Slučajno sam, prolazeći pored televizora, čula ovaj komentar, koji se odnosio na skakačice i na njihovo nedovoljno dobro izvođenje telemarka – valjda, ko će to znati u neviđenoj gužvi na ovoj Olimpijadi. Nije reč ni o činjenicama, ni o objektivnosti, reč je o onom “višku” izjave koji ilustruje mnogo više nego uzgredni sportski komentar: ilustruje, naime, položaj žena. Bolji nego u Indiji, gori nego na Islandu? Potpuno svejedno, kad se ima na umu da još nikada nije bilo tolikih sportskih uspeha žena iz Slovenije – a posle zlatne Tine Maze je još dosta takmičenja. Kad su se devojke tako brzo uspele naučiti?

Nije problem samo u mukama jednakosti i ženske emancipacije, koje već dugo globalno vode mrtvu trku. Najviše boli što se stalno podrazumeva da treba ići korak niže, da nijedna sloboda nije osvojena – ovo je naročito mučna i glupa banalnost koja direktno potire ljudska prava – da ženama nikad ništa nije zauvek dato, sem njihovih okova, prema kojima manje-više svaka kultura stalno, povremeno ili slučajno teži. Profesionalni političar koji je nedavno izrekao niz gluposti koje se tiču abortusa, i koji tim stavovima još predstavlja Sloveniju u evropskom parlamentu, nije izazvao neku naročitu reakciju žena: kada je izrazio duboko poverenje u nadrilekare koji ga leče, medicinska struka se itekako oglasila, a da se nijedan lekar nije setio da je i prva izjava direktna pretnja zdravlju žena, ako se, shodno takvo izraženim političkim programima, vratimo u potpuni Srednji vek. Možda još veći problem je ćutanje žena, koje su umorne ili uplašene, a svakako su izgubile naviku i društveni i politički impuls da dignu glas kada dođe do ovako opasnih zastranjenja. Preko njihove neaktivnosti začas se navuče zavesa stereotipa, i na njoj onda projektuju jako stare filmove za dečke. Recimo ovaj, o tome kako su žene u sportu uvek druge, i kako u svojim disciplinama stiču znanja i iskustvo koji su uvek druga klasa u poređenju sa primarnim polom. Oni znaju, one se uče. To što skupljaju medalje kao u samousluzi možda će uljuditi ovakve izjave za neko kraće vreme. Međunarodno gledano, ništa ne može da zaustavi česte i duboke refleksije o tome da li takmičarke nose gaće i kakve…

No to je ipak samo “gornja kora” sportskog sveta ukorenjene komercijalizacije, u kojem ženske suze i emocije doživljavamo kao malo olakšanje. Stvari su, kao i obično, ozbiljnije kad se zađe u prostore realnosti. Kao nikada ranije, brojevi plaču kada govore o ženama: ne samo da žene poseduju neuporedivo manje sveta (teritorija, bogatstva, moći, novca) u kojem živimo nego muškarci, nego je još uvek sasvim izvesno da će svaka treća žena na svetu za života doživeti da bude pretučena i/ili silovana – pa ne od strane drugih žena. Ostalo se i ne računa… To je sadržaj protesta i povezanih akcija koje protiču po svetu već šest godina, i zahvaljujući Iv Ensler, američkoj autorki i aktivistkinji (Vaginini monolozi), razvili su se u akciju “Milijarda se diže”. Sem Kanade, gde je taj dan 8. mart, ostatak sveta će mobilisati možda i više od jedne milijarde u petak, 14. februara. To je inače dan koji je u novoj potrošačkoj kulturi zgodno zauzeo mesto u prodajnom kalendaru između Božića/Nove godine i Uskrsa: svi marš u radnje, i pokupujte sve što je crveno i ima oblik srca, ili oboje. Ona će na ovako originalno zavođenje bez oklevanja pasti sa svojih visokih štikli, skija, ili na čemu je već. Već ideja da se ukine taj očajni praznik je dobra, a ako se zameni veselim ženama i muškarcima po celome svetu, koji zajedno zastupaju jednu jednostavnu i razumljivu ideju, utoliko bolje. Uputstva su jednostavna: naučite ples – mnoge i mnogi ga znaju od prošle godine, ako ne nađite ga na internetu – okupite se na javnome prostoru, najbolje oko ustanova gde se deli, boravi li podrazumeva pravda – sudovi, policijske stanice, skupštine, opštine, škole, fakulteti, kulturne ustanove, ili prosto oko radnih mesta ili na bilo kojem slobodnom prostoru, pustite muziku i otplešite. Globalni efekat verovatno neće biti ozbiljnije trešenje planete: no veoma lični efekat svakoga u toj milijardi ili više pojedinaca je nedvosmislen – potpuna, kratka i dugo vremena opijajuća sreća. Sve do narednog februara.

