Po, crvena lutka iz britanske TV serije za decu Teletabis

Po, Teletubbies, foto: Predrag Trokicić

Dobrodošla odluka Evropskog parlamenta o pokretanju člana 7 protiv Mađarske nam je još jednom pokazala da je Evropa u nevolji i da je krajnje vreme da joj se Britanija, sa brexitom ili bez njega, ponovo približi. Evropski birači su sve skloniji autoritarnom, etničkom nacionalizmu, ali u njenim institucijama još uvek ima mesta za stare igre britanskih elita, ako se manu svojih fantazija o tvrdom brexitu.

Dok ulazimo u poslednjih 6 meseci tog procesa, britanska levica treba pažljivo da bira svoju strategiju. Zalagati se iz principijelnih razloga za lexit (left + exit, levi izlazak iz EU) ili bezuslovni ostanak u EU nije preporučljivo. Što zbog fragilnosti Evrope, što zbog podela u britanskoj politici, sada su nam potrebni suptilniji državnički potezi.

Pre nego što navedem moguće opcije, osvrnuću se na rezultate opsežnog MRP (Multilevel Regression and Postratification) istraživanja javnog mnjenja, koje su na nivou cele države sprovele organizacije Najbolje za Britaniju (Best for Britain) i NADA ne mržnja (HOPE Not Hate). Po njihovim nalazima, u 112 izbornih jedinica gde mahom vladaju laburisti podrška većine prešla je sa opcije „izlazak“ na „ostanak“. Među pristalicama laburista sve je veća podrška ostanku u Evropi, dok među konzervativcima prevladava podrška brexitu.

Ali u laburističkim uporištima koje sam posetio posle objavljivanja rezultata ovog istraživanja, poslanici i aktivisti tvrde da ne primećuju ove promene na terenu. Čak ni među laburistima koji bi podržali drugi referendum nema dovoljno odlučnosti da se tako nešto zaista uradi. Razlog za to ne otkriva nijedna anketa, jer bi morala da sadrži sledeće pitanje: da li je krajnji desničar Tommy Robinson u pravu?

Pored veza sa oživljenim UKIP-om koji očigledno imitira Alternativu za Nemačku (AfD), Robinson je povezan sa britanskim krilom nemačkog pokreta Pegida (Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada), uz finansijsku podršku američke alternativne desnice. Setimo se preko 10.000 njegovih pristalica koji su 9. juna na Vajtholu tražili njegovo puštanje iz zatvora. To je impresivan broj.

Tokom leta, neki aktivisti koji su me svojevremeno prvi upozorili na uspon UKIP-a i prevagu opcije brexita – ukazali su mi na mogućnost uličnih nemira u slučaju da političari opovrgnu rezultate referenduma o brexitu iz 2016. Jedan pogrešan korak bi mogao da dovede do strašnih posledica koje smo gledali u Nemačkoj 20-ih godina prošlog veka. Po njihovom mišljenju, nije presudno da li će Robinson ući u UKIP. Prava snaga desnice je na ulici i zatvorenim fejsbuk grupama koje se zalažu za brexit. Mnogi laburistički aktivisti su zato protiv drugog referenduma.

Ovo svakako nije razlog da obustavimo svaki otpor torijevskoj strategiji tvrdog brexita, ali jeste razlog za pametno taktiziranje. Jedno od ključnih otkrića pomenutog istraživanja je da u mnogim izbornim jedinicama koje podržavaju izlazak Britanije iz EU do 75 odsto glasača danas smatra da je brexit “daleko komplikovaniji i teži nego što smo očekivali”. To je posledica učenja iz iskustva, posmatranja Therese May koja bezuspešno pokušava da sprovede tvrdi brexit i odsustva konkretnih predloga torijevske desnice.

U narednih haotičnih 6 meseci ovaj trend će samo jačati. Ali pritom ne treba očekivati da će eventualni pad vlade Therese May navesti većinu ljudi da se prikloni elitizmu evrofanatika i neoliberalnom shvatanju slobode tržišta.

Ishod zavisi od toga da li će laburistički čelnici pružiti jasne i blagovremene odgovore na tri pitanja i tako ujediniti poslanički klub Laburističke partije u parlamentu (PLP). Ta pitanja glase: da li ćete glasati protiv mekog brexita (Chequers deal) u bilo kom obliku; da li ćete podržati ili predložiti drugi referendum; koja je vaša pozitivna vizija za krajnji ishod brexita?

Smeta mi to što laburisti izbegavaju odgovore na ova pitanja, mada razumem njihove razloge: ono što deluje kao dobra ideja u velikodušnom Stretamu zvuči suludo u ksenofobnom Aberavonu, Česterfildu ili Korbiju, gde je većina ljudi i dalje za brexit.

Ali dok se bližimo (produženom) roku sredinom novembra, sve je vidljivije odsustvo pozitivnog predloga laburističke vlade u senci.

Postoje samo dva načina da Britanija planski napusti EU: sporazum o slobodnoj trgovini po uzoru na Kanadu ili obezbeđivanje pristupa jedinstvenom tržištu po uzoru na Norvešku. Posle odustajanja od mekog brexita May će verovatno izabrati kanadski model, pre svega pod pritiskom Evropske istraživačke grupe (ERG), uticajne konzervativne grupacije koja se zalaže za tvrdi brexit.

