Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

On je nosilac naprednjačke spomenice iz 2012. Živi u Beogradu, radi u državnoj firmi, vozi auto star preko 10 godina, zovu ga Žika. Bavi se obezbeđenjem i upravljanjem opštim poslovima. Kad treba organizovati popravke, obaviti servis protivpožarnog sistema, srediti pukotine na krovu, zovu njega. Kada se radi inventar, on se bavi ljudima i stvarima, kontroliše, nadgleda. Bio je dobar sa demokratama, radio je, pomagao, onda je prešao kod naprednjaka jer je poverovao Vučićevim obećanjima. Zato je za proteklih 13 godina „ostavio srce na terenu“. Izgurao je sve političke kampanje, pravio od firme predizborni štab, bio pionir u sakupljanju kapilarnih glasova, koordinirao stotine autobusa sa pristalicama, radio 24 sata dnevno kada je trebalo podržati šefa, koga su svi u njegovom okruženju zvali – „Aca“. Međutim, mnogo vremena je prošlo, Žika zamišljen šeta poslednjih meseci gradom i pita se gde je to pogrešio. Vidi da su kola krenula nizbrdo, a on nema volje da pritrči i pomogne kako je obično radio. Kolege iz stranke ga više ne prepoznaju. Neki su odavno avanzovali i postali predsednici opština, kao Jovičić na Paliluli. Orlić u BIA. Čak i Slina. Odživeli su po dva života, samo je Žika ostao da radi i čeka nekog đavola koji se na kraju pojavio, i to kao „Aca“ lično, ali nekako drugačiji, lažljiviji nego ikada pre. Okružio se najgorim ološem za koji Žika, iako zvezdaš, nije ni znao da postoji. Nekadašnji saradnici su od silnih para doživeli ili šlog, ili srčani ili amneziju koja ume da potkači „novu klasu“. I svi oni imaju onaj Gašićev teleći pogled sa freske, sve manje pričaju, nikog ne prepoznaju. Ne mogu više ni da laju kao nekad.

Mislio je Žika jedno vreme da je ostao sam, ali je na svojim šetnjama počeo da sreće i druge, njemu slične, koji takođe imaju problema sa stvarnošću u kojoj su se obreli. Veže ih taj isti osećaj – da su iskorišćeni kao toalet papir za brisanje „Acine“ zadnjice. Baš tako mu je rekao jedan kolega s kojim je svojevremeno forsirao biračka mesta na Zvezdari. Nisu to očekivali od „Ace“; bilo je sve drugačije dok se održavao privid demokratije, organizovali se izbori, vodile kampanje, išlo po gradovima i selima, ispijala rakija s domaćinima. Međutim, otkad je zavladala diktatura ološijata, Žika počinje da sumnja u postojanje Srpske napredne stranke, čiji je član i dalje. Doduše, ne pazi više na člansku karticu kao pre, ništa mu ne znači ni visoko kotirani broj u članstvu, nekada njegov ponos a sada izvor kiseline u stomaku. Kada se sretne sa starim saborcima, prozbori s njima kratko: Kako je?, pitaju ga. Delikatno, odgovara on i nastavlja dalje. Znači, nezadovoljni su i oni. Ali zna Žika dobro da oni nisu osetljivi na batinanje dece po ulicama, niti na pretnje studentkinji silovanjem u garaži Vlade Srbije. Nije ni on. Ima debeo obraz i otvrdlu naprednjačku dušu. Nagledao se u kampanjama mnogo zla. Ali to da ih „Aca“ pobaca kao mačiće, teško mu pada.

Prvi put je osetio da se nešto promenilo dok je na N1 gledao onog Mileta iz Varvarina koji je ušao u raspravu s „Acom“. Zbunilo ga je to osećanje jer se i sam zapitao: Dobro, Žiko, el’ imaš ti srce, el’ nemaš? Nemam, odgovorio bi samom sebi i nastavio da zuri u Miletovo ponosno lice gotovo sa zavišću, jer i Mile je nekad verovao „Aci“. Ali Miletu je prekipelo, pa je rekao svoje. A njemu je pun kufer svega odavno, ali ne sme nikome ništa da kaže. Vrti kanale bezvoljno, sluša režanje sa Informera. Uzalud. Žika dobro zna da su ti koji „žele da uče“ samo loš paravan za propast stranke. Rekao bi on „Aci“ svašta kad bi ga sreo, ali to više nije moguće jer na sastanke GO dolazi samo Vučević, a s njim ne može da se priča jer izgleda kao da ga neko ujutro navije pa on po ceo dan vrti jedno te isto, nikog ne čuje, nikog ne vidi, samo klepeta.

Nije to više ona stranka, shvata Žika. Kad izgubiš živi kontakt s terenom, pada ti podrška i jedino još Đorđe Vukadinović priča neke bajke o stabilnom glasačkom telu naprednjaka. Podrške je bilo dok je Žika vadio kestenje iz vatre, i nije spavao, i nije jeo, umalo ženu nije zaboravio zbog stranke. Sad se više na izbore ne sme jer se „nova klasa“ prejela, a oni koji su stvarno ginuli u stranci, ostavljeni su da se snalaze. Sve pare idu u Ćacilend. Žika se često prošeta do njega, stoji tako kod Tuckwooda i njuška smrad, ne razlikuje da li to dolazi sa Andrićevog venca ili iz šatora. Pomisli na onaj toalet papir i požuri kući novom trasom 31, koja sada ide okolo-naokolo, da bi stigao do najbližeg parkinga gde je ostavio auto. Ni u grad se više ne može od diktature ološijata, misli Žika dok se trucka izrovanim ulicama Beograda.

Jednom je Žika prišao nekom studentu na Bulevaru oslobođenja, zaustavio se na par koraka od njega i zaustio da ga pita kome bi trebalo da se javi, ako bi ponudio neke svoje usluge. Za početak, da radi ono što zna, da organizuje kampanje, da povezuje ljude, postavlja bilborde iznad autoputa. Naposletku, da ispriča kako se to kod „Ace Srbina“ radilo, ali ga je taj student odmerio nepoverljivo, pa se Žika zbunio, ustuknuo. Ko zna kako bi sve to ispalo. On je ipak neki naprednjački veteran, doduše u najboljim godinama za politički rad, ali eto, bez budućnosti. I samog sebe podseti na SNS kad se vidi u ogledalu. I ko zna koliko je takvih u stranci. Ponekad mu se učini kako se ta cela skalamerija bez njega ozbiljno ljulja. A to mu je konačno postalo jasno na stadionu u Ljutice Bogdana, dok je gledao utakmicu Crvena zvezda – Pafos. Kada su ljudi oko njega počeli da ustaju i skandiraju protiv „Ace“, nije mnogo čekao, ustao je i okrenuo se prema loži gde je ovaj sedeo sa Terzićem. Pomislio je, Žiko, el‘ imaš srce, el‘ nemaš, pa je počeo da urla i sam. Nakratko, bilo mu je lakše. Ali posle, pošto se uputio do svog starog auta, ponovo je počeo da tone u nezadovoljstvo. Isto ono koje je osetio kod većine na tom stadionu; nezadovoljstvo koje se već mesecima valja ulicama grada. Gotov je! pomislio je, a onda poluglasno izgovorio: Gotov je Vučić.

Peščanik.net, 21.08.2025.

Srodni link: Saša Ilić – Žika Kasperski

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)