Odvojiti se sasvim od licemernog sveta? Naravno da ne nasedam toj iluziji, premda mi je itekako potrebna da preživim. Recimo, da ne počnem da mrzim nežna i pametna bića kao što su krave zbog one farbane koja gura i spopliće ljude, a naročito 14. februara. A licemerni profit kao da je neuništiv: pojavio se parfem “Milijarda žena” – neka svaka kupi, pre nego što ode na protestni ples. Pojavio se i mizogini odgovor – tip koji zatvara nos sa gadljivim izrazom na licu: eto, to je kad zasmrdi milijarda žena… Pojavila se i reklama nekog poznatog juvelira, sa damom koja sedi u dijamantskom prstenu te kaže: “Za Valentinovo hoću dijamant briljantan kao što je moj zaljubljeni!” Već zbog toga je ženski protest osmišljen danas, svuda, i baš na Valentinovo.

Devojke su sve davno naučile. Problem sa njima je kao i sa milionima svih polova, formalno iškolovanih i sa nikakvom mogućnošću da se ikada u životu zaposle: neko im ne da. Pošto smo sve naučile, tačno znamo ko je taj koji nam ne da, nama milijardama ugroženih, izloženih nasilju, bedi, kratkom i bolnom životu i beznađu. Da li nam ukida radno mesto na ribarskom brodu oko Islanda ili nas siluje u Indiji, odseca udove u Africi i izglađuje brže ili sporije po celome svetu, savršeno je svejedno – to je posvuda isti lik. Među istim likovima na planeti verovatno kruži stalno isti novac, i u svoj raznolikosti privilegija koje isti likovi uživaju, silovanje na rubu i izgladnjivanje milijardi na vrhu su samo dva oblika istoga, globalne eksploatacije. Stare teorije je naprosto pregazila odvratno jednostavna realnost novog, najbezobzirnijeg, birokratsko-militarističkog kapitalizma. Pa ako ništa drugo, ni postojeći, zamislivi, već prakticirani oblici otpora više nisu predvidljivo odnosno kratkotrajno uspešni: potrebno je dakle što pre i što više izmišljati oblike otpora na koje 1% ne zna odmah da odgovori, a dok se snalazi, pobuna je već u drugom mislenom krugu, na drugome mestu, sa drugim ljudima, iz druge tradicije, Pobuna prošle zime u Sloveiji i ove zime u Bosni i Hercegovini je sa toliko razlika i toliko neuporedivih elemenata, da obe mogu biti samo deo globalne slike. No to je samo utvara našeg suviše pokornog uma: dve pobune na jedva 200 km ili malo više se moraju povezati, već zbog toga što posvuda susrećemo iste likove koji nisu odgovorni, ne pada im na pamet da odu, cenjkaju se oko položaja dok zemlje i narodi propadaju. I ko će drugi uvideti savršeno nelogičnu, arbitrarnu i više nego korisnu i razbuđujuću vezu između pobunjenih oblasti i populacija, ako ne žene, koje su i istorijski i drugačije pokazale da ih granice uzbuđuju manje od muškaraca? Prošlog februara su plesale istovremeno na Kosovu i u Srbiji, u Izraelu i u Palestini. Preostaje još samo da se nekog februara krugovi konačno povežu.

Peščanik.net, 14.02.2014.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)