Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Srbi iz rasejanja većinom glasaju za krajnju desnicu, to jest za profašističke kandidate, a to im preporučuju i vladajuće stranke iz Srbije. Dragan Marković Palma proveo je neko vreme u Austriji i sam kaže da je tamo agitovao kod Srba da glasaju za Hofera, ekstremnog desničara, antievropejca od koga je strahovala i Angela Merkel. Laknulo joj je kada je izgubio na poslednjim izborima. Tako je bilo i sa Trampom, a tako će biti i na proleće kad krene francuska predizborna kampanja: ovde će obavezno da se navija za Marine Le Pen. I tako redom, već kako se budu ređali izbori u EU. Ukoliko bi na njima svuda pobedila esktremna desnica koja je protiv proširenja, izgledi za budućnost i sveobuhvatna situacija u Srbiji bi se znatno pogoršali, u finansijskom i u smislu demokratskog razvoja, kao i u pogledu regionalnih odnosa i stabilnosti.

Sasvim nepromišljeno i štetno, naš desničarski “internacionalizam” za sada ne odustaje. On ne potiče samo iz nekakve ljubavi prema stranim ekstremističkim strankama. Srbi od njih imaju određena očekivanja. Iz nekih razloga oni veruju da će baš takvi poraditi za srpsku stvar. Dosta je nezgodna i nimalo pohvalna pretpostavka da će Srbe najbolje razumeti i njihovo nacionalno pitanje rešiti profašističke i antidemokratske stranke. Otkud to verovanje, nije teško pogoditi. U Hagu upravo teče izricanje presude Ratku Mladiću za genocid počinjen u Srebrenici i zločine protiv čovečnosti. On se još uvek brani u Srbiji, a tu smo se najviše u istoriji obrukali. I zato su desničarski populisti i fašisti naša velika nada: oni su nekako naši. To je tako jer mi još uvek nismo prevazišli našu lošu prošlost, niti smo na tom putu. Taj put se zagubio jer mu mi nismo dorasli, a i svet se promenio. A koliko su naša očekivanja beslovesna, vidi se i po tome što se još nije sleglo oduševljenje Trampovom pobedom, a već se pojavila stidljiva vest da će on rešiti Kosovo tako što će ga sa Rusima trampiti za Krim.

Kako lepo kaže Nadežda Milenković, mi smo preteča svih kataklizmi u današnjem svetu; mi na vlasti već imamo te populiste od kojih strahuje Evropa, ali se naših više niko ne boji. Pominju se mađarski Viktor Orban, poljski Jaroslav Kačinski, turski Erdogan, a Aleksandra Vučića niko ne pominje kao “desnog populistu”, već ga hvale da sprovodi neke mnogo dobre reforme, napreduje ka EU i vodi dijalog sa Albancima. Očigledno je da smo mi mnogo zabrljali, pa kad neko obavlja domaće zadatke – smanjuje deficit uz pomoć MMF-a, taljiga ka EU i više ne ratuje, svi kažu – pusti ih, dobro je i ovako, samo da ne prave neki veći haos. Naročito od kada se vratio Šešelj i obnovio srpske radikale, pa Vučić može i na njega da pokaže. A tu je i novi ultradesničarski uzlet Dveri, koje se hvale kako je ovo njihov trenutak, jer su sada u svetskom populističkom trendu. Mnogim našim građanima se taj trenutak odužio, pa su se razbežali kud koji.

U takvoj duploj blokadi, i spolja i iznutra, ono što se zove građanska ili proevropska opozicija nikako da se profiliše i nađe adekvatan odgovor na situaciju u kojoj smo. To se vidi pred predsedničke izbore čiji rok je na proleće. Napravljena je analogija sa dve prethodne situacije, u kojima je pobeda na predsedničkim izborima oterala s vlasti Slobodana Miloševića tako što je izgubio vladu, a isto se dogodilo i na poslednjim izborima kada je Tadić izgubio izbore za predsednika, a bivši radikali se dokopali vlade, na isti način – preko svog predsednika. Sada se opozicija nada da se i po treći put može dogoditi isto. Samo treba naći dobrog kandidata: on pobedi i preko njega opozicija preuzme vladu i smakne autokratsku vlast Aleksandra Vučića. Ove analogije nisu isključene, ali mogu i da zavaraju. Evo i zbog čega. I prvi i drugi put kad se tako promenila vlast u Srbiji, opozicija je bila mnogo jača nego sada. Kada bi se svi njeni glasovi skupili na gomilu, tako da niko ne izostane, plus nezavisni glasovi za predsedničkog kandidata, ne bi se skupilo blizu dva miliona glasova koliko je potrebno da se izglasa novi predsednik.

