Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nedavno je iz Vlade najavljeno da će od januara 2020. biti ukinuta zabrana zapošljavanja u javnom sektoru. Mera, koja je uvedena kao deo paketa fiskalne konsolidacije početkom 2015, ostala je na snazi duže nego što je inicijalno bilo planirano. Ona je dovela do niza problema u nesmetanom funkcionisanju javnih službi i narušila strukturu zaposlenih. U nekim delovima javnog sektora nastali su značajni manjkovi (poput zdravstva, inspekcijskih službi ili u upravljanju projektima Evropske unije), dok je poraslo angažovanje radnika na određeno vreme i na privremenim i povremenim poslovima.

Pored zabrane novog zapošljavanja, Vlada se u okviru aranžmana sa MMF-om odlučila i na smanjenje broja zaposlenih za po 5% svake godine do kraja 2018. Pre nego što je paket mera štednje počeo da se sprovodi, tadašnje Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave sprovelo je analizu broja zaposlenih po sektorima države, što je trebalo da bude uvod u takozvanu racionalizaciju javnog sektora. Ukratko, ideja je bila da se sagleda da li kvalifikacije zaposlenog odgovaraju opisu radnog mesta i da se smanji broj zaposlenih tamo gde postoje viškovi, a eventualno anagažuju novi ljudi na mestima gde su identifikovani manjkovi radne snage. Ministarstvo je tada objavilo dokument o kome se u više navrata raspravljalo i na Peščaniku kao i, generalno, o temi nove sistematizacije radnih mesta i shodno tome promeni sistema zarada za zaposlene u državi. Ali, kako to često biva kod nas – tresla se gora, rodio se miš – od racionalizacije nije bilo praktično ništa. Smanjenje broja zaposlenih mahom se odvijalo stihijski, kroz takozvani „prirodni odliv“ odnosno odlazak u penziju, a cilj od 5% godišnje nikada nije bio ostvaren. Tako se sećamo kako su se lekarke i sudije žalile višim instancama da su kriminisane, jer su htele da uzmu „muški“ staž, odnosno da rade do 65. godine, ali su bivale „podsticane“ da ranije odu u penziju.

S druge strane, delovalo je da se mera smanjenja plata za 10% za sve koji primaju više od 25 hiljada mesečno doslednije primenjivala od smanjenja broja zaposlenih. Kažemo deluje, jer je nedavno istraživanje pokazalo da se javna preduzeća nisu u potpunosti pridržavala ovog pravila, za razliku od sektora države (administracija, zdravstvo, obrazovanje i socijalni rad).1 Javna preduzeća su Zakonom o maksimalnom broju zaposlenih bila izuzeta i iz procesa racionalizacije, ali njihova pozicija u javnom sektoru je druga priča. Ono što nas ovde zanima jeste kako su se mere štednje odrazile na privlačnost državnog posla.

Pored toga što se rad u javnom sektoru smatra sigurnijim od rada u privatnom, država u proseku bolje plaća svoje radnike od privatnika, a naša država posebno. Razlika u prosečnim zaradama između zaposlenih u javnom i privatnom sektoru iznosila je 32% u korist javnog sektora pre sprovođenja mera fiskalne konsolidacije.2 Od toga, skoro polovina te razlike se može objasniti boljim karakteristikama zaposlenih u javnom sektoru, jer oni u proseku imaju viši nivo obrazovanja, veći broj godina radnog iskustva i češće se nalaze na rukovodećim funkcijama. Druga polovina razlike u primanjima (tačnije 17,3%) je takozvana neto premija zarade u javnom sektoru koja sugeriše, jednostavno rečeno, da za isti posao javni sektor više nagrađuje od privatnog. Tako je i u većini evropskih zemalja, s tim da posebno visoke premije imaju južnoevropske zemlje, dok je u skandinavskim privredama premija negativna. Još interesantnije, i za nas više relevatno jer su nam to glavni konkurenti, u većini zemalja centralne i istočne Evrope premija je negativna ili veoma niska (zavisi od godine posmatranja), što znači da privatni sektor u proseku nudi višu zaradu od javnog sektora za posao sličnih karakteristika.

U Srbiji, kao i u drugim zemljama koje imaju pozitivnu premiju zarada, radnici u javnom sektoru sa niskim platama su u relativno povoljnijem položaju u odnosu na radnike sa visokim primanjima, jer je premija veća na nižim nivoima plate. U zemljama gde postoji negativna premija situacija je obrnuta: najmanja razlika u platama u korist privatnog sektora je na dnu, a najviša na vrhu distribucije zarada. Drugim rečima, zaposleni s višim nivoom obrazovanja te većim primanjima u boljem su položaju ako isti posao obavljaju kod privatnika nego u javnom sektoru.

