Prije par sedmica bio sam u Beogradu, prvi put nakon deset i kusur godina. Odvela me je radoznalost: htio sam da vidim kako izgleda nakon Miloševića, nakon trinaest i više godina nacionalističke patologije. Kao odgovoran drug pisac, pravio sam bilješke, opažao stvari s namjerom da ih dijelim sa čitalastvom. Pa sam primijetio da na svakom zidu u gradu, a i šire, piše grafit ili stoji naljepnica koja veli “DOS je najgori”. Pa sam vidio da je Kalemegdan prljav, a rijeke lijepe. Shvatio sam da su penzioneri na Kalemegdanu, koji tamo oduvijek igraju šaha i čije sam partije prije mnogo godina s poštovanjem kibicovao, zapravo veliki paceri. Vidio sam skockanu Knez Mihajlovu i nove McDonaldse, koji su se otvorili odmah nakon tzv. revolucije. Išao sam da gledam Koju u SKC-u, što je bilo malo dosadno. Gledao sam nove srpske filmove: Nataša, o djetetu pod imenom Nataša, i Munje, o prvom srpskom drum’n’bass bandu. Nataša je užasna, a Munje su onako. U oba filma, međutim, nedavnoj istoriji ovih prostora posvećena je samo jedna, praktično identična rečenica u kojoj je krvoproliće o(t)pisano kao “loših deset godina”. Išao sam na žurku na kojoj se spekulisalo o izručenju Miloševića, a u novinama sam pratio pregovore DOS-a sa SPN-om u vezi federalnog zakona o izručenju. Puna mi je bila bilježnica, kako džepna tako i moždana.

Ali, evo, jutros konzumiram škembiće u aščinici Hadžibajrić F. Namika, čitam novine i vijesti iz Haaga (Tuta se vezao za generala Talića.) i kontam: šta me briga – jebo Beograd. Beograd-grad je odletio u Haag s Miloševićem. Ima, naravno, ljudi koji su dragi i pošteni. Ima ljudi koji su bili moralno lijeni i sluđeni, ali će se – ja mislim i nadam se – moći oporaviti. Ali onaj neki urbani duh – od Paket aranžmana do Partibrejkersa, od pozorišta do filmova, od Zvezde do Partizana, od Vračara do Kalemegdana – sve je to ili umrlo ili metastaziralo ili postalo potpuno nevažno ali još uvijek uvjereno u vlastitu važnost. Džaba prvi srpski drum’n’bass band, džaba drame Dušana Kovačevića – Beograd je obilježen likom i djelom Slobe Slobode i onih koje je njegova vladavina iznjedrila. Nedavno linčovanje malobrojnih homoseksualaca i lezbijki od strane slobodarskih Delija i braće im mladih radikala i nedefinisane rulje posljednji je primjer patologije. Nije čak ni to što nečija privatna seksualna orijentacija provocira nasilje -nažalost, sličan skup u Sarajevu bi slično prošao, zbog čega bi se Sarajevo trebalo unaprijed stidjeti. Više je to što je rulja urlala: “Ovo je Srbija!” – da je to grad kakav je nekad mislio da je bio, pored homoseksualaca i lezbijki bi stajali njihovi sugrađani i vikali: “Ovo je Beograd!”, branili ih od siledžija, sve iz uvjerenja da urbani duh ne samo može poštovati različite načine da se živi vlastiti život, nego da od te različitosti postaje bolji i jači. Beograd me, tako, više ne zanima: spakovan je u koferče koje je Sloba gurnuo ispod metalnog kreveta u Scheveningenu.

‘Ajde da mislimo o Sarajevu – Beograd će morati kopati po vlastitim ranama i batajničkim grobnicama, a Sarajevo je grad budućnosti, čak i ako je budućnost neizvjesna i nelagodna. Slobodan je u svom koferčetu, pored Beograda, ponio i osjećaj svjetske nepravde od kojeg je Sarajevo bolovalo, osjećaj da se svaka banda, patrioti sakupljeni sa koca i konopca i akademija nauke i umjetnosti, može nadići i uništiti grad. E ne može – em je Sarajevo izduralo, em će dobro nadživjeti Slobu i srpske drum’n’bass bandove. To će reći da koliko god je Sarajevo palo u posljednjoj deceniji, koliko god je fizički uništeno, intelektualno oslabljeno i provincijalizovano, ipak je pobijedilo. Ovaj grad je imao i još uvijek ima nešto što vrijedi i zbog čega će ovaj grad vazda biti – nikad neće biti da Sarajeva neće biti.

Manimo se sada koksa – to sarajevsko nešto nije toliko neuhvatljivo i mistično koliko je veliko, raštrkano i komplikovano. Zbog toga ga treba svaki dan praviti i organizovati – neću da kažem njegovati, jer se bolesni njeguju. Za sarajevski duh mnogo je važniji zdrav gradski prevoz nego koksanje nostalgičara koji ne mogu zaboraviti prve koncerte Pušenja ili prežaliti Kusturicu. Dok god se misli da je to sarajevsko nešto stvar prošlosti, dok god je dominantni osjećaj urbanog svijeta (uključujući, neprestano, i pridošlice, izbjeglice i dijasporu) urbana nostalgija, dotle će glavni odnos građanstva prema gradu biti pasivno emotivan, a ne aktivno produktivan. Drugim riječima, u ovom gradu, na ovom gradu, za ovaj grad treba raditi: trebaju tramvaji i bolnice i pozorišta i filmovi i zatvoreni bazeni i krečenje oronulih zgrada i odvoženje smeća. Da bi se to desilo, treba ljudima posla i plata i penzija, a da bi se to desilo, treba vlada koja se bavi svojim građanima, a ne prošlim bitkama i šumskim paranojama. U ovom gradu treba da se počnu dešavati stvari koje se nikad prije nisu desile da bi bio dobar kao što je nekad bio, i, akobogda, bolji.

U Sarajevu su posljednjih dana boravili neki moji američki prijatelji, koji su se o Sarajevu prethodno naslušali, što od mene, što od američkih medija. Moja sestra i ja smo im bili vodiči. Može biti da smo ih moja sestra i ja podložili propagandi, ali njima je ovdje bilo dobro. Njihovi utisci su komplikovani i još uvijek neorganizovani, ali ono što su vidjeli jeste grad oštećen, mali, zatrpan problemima – ali grad, koji se od New Yorka ili Chicaga razlikuje po veličini, a ne vrsti. Kroz njihove oči sam vidio ono što sam već znao: Sarajevo je, odakle god da pogledaš, grad.

BH Dani, 06.07.2001.

Peščanik.net, 29.04.2009.

TEMA – SARAJEVO