A da ne pominjem da nema demokratskih uslova za izbore. To se suštinski promenilo. Sve uslove diriguje Vučić, prema sopstvenim interesima. Opozicioni kandidati nemaju gde ni da se pojave, ni da kažu šta su im ideje i planovi, sem možda na društvenim mrežama, ali u Srbiji oko 50 posto ljudi ne koristi internet. Na sam pomen mogućih kandidata, državna propaganda ih rastrže po državnim tabloidima i TV kanalima. Sašu Jankovića, koji je opravdano stekao kredibilitet braneći vladavinu prava, pošteno radeći svoj posao Zaštitnika građana, vlast je toliko napadala da su čak provlačene i takve laži da je on ubio svog najboljeg druga! Vuk Jeremić, još jedan kandidat koji se sam nameće, a niko ga nije zvao niti se poslednjih godina čuo, kao bivši ministar spoljnih poslova za vreme Tadića stekao je neki kapital kao veliki Srbin i borac za Kosovo. Ali, iako nije favorit građanske Srbije, i on je pod žestokim režimskim napadom. Vučiću on smeta jer nema dobrog i sigurnog kandidata, sem da se on kandiduje (što će se izgleda dogoditi, jer on ne želi ništa da reskira i po svaku cenu hoće apsolutnu vlast) – dok Jeremić kao nacionalista dosta dobro stoji u njegovom biračkom telu, ali i kod SPS-a i nekih “građanskih stranaka”. I za njega je režim već smislio kako da ga uništi: povezan je sa ubistvom dva vojnika u Topčideru.

Tako je Vučić pre nego što se bilo ko kandidovao oblatio moguće kandidate, koje je osumnjičio ni manje ni više nego za ubistva. I nekom trećem bi se isto dogodilo. Jedino smisleno što mi pada na pamet je da opozicija odgovori totalnim ćutanjem i sačeka poslednji momenat. Ali za to su potrebni ozbiljnost i tajni dogovori, a naša opozicija za to nije sposobna. Ili bar do sada nije pokazala solidarnost i posvećenost cilju – da se što pre okonča autokratska vladavina Aleksandra Vučića. U kontekstu negativnog razvoja događaja u EU, postaje jasno koliko je to važno.

Da bi opoziciju potpuno obeshrabrio, Vučić je provukao vest da su mogući novi vanredni parlamentarni izbori (iako smo ovogodišnje vanredne tek završili), možda i beogradski, što bi značilo da on želi totalitarno da se zaokruži i obezbedi. Opštine već ima sve sem Šapca, pa više ne bi bilo ni pedlja Srbije gde on nije gazda.

Opozicija na to za sada nema pravi odgovor, sem da se oduševi i radosno odgovori – jedva čekamo. Kao po nepisanom pravilu, stranke opozicije prihvataju sve podmetačine i mahinacije režima, pa i izbore na svaka dva meseca, jer bože moj, to im spada u rok službe. Pitaju me kako da kažemo da nećemo izbore? A što ih hoćete, kad ste ih već imali ove godine? To je trošenje novca koji nemate, narodne crkavice, jer deo kampanje ide iz budžeta a izbori su veoma skupi. A sve zbog zamajavanja građana, gubljenja novih šest meseci dok on pravi vladu. I tako će da vas vrti u krug narednih deset godina.

Ako Vučić sprema konačni obračun sa opozicijom, i sam imajući u vidu moguće promene u EU, onda se treba ozbiljno zamisliti i dati najbolji mogući odgovor na taj izazov. Šta bi to moglo da bude? Pa ono što smo nekada znali da uradimo, a zaboravili smo. Bez obzira na razlike, a one ipak nisu prevelike, za prave opozicione stranke koje ne prihvataju ovakvu mračnu budućnost i sopstvenu pogibiju, ili totalnu marginalizaciju – jedini izlaz je jedinstvena lista, odlična, najbolja moguća i pravedna, da je svi prihvate. Ne treba naglašavati da simpatizeri Vučića tu otpadaju, a znamo ko su. Dakle, svi zajedno, sve što opoziciono diše ima da se aktivira, od kuće do kuće, od čoveka do čoveka, da se mobilišu građani i da sa dobrim kandidatom za predsednika pokušamo veliki proboj.

Ako situacija na proleće bude ovako dramatična u formi ili-ili, imajući u vidu mogući evropski mrak (američki je već tu), opozicija, ako iole ima nekakvog štofa i ozbiljnih ljudi, mora da se pokrene, ujedini i krene u široko okupljanje i van svojih granica, i obavi ozbiljan i požrtvovan posao kako bi spasla Srbiju i naše živote. Finansije ćemo svi da obezbedimo, svi ćemo da radimo, ni za koga neće biti hladovine. Ili tako – ili spuštanje zavese.

Peščanik.net, 08.12.2016.

Srodni link: Mijat Lakićević – Izbora neće biti

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)