Kanal Istanbul
Kanal Istanbul, mapa: Randam, Wikipedia

Izuzetno je retko danas naći – potvrđujem iz sopstvenog iskustva stalnog ispitivanja te ciljne grupe – u studentskoj i uopšte mlađoj populaciji, možda sa izuzetkom studenata Fakulteta dramskih umetnosti, nekoga ko je makar i čuo za glumce poput Džejmsa Kegnija. A gotovo je iluzorno očekivati znanje o karakternim ulogama kojima se proslavio ovaj niski Amerikanac koji je još zadržao prgavost prvog kolena doseljenika iz Irske – snalažljivih, emotivnih kriminalaca iz doba „ludih“ 20-ih godina 20. veka. O prepoznatljivosti imena režisera upravo filma „Lude 20-e“ (The Roaring Twenties, 1939), legendarnog prvog nosioca poveza preko oka, Raula Volša, u toj i ne samo toj populaciji da i ne govorimo.

Poplava opšteg neznanja prekrila je uz mnoge druge i ove ličnosti i njihova dela – dok smo se svi mi našli, ponovo, u jednim novim, ludim 20-im.

Sam početak 20-ih godina 21. veka jasno je pokazao šta će nam doneti godine koje dolaze. Jedino što brine samoproklamovane spasioce naroda jeste opstanak na vlasti – bez obzira da li se radi o predsedničkim izborima u Americi novembra ove godine, predsedničkim (polu) izborima u Turskoj, samo naizgled daleke 2023. godine, ili o (polu, ili manje od toga) izborima u Rusiji 2024. U takvom rasporedu, srpski izbori ove ili sledećih godina, dolaze kao nevažni sporedni privezak događaja koji preplavljuju svetske naslove, sve dok građani Srbije pasivno prepuštaju svoju sudbinu političarima.

Jedan od najvažnijih zajedničkih sadržalaca svih ovih napora „narodnih vođa“ da pojačaju kontrolu nad mnoštvom vazala koji se trenutnim sistemom bogato koriste jeste borba za energetsku dominaciju Evropom. Čitava prethodna godina prošla je u pregrupisavanju snaga i stvaranju koalicija vezanih za eksploataciju zemnog gasa i njegovo prenošenje u zimogrožljive evropske zemlje. Na taj način stvorile su se dve ekipe i napravljeni planovi za tri famozna „toka“: prva ekipa koju predvodi Rusija iz čijih bi se bogatih rezervi gas prenosio do Evrope preko dva „toka“, severnog NordStream2 i južnog TurkStreama, i druga, skoncentrisana oko Kipra, male ostrvske, turskom okupacijom podeljene članice Evropske unije, u čijim su vodama pronađene ogromne rezerve zemnog gasa.

Ovo pregrupisavanje dovelo je na kraju prethodne godine do samo naizgled iznenađujuće odluke američke administracije da uvede sankcije svima iz prve ekipe, u pokušaju da smanji ruski uticaj u Evropi, koji se značajno širi putem gasovoda i ogromnih prihoda koji iz njih teku i da podrži napore da gasovod EastMed, u kome učestvuje i gigantska korporacija Ekson Mobil, postane glavni put snabdevanja Evrope prirodnim gasom. Ovim sankcijama pogođene su i brojne evropske kompanije – o pojedincima, poput bivšeg nemačkog kancelara Gerharda Šredera koji je glavni posrednik-zastupnik NordStream2 da se i ne govori. Možda važnije od sankcija jeste problem tehničkih mogućnosti prve ekipe da sprovede eksploataciju i izgradi gasovod ispod morskog dna, problem koji je akutan u ruskom energetskom sektoru od kada je američkim sankcijama 2015. zbog prisajedinjenja Krima onemogućeno ostvarenje multi-trilionskog ugovora upravo sa Ekson Mobilom, čija je tehnologija trebalo da se primeni na upravo ovakve podvodne poduhvate. S obzirom da i drugi gasovod ove ekipe, TurkStream, treba po planu da prođe ispod crnomorskog dna, jasno je da ovo tehničko pitanje zapravo postaje suštinsko, što važi i za drugu ekipu, koaliciju kompanija i samih država Kipra, Grčke, Izraela, Egipta, Francuske, Italije i Amerike, koja je zbog učešća ove poslednje u ne maloj tehničkoj prednosti. Politički pritisak tako prvoj ekipi ostaje kao najjače oružje.

