Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Odavno je poznato da poslodavci nisu najbolji drugari sindikatima. Poznato je i to da država čini sve što je u njenoj moći da sindikate upropasti ili podredi. Ponekad čak i ponizi. Socijalni dijalog je odavno mrtav. Zapravo, bolje je reći da se nikada nije ni razvio. Sindikati, takvi kakvi su, pokušavaju da opstanu kao nezavisni i podređeni jedino interesima svojih članova – radnika. Kako to obično biva u autoritarnim društvima u kojima je vladavina prava samo prazna fraza i apstraktni ustavni pojam, da ne kažem smetnja, u borbi protiv različitosti sindikati koji ostaju dosledni svojim idejama i zaštiti radnika jako smetaju državi, posebno u situaciji kada se ona pojavljuje kao poslodavac. I tada dolazi do prelaska (veoma jasne) linije razdvajanja zakonitog i nezakonitog, do kršenja zakona od strane države. A sve kako bi se sačuvao partijski poredak i jednoumlje u kojem nema mesta za dijalog, različitosti ili generalno bilo kakvu alternativnu interpretaciju stvarnosti, od one koju daju zvaničan režim, jedina partija, jedini Vođa.

Na meti države su sindikati koji se bore. Njima se oduzima svojstvo reprezentativnosti, a samim tim i mogućnost da kolektivno pregovaraju, kao i niz drugih prava, kako bi se oslabili, ućutkali, izolovali. Reprezentativnost sindikata je važna zato što poslodavac, prema Zakonu o radu, sa reprezentativnim sindikatom mora da kolektivno pregovara. Reprezentativni sindikat mora biti obavešten o razlozima za produženje režima isplate minimalne zarade posle šest meseci od uvođenja te mere; unapred se obaveštava o promeni poslodavca (prilikom spajanja ili razdvajanja kompanije ili njene prodaje nekoj drugoj kompaniji); daje mišljenje na produženje režima takozvanog „prinudnog odmora“ zaposlenih; igra ulogu i u utvrđivanju programa za rešavanje viška zaposlenih. U zakonodavstvu koje nije naklonjeno sindikatima i ne poznaje radničko učešće u upravljanju, reprezentativnost je praktično jedini način da se sindikat – a kroz sindikat i zaposleni – uključe u rad poslodavca i eventualno imaju kakav-takav uticaj na uslove rada i druge odluke koje direktno utiču na radni odnos.

Kada je jedan sindikat reprezentativan? Zakon o radu je inače veoma škrt kada je reč o regulisanju rada sindikata. O utvrđivanju i preispitivanju reprezentativnosti sindikata kod poslodavca, međutim, reguliše taman onoliko koliko je dovoljno. Oba postupka izvode se na isti način, a da bi sindikat kod poslodavca bio reprezentativan mora da ispuni sledeće uslove iz stava 1. člana 218. Zakona o radu:

„1) ako je osnovan i deluje na načelima slobode sindikalnog organizovanja i delovanja;

2) ako je nezavisan od državnih organa i poslodavaca;

3) ako se finansira pretežno iz članarine i drugih sopstvenih izvora;

4) ako ima potreban broj članova na osnovu pristupnica u skladu sa čl. 219. i 220. ovog zakona;

5) ako je upisan u registar u skladu sa zakonom i drugim propisom.“

Kada je reč o broju članova, pomenute odredbe člana 219. određuju da je reprezentativan svaki sindikat koji, pored toga što ispunjava druge uslove, ima u svom članstvu najmanje 15 odsto od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca. Kako se određuje ko je član sindikata, nesumnjivo je utvrđeno stavom 2. člana 218. kojim je regulisano sledeće: „Prilikom utvrđivanja reprezentativnosti na osnovu broja članova, prioritet ima poslednja potpisana pristupnica sindikatu.“

Posao poslodavca, pošto dobije zahtev za utvrđivanje (ili preispitivanje) reprezentativnosti sindikata koji je kod njega osnovan, suštinski je sledeći:

– Na osnovu podnete dokumentacije, poslodavac utvrđuje da je reč o sindikatu koji je odista registrovan kao takav i potom prijavljen kod njega;

– Na osnovu podnetih pristupnica određuje broj članova sindikata, potom na osnovu sopstvene evidencije određuje broj zaposlenih i na osnovu tih podataka utvrđuje da li je premašen cenzus od 15 odsto;

– Donosi odluku kojom se utvrđuje reprezentativnost sindikata, odnosno odbija zahtev ako je utvrđeno da sindikat ne ispunjava uslove.

