Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Premijer Srbije ima jednu naviku koja ne priliči premijeru, ali on nikako da je se odrekne. Premijer Srbije, naime, često iznosi tvrdnje, pa čak i optužbe, i to vrlo teške, za koje nema nikakve dokaze niti za njih nudi bilo kakvo obrazloženje. Vreme ga demantuje, ali on za to ne haje, kao da se uzda u onu narodnu da hiljadu puta ponovljena znate već šta može da postane istina.

Već smo u poslednje vreme o tome pisali dva puta („Lider na repu“, „Kako se kalio čelik“), ali pošto iz nekog razloga i na tom planu premijer radi neumorno, ne bi bilo u redu da se mi umorimo. Konferenciju za novinare povodom okončanja šeste revizije sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom – o čemu ćemo pisati kada budu objavljeni zvanični podaci – premijer je iskoristio za kratku, ali snažnu paljbu, a po kome drugom nego po svojim prethodnicima na vlasti. Nekad bi čovek rekao da ih on uzima ozbiljnije od samih građana, ali to je druga tema.

Elem, iako ničim izazvan, premijer je pomenutu priliku iskoristio da pomene nekoliko velikih državnih preduzeća: Železaru Smederevo, Petrohemiju, Azotaru Pančevo… i okvalifikovao (tačnije, diskvalifikovao) ih jednim potezom. „Nasledili smo đubre“, rekao je premijer.

I, kao i obično, za to nije ponudio nikakve dokaze. Poznato je, naravno, da ne samo ovih nekoliko koje je premijer imenovao, nego još 10-15 velikih preduzeća, tzv. „strateških“, ima velike probleme i da je bliže gašenju nego ponovnom paljenju, ali nikako ih, posebno ova pomenuta, nije moguće sve strpati u isti koš i ne može se o njima govoriti tim rečnikom i na takav način. Nije ovo, naravno, ni prilika ni mesto za dublju analizu stanja u kome se te firme trenutno nalaze, ali nema sumnje da je ona zacrnjena (kao što smo, takođe, sasvim nedavno pisali – v. tekst „Godine koje su pojeli naprednjaci“) u deceniji kojom je „žarila i palila“, i simbolički i bukvalno, upravo trenutno vladajuća koalicija. I uzgred, ne bi Kinezi za „đubre“ dali 50 miliona evra.

No, ako je baš o đubretu reč, ne sme se smetnuti s uma da fabriku čine i ljudi (neko bi možda rekao – pre svega ljudi), pa se postavlja pitanje da li se ta premijerova „kvalifikacija“ odnosi i na ljude zaposlene u pomenutim fabrikama. To bi bilo logično, ali da ne trčimo pred rudu, da ipak pitamo.

Da s „đubretom“ konačno završimo, ako su sve te firme bile (za) đubre, zna se šta se sa njim radi. Zašto je premijer čekao četiri godine, zašto sa tim đubretom nije odmah raskrstio? Ah, da, ovde premijer ima „vađevinu“. To jest, misli da je ima.

„Slali su mi lažne izveštaje o poslovanju”, vajka se premijer, “nisam stigao da uđem u svaku fabriku i da proverim”.

Čekajte, ko mu je dostavljao lažne izveštaje? Na stranu pitanje zašto su njemu dostavljali te izveštaje kad PPV nije ni ZOP ni APR, ali kako god bilo – lažni završni računi su krivično delo. Ako ne kaže ko mu je te i takve izveštaje dostavljao, premijer takođe čini krivično delo, jer prikriva počinioce. Da li su nadležni državni organi, kojima se ti dokumenti dostavljaju, znali da su oni lažni. Ako nisu, zašto nisu? Ako jesu – zašto ništa nisu preduzeli?

I drugo, gde to ima da premijer ide po preduzećima i proverava završne račune. Gde su mu saradnici, tj. gde su institucije kojima je to posao. Pa nije premijer ni glavni knjigovođa ni državni revizor. Mada, šta ja to pričam, biće da jeste.

Bez obzira, ako premijer ne kaže ko mu je dostavljao „lažne izveštaje o poslovanju“ znači li to da se ovde radi o jednoj običnoj izmišljotini? Odnosno, da su njegove optužbe na račun, doduše neimenovanih, ali ljudi koji su bili na čelu poimenično navedenih firmi, upravo onakve kakvim je on nazvao njihove poslovne izveštaje? I, još važnije, znači li to da je time pokušao da obmane javnost i građane Srbije?

I da je čitava ta rabota, u stvari, ono što piše u naslovu ovog teksta.

Peščanik.net, 31.10.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.