Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Kako sad stoje stvari, umesto izbora ili prelazne vlade, Srbija će dobiti – novu vladu. Iz redova koalicije na vlasti kažu – što bismo išli na izbore, imamo većinu i dalje, sastavićemo vladu očas posla. Nema ni reči o tome zašto uopšte moraju da sklapaju tu vladu: zbog čega je pala prethodna vlada, pa sad mora da se traži nova. Ni reči o tome zašto je od priče o izborima, koja je bila praktično do juče u prvom planu, fokus sada ipak na sledećoj vladi.

Vest o novoj vladi i loša je i dobra. Loša je zato što tekući režim tako pokazuje da će nastaviti kao i do sad. Vršiće pritiske, hapsiti ljude, huškati na nasilje pa čak i na ubistva – sve ono što smo gledali u prvim mesecima pobune, od novembra naovamo, gledaćemo dakle i dalje, samo što će biti još gore. Jer, režim je proširio repertoar pritisaka, uključio je intenzivnije sudove i policiju u svoju politiku terora i torture, i usmerio ih i na kolektivne mete – škole i univerzitete.

Loše je i to što se pred našim očima čitav sistem raspada. Iako se većina nastavnika vratila u škole, ministarstvo (u ostavci, ali to nema nikakve veze) nad njima praktično nema više nikakvu kontrolu. Malo ko bi sad umeo da vam kaže šta se u školama zaista događa. Najjasnija je situacija u školama, onih desetak gimnazija u Beogradu, koje su i dalje u obustavi. Za ostale se ne zna ni gde su ni šta su, ko u njima radi, a ko ne, idu li deca u te škole ili ih bojkotuju/blokiraju.

Dakle, mi školski sistem u ovom trenutku nemamo. Kao što nemamo ni univerzitete više. U svakoj drugoj, samo malo srećnijoj zemlji od naše, to bi bio dovoljan razlog da vlada padne i da se ide na nove izbore. Reč je o desetinama i stotinama hiljada ljudi u ta dva školska sistema koje direktno pogađa tekuća kriza, a u njihovoj bliskoj okolini imamo sigurno milion i nešto stotina hiljada ljudi koji su posredno pogođeni krizom.

Hoću da kažem, dva miliona ljudi u ovoj zemlji trenutno ne živi normalno, ali režim ne mari, sklapa novu vladu, i silom misli da se održi na vlasti. Birao sam reči: ne kažem – silom da vrati stvari u red; ili – silom da održava barem privid normalnosti; ni jedno ni drugo, već – silom da se održi na vlasti. Jer jedino to im je bitno. Šta ima veze što se oko dva miliona ljudi u ovom trenutku u Srbiji suočava s ozbiljnom egzistencijalnom krizom, režim bi i dalje da vrši vlast i tobože upravlja zemljom, pa makar se sve raspalo.

Njih nije briga za naše živote – to je treći aspekt loše vesti. I sklapanjem nove vlade, to nam jasno stavljaju do znanja. Čak i u zemljama nesrećnim kao što je ova naša, diktator bi se barem pravio da vuče ozbiljne poteze i da nešto namerava da uradi da stvari krenu nabolje. Ili bi makar napravio izbore, lažne, i tako presekao krizu, da svi malo predahnu, i ponadaju se da će posle njih možda biti bolje. Ali, ne i naš diktator. Što nam je, koliko ga mi poznajemo, čudno.

Čitalac pamti kao i ja, Vučić je zbog najmanjih sitnica raspisivao izbore, bilo ih je toliko da više nismo ni brojali ni znali koji su redovni a koji vanredni. I nijednom do sad, baš nijednom, kriza nije bila ovako krupna kao tekuća pobuna. Čak je i posle tragedija od 3. i 4. maja, u decembru 2023. pustio izbore (i pokrao ih), iako je već tada bilo jasno da ga većina u Srbiji ne želi, ni na mestu predsednika, ni na bilo kom drugom mestu, ni u Srbiji uopšte.

Pa je onda, zbog krize oko izborne krađe, opet raspisao izbore za 2. jun 2024, iako je to bio čisti višak, za njega, a za opoziciju pogotovo. Dobro, raspisao ih je da pokida opoziciju, a opozicija je na to nasela, ali mimo toga razloga nije bilo. A zgaziti, dokrajčiti opoziciju, i nije neki dobar razlog za izbore. Hoću da kažem, da smo već u bliskoj prošlosti (da ne idemo dalje) imali pregršt izbora manje-više bez dobrog razloga, ako se to uporedi s ovom situacijom danas. Ali ih je Vučić raspisivao (i krao).

A sad – vlada. I to je dobri aspekt vesti o vladi: Vučić ne sme da raspiše izbore čak ni pod svojim lopovskim uslovima. Što znači nekoliko stvari: da je broj žitelja Srbije koji su protiv njega i spremni su da to pokažu na izborima tako velik da nijedna krađa ne može da izvuče Vučića iz izbornog poraza; da je njegova mašina za krađu, a to je ista ona mašina kojom se služi da upravlja Srbijom, u takvom raspadu (recimo, kao školski sistem pod ovim „nepostojećim“ ministarstvom), da je pitanje da li bi uopšte uspela išta da ukrade.

Iako zamišljeno kao demonstracija sile, sklapanje još jedne vlade u nizu zapravo je otvoreno pokazivanje slabosti. To treba imati na umu: Vučić je već poražen – to je dobra vest. Samo još da se dogovorimo kako svi zajedno to da mu saopštimo.

P.S.

Da ne kvarim srećan kraj, u dodatku posle teksta mora se reći i ovo – Vučić jeste na kolenima, ali to još nije njegov kraj. Da bi bio kraj, i on sam mora da prizna da je gotov. Kako sad stoje stvari, trebaće nam još vremena da se zajedno dogovorimo, organizujemo i demonstriramo mu da više nema kud tako ubedljivo da i njemu samom postane jasno da je kraj.

Peščanik.net, 04.04.2025.

NADSTREŠNICA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun) bio je urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)