Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Lanjske godine, negde pred kraj decembra, penzioneri su u svojim sandučićima zatekli dirljivu literaturu. Pisac iz samog vrha vlasti nije štedeo svoj dar za patosiranje praznične pošiljke (poštarina plaćena paušalno). Otprilike, dragi seniori a naravno i seniorke, zahvaljujući vašem dobrovoljnom odricanju od dobrog komada penzije, Srbija je ustala, osovila se na svoje lepe noge, napunila budžet i može spokojno da gleda u svetlu budućnost.

Neko bi pomislio kako je navedeni, parafrazirani, nedovršeni i sladunjavi sastav licemeran i ciničan, da je u njemu nemerljiva gomila zlobnog i surovog podsmevanja. Ali, to nije potpuno tačno, ili se bar prethodna tvrdnja može dovesti pod sumnju. Penzioneri znaju šta je njihova budućnost i nada u nju, da izvan ovog trenutka, ove i možda još koje godine nema više ničega. Ali taj njihovi mračni fatalizam vlast je poljuljala fantastičnom hipotezom o večnosti: najstariji, najbolesniji, nemoćni, usahli i depresivni starci, u stvari, ulažu u svoju budućnost.

U Srbiji je budućnost kategorija visokog rizika, nepojamno vreme i njegovo nestajanje. A sa time se nije zdravo igrati. Budućnost je vremenski prostor koji klike prepuštaju puku, obećavajući da samo TAMO ima nečega što je dobro, ali uz teška odricanja i apologiju masovne, totalne bede. Bez agresivne podele te iluzije, ne bi bio zadovoljen neutoljivi apetit prostačke plutokratske elite. Naravno da ovo nije egalitaristički prolog, bez bogataša ne može biti solidnog društva, ali u ovom društvu njegov talog neumoljivo i besprizorno grabi nemerljivo bogatstvo.

Skupljajući restlove usahle snage, uz opravdani bes, penzioneri su odlučili da krenu u poslednju ofanzivu. Ali, ne svi. Oni koji su najviše ojađeni, a nisu im smanjivane penzije (iznos do oko 20.000 dinara), i dalje su najpouzdanije glasačko telo vladajuće grupacije. Tu je i zamašni nadripenzionerski pokret pod Krkobabićem Srednjim i brojnim sinekurama, čovekom koji je ovako pretio najstarijima: „Ko ne glasa za Vučića, neka ne čeka poštara“. Ima tamo i posvađanih grupa, najmanje dve frakcije u sidnikatu vojnih penzionera. Ima još korumpiranih sindikalnih lidera, koji su ubedili starce kako su im pare otete za njihovo dobro.

Ustavni sud Srbije je podržao neustavni zakon o „privremenom umanjenju penzija“ i tako postao zaštitnik onih koji krše ono što bi Sud morao da brani. U tom zastrašujućem paradoksu živimo bez otpora. Penzioneri ne mogu u Strazbur bez odluke navedenog suda povodom obnovljenog zahteva, ali on može (i hoće) beskonačno dugo da ćuti.

Objašnjavajući odnos pravne države prema penzionerima, ministar Vujović je u jednoj rečenici obrazložio nastranu logiku vlasti i njene samovolje. Pravo na penziju je neprikosnoveno, kaže ministar, ali ne i njena visina. Dakle, može i jedan dinar. Logika besmisla i etičke rezistencije ovde je zvanična politika.

U čitavoj toj tragičnoj životno-smrtnoj javnoj predstavi, gde se napad države na penzionere masovno razrešava prirodnim, konačnim rešenjem, ponovo se javio šef Fiskalnog saveta, Pavle Petrović. Isti čovek koji se žustro zalagao za drastično smanjenje penzija, nimalo se ne trudeći da zađe u sive mehanizme odliva ogromnih količina para – odjednom se presaldumio. Sada javno traži da se „privremeni“ zakon ukine, jer je ispunio svoju svrhu. Budžet je zvanično pun, seniori su polumrtvi, nema se šta više cediti od njih.

Nema nade da ovakav parlament, koji je na samrti od agresije naprednjačkog nasilnog boljševizma, ukine zakon, koji ionako izaziva prilično mlake proteste. Ali predsednikova motivaciona pismena ipak oblikuju našu nadrealnu stvarnost.

Da li je predsednik, recimo, jednim tajnim dirljivim sastavom, zahvalio ljudima iz režima ili bliskih njemu, koji mesečno ubace u svoje džepove i do 50 prosečnih srpskih penzija. Na primer, draga Jorgovanka Tabaković, dragi Dušane Bajatoviću, dragi ostali moji i moje, da vas ne nabrajam, ne znam koliko vas je. Nemam vremena, radim. Hvala vam što ste priložili svoj dobar glas u jednokratnom iznosu, što ste podržali politiku vlade i moju lično i tako dali doprinos fiskalnoj konsolidaciji Srbije. Vaše odricanje od dobrog glasa, pristajanje na plate i naknade od 780.000 do dva miliona dinara, bez opravdanih zahteva za njihov rast, pomaže mi da čista obraza izađem pred građane Srbije kojima je sve bolje. Vaša žrtva je primer koji nadahnjuje, vaša stvarnost je budućnost za sve koji misle da su ostali bez nade.

Ne znam, možda zaista postoji nešto ovakvo, ili još potresnije. Pismo koje bi specijalni kurir ubacio, za početak u Jorgovankino i Bajatovićevo sanduče, zahvalnost predsednika za solidarnost u siromaštvu društva, za one male činove altruizma koje bi najbogatiji možda mogli da smisle.

Pismo zahvalnosti patrijarhu, za poreze koje će SPC početi da plaća, za bolnice, vrtiće i škole i azile za beskućnike koje će izgraditi, za milosrđe koje po značaju i smislu daleko nadilazi velike molebane i obične molitve.

Pismo divljenja za najbogatije članove SNS-a, koji nisu sasvim pobesneli od para, nego daruju sirotinju, skupljaju priloge za gladne i bolesne, za napuštenu decu, obnavljaju narodne kuhinje, podižu jeftine socijalne stanove i nove zadužbine u centru okićenog Beograda.

Ima bezbroj adresa na kojima se čežnjivo očekuje predsednikovo pismo, kao vrhunsko priznanje za odricanje koje bi nam u budućnosti olakšalo nova odricanja.

Draga Jorgovanka, možda sam posle svega ipak nekako razumeo zašto sa 8.500 dinara penzije „najviše na svetu“ volite svog predsednika.

Jorgovanka L. je moja komšinica iz Mirijeva, porodična penzionerka. Živi sama i kaže da joj je dobro.

Peščanik.net, 18.12.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)