Na odnos plate izmedu javnog i privatnog sektora utiču političke odluke vezane za nivo primanja u državi, ali i institucionalno okruženje u kojem posluje privatni sektor. Naime, tokom 90-ih u Srbiji je postojala veoma izražena negativna premija zarada u javnom sektoru, odnosno privatnici su za isti posao isplaćivali veća primanja. Negativna premija je smanjena početkom 2000-ih, delom zbog formalizacije privatnog sektora koji je sada morao da plaća poreze i doprinose na isplaćene zarade. Od 2004, usled nephodnog rasta primanja u mnogim javnim službama, posebno zdravstvu i obrazovanju, koja su godinama zaostajala za prosečnim rastom plata u zemlji, premija javnog sektora je postala pozitivna. Ali se ona vremenom značajno uvećavala, jer su prosečne zarade brže rasle u javnom nego u privatnom sektoru, što je često ocenjivano kao fiskalno neodgovorno. Tako smo pred početak programa fiskalne konsolidacije došli do situacije da je fond plata u javnom sektoru prešao 10% BDP-a, što je bilo za 2 procentna poena više u odnosu na prosečnu potrošnju na plate u javnom sektoru u zemljama centralne i istočne Evrope. I još važnije od toga, vremenom je kreiran sistem podsticaja da ljudi svoju energiju i talenat usmere u traženje posla u zaštićenom javnom sektoru.

Naravno, kao 90-ih tako je i danas za razliku u zaradama između dva sektora odgovorna i situacija u privatnom sektoru koji posluje u nepovoljnom institucionalnom ambijentu. Recimo, država ulaže značajne napore da osigura da poslodavci plaćaju poreze, ali im gleda kroz prste ako se ne pridržavaju Zakona o radu. Tako je u privatnom sektoru u većoj meri zastupljen prekovremeni rad koji se ne plaća, što utiče na njegovu nižu satnicu koja ulazi u kalkulaciju premije zarada. Poslednje izmene Zakona o radu iz 2014. smanjile su prava zaposlenih, kao i prava na naknade (umanjena je uvećana zarada za minuli rad, smanjene su otpremnine, kao i otpremnine u slučaju odlaska u penziju, umanjeni su dani plaćenog odsustva, umanjena je uvećana zarada za smenski rad). Dok su prava zaposlenih u javnom sektoru ostala zaštićena kolektivnim ugovorima, u privatnom sektoru kolektivni ugovori su veoma retka pojava.3 To delom objašnjava zašto je i nakon smanjenja plata u javnom sektoru usled mera štednje, kao i stvaranja nestabilne atmosfere najavama smanjenja broja zaposlenih, najveći broj radnika, i to pre svega žena, bio podstaknut da ode u neaktivnost (odnosno penziju) ili u nezaposlenost.4 Privatni sektor nije bio preferirana opcija za najveći broj onih koji su napustili državni posao u prethodnom periodu.

Šta bi, onda, moglo da donese najavljeno ukidanje zabrane zapošljavanja u javnom sektoru od januara sledeće godine? Iako je smanjenje plata za 10% u okviru fiskalne konsolidacije dovelo do pada neto premije zarada javnog sektora sa 17,3% na 11,3%, Srbija se i dalje nalazi među prvih 10 evropskih zemalja po razlici u nivou primanja između dva sektora. Viša zarada u kombinaciji sa boljim uslovima rada i manjim brojem sati efektivnog rada, kao i naknadama iz sistema socijalnog osiguranja, nastaviće da održava pritisak na „čekanje u redu“ za državni posao. Oni koji ne uspeju da uđu nastaviće potragu za poslom u nekoj drugoj zemlji gde privatni sektor više plaća.

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 06.06.2019.


________________

  1. Žarković, J., Vladisavljević, M. Poljak, I i Prokić, I: Gender inequality in the labour market outcomes in times of austerity / Rodna nejednakost na tržištu rada u doba štednje, Partnership for Economic Policy, 2018.
  2. Vladisavljević, M: Ekonometrijska analiza premije zarada javnog sektora u Srbiji u uslovima fiskalne konsolidacije, doktorska disertacija, Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu, 2019.
  3. Arandarenko, M: Forum socijalni dijalog – Efekti novog radnog zakonodavstva, 2016.
  4. Za starije žene raste verovatnoća odlaska u neaktivnost, a za mlađe (do 30 godina) u nezaposlenost. Slične efekte ne nalazimo kod muškaraca. Žarković, J., Vladisavljević, M. Poljak, I i Prokić, I: Gender inequality in the labour market outcomes in times of austerity / Rodna nejednakost na tržištu rada u doba štednje, Partnership for Economic Policy, 2018.