Međutim, dok uživaju gledajući rastrzanu premijerku, laburistički lideri treba da zamisle sebe na njenom mestu – ako dođu na vlast bez definisanih ciljeva.

Aksiomatski je jasno da je sporazum po uzoru na Norvešku jedini krajnji ishod koji bi laburisti mogli da podrže, jer on ekonomsku štetu brexita svodi na minimum. Corbyn je naveo razne mere koje bi mogle da uđu u sastav tog norveškog modela, kao što je odluka Laburističke partije da svoj program sprovodi pomoću državne pomoći, nacionalizacije, zakona o konkurenciji i regulaciji tržišta rada.

Prednost ovog rešenja je to što poslaničkom klubu Laburističke partije daje okvir za disciplinovano i dosledno nadglasavanje svih predloga premijerke. Umesto trgovine sa stepenom mekog brexita, mnogo je prostije reći: sve osim našeg predloga biće nadglasano. Lojalnost norveškom modelu bila bi i veliki argument laburista u jedinom delu Britanije u kojoj im korbinizam nije doneo podršku: Škotskoj.

Konačno, potreban nam je jasan stav o drugom referendumu. Tink-tenk Constitution Unit / Ustavna jedinica sa Univerziteta u Londonu ističe da postoje samo tri zakonski opravdana načina da se ove zime organizuje potvrđivanje referenduma: amandman koji bi umanjio snagu “obavezujućeg glasa” (meaningful vote); amandman Sporazumu o povlačenju (Withdrawal Agreement) između Britanije i EU; i ako vlada odluči da sazove referendum da bi prekinula blokadu parlamenta.

Drugi referendum sa trenutnim sastavom parlamenta je moguć samo ako torijevci pronađu premijera koji voli Evropu ili ako Marsovci slete na sred Vestminstera i pod pretnjom laserskih pištolja nam narede da ga sprovedemo.

Evo šta bi laburisti trebalo da govore svojim pristalicama tamo gde je podrška brexitu i dalje jaka: “Trudićemo se da uspostavimo dogovor o norveškom modelu koji Britaniju izvodi iz EU. Tako ćemo prihvatiti nametnuta pravila, ali to nas čeka u svakoj opciji, uključujući i meki brexit. Tako zadržavamo kontrolu nad 25 odsto naših zakona, a možda i više ako se nagodimo i ispunimo obavezu datu referendumom 2016: izaći iz EU, ali uz potpuni pristup jedinstvenom tržištu. To će značiti sigurnost za industriju, poljoprivredu, ribarenje i uslužne delatnosti čija je budućnost trenutno neizvesna. Ali budući da ništa ne garantuje da će laburistička vlada postići dogovor o norveškom modelu, svaki dogovor će biti podvrgnut drugom referendumu. Pitanje će glasiti: prihvatate li dogovor, da ili ne? Ako ne, Britanija će tražiti da ostane u Evropskoj uniji.”

To bi bio prilično surov politički potez usmeren na ksenofobičnu desnicu, a mogao bi i da izazove pobunu daveža iz golf klubova i internet rasista. Ali time bi se poštovao referendum iz 2016: rekli ste nam da ispregovaramo brexit – u redu, evo vam ga: ura ili ua?

Time bi bio poništen mit poklonika EU o tome da laburisti podržavaju tvrdi brexit, pa bi ljudi koji žele da ublaže posledice izlaska Britanije iz EU čiste savesti mogli da glasaju za laburiste. To bi takođe omogućilo britanskoj vladi da uradi ono što joj dosad nije uspevalo: da tokom pregovora dobije dozvolu za pristup Britanije tržištu EU na kreativan a ne destruktivan način.

Dosadašnje opravdanje za izbegavanje čvrstog stava u vezi sa krajnjim ishodom brexita i drugim referendumom bilo je zasnovamo na pokušaju smirivanja laburističkih glasača koji su glasali za ostanak u EU. Ali iluzorno je nadati se da bi neuspeh pregovora, koji bi doveo do zanemarivanja volje 17 miliona ljudi koji su glasali za brexit, prošao bez teških političkih posledica.

Moguće je da će podrška brexitu posle izlaganja plana za norveški model naglo oslabiti. Ali za to će biti potrebno dalje učenje iz iskustva. Dotad će levica morati da pokaže da želi da živi na istom ostrvu kao i 17 miliona ljudi koji su glasali za izlazak.

Svako ko misli da će gnev koji je podgrevao brexit, kao i bes koji bi nastupio ako bi brexit bio otkazan, prosto iščileti, nije dovoljno sedeo u pabu ili na autobuskoj stanici.

Košmarna posledica ovog scenarija bi mogao biti pokret poput Pegide, politički savez sa torijevcima (koje bi vodili tvrdi brexitovci) i UKIP-om na čelu. Ako je prvi čin brexita bio referendum, drugi preduga agonija Therese May, moramo se postarati da treći čin protekne bez jačanja krajnje desnice.

Uz sve veću zbrku u premijerkinoj vladi, laburisti treba da konačno formulišu argumente za norveški model i drugi referendum, ako žele da postignu ono čemu kažu da teže: da ujedine zemlju i krenu dalje.

New Statesman, 13.09.2018.

Prevela Lucy Stevens

Peščanik.net, 19.09.2018.

BREXIT