Dok su se svi svetski mediji probudili na početku ludih 20-ih u paničnom strahu od eksplozije globalnog sukoba nakon udara Amerike na Iran, turski predsednik Redžep Tajip Erdogan je rešio da pokuša da vrati sebe među najvažnije svetske vesti. Isključen iz planova za gasovod EastMed, a očigledno nesiguran u trenutnu političku koaliciju sa ruskim predsednikom od koje TurkStream u potpunosti zavisi, Erdogan je rešio da se direktno uključi u građanski rat u Libiji, kako bi obezbedio pobedu strane sa kojom je potpisao „ugovor o podeli“ istočnog Mediterana – odnosno zemnog gasa kojim ova oblast obiluje.

U neočekivano snažnom odgovoru, koji pokazuje nove prilike u regionu Balkana i istočnog Mediterana, Grčka je otvoreno podržala suparničku stranu predvođenu libijskim generalom Haftarom, koji sporazum sa Turskom ne priznaje. I više od toga, nakon svoje posete Vašingtonu, grčki premijer Kirijakos Micotakis preuzeo je otvorenu poziciju predvodnika anti-erdoganovske koalicije, čiju snagu ne treba zanemarivati, unutar Evropske unije. I s obzirom da Grčka nije pozvana na „mirovnu konferenciju“ vikenda 18-19. januara u Berlin, Micotakis je odlučio da svog saveznika Haftara najpre dovede u Atinu a tek nakon toga da ga „pošalje“ u Berlin, istovremeno se otvoreno konfrontirajući sa kancelarkom Merkel zbog nepozivanja na ovaj samit – ovim potezom otvoreno rušeći tradicije grčke diplomatije poslednjih decenija. Time je Kirijakos Micotakis samo potvrdio novu poziciju i nove ambicije Grčke u širokom regionu jugoistočne Evrope i istočnog Mediterana.

Za to vreme, kako se narod ne bi zaluđivao samo sukobima sa izmišljenim „spoljnim neprijateljima“, Erdogan je objavio megalomanske planove za izgradnju „Kanala Istanbul“, kojim bi se brodovi, umesto da prolaze kroz Bosfor, prevozili veštačkim kanalom prokopanim kroz Trakiju od Crnog do Mramornog mora. Ovaj suludi projekat, koji su turska ministarstva ekspresno usvojila, projektujući troškove na 11,5 milijardi evra, potvrđuje stepen bahatosti dugovladajućih moćnika. Ne samo da su svi turski stručnjaci, koji su začudo preživeli progone koji intenzivno traju od jula 2016, ismejali Erdoganove „stručnjake“, između ostalog računom da bi samo osam planiranih mostova pojelo više od četvrtine najavljenih troškova, već i svi istorijski i zdravorazumski razlozi ukazuju na ludost ovog plana. Od samih svojih početaka, Konstantinopolju je najviše muka zadavalo snabdevanje vodom, pa je zato ona dovožena i skladištena u ogromnim podzemnim i nadzemnim rezervoarima još od ranog doba Vizantijskog carstva. Ovaj kanal bi nesumnjivo uništio taj komplikovan sistem snabdevanja vodom, na kome savremeni Istanbul velikim delom počiva. O seči 400 hiljada stabala, a ne 200 hiljada kako se predviđa u, na brzu ruku napisanom, projektu turskog ministarstva građevine da se i ne govori.

Političko ludilo podstiče novo političko ludilo i ovaj suludi plan možda pokazuje veliku „ljubav“ turskog predsednika prema svom rodnom gradu, koji ga je tako nezahvalno političko odbio na izborima dva puta prošle godine. Jer kad se nešto voli, to se onda i uništava. Gondolom u lude 20-e!

Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 20.01.2020.