Sankt Peterburg, foto: Konstantin Novaković

Sankt Peterburg, foto: Konstantin Novaković

Administracija našeg predsednika se prošle nedelje sudarila s jednim veoma ozbiljnim problemom. A ona – kao što znamo – ne bi bila to što jeste kad ne bi umela da zagadi (ama baš) sve čega se dotakne.

Na strašnu tragediju izazvanu bombaškim terorističkim napadom na metro, stanovnici Sankt Peterburga su reagovali potpuno neočekivano. Oni su bez trunke koristoljublja jedni drugima pomagali. Lakše povređene su prevozili do najbližih mesta gde im se mogla ukazati prva pomoć, a nepovređene i do smrti uplašene ljude su odvozili svojim kućama da u miru i tišini prežive prve sate stravičnog šoka koji ih je zadesio. U obližnjim kafeima su im besplatno služili čaj i kafu. I to je bio najbolji odgovor onima koji su ovo masovno ubistvo smislili i realizovali, koji su planirali da terorom preplaše ljude. Umesto straha i otuđenja, Peterburžani su iskazali solidarnost. Reklo bi se – situacija prosto idealna za PR menadžment Kremlja. Ništa se ne mora raditi, ništa specijalno izmišljati. Samo se treba pridružiti sponatano iskazanoj solidarnosti građana i rame uz rame s njima stati pod nevidljivu parolu: nije nas strah – tu smo da jedni drugima pomažemo.

Međutim, istog trenutka se pokazalo da drveni mozgovi alavih putinskih činovnika prosto nisu u stanju da razumeju bilo kakav čin dobročinstva. Kako se bez lične koristi može bilo šta na ovom svetu činiti? Sve te silne direktive, trebovanja i naređenja vlasti, sve to zbog čega činovnici uopšte postoje, dakle ništa od toga se u prostu ljudsku solidarnost nikako ne da smestiti.

Tako i žalost, normalna ljudska potreba za saosećanjem prema tuđoj nesreći, instrumentima vlasti mora biti regulisana. Jer dovoljno je da se izražavanje duševne boli prepusti stihiji, pa da se spontano izražena solidarnost u obliku neprijatnih pitanja toj istoj vlasti vrati. Kako to da smo mi, bez bilo kakvih (tim pre zvaničnih) ovlašćenja sposobni jedni drugima da pomažemo, a vi, okićeni svim zamislivim i nezamislivim punomoćjima ne učiniste praktično ništa? Kako se na primer desilo da je terorista prosto ušetao u metro noseći sa sobom par kilograma gvožđa i barem još toliko eksploziva? Šta je sa specijalnom opremom za blagovremeno otkrivanje opasnih materijala, sa svom onom skalamerijom postavljenom na svim ulazima u podzemnu železnicu koja je, uzgred, koštala najmanje milijardu rubalja? Koja je to operativna igra koju su bezbednjaci igrali protiv terorista i zašto su je sa tako katastrofalno lošim rezultatom izgubili? I uostalom, šta je s obećanjem Kremlja da će ubuduće sve teroriste „daviti tamo negde, u njihovim (sirijskim) klozetima, a ne u našim – ruskim“?

I zato, za svaki slučaj, svaku nesankcionisanu inicijativu treba odmah ugušiti. I osećanje tuge za nedužno poginulim sugrađanima, takođe. Administrativna „dozvola“ za saučešće mora biti prethodno usaglašena, sankcionisana i potom uz potpisano trebovanje uredno izdata.

Kako javljaju mediji, iz Administracije predsednika je već stiglo naređenje: po celoj zemlji provesti antiterorističke mitinge. „Oblasnim gubernatorima već zvone telefoni i usmeno im se naređuje da sav narod što pre isteraju na ulice“ – javlja dnevnik Komersant. Naravno, bez uobičajenih birokratskih procedura. „Akcija nije politička i ne potpada pod odredbe 54. Federalnog zakona o okupljanju, mitinzima, protestima i šetnjama“, izjavio je Vasilij Olejnik, prvi zamenik rukovodioca Departmana regionalne bezbednosti za Moskvu. Time je obelodanio već odavno usvojen, istina još uvek ne napisan zakon koji glasi: „Odluke predsedničke administracije nisu u domenu politike. One spadaju u domen religije. Zahtevati makar i formalno usaglašavanje bilo koje odluke ili sličnog narađenja bilo bi jednako sumnji u božansko poreklo Putinove vlasti“. Objavljuju se već i spiskovi estradnih zvezda, budućih učesnika antiterorističkih mitinga vlasti. Za par somića dolara… što da ne?

Tragedije se kod nas (hvala bogu) prilično neredovno događaju. S druge strane pak, ostavljati pastvu bez konstantnog nadzora je krajnje nepreporučljivo. Zato je ovih dana, neposredno nakon ovog poslednjeg terorističkog napada, ruskoj Dumi bio predat na razmatranje novi zakon – Zakon o patriotskom vaspitanju. Profesionalni ljubitelji otadžbine su se potrudili da nam objasne šta je to patriotizam. Ispada da „u svesti svakog pojedinca, ljubav prema otadžbini i svom narodu mora da leži u neraskidivom odnosu s njima, u stremljenju i spremnosti (tog istog pojedinca) da svojim delovanjem služi njihovim interesima, da sledi ciljeve viših nacionalnih vrednosti koje su u narodu nataložene, da ispoljava svoj dug vernosti i spremnosti na žrtvu otadžbini i da, ako treba, s oružjem u rukama brani nezavisnost, jedinstvo i suverenitet Rusije“.

Ovo poslednje je najvažnije. Autori ovog zakona su uvereni da se otadžbina može voleti samo po komandi, samo u stroju, a da je glavni kriterijum za ocenu te ljubavi vreme potrebno za sklapanje i rasklapanje kalašnjikova. Zakonom je predviđeno da vojno-patriotski „kompleks mera mora biti usmeren na vojnu obuku građana i formiranje njihove svesti o tome da je odbrana otadžbine neophodna, na vaspitanje uzvišenog osećanja pripadnosti svome narodu i uzgajanju osećanja gordosti za njegove trijumfe kroz istoriju“, kao i „čuvanje ugleda Oružanih snaga Ruske Federacije“. Tu je još i „poštovanje nacionalnih tradicija, svetinja i simbola, pa ovekovečavanje sećanja na heroje i borce poginule štiteći domovinu, zatim uvažavanje nacionalne istorije, vojne službe i uniforme, kao i svestrano podsticanje svih članova duštva na očuvanje i umnožavanje slavne ratne tradicije naših predaka“. A to da se spisku „nacionalnih svetinja i simbola“ pribrojava i vojna uniforma, dakle već to nam samo po sebi mnogo toga govori.

Podrazumeva se da ovakav oblik ljubavi prema domovini zahteva „državnu implementaciju patriotskog vaspitanja“ sa strogo utvrđenim „jedinstvenim procedurama za proveru i kontrolu njegovog sprovođenja“. Patriotsko vaspitanje mora biti jednoobrazno i apsolutno centralizovano. Kad ovaj Zakona bude izglasan, u okviru ministarstva za obrazovanje će verovatno biti osnovan i poseban resor odgovoran za patriotsko vaspitanje i iz naših visokoškolskih ustanova će početi da izlaze diplomirani eksperti za ljubav prema otadžbini.

Zanimljivo bi bilo znati hoće li tim nastavnim planovima i programima biti predviđen i predmet Organizacija opštenarodne žalosti?

Ежедневный журнал, 09.04.2017.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 13.04.2017.

Srodni link: Viktor Jerofejev – Prinudni patriotizam