatnost grada u čijoj se crkvi ona nalazila. Često su ih jedni drugima krali.

Među njima je posebno popularan bio sveti prepucijum Isusa Hrista. Ova, po svemu izvanredna relikvija, prvi put se pojavila u Evropi oko 800 godine. Nju je Karlo Veliki poklonio papi Lavu III i on se tada nije mnogo zamarao oko objašnjavanja porekla ove relikvije. Rekao je kako mu je taj deo tela Hristovog podario anđeo. A anđeo je očigledno bio vrlo štedar, jer nakon kratkog vremena, istom ovom relikvijom je bilo opskrbljeno još 20 crkava u Evropi.

Kod svih tih krivotvorina je najporaznije to što sve njih prati apsolutna nebriga o elementima koji bi mogli da potvrde njihovu originalnost. Ima se utisak da ljudi koji su proizvodili ove falsifikate ne samo da nisu marili za eventualne primedbe na račun istorijske istinitosti, već po svoj prilici nisu naslućivali da uopšte postoji nešto što se naziva istorijska specifičnost dokumenta. Tako recimo, nikoga od sastavljača takozvane Konstantinove darovnice, dokumenta iz IV veka kojim je car Konstantin papi Silvestru I navodno podario svetovno i duhovno pravo na vlast nad Rimom i celom zapadnom imperijom, dakle nikoga od njih nije zabrinulo to što je ova isprava napisana izvrsnim, no prilično iskvarenim latinskim jezikom koji je bio u upotrebi tek u IX veku.

Tako ni ovi, danas u Moskvi izloženi Darovi mudraca ne predstavljaju nikakav izuzetak. To su 28 zlatnih pločica koje su početkom I veka, sveta tri kralja navodno poklonila malom Isusu, a koje su pri tom ukrašene tipičnim postvizantijskim (čak ne ni vizantijskim) filigranom iz XV ili XVI veka. Sa istim uspehom bi se mogao izložiti i ajfon poklonjen Isusu Hristu ili gusenica tenka kojim je sveti Đorđe pregazio aždaju.

Pitanje: i zbog čega se onda stvaraju toliki redovi? Odgovor: zbog televizije.

I to se lako da argumentovati. Uzmimo na primer prošli slučaj kada je u organizaciji Vladimira Jakunjina, glavnog načelnika Ruskih železnica, u Moskvu bio dovezen Pojas Presvete Bogorodice. Bilo je to 2011. Tada su u svim vestima, na svim državnim kanalima, po nekoliko puta na dan objavljivali kako je „ova svetinja, prvi put posle hiljadu i po godina napustila tlo Grčke“ i hiljade ljudi se gušilo u redovima.

Međutim, jedno parče tog istog pojasa se već odavno nalazilo (i još uvek se nalazi) u Moskvi. Čuvaju ga u crkvi proroka Ilije, u Obidenskom sokaku, crkvi čiji je starešina iguman Timofej, isti onaj što se proslavio nemilosrdnim kritikama Pussy Riot, krštenjem ćerke pop-pevača Kirkorova koji je, uzgred, na amvonu oltara njegove crkve takođe pevao pa mu se ništa nije desilo. Iguman Timofej je takođe u pijanom stanju skrivio tešku saobraćajnu nesreću. I ako isključimo čudesno spasenje igumana Timofeja od krivične odgovornosti, nikakva se čudesa pa ni hodočašća, u crkvi proroka Ilije nisu dogodila.

Iz toga se lako da pretpostaviti da glavni razlog višečasovnih redova nije sama relikvija, već njeno reklamiranje na televiziji.

Za srednjovekovnog vernika je ekser kojim je Hristos bio zakovan na krst služio kao dokaz istinitosti religije (mada bi to na bilo kog čoveka koji ume iole kritički da misli moralo da izazove suprotan efekat). Za deo građana savremene Rusije, televizijske novosti imaju isti efekat. Ako su na televiziji prikazali čudesnu pojavu blagodatnog ognja, znači da to i jeste čudo.

Ponekad mi je žao što u srednjem veku nije postojala televizija. Možete li da zamislite koliko bi to zanimljive novosti bile? „Građani Venecije! Danas su pronađene mošti svetog Marka. Punih dvesta godina niko nije znao gde se one nalaze, ali danas je sveti Marko lično ispružio svoju ruku između dva stuba na Pjaceti i prstom pokazao na mesto gde se mošti nalaze.“

I šta reći?

Mogu se samo ponoviti reči Žana Kalvina da ako bi se sve relikvije skupile na jedno mesto, „ubrzo bi postalo jasno da je svaki od apostola imao četiri tela, a sveci po dva ili tri“.

 
Новая газета, 15.01.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 19.01.2014.