Šta međutim rade državni organi (kao poslodavci) kada odlučuju o reprezentativnosti sindikata? U nekoliko primera iz poslednjih par meseci, svedoci smo stvaranja opasnih presedana. Poslodavac broj članova sindikata ne utvrđuje (ili ne preispituje) na osnovu pristupnica, kako Zakon o radu nalaže, već prema broju plaćenih članarina. Ovo je nezakonito na nekoliko načina. Najpre, poslodavac nema mogućnost da tako odlučuje o reprezentativnosti. Jednostavno, zakonom je ovo pitanje uređeno drugačije. Potom, poslodavac nema ovlašćenje (ne samo da ga nema, već i tu krši zakon) da ispituje način finansiranja sindikata. Sindikat, kao svako udruženje građana, podnosi godišnji završni račun i to je način kontrolisanja njegovog finansijskog poslovanja. Sve ostalo je kršenje zakona, čak i kada se upotrebljavaju podaci samog poslodavca, jer su oni nastali iz potrebe da poslodavac ispuni svoju zakonsku obavezu da služi kao servis za plaćanje članarina – ovi podaci se u te svrhe prikupljaju i ne mogu se upotrebiti za druge poslove, ponajmanje za utvrđivanje ili preispitivanje reprezentativnosti. Konačno, članovi sindikata mogu biti članovi a da uopšte ne plaćaju članarinu. Ne mora je plaćati niko, ili se od plaćanja mogu izuzeti određene grupe zaposlenih (na primer, oni sa najnižim primanjima) ili pojedinačno – odlukom organa sindikata – samo pojedina lica. Sva lica koja su pristupila sindikatu jesu njegovi članovi, bez obzira na to da li plaćaju članarinu. Statutom sindikata se može urediti da oni članovi koji odbiju da plaćaju članarinu ili je plaćaju neredovno, izgube svojstvo člana sindikata, opet isključivo na osnovu odluke nadležnog organa sindikata. Sve su to unutrašnje stvari sindikata koje se poslodavca ne tiču i ne smeju da ga se tiču. Zakon nalaže sindikatima da se pretežno finansiraju iz članarine ili drugih sopstvenih izvora, ne navodeći obavezu sindikata da uspostavi sistem naplate članarina već samo takvu mogućnost.

Dakle, odluke kojima se oduzima reprezentativnost (najnoviji primer Republičkog geodetskog zavoda) a zasnovane su na ovom argumentu, nezakonite su. Potpisnici ovakvih odluka objektivno (i subjektivno) odgovorni su za nezakonito postupanje, koje je verujem svesno i potpuno namerno – ali to na kraju nije ni bitno, bitna je štetna posledica koja je nastupila – oduzimanje reprezentativnosti.

Zašto se ovo radi? Pre svega, zato što je potrebno disciplinovati sindikate koji rade u interesu radnika. Država svesrdno pomaže poslodavce u borbi (da, može se nazvati borbom) protiv radničkih interesa. Što je manje pravih buntovnih sindikata, to će više predatorskog kapitala i „investitora“ da se slije u Srbiju, da koristi robovsku radnu snagu, da dalje osiromaši i narod i državu zarad ličnih interesa ljudi na vlasti. Što je više poslušnih sindikata, lakše će se izgubiti vera u sindikalizam, snagu udruživanja i kolektiva, kao i solidarnost među radnicima. Lakše će se plasirati nezakonite odluke poslodavca, oduzimati zakonska prava radnicima, i generalno lakše će se ostvarivati interesi krupnog kapitala, koje je država u potpunosti usvojila kao sopstvene.

U državnim institucijama je donekle drugačija situacija ali se svodi na iste osnovne elemente disciplinovanja. Sindikati se posmatraju kao nešto prevaziđeno, kao nepotrebno smetalo. Svojevremeno je jedan poslodavac izjavio da je logično da kod njega nema sindikata, jer da ih ima ljudi bi pomislili da nešto ne valja. Ista logika se može primeniti i na državne institucije – zvanična slika je da nam ide sjajno, da smo svakog dana sve bogatiji i da nema potrebe da nas bilo ko brani jer živimo u harmoničnom jednopartijskom jednoumlju, utopijskom skladu naroda i države. Šta će nam onda sindikati?

Druga funkcija sindikata koju državni poslodavac ne voli jeste njuškanje. Sindikati imaju relativno mizerna prava kada je reč o informisanju o poslovima koje zaključuje poslodavac, ali je logično da uvezani i udruženi radnici pre mogu saznati, povezati i proširiti novosti o tome šta poslodavac radi i šta sve nije baš tako zlatno kako nam se podmeće u tezi o zlatnom dobu u kojem živimo. A poslovi koji se sklapaju u javnom sektoru često su tajni, formalno ili neformalno, zakonito ili nezakonito skriveni od suda javnosti (i suda prava). Sindikati tu zaista smetaju i sasvim je dobro da ih ne bude ili da budu poslušni.

Svi sindikati kojima je oduzeta reprezentativnost nezakonitim odlukama, dalje će pravnim sredstvima tražiti pravdu. Da li će je naći, neizvesno je. Čak i da se to desi, proći će dovoljno vremena tokom kojeg neće biti reprezentativni i tokom kojeg će biti diskriminisani i držani u mraku, šikanirani bez mogućnosti da se adekvatno odbrane. A to je sasvim dovoljno da se završe mutni poslovi, zaplaše časni ljudi, i šta se sve već radi u mračnim ćoškovima države. Nekada se zvala naša država, sada je talac partijski i ideološki podobnih lutaka. Samomisleći sindikati tu nisu dobrodošli. Pitanje je samo da li ćemo i ovog puta ćutati, kao da to nije naša bitka?

Peščanik.net, 21.08.2019.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)