Oportunistička politička kultura ne postavlja pitanja. Medijski poligrafi su poligoni na kojima se poltronstvo prilagođava monopolima, privilegijama i korupciji. Umesto iz potrebe za odgovorima, afere nastaju iz obračuna u koalicijama, uvezanim najprizemnijim interesima.

Predsednik Tadić se i dalje oglušuje o potrebu da smeni ministra spoljnih poslova. I da iznova pokrene tranziciju. I Kosovo i Evropa dalje su nego prethodne godine. Ministar nije smenjen kad je proterao ambasadore susednih zemalja, malih i prijateljskih. Ni kad je držao kastrovske pridike evropskim zvaničnicima. Vređao i ovdašnje ostatke političkog razuma. Ni u tekućoj aferi MK, u kojoj su javno iznete pretpostavke da je najmanje posredno odgovoran. Uprkos garancijama američkom sudu, srpska država je falsifikovala putnu ispravu, i optuženog ilegalno vratila u zemlju. Skandal je metastazirao umesto da se predmet vrati u prethodno stanje. Ministar vrši pritisak na pravosuđe, i pitanje skreće na stranputicu pozivanjem na ustav. Povratak na američki sud je pravna obaveza restitucije, a ne izručenja.

Biljana Kovačević-Vučo (JUKOM) smatra da postoji objektivna odgovornost ministarstva i ministra. I da nije postojala komunikacija između konzula i Ministarstva, „Vuk Jeremić trebalo bi bar da ponudi ostavku, a umesto da odgovara, on preti javnosti što se upliće u slučaj“. Na istom tragu je ministar Šutanovac, koji je na optužbe da je odao pravno, politički i moralno spornu vladinu odluku, odgovorio da je osnovno piranje odgovornost „onih koji su mu dozvolili da u naše ime dobije pasoš i napusti SAD, da bismo mi kasnije bili u situaciji da budemo sankcionisani od zemlje iz koje je pobegao zahvaljujući našem diplomatskom predstavniku“. Jadna, bledunjava pitanja, koja je dobijao svih ovih dana, nisu dopustila ministru da objasni da li je tačno da su „Mirko Stefanović (generalni sekretar Ministarstva spoljnih poslova) i njegov sin Borko Stefanović (nekadašnji zamenik srpskog ambasadora u Vašingtonu Ivana Vujačića; danas šef kabineta Vuka Jeremića) dugogodišnji prijatelji Petra Kovačevića, oca Miladina Kovačevića“, i da li su „Igor Milošević i Borko Stefanović kumovi“ (E-novine).

U međuvremenu, po medijima, i državnim i onima sumnjivijim, uobičajenim intenzitetom paradiraju mafijaški advokati i politički nasilnici svih boja i oblika. MK je postao simbol prezira prema civilizaciji, vladavini zakona, Americi i Evropi, Albancima, Bošnjacima, Mađarima i autonomašima, tj. demokratama i Evropljanima, ili gej populaciji u celini. Izuzev uobičajene antizapadne i antidemokratske paranoje, takve gadosti su se i u najcrnjim danima Miloševićevog terora i terorizma jasno marginalizovale, da otiču u radikalsku kanalizaciju. Danas su novi srbizam i liberalna demokratija (koju zastupa i deo administracije), smišljeno, podmuklo upareni u ideološkom dvouglu koji je u pristojnim zemljama zabranjen zakonima protiv nacizma, antisemitizma, i svih oblika diskriminacije, uključujući seksualnu.

Beograd je do pre dvadeset godina bio gay-friendly. Imam manje gay prijatelja nego moji roditelji.

Da li koncepcija politike koja se svodi na relativizaciju i obezvređivanje svih plemenitih vrednosti politike i kulture potiče od ličnosti iz prvog reda Glavnog odbora Demokratske stranke koje su, kao komandosi, preskočile čitavo prethodno vreme kandidatura, odbora, demonstracija, poraza i pobeda, i strukturu stranke u celini? Prevalio sam tamo dovoljnu kilometražu, a nikad nisam bio član GO, to je trebalo zaista zaraditi, da smem da javno postavim to pitanje. Kad su se pre i otporaši, u svojim prvim odelima, zavalili u fotelje? Da li je Lazarevac, braneći Peščanik, podsetio i na dane, koji su prethodili 5. oktobru, u kojima je predsednik Tadić imao značajnu ulogu?  Da li je predsednik te dane malo zaboravio?

Slobodan Milošević kao da je bio dostojan politički protivnik. Nije bio marketinški paramecijum. Umro je sa svojim uverenjima, koja su za sobom ostavila ne samo zlo i patnju, nego i novu političku kulturu najskromnijih ljudskih karaktera. Zato Mrkonjićeva izjava ima u sebi nečega politički poštenog. Uostalom, već se zvanično dovela u pitanje odgovornost generala vojske i policije koji su osuđeni zbog zločina nad kosovskim Albancima. Gradonačelnik je oćutao kad je Milutinović najavio da se vraća u svoj Beograd. Da li prestonica, koja je u kolapsu jer su prioriteti u minutaži na RTS-u, sme da bude predmet takve javne identifikacije?

Intervju Vojina Dimitrijevića koji je poručio da je „na delu pomirenje sa bivšim imom i odbrana svih spoljnopolitičkih poteza Slobodana Milošević“, internet izdanje državne Politike ispratilo je ispadima koje ne mogu citirati. Šovinizam, nacizam i homofobija imaju mesta i u Novostima, i na B92, Pinku, Košavi. Posetioci Queeria web portala izabrali su, među prvh deset, dvoje redovnih kolumnista Politike za najhomofobe godine. Da li ih vlada time posredno podstiče, da javno strahuju, zapravo da mrze?

 
Danas, 02.03.2009.

Peščanik.net, 03